Okus trešnje i smrt – Abas Kijarostami

Okus trešnje i smrt – Iranski reditelj Abbās Kiyārostamī, jedan je od posljednjih istinskih sineasta, čiji filmovi za razliku od njegove tjelesnosti, nikada neće umrijeti i uvijek će podsjećati čovjeka na njegovu prolaznost na ovome svijetu.

Nakon telopa „U ime Boga“, slijedi kadar krupnog plana zabrinutog, ali odlučnog lica naočitog gospodina Badiija (Homayoun Ershadi) koji usporeno vozi svoje vozilo i kroz prozor razgleda prolaznike. Kao da nekoga traži. „Nadničari? Hoćeš nadničare?“, upita ga jedan stariji muškarac. „Ne“, odgovori gospodin Badi i nastavi dalje vožnju i svoju misterioznu potragu. U ovoj početnoj sceni ostvarenja Okus trešnje (Tam-e Guilas, 1997), najreprezentativnijeg filma Abbāsa Kiyārostamīja ne može se ni naslutiti kuda se uputio gospodin Badii, uprkos njegovoj odlučnosti i očigledno jasnom cilju.

Posljednji film zlatne dekade Kiyārostamījeve filmske karijere Vjetar će nas odnijeti (Bad ma ra khahad bord, 1999), također započinje pronalaskom ceste glavnih protagonista, a završava sa scenom u kojem ljudsku bedrenu kost vodena struja odnosi u beskraj, simbolizirajući istovremno i kraj i početak. Kako film ima svoj kraj, karijera sineaste posljednji kadar, tako i život završava smrću, vjetrom ili vodenom strujom odnesen, ali ništa od ovoga ne predstavlja i konačni završetak. Jer ljudska kost koja plovi riječnim potokom simbolizira promjenu, obnovu i nastavak i jer je možda samo putovanje važnije od njenog krajnjeg zaustavljanja. Vjetar može odnijeti ionako prolaznu tjelesnost, ali da li može odnijeti i okus trešnje?

Abbās Kiyārostamī je rođen u Teheranu prije 79 godina. Njegova prva ljubav bila je likovnost, a studirao je grafički dizajn, te radio kao ilustrator. Sa nepunih dvadeset godina se zapošljava u kulturnom centru za djecu, gdje nastavlja raditi kao likovnjak, oslikavajući dječje slikovnice. Uskoro dobija priliku snimati filmove u kojima su glavni protagonisti djeca, a upravo će ovaj Kiyārostamījev kreativni period tematski i sadržajno odrediti prvu fazu jedne od najvažnijih filmskih karijera u historiji filma, nakon koje film postaje njegova životna vodilja. Prvi igrani dugometražni film u kojem glavni filmski „junaci“ nisu djeca, završava netom prije iranske revolucije, 1977. godine, naslova Izvještaj (Gozāresh). Izvještaj narativno prati dva životna toka iranskog carinika, koji biva optužen za primanje mita, dok istovremeno njegova supruga pokušava izvršiti samoubistvo.

Deset godina poslije, Kiyārostamī snima film Gdje ti je kuća, prijatelju? (Khane-ye doust kodjast) koji mu donosi nagradu na festivalu u Locarnu i konačnu i definitivnu međunarodnu afirmaciju iranskog novog filmskog vala. Riječ je o minimalističkoj egzistencijalnoj drami i prvom dijelu lirske trilogije o iranskom naselju Koker (I život se nastavlja – Zendegi va digar hich, 1992; Kroz stabla masline – Zire darakhatan zeyton, 1994), čiji je glavni protagonista osmogodišnji dječak Ahmad u potrazi za domom svog prijatelja Mohameda, kako bi mu vratio bilježnicu koju je zabunom uzeo. Međutim, život nikada nije tako jednostavan i sa svakim novim pogrešnim Ahmadovim korakom, Mohamedove šanse za ostankom u školi bivaju sve manje. Upravo ovakav zaplet, filmu priskrbljuje i egzistencijalnu nit, što jedno naizgled banalno putovanje snimljeno u gotovo realnom vremenu, pretvara u sukob okrutnog svijeta stvarnosti i nevinog dječjeg univerzuma.

Gdje ti je kuća, prijatelju? će u mnogome odrediti, ne samo daljni razvoj karijere Abbāsa Kiyārostamīja, već će iznjedriti i osnovne elemente njegovog filmskog izražaja – usporena naracija, dugi kadrovi, ruralni ambijent, djeca kao glavni protagonisti (prva faza karijere), alegorijska pripovijedanja, egzistencijalne dileme likova, pretvaranje poezije u filmski dijalog… Glavna tematska karakteristika njegovog stila postat će jedan duboko iskren pristup običnom čovjeku, često zaglavljenom u siromašne provincijske gradove ili mjesta u kojima je smrtnost ljudskog lica sukobljena sa ljepotom pejzaža i neumornom prirodom koja živi punim plućima, a u njemu će se neizostavno sukobljavati duhovno i materijalno, tradicionalno i moderno, konzervativno i urbano. Inspirisan filmskom ostavštinom Sergeija Parajanova, Satyajita Raya, Roberta Bressona, Françoisa Truffauta te čak i Vittorija de Sice i Michelangela Antonionija, ali i uslovljen duhovnim nedaćama svoje zemlje te sa snažnom prigrljenošću minimalizma, Kiyārostamī će kao niti jedan režiser u historiji kinematografije, uspjeti sjediniti film, poeziju i život.

„U apsolutnoj tami, poezija je još uvijek tu, i tu je za tebe“, rekao je on.

Tema života i smrti te koncepti kontinuiteta i promjene imaju izuzetno važnu tematsku, ali i stilsku ulogu u Kiyārostamījevim djelima. U Koker trilogiji, čija su dva ostvarenja nastala i prikazana nakon potresa u Teheranu 1990. godine, prisutna je jedna nepokolebljiva životna sila koja gleda u lice smrti i razaranja i ne skreće pogled. Tako je npr. ostvarenje I život se nastavlja koje Kiyārostamī ističe kao posebno važno u svojoj karijeri, inspirirano putovanjem koje je on napravio samo tri dana nakon potresa, i naravno samim selom Koker gdje je za tri dana poginulo 50.000.

„Nakon što su bili tako blizu smrti, za preživjele je to bilo kao da su ponovno rođeni. Potres se dogodio u četiri ili pet ujutro, tako da su svi mogli biti mrtvi i gotovo je slučajno da nisu poginuli. U ovome slučaju se nisam vidio samo kao filmski režiser, već i kao promatrač ljudi koji su bili osuđeni na smrt. To je jako utjecalo na mene, i od tada se pitanje života i smrti ponavlja u mojim filmovima“, rekao je Kiyārostamī.

Ipak, u centralnom ostvarenju svoje karijere i jednom od najvažnijih filmskih naslova 20. stoljeća, koje 1997. godine osvaja Zlatnu palmu u Cannesu, naslovu Okus trešnje (Ta’m e guilass), idejni i tematski motiv života i smrti, Kiyārostamī zaokreće za 180 stepeni i kreira djelo o čovjeku koji želi da izvrši suicid. Dakle, Okus trešnje je lirsko ostvarenje o srednjovječnom gospodinu Badiiju koji želi da izvrši samoubistvo, ali mu je potreban neko ko će ga nakon toga sahraniti. Naizgled jednostavna, gotovo, Ezopova priča, ali koja sa sobom donosi mnogobrojne tematske slojeve i pitanja o legitimnosti čina samoubistva, prije svega iz perspektive ljudskosti, ali i religije. Tokom vožnje periferijom Teherana, Badii, u ispravnost svoga postupka, pokušava uvjeriti mladog kurdskog vojnika, afganistanskog studenta bogoslovije i Azera koju radi u muzeju.

„Znam da je samoubistvo jedan od najvećih grijehova, ali biti nesretan je također grijeh, jer onda povrjeđuješ druge ljude“,

kaže Badii studentu bogoslovije.

„Kad pogledaš četiri godišnja doba, svako donosi plodove. Ljeti ima plodova, a i u jesen. Zima donosi drugačije plodove, a i proljeće. Nijedna majka ne može da napuni frižider za svoju djecu, tako raznovrsnim voćem. Nijedna majka ne može toliko da učini za svoju djecu koliko Allah čini za svoja stvorenja. Hoćeš da odbaciš sve to? Hoćeš svega da se odrekneš? Hoćeš da se odrekneš okusa trešanja?“,

upita zatim Badiija muzejski radnik koji preparira životinje Gosp. Bagheri (Abdolrahman Bagheri) dok kruže brdima i prolaze pored stabla trešnje. On na koncu prihvati ponudu jer treba novac za bolesno dijete i obeća Badiiju da će baciti zemlju na njega.

Ono što se zasigurno prvo primjećuje u ovome filmu, jeste prigušeno crvenkasti filter pod kojim teheranski pejzaž oživljava u jednom mističnom, začudnom, obliku. Vožnja kroz tu crveno-smeđu pustoš od gline, stijena i grana koje izgledaju osušeno, a gdje zelenilo odlučno gubi svoju boju, nalikuje na svojevrsno putovanje krugovima čistilišta gdje se glavni protagonista duhovno priprema za ulazak u raj ili pakao. Nakon rastanka sa Gosp. Bagherijem, Badii zastaje kako bi fotografisao mladi par i izgubi iz vida svoga sagovornika. Zaustavi vozilo i odluči da ga potraži te prilikom ulaska u Muzej, prođe kroz vrata koja u svojoj gracioznosti i alegoričnosti trenutka, simboliziraju „vrata raja“ i nagovještaj Badiijevog konačnog spokoja. Gospodina Bagherija koji je sada u bijelom mantilu, zamoli da u zoru na njega baci dva kamena te da ga prodrma za rame, kako bi se uvjerio da je zaista mrtav. Odnos između života i smrti, Kiyārostamī zadržava u simbolima tokom cijeloga filma, tako prilikom Badiijeve potrage za Bagherijem, njegovog putanji kretanja uzbrdo, suprostavlja kolonu djece koja idu nizbrdo te Badiija na trenutak pridružuje njima, a zatim ga ponovno vraća u suprotni smjer – onaj koji odlučno vodi ka smrti, dok novi život nastavlja svojim putem.

Kako je dogovorio svoj pokop, Badii u trenutku smiraja sjeda na klupu i posmatra svoj posljednji zalazak sunca na crvenom, zamagljenom nebu. Film završava ulaskom Badiija u grob koji se nalazi pored jedva vidljivog stabla trešnje. U krupnom planu ostaje njegovo lice ispred kojeg se nadvijaju tamni oblaci. Počinje oluja. Kraj. Zvučno marširanje vojnika kao svojevrsna oznaka za ograničenost slobode, vraća gledatelje u svijet realnosti, onaj u kojem jedna filmska ekipa vrši pripreme za snimanje filma i u kojem Badii, odnosno Homayoun Ershadi, hoda izvan groba, dok se iza njega nazire plavičasto nebo i priroda u svim nijasnama zelene boje. Dakle, umjesto da se upušta u besmislene rasprave sa iranskim vlastima u kojima ih ubjeđuje da se filmovi ne bi smjeli cenzurisati, on stvara okvir za svoje djelo te se na taj način ograđuje od doslovnih tumačenja ideosfere ovoga ostvarenja, a istovremeno i nastavlja svojevrsnu umjetničku meditaciju o granici između stvarnosti i fikcije, publike i kino platna, gledanja i mašte, te ponovno između života i smrti. Na ovaj način, on uključuje i sebe i svoju ekipu koja predstavlja konačno izlaz iz Badiijevog omeđenog svijeta, u „raspravu“ o vrijednosti života i smrti kao izboru koji jeste i mora ostati samo lični.

Na kraju, Kiyārostamī ne daje definitivan odgovor o tome da li se je ubiti grijeh? To pitanje ostavlja publici kojoj uskraćuje čak i razloge Badiijeve odluke i nudi im samo njegovu želju i traži da je poštuju, iako se uzalud nadaju da će se predomisliti, što svakako stvara dramaturšku napetost, ali ne u klasičnom scenarističkom smislu, već u životnom, spontanom. Prije nego što ode, Bagheri izrecituje Badiiju jednu tursku pjesmu:

“Ljubavi moja, odlazim, dođi mi. Tjeraju me iz vrta prijatelja mog, dođi mi. Od nekadašnjih srećnih dana, zadesila su me teška vremena. Dođi mi.“

Najveće i najvažnije poglavlje filmske umjetnosti je završilo 4. jula 2016. godine, kada je prestalo da kuca srce Abbāsa Kiyārostamīja, koji je u iranskoj kinematografiji predstavljao ono što je u ruskoj bio Andrei Tarkovsky, japanskoj Akira Kurosawa, poljskoj Andrzej Wajda, švedskoj Ingmar Bergman… Otišao je posljednji sineast, koji je iza sebe ostavio vječne filmske posvete našim kratkim, poniznim i uzaludno potraćenim životima.