Sataraš civilizacije, filozofije, lingvistike i seksa nadasve

Što je civilizacija čini mi se vrlo upitnim. Rječnik ima različite definicije tog naizgled samorazumljivog pojma, koji mi tumačimo po vlastitoj procjeni, uglavnom usklađenoj s prevladavućim “civilizacijskim” okolnostima kojima naginjemo, jer u njima živimo. A činimo to (ne)svijesno priklonjeni udresiranim mjerilima vrijednosti kompatibilnima s našim životima. Sklon sam tome da postoji tek jedna, ljudska civilizacija, različitosti koje su naprosto varijacije, poput onih u jedinstvenom srpskohrvatskom jeziku. Dakako, postoje drugi jezici koje apriori ne razumijemo, ali shvatimo li jezik simboličnom zvučnom, pisanom, ili slikovnom „materijalizacijom“ misli – a prema Chomskom postoje univerzalna svojstva svih jezika koji su „urođeni i nepromenljivi, a razlike između većine svetskih jezika mogu biti okarakterisane terminom „parametar“ smeštenom u mozgu… Ovo urođeno znanje se često naziva univerzalna gramatika“ – onda se jezici prema mislima odnose kao i civilizacijske varijante spram cjelokupne ljudske civilizacije. Suština na kojoj se razvijaju je u jedinstvenom ljudskom duhu, a za shvatiti ih, treba uložiti neki mentalni napor neophodan dio kojeg je prihvaćanje različitosti. Uobičajeni pojam (civilizacija) kao da je kompromis između onog što želimo zaboraviti da jesmo, i onog što hoćemo biti a nismo. On je naprosto silovanje istine (naročito kad se sugerirajuće prevodi kao uljudba, što asocira na pristojnost), kojoj pozivanje na kulturu i znanost služi tek kao alibi maska stvarnosti.

 

Diogen iz Sinope (onaj što je stanovao u bačvi, svijećom usred dana tražeći čovjeka) „naučio je da sve poslove obavlja na javnom mjestu, kako Demetrine tako i Afrodidine. Pravio je ovakve zaključke: ‘Ako nije ništa neobično doručkovati, onda nije neobično ni ako se to vrši na javnom mjestu. Doručkovanje nije ništa neobično, dakle, nije neobično ni ako se doručkuje na trgu’. Često je onanirao na javnom mjestu i tada bi govorio: ‘Kad bi se samo trljanjem stomaka ovako mogla utoliti glad.’“, (Diogen Laertije, „Životi i mišljenja istaknutih filozofa“).

Masturbacija, onanija ili narodski – drkanje – nije ništa neobično (prisutna je i u životinjskom svijetu, a većina ljudi je upražnjava), pa odatle njegov zaključak do kojeg se još nisu dovinuli katolički popovi. Masturbacija i koitus na javnom mjestu su danas zabranjeni u svim „civiliziranim“ državama (kasnije ćemo o razlozima), što naprosto znači da je zabranjeno javno demonstrirati užitak jednog, dvoje ili više ljudi po trgovima i parkovima, proglašavajući ga intimnim činom kome je mjesto samo unutar četiri zida (za sudionike je to intimni čin ma gdje ga vršili!). No dobro, međutim je u Dubrovniku donijet propis kojim je usred najvrelijeg ljeta “omogućeno kažnjavanje svih koji povijesnom jezgrom hodaju u kupaćem kostimu, bez odjeće ili dijela odjeće”. Mislim da je jasno kako su odluku o komunalnom redu izglasali licemjeri, kojima se kurac diže ili pička ovlaži pogledom na turiste koji primjereno vremenskim uvjetima hodaju u bikiniju ili kupaćim gaćicama, razgledajući znamenitosti grada duge povijesne tradicije, kojoj treba dodati i hipokriziju čelnika i njegovih stanovnika. Vlast i njeno mišljenje, posebno u rigidno katoličkoj državi poput Hrvatske, valja poštivati, ma i njeni nositelji, svećenstvo i svi žitelji potječu od interakcije očvrslog “onoga” i vlaženja “one” stvari, čega se – u skladu s navodnim “civilizacijskim standardima” – neizmjerno stide. U javnosti. Privatno bi jebali i bili jebani od bilo kojeg turista/turistkinje koji im zapnu za oko i uzrokuju nadig ili poplavu među nogama, doduše – uz uvjet da to baš i ne prodre u javnost!

Povijest licemjerja, zagrnutog velebnim pojmom civilizacije, počinje od vremena izgona Adama i Eve iz Raja, kad su se – bezuspješnim dodvoravanjem Gospodinu – počeli stidjeti vlastite golotinje, a potom stid prenositi na ostala područja ljudskih djelatnosti za koja su proizvoljno tvrdili da se ne podudaraju s voljom božjom (nasilje su jedino ispustili!). Prosječni puk, dok ne dođe u doba fiziološke pasivnosti, nadiže se i vlaži u močvarnim područjima svog međunožja, a dešava se to i „posvećenoj“ bratiji (svećenici, popovi, rabini, imami, opatice,…) sramećoj se podjenakog načina zasijanja„ukrudbom“ i ispadanja iz “one stvari”. U osnovi, vlastitog oca i majke. Licemjerje je uzelo maha među navodnim “Homo sapiensima”, praćeno osjećajem krivnje bez ikakve krivice! Golim adamima i evama trebala su tisućljeća da se u ograničenim rejonima – s dozvolom konzervativnog stanovništva prikriveno drkajućeg iza žice, po internetu pretražujući stranice pune grupnjaka i kojekakvih “perverzija” – smije razgoliti u svojoj prirodnoj, od boga stvorenoj i preporučenoj biološkoj suštini. Dok jad i bijeda čovječanstva ne stideći se licitira sa svojim prošlim, sadašnjim i buduće planiranim zločinima, “crveni se” od stida pred „grijehom“ vlastita nastanka. Desetljeća su trebala da se “Ljubavnik lady Chatterley” ili “Lolita” priznaju vrhunskim književnim djelima, koja ne govore o ničem drugom nego što se zbiva pored nas, ili u našim ložnicama pa i manje “posvećenim” odajama. Usporedba s Boccaciovim “Decameronom” iz 14. stoljeća, sugerira da smo čak i nazadovali u pojedinim aspektima civilizacije. Nije civilizacija niti civilizirano ponašanje, koje stupanjem na Mjesec ili otkrićem helikoidalne strukture DNA, prikriva svoje najskrivenije komplekse vezane uz vlastito porijeklo. Kakvo stoljeće sedmo ili ma koje ranije ili kasnije! Svi smo potekli turanjem “one” u “onu” stvar, u čistom užitku svojih roditelja, kojeg se aposteriori stidimo! Da ispadnemo uljuđeniji, smislili smo frazem „da nije ljubavi, ne bi svijeta bilo“, sramežljivo prelazeći preko činjenice da ga ne bi bilo – da nije jebanja! Jer, ljubav je navodno eterična, a čin stvaranja prizemna, prostačka stvar. Priznavanjem činjenica možemo se poduhvatiti redefiniranja pojmova, i promjene civilizacije u zaista humanističku. Pozivanje na civilizacijska načela, zbog neshvaćanja kontekstualne upotrebe i značenja skarednih izraza, može se pokušati liječiti – primjerice – čitanjem knjige “Žižekovi vicevi” (na engleskom, ovdje), posebno moralističkim čistuncima tipa: “Pogledaj je – koja sramota, ispod odjeće je sasvim gola!“. Da se ne zaboravi kako prostote, sem direktne upotrebne, imaju ponekad – čak vrlo često – i dublje, preneseno značenje. Uostalom, čovjek je sinteza tijela i duha, animalnog i duhovnog, biće koje stremi “per aspera ad astra” koje nikada neće dosegnuti bude li se stidio porijekla i svojih nagona. Bez obzira na svemirske brodove i ine trice i kučine kojima slavi navodnu civiliziranost.

Nije li jadna vrsta koja pobire akademske titule za rječnike prepune“skarednih” riječi (pokupe li ih s Marsa?), dok joj istovremeno trebaju godine i godine da objavi “Bordel muza”, inače klečeplazeći pred autorima uz sijaset visokoumnih traktata na njihov prikladniji, „civilizirani“ poetski opus. U potaji pak se samozadovoljavaju na “Crvenog bana”, javno hvaleći reformatora jezika, stideći se riječi iz nahvaljenih rječnika, a njihove korisnike (cijeli ljudski rod, uključivo sebe sama!) proglašavaju neciviliziranim prostacima. Osobe imaju sijaset znanih ili prikrivenih lica, tako i civilizacija javno pokazuje samo neko, legitimirajući da baš i nije ono čemu nas nastoji uvjeriti. Kao što porno glumci više ne postoje, jer gluma predstavlja “čin fiktivnog predstavljanja stvari” tako da gledaoce navede smatrati ih realnima u svojoj uobrazilji, javno, direktno uvlačenje “onoga” u “ono” i uživanje pritom, nije više gluma već zbiljski čin (dobro plaćen, ako nije puka amaterska izvedba) koji možemo nazvati pravim imenom – egshibicionizam. Pritom se gledatelj navodi da pasivnu funkciju, za razliku od navoditelja, zamijeni falsifikatom doživljaja, užitkom u svom voajerstvu i onim (znate već!) čime je praćeno. Budimo načisto, jedno i drugo je u većoj ili manjoj mjeri prisutno u sviju, i ne treba identificirati isključivo sa seksom. Možda je ovdje mjesto, da baš ne ispadnemo potpuno raskalašeni i svojom „opscenošću“ navučemo gnjev svećenstva, pokušati shvatiti zabranu koitusa na javnom mjestu. Nije samo u ljudskoj prirodi da koitus, ili ma koje spolno iživljavanje osoba, imamotivirajuće djelovanje – na tom principu i funkcioniraju pornofilmovi. Vjerojatno ste zapazili da kad dva psa to započnu na ulici, često im se pridruže i drugi psi u svojevrsnom grupnjaku (koji „tankoćutne“ prolaznike baš previše ne uznemirava). Na sličan način se „ono“ diže i „ono“ vlaži, ako se naiđe na dvoje ljudi koji „besramno“ i dobrovoljno uživaju u seksu, uz apriorni (netočni) zaključak: „ako je dala/dao njemu/njoj, ima dati i meni!“. Kako krv u takvim prilikam pojuri iz mozga u međunožje, kod afektivnijih ljudi to može izazvati nepozvano i nasilno potraživanje vlastitog zadovoljstva (silovanje). Eto, to bi bio racionalni razlog rad kojeg se spolno općenje premješta u intimni prostor, a tamo navali tko na koga dobrovoljno pristaje. Nije daklem riječ o nekoj povredi osjećaja osjetljivih ljudskih biljčica (osim ako se ne radi o dubrovačkim „mimozama“!), već se problem svodi na prevenciju mogućeg nasilja.

Civilizacija, odnosno njeni nositelji, su ljudi, a oni su svi “krvavi ispod kože”. Stoga je nemojmo procjenjivati po tehnološkom napretku, već po društvenom svjetonazoru i etici (koji ne moraju podudarati s osobnim). Čitajući komentare tekstova po portalima, nailazite na zakrvljene oponente koji ne shvaćaju često na različiti način izražene jednake stavove. Do takvih nesporazuma teško dolazi u živim, vis-a-vis kontaktima, jer se pripadajuće riječi prate intonacijom glasa, mimikom i gestama iz kojih se da zaključiti u kojem smislu govornik izlaže misli. Istinska funkcija emotikona (smajlija, smješka) – ne upotrebljavaju li se isključivo kao ukrasni elementi – se svodi na smanjenje nedoumice oko napisane rečenice, jer je bez njih mnogo teže, ponekad i nemoguće, prepoznati ironiju, cinizam ili preneseno značenje, recimo. Shvatiti što je civilizirano ponašanje u praksi je često riskantno, s obzirom na različite kulturne navade pripadnika pojedinih segmenata jedinstvene ljudske civilizacije. Čak i geste se u raznih naroda različito tumače, te čovjek može doživjeti neprijatnosti, pa i od onih koji ih shvaćaju poput vas ali različito emotivno doživljavaju. Stoga često formalno točne zaključke treba u praksi prilagoditi raznolikosti ljudskih društava i osoba. Takvim pristupom, uz makar minimum tolerancije drukčijih svjetonazora, kulturalnih i životnih navika, napose ako ih donose došljaci (turisti, emigranti, izbjeglice) iz različitih sredina, možda nam neka ograničenja u komunikaciji budu ipak prihvatljivija. Naravno, nije samo na domaćinima da se prilagođavaju. A toga bi trebalo mnogo manje, shvatimo li kako razne kulture nisu u osnovi usmjerene jedne protiv drugih, koliko na vlastito očuvanje, a strah od erozije generira podozrivost, neprihvaćanje, nerijetko i mržnju prema svemu drukčijem. Konzervacija kultura je dugoročno velika iluzija, jer se uslijed kontakata, čak i bez njihova nametanja (primjerice, zapadnjačke) drugima, što je za osuditi, one međusobno prepliću, mijenjajući jedna drugu i tkajuću jednu općeljudsku kulturu prožimajućih se elemenata. Uostalom, to se vjekovima dešava tijekom povijesti.

Na kraju, vratimo se djelatnosti koja nas je stvorila, te se nakon gledanja pornića ili obljuvljivanja drage/dragog, prebacimo na kompjuter pisati tekstove kojima ćemo srati po “skarednostima”, ustvari po sebi samima!

U tome je stvar:

otići u kvar,

turnuti onu stvar

i držati je dugo,

dok je ne iscijediš –

da pokažeš što vrijediš.

 

Tad vratiš na mjesto

to slinavo tijesto –

poslije njega

dobio si erekciju Ega

i…odeš prodavati dušu.

Nakon “neciviliziranog” koitusa, odeš se prodavati u šarenom omotu koji će privući jednake licemjere, duboko u sebi svijestan da ćeš se vratiti “igri ljudi”o kojoj se stidimo javno govoriti. Razmišljanje o spolnosti ili ljudskom društvu zamijenimo radije promišljanjem sebe samog, jednim od kreatora i učesnika prizemnije tvorbe od njenog imena – civilizacija.

Ladislav Babić

Tekst je objavio portal SBPeriskop a preneo MagazinPlus

  civilizacija, Ladislav Babić, licimerje, MagazinPlus, Sbperiskop