Dva života, dva tijela, jedan čovjek. To bi bio najkraći opis originalne trilogije o Robokapu¹. Ljubitelji ove naučno fantastične franšize, svakako su upoznati sa radnjom koja je smještena u distopijskoj budućnosti američkog grada Detroita. U tom gradu živi i radi policajac Aleks Marfi koji je fokusna tačka ovog teksta.

Ko je Aleks Marfi? On je, kako je rečeno, policajac, ali je istovremeno i suprug i otac. Dakle, radi se o porodičnom čovjeku, jednom od nas. S druge strane, njegov posao nije tipičan, sa radnim vremenom od sedam do tri. Sve to još i više kada se obavlja u Detroitu, gradu inficiranom kriminalom koji prijeti da ga rastrgne na dijelove. Situacija je postala kritična, toliko da je grad morao u pomoć da pozove privatnu korporaciju OCP da preuzme upravljanje nad policijom (danas se to zove javno – privatno partnerstvo).

Suština života Aleksa Marfija je da je on ima dva dijela. Prvi dio je do „smrti“ i drugi dio od smrti. U prvom dijelu njegovog života preovlađuju stvari kao što su porodica, prijatelji i posao, a nakon toga sve što mu preostaje je posao. Pa, dakle, obratimo pažnju na motive i elemente karaktera Aleksa Marfija i sve ono što ga pokreće.

STAV. Ovo je vjerovatno najočiglednija stavka u karakteru Aleksa Marfija alijas Robokap. To je prvo što upada u oči, od samog početka. Kada je premješten u novu stanicu, na njemu ne može da se pročita zbunjenost niti djeluje izgubljeno u prostoru. Razumljivo, s obzirom da on nije novajlija već iskusni veteran u borbi protiv zločina. Od starta preuzima inicijativu, vodi akciju. Nameće autoritet, rođeni je vođa, po cijenu kršenja radnih procedura. Na žalost, ovo posljednje koštalo ga je života i svega onog što ide uz život.

Jedan Marfi je morao da umre, da bi jedan Robokap vaskrsao². To je naročito važno kada se ima u vidu sprega visokog biznisa, politike i organizovanog kriminala. Tako umire čovjek, a rađa se proizvod. Čisto oruđe za borbu protiv kriminala (nekog).

SOFTVER. U prvim danima nakon buđenja, postoji samo Robokap. Njegov mozak je tabula rasa, očišćen od sjećanja na prethodni život, lišen većeg dijela Marfijeve ličnosti. To je sada potpuni kiborg u potpunoj zavisnosti od simbioze svojih bioloških i vještačkih komponenti. Program je sada njegova nova ličnost. On rukovodi postupcima kibernetskog proizvoda zvanog Robokap. I zaista, on je samo oruđe, proizvod, kako ga nazivaju u OCP-u, u borbi protiv pošasti zvane kriminal. Softver ili program, taj njegov inicijalni pokretač ima četiri osnovne direktive (naredbe): 1) Služiti javnosti; 2) Zaštititi nevine; 3) Sprovoditi zakon; 4) Četvrta direktiva je tajna, ali ima veliku ulogu u priči.

Ipak, Aleks Marfi nikada nije potpuno nestao, čak ni u tim prvobitnim danima nakon vaskrsenja, buđenja ili je, možda, bolje reći aktiviranja. Tu su uvijek neke naznake, nesvjesni pokreti ili fraze koje izgovara. Dakle, on je tu, čeka da bude oslobođen. A dok čeka da bude oslobođen, gdje se krije? On je u onom karakterističnom rotiranju pištolja oko kažiprsta prije nego što ga odloži. On je u replikama koje izgovara prilikom hapšenja kriminalaca.

U njemu kao da se vodi unutrašnja borba koja eruptira kada mu Emil³ sa čuđenjem kaže da ga zna i da su ga ubili. Tada Robokap otkriva opet ko je i da je Aleks Marfi. Ne treba zaboraviti ni važnu scenu kada ga Luis prepozna i kada mu kaže ono čuveno: „Marfi, to si ti.“ A možemo li da izostavimo sjajnu scenu kada Marfi krene stazom sjećanja i priziva duhove prošlosti u kući koju je nekada zvao domom? Sve te uspomene koje naviru. I onaj veliki izraz povrijeđenosti, bola i bijesa zato što mu je sve to oduzeto, trenutak prije nego što razbije monitor na kome prodavac priča o prodaji kuće.

Kada se već govori o softveru i onome što pokreće Aleksa Robokapa Marfija, ne može se, a ne govoriti o DIREKTIVAMA. Postoje, kao što je već rečeno, četiri osnovne direktive, a može da ih postoji na stotine kao što smo vidjeli u drugom dijelu. Može li Marfi protiv direktiva? Protiv četvrte koja kaže da ne može da hapsi menadžment OCP-a, vidjeli smo da ne može. To su scene kada je pokušao da uhapsi Dika Džounsa u prvom dijelu i kada je pokušao da puca na Pola Mekdageta u trećem dijelu. Može li onda protiv ostale tri? Pitanje je na mjestu, iako ostale direktive nisu ništa više od osnovnog opisa posla policajca.

Kao što smo vidjeli, Aleks Marfi nema baš veliko razumijevanje za prava kriminalaca i jednostavno u procesu hapšenja služi se prekomjernom silom i mlati ih k’o seljak zrele šljive. Treba samo da se sjetimo scene hapšenja Klarensa Bodikera u fabrici droge. Kada Klarens dobije poprilične batine i kada sve sluti na to da će biti ubijen, izgovara u očaju da OCP kontroliše policiju, a da je Robokap policajac. Tada ga Robokap pušta i izgovara tu rečenicu: „da, ja sam policajac“ i time život Klarensa Bodikera biva pošteđen. Međutim, ono što upada u oči je da se ta scena odigrava neposredno prije hapšenja Dika Džounsa, što znači da bi prilikom kršenja treće zapovjesti „sprovoditi zakon“, program pokušao da spriječi ubistvo. Ipak, to se nije desilo, kao u slučaju hapšenja Dika Džounsa.

U sceni obračuna Klarensa i Robokapa u staroj čeličani, Klarens izaziva Robokapa da ga uhapsi, Marfi kaže „ovaj put te neću uhapsiti“, što jasno govori o njegovoj namjeri da ubije Klarensa Bodikera. Osnovne direktive ne spriječavaju Robokapa da ubije Klarensa iako ga ubija koji tren kasnije, ali u samoodbrani. Dakle, osnovne direktive nemaju uticaj na ponašanje Aleksa Marfija kao Robokapa, osim da služe kao podsjetnik na posao koji obavlja. U narednoj sceni, prilikom ponovnog hapšenja Dika Džounsa, Marfi ne pokušava da ga uhapsi direktno, već iznosi dokaze predsjedniku OCP-a. Poučen ranijim iskustvom, Marfi čeka sve dok Dik Džouns ne dobije otkaz. Tek tada može da djeluje protiv njega. Ovo jasno i nedvosmisleno pokazuje, da Aleks Marfi može svjesno da izabere da prekrši prve tri direktive ukoliko poželi.

Postavlja se, naravno, pitanje, kako je to moguće, jer on nije pravljen kao, kako to OCP kaže, proizvod sa sviješću, već kao proizvod koji treba da postupa po unaprijed zadatim algoritmima. Ili te direktive nisu bile dovoljno dobro napisane ili neko nije smatrao da te direktive moraju da budu tako kodirane da budu od vitalnog značaja u funkcionisanju Robokapa. Koristeći se iskustvom iz sva tri dijela, to može da sluti samo na jedno – OCP ima planove sa Robokapom koji ne uključuju nužno njegovo angažovanje kao policajca. Iz gorepomenutog se vidi da je četvrta direktiva bila izuzetno važna za OCP i zbog toga njeno kršenje dovodi do gašenja kiborga.

U drugom dijelu franšize, kada Aleks Marfi iz obračuna sa Kejnom izađe u komadima i kada bude ponovo sastavljen, u njegov osnovni program dodaje se još nekoliko stotina direktiva koje nemaju apsolutno nikakve veze sa poslom koji obavlja, kao što su briga za okoliš, pedagogija i sl. Sve te direktive prave samo zbrku u njegovoj glavi, toliku da je bio prinuđen da kroz sebe propusti nekoliko hiljada volti kako bi te direktive izbrisao iz svoje memorije, rizikujući pritom i svoj život. Međutim, on preživljava i događa se jedna važna stvar, ne samo da su izbrisane nepotrebne i suvišne direktive, već su izbrisane i četiri osnovne. Kao neko ko više ne mora da robuje direktivama, Aleks Marfi okuplja policajce i kreće u obračun sa Kejnovom bandom, što je vrlo važan momenat, jer on više ne mora da postupa po unaprijed zadatim protokolima, već je to sada njegov sopstveni izbor.

Pa šta je onda to što omogućava Aleksu Marfiju da bez direktiva ode da se obračuna sa Kejnovom bandom? Osjećaj DUŽNOSTI. To je ono što ga pokreće i kao policajca i kao čovjeka. U drugom dijelu, kao što smo vidjeli, odlučeno je da se napravi nova, unaprijeđena verzija Robokapa. U skladu s tim, potrebno je naći i odgovarajuće kandidate koji su dorasli zadatku, kao što je to bio Marfi. Međutim, iz priloženog se vidjelo da mnogi kandidati ne da nisu dorasli, već njihov um nije u stanju da prihvati nastavak života koji bi zavisio od mašine, gdje bi većina njihovog bića bila mašina, a samo manji dio čovjek i zbog toga polude, što naravno, dovodi u pitanje i sam projekat Robokapa⁴. Istovremeno se postavlja pitanje šta je to specijalno u Aleksu Marfiju, pa je on bio u stanju da preskoči te prepreke i ostane funkcionalan? Naravno, nametnuo se njegov psihološki profil koji govori o njegovom velikom osjećanju dužnosti koju mora da ispuni i to je ono što ga čini kompatibilnim sa mašinom.

Odluka Robokapa da kroz sebe propusti nekoliko hiljada volti, znajući da ga to može ubiti, ali istovremeno i spasiti agonije robovanja algoritmima, pokazuje izuzetnu snagu volje. Dakle, volja je jedan od velikih njegovih pokretača. I zaista, kada se pogleda njegova sudbina, teško da neko može da nastavi naprijed, da može da nastavi sa životom nakon tolike tragedije bez čelične volje.

Dužnost dakle, i čelična volja, spojene u jednoj osobi kao što je Aleks Marfi, ne mogu a da ne daju dobre rezultate.

Kao kontra argument, ovdje bi mogao da se upotrebi postojanje Robokejna, odnosno Kejna koji je pretvoren u Robokapa. U drugom dijelu ove trilogije mogli smo da vidimo razorne posljedice stavljanja mozga jednog kriminalca u ono što je ne mašina, već sofisticirano oružije. Možda je onda i suvišno upoređivati Aleksa Marfija i Kejna, ali radi ovog teksta ne možemo a da se ne zapitamo šta je to što razdvaja Aleksa Marfija i Kejna?

Prvo angažovanje Robokejna, u stvari je jedan prljavi posao OCP-a, koji Kejn izvršava bez pogovora, bez žaljenja i izuzetno efikasno. Dakle, to je čisti, nepatvoreni kriminal. S druge strane, to je upravo ona slika u kojoj je mogao da se nađe i Robokap da nije imao onu suštinsku stvar koja razdvaja ovu dvojicu likova. Pa, dakle, šta je to? Odgovor je očigledan – MORALNI KOMPAS. Robokapov moralni kompas je savršeno baždaren, savršeno orijentisan ka ispravnim djelima, ispravnim stvarima koje on mora da učini da bi njegovo postojanje bilo „opravdano.“ To je apsolutno onaj ljudski dio u njemu.

S druge strane, Robokejn je i napravljen kao zakulisna radnja, od kriminalca i narkomana, kome je jedini cilj u životu naredni fiks. Ta činjenica čini Robokejna idealnim kandidatom koji bi se kontrolisao upravo pomoću svoje zavisnosti. Međutim, kao što smo vidjeli, kriminalac bez ikakvih skrupula, kao što je Kejn, ne može biti kontrolisan, jer u svojoj suštini, on je sociopata koji igra samo po sopstvenim pravilima. Za njega postoji samo on i zadovoljenje sopstvenih potreba, kao kod svakog egocentrika.

Naravno, u jednom ovakvom filmu, ne možemo da izostavimo motiv OSVETE kao pokretački motiv Robokapa. Međutim, osveta nije samo prosti zbir poteza koji Robokap povlači da bi namirio svoje račune, već je ta osveta jako dobro uklopljena u priču, ali i zakonske okvire policijskog posla koji Marfi obavlja. Ona, osveta, je neraskidivo povezana sa pitanjem identiteta koje Aleks Marfi u prvom dijelu istražuje. Dakle, pitajući se ko je on, Marfi pronalazi cijelu priču o svom „ubistvu⁵“ i kreće u osvetu koja je istovremeno sprovođenje zakona. Prema tome, Aleks Marfi svoju osvetu sprovodi, ali u zakonskim okvirima. To nije urađeno na način na koji se radi u nekim drugim pričama, gdje glavni junak traži zadovoljenje pravde pošto – poto, pa makar i sam prekršio zakon ili dva.

Tu osvetu dobija, a istovremeno s njom dobija i ono čemu je prvi dio trilogije posvećen, a to je identitet. Kada pri samom kraju prvog dijela franšize, predsjednik OCP-a ga upita kako se zove, odgovara jednostavno: „Marfi.“

U drugom dijelu Robokapa, osveta nije toliko izražena osim kao dio cjeline moralne naplate dugova, odnosno, bolje rečeno istrajavanja na putu sprovođenja zakona. Može se reći da Robokap ima malu zađevicu sa Kejnom, zbog toga što ga je ovaj rastavio na dijelove, ali u suštini, to je jedan dugi proces pričanja priče od početka hapšenja Kejna, do njegovog definitivnog uništenja na kraju. Međutim, u trećem dijelu, mi zaista možemo da vidimo osvetu zbog pogibije Luis i naplate tog duga od strane Robokapa. Ipak, sve što Robokap radi, radi u okvirima zakona i to je možda i ključna stvar kada se govori o njegovom načinu naplate dugova. Iako Aleks Marfi ima neke svoje bubice i ima problem sa autoritetima, to je dio njegovog karaktera, dio njegovog šarma, ali u suštini, on ostaje na stazi reda i zakona.

Ovom prilikom trebalo bi spomenuti i jedan detalj koji je nepravedno zapostavljen, iako nam je pred očima tokom cijelog trajanja sva tri dijela, a to je motiv VITEZA U SJAJNOM OKLOPU. On zaista jeste vitez⁶. Podsjetimo se scene u njegovom prvom angažovanju kada spriječava pljačku u prodavnici. Zatim, tu je klasična scena kada vitez spašava damu u nevolji, odnosno kada Robokap spašava ženu od silovanja. I scena kada spašava Luis nakon što ju Klarens ranio. U trećem dijelu treba spomenuti scenu kada pritiče u pomoć Luis na samom početku filma. Pa ipak, taj motiv je možda najupečatljiviji u jednoj zaista predivnoj, ali pretužnoj sceni kada Robokap nosi smrtno ranjenu Luis do crkvenog oltara.. Naravno, ne treba zaboraviti ni kraj trećeg dijela kada Robokap, u posljedni čas pritiče u pomoć pokretu otpora i uništava tenk OCP-a. Prema tome, vitez u sjajnom oklopu je detalj, jedan motiv, koji je potrebno spomenuti prilikom pisanja ovakve analize.

ŽELJA ZA SMRĆU. Ovo je hipoteza za koju nema konkretnih dokaza, već je više plod subjektivnog osjećaja. Pa ipak, taj detalj kao da se neprekidno provlači kroz sva tri dijela Robokapove priče. Naime, kada se ima u vidu tragedija Aleksa Marfija, od njegovog gubitka tijela do gubitka svega onog što je dragocjeno u njegovom životu, kao što su porodica i prijatelji, može li onda takav detalj da ostane neistražen? Prilikom svakog angažovanja i upozorenja od strane Robokapa, da će primijeniti silu, kriminalci se ipak suprostavljaju. Međutim, potreban je trenutak ili dva, a nekada i više da Aleks Marfi reaguje. Apsolutno je na mjestu argument da on zna da je otporan na metke, te zato to i pokazuje, ali ipak, da li se nada da će neki metak da završi u onom nezaštićenom dijelu njegovog oklopa i tako ga riješi njegove agonije? A kako protumačiti scenu kada su u drugom dijelu Robokap i Robokejn u klinču i vise sa krova nebodera? Robokap obojicu svjesno povlači u ambis, jer smatra da je Robokejn suviše velika prijetnja po javnost. Dakle, prijetnju treba zaustaviti i po cijenu sopstvenog života. Jer smrt, možda i nije toliko strašna? Kao što je već rečeno, ovo je samo subjektivni osjećaj.

Priča o Robokapu, o Aleksu Marfiju je priča o LJUDSKOSTI. To je, dakle, ta saga koja je osnovna potka trilogije, to je ona nit koja povezuje sve dijelove. To je priča o čovjeku, priča o svima nama, priča o onome što je možda izgubljeno ili što je na putu da bude izgubljeno. U čemu i kako se ta ljudskost ogleda? Aleks Marfi, prije svoje „smrti“, bio je porodičan čovjek, imao je ženu i sina. I to je nešto što je neizbrisivi dio njega. Ta porodična crta, briga o nekom drugom, u krajnjem slučaju i ljubav, to je dio njega. Ljudskost se ogleda i u onom moralnom kompasu kojim se on rukovodi u daljem postupanju nakon „vaskrsenja.“ Aleks Marfi je kiborg, dakle, on nije samo čovjek, ali nije ni samo mašina, on je spoj ta dva svijeta. Njegovim postupcima sada rukovodi program, ali istim tim postupcima rukovodi i čovječnost, odnosno njegovo naslijeđe. I kako se ta ljudskost manifestuje? Aleks Marfi ima sjećanja, Aleks Marfi ima osjećanja. Kroz njega i dalje putuju emocije. To nije samo isprazni niz elektrona, to je ono što on jeste. Njegova potraga za ljudskošću se nastavlja. Konačno pronalazi svoju porodicu i pokušava da stupi u kontakt s njom. Zbog toga upada u nevolju sa OCP-om i ima jedan težak, ali pravičan razgovor sa rukovodiocem projekta. Šta god mi mislili o tim ljudima, u tom razgovoru, pogođena su neka suštinska pitanja. Šta Marfi misli da može da učini za svoju porodicu? Da li može da im da ljubav, nježnost, saosjećanje? Da li može svojoj ženi da pruži fizičku ljubav? Da li će on biti živi podsjetnik na tragediju koja se dogodila, prvenstveno njemu, ali i njima? To je bilo dovoljno da Aleks Marfi shvati da mora da suzbije svoje emocije i da razum prevlada, kako bi konačno donio mir svojoj porodici. Zbog toga je Marfi po drugi put (ovaj put namjerno) svojoj ženi slomio srce kao čin milosrđa. To znači biti čovjek.

Naravno, njegove moralne vertikale idu i dalje kroz konstantno iskazivanje lojalnosti prema svojim kolegama, naročito prema Luis. On joj pritiče u pomoć na početku trećeg djela, uprkos naređenjima, i ostaje s njom do njenog tragičnog kraja. Njegova lojalnost je i prema njegovom poslu, naročito prema drugoj direktivi, a to je zaštita nevinih i tada staje na stranu naroda protiv siledžija iz OCP-a.

U svojoj ljudskosti, on neprestano dokazuje da u njemu ima i dosta saosjećajnosti. Sjetimo se samo scena iz drugog dijela kada prilikom racije na Kejnovu fabriku droge nježno pomiluje bebu koja je tamo. Ili kad odbija da puca u Hoba⁷ samo zato što je dijete. Ili scene kada tješi i ostaje sa smrtno ranjenim Hobom, istim onim Hobom koji je učestvovao u njegovom rastavljanju. Dakle, Robokap je sposoban i da oprosti. Njegov karakter je čvrsto sazdan od saosjećanja, samo što ga Aleks Marfi dozirano prikazuje, dajući tako utisak nesalomivog, čvrstog, moćnog, autoritativnog borca protiv kriminala. Ispod te grube ljuske Robokapa krije se nježno srce Aleksa Marfija.

Biti čovjek sa sudbinom Aleksa Marfija znači biti USAMLJEN, znači željeti ljudski dodir. Svako iskazivanje dobrote i onoga što bi se iz daleka moglo nazvati afektivnošću, na njega ostavlja utisak, pa tako možemo da vidimo u trećem dijelu filma, da prilikom ponovnog podizanja sistema Robokapa, od strane naučnice Mari Lazarus, u njemu se odvijaju procesi, od kojih, svakako treba izdvojiti onaj u kojem mu pred oči dolazi lik supruge koji se polako pretapa u lik En Luis, a zatim u lik dr Lazarus. Jednostavno rečeno, žene u njegovom životu, u onome što mu je ostalo od života, igraju važnu ulogu koja se pokazuje u njegovom nesvjesnom dijelu.

Identitet, dakle, ključno je pitanje koje se postavlja u serijalu o Robokapu. To je pitanje o čovjeku – ko je on, a zatim i pitanje o čovjekovom odnosu prema svijetu i njegovom mjestu u tom svijetu. Robokapa bi prvenstveno trebalo posmatrati kao parodiju i satiru stvarnosti koja nas okružuje Prema tome, ti filmovi su nešto mnogo dublje od lake akcione zabave za široke narodne mase. Apsolutno je lako prenebjeći ovu činjenicu, ali bez obzira na to, ona je tu ispred nas i zagledana u naše lice. Pa, iako pitanje svijeta u kom Robokap živi i radi nije tema ovog teksta, to svakako ne znači da nije provejavalo kroz njega. Postavlja se pitanje da li je Aleks Marfi, odnosno Robokap, mogao uopšte i da postupa drugačije od načina na koji je postupao. Upravo onaj moralni kompas, o kome je bilo riječi, opisuje stanje stvari na terenu., pa tako, određujući se prema onome što svijet jeste, a naročito taj svijet iz trilogije, identitet se utvrđuje na takav način da čovjek mora da stoji u protivstavu u tom moralno opadajućem društvu. Postojanje lažnog morala koje se konstantno provlači u ovoj trilogiji je apsolutno razgolićeno do kraja. Pa ipak, Aleks Marfi je živi svjedok kako treba da izgleda čovjek koji ostaje nepokolebljiv u svojim stavovima. S druge strane, on je takođe i opomena u šta čovjek može da se pretvori ukoliko ostane krut u tim istim stavovima. Dakle, biti čovjek ili biti mašina… ili biti nešto između. I kao što bi Robokap rekao: „strpljenja, mi smo samo ljudi.“

za P.U.L.S.E: Goran Došen 

  Aleks Marfi, Film, Goran Došen

Stavovi autora ne odražavaju nužno uređivačku politiku P.U.L.S.A. Impresum.