Uputstvo za diktaturu – Bitno je samo da hoćeš. Da želiš iz petnih žila. I da ne odustaneš od želje ni kad te petne žile zabole. Ni kada se pretvoriš u bol. Ni kada ti se život zgrči i ogadi. Biće bolno. Biće grčevito. Biće gadno. Biće jadno. Ali, uspjećeš. Jer možeš. Možeš, ako hoćeš…

Bitno je samo da ne odustaješ od svojih želja. Bitno je i da znaš da je tvoja želja najvažnija od svih želja. Bitno je da znaš da sav svijet postoji radi ostvarenja tvojih želja. Bitno je da sebe uvjeriš da ćeš ostvariti svoju želju. Uprkos svijetu. Uprkos državi. Uprkos narodu u kojem si iznikao. Uprkos porodici koja te uznjihala. Uprkos majci koja te podojila. Uprkos istini koja te boli. Uprkos košmarima koji te pohode. Uprkos sebi. I što je osobito važno: uprkos životu. Jer, čini ti se ponekad, uporni poželjkoviću, da se i sam život, iskonski i živi život, pobunio protiv tvoje želje. Ali, pamet u glavu: tvoja je želja jača od života. Tvoja želja ne smije da se obazire na život. Tvoja želja prelazi preko života. Kao preko leševa. Jer, ne postoji život, ako nije po tvojoj želji…

Ako hoćeš, možeš. Ali, nemoj misliti da je baš lako. Mnogi su pokušavali, pa su ostali na pola puta. Zaglibljeni na blatištu. Izgubljeni na raskrsnici. Zamršeni u klupku. Ostali ni tamo ni ovamo. Krenuli ka ostvarenju svojih želja, a završili ostvarujući tuđe želje. Polutani. Nesrećnici. Topovsko meso. Najobičniji režimski zulumćari. Najbjedniji domoljubni dezerteri. Poželjeli da budu neko i nešto. Ali nijesu jako poželjeli. Nijesu pregnuli iz utrobe. Nijesu ostvarili svoje želje. Završili na dnu nečijeg stomaka. Postali nešto. Nijesu postali neko. Ni kerovi, ni kerovođe…

Možeš. Nije da ne možeš. Samo zasuči rukave i zaboravi na obraz. Ko razmišlja o obrazu, bolje da ga nema. Obraz sačuvaš, izgubiš sve. Pa biraj: sve bez obraza ili obraz bez svega. Kad poželiš, kad utrobno poželiš, prvo se pozdravi sa obrazom. Obraz je slijepi putnik na lađi koja te nosi daleko. Utopi obraz u crnu pučinu i daleko ćeš stići. Istovari obraz i doći ćeš gdje si naumio. A naumio si i daleko i duboko ukoliko si spreman da se najprije obračunaš sa svojim, pa tek onda sa njihovim obrazima. Bezobraznost je jedina ideologija koja ti može garantovati da će tvoje polazište imati tvoje dolazište. I vidiš da možeš. I da nije toliko teško. Ko je obraz sahranio, dovoljno je učinio. Za početak. Za veliku stvar. Za stvar koja je važnija od života sa obrazom. Za život bez obraza koji jedino zna da uživa u životu. Za uživanje u životu kojega nema sa obrazom u životu…

Vidiš da možeš. Jer si siguran da hoćeš. Čim si se obračunao sa sobom, dobio si najtežu bitku. Ko pobijedi sebe u ovoj bezobraznoj državici pobjednika, pobijediće sve one i sve ono što treba da pobijedi. Rođeni pobjednik nije rođen da pobijedi samo jednom. Rođeni pobjednik živi da bi pobjeđivao. Kad je već potukao sebe, nije mu nimalo važno kako i koga pobjeđuje. Bitno je da pobjeđuje nekoga i nešto. Da bi bio ono što jedino umije da bude: pobjednik koji je pobijedio sebe da bi porazio sve ostale. Samo se to računa u plemenu u kojem se pamte pobjednici i u kojima su poraženi rođeni da bi uveličavali pobjedu pobjednika bez obraza…

Zato pregni svom silinom. Šteta je da odustaneš kad si već tako dobro počeo. A početak je najvažniji. Na početku se sve vidi. Na početku vidiš kakav će ti kraj biti. A ti imaš čemu da se nadaš. Ko rastemelji temelj na kojem je niknuo, taj nema granica. Lako je sve poslije rastemeljenja. Ko iz sebe izvadi kamen temeljac taj može bez svih utemeljenja i oslonaca. Rastemeljio si temelj da bi se utemeljio na samom sebi. Utemeljen na samom sebi i imaš i nemaš temelj. Imaš oslonac u sebi. Nemaš temelj koji bi te obavezivao. Pa udri, u nove pobjede…

Možeš ti to, jer se vidi koliko strašno i halapljivo hoćeš. Tvoja volja je jača od svake sile koja bi te mogla obezvoljiti. Ti si rođen sa voljom koja će te dovesti do novih rođenja. Tvoja volja te je rodila. Ti si samog sebe rodio. Ti si rodio svoju vječitu glad bez koje nema života. Jedino te tvoja vječita glad može nadživjeti. Zato možeš sve što hoćeš. A šta hoćeš, ni ti više ne znaš. A kad ne znaš šta hoćeš, nema toga što ne možeš. Zato si rođen da budeš nešto što ne može biti svako iako svako misli da bi mogao bolje od tebe. A ne bi. Nije baš lako biti lopov nad lopovima. Nije baš lako biti lažov nad lažovima. Nije baš lako biti bitanga nad bitangama. Nije baš lako nadzliti sva zla i nadološiti svakakvu ološ. A može se i to. Nije da ne može. Samo ako se hoće. A htio si, sad vidim. Mnogo si htio kad si dotle dogurao.

I kad te nešto lecne i zasjeni, sjeti se da je to slabost koja se sporadično javlja i brzo prolazi, kao svaka nemirna savjest koja je nestašna i laka kao svaki leptirić od olova…

Boris Jovanović 

karikature: Dušan Petričić

Izvor: Fenomeni

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

  diktatura, Društvo, Politika