West Side Story (za one koji su je spremni slušati)

Zapadni civilizacijski krug uobičajilo se među njegovim pripadnicima i prečesto apriorno smatrati nadmoćnijim u svakom smislu – posebno tehničkom i etičkom – civilizacijama ostalih naroda ili narodnih skupina. Čovječanstvo je danas toliko komunikacijski isprepleteno, turizam je postao svakodnevna masovna pojava, svijet je prepun globanih zbivanja kako na ekonomskom, kulturalnom, umjetničkom, znanstvenom i sportskom polju te se danas može govoriti o začetku jedne globalne civilizacije ljudske vrste. U čistom obliku jedva da su održane stroge civilizacijske razlike među pojedinim narodima, proizašle iz relativno izoliranog povijesnog razvoja uvjetovanog okolnostima. Danas, dok Masai trče travnjacima Kenije u adidasicama slušajući Itunes i komuniciraju Iphone-om sa udaljenim suplemenicima, to je lako shvatljivo. I vrlo nas lako zanese na razmišljanje o nadmoći zapadne civilizacije – čak toliko da i oni lično sasvim nezainteresirani smatraju kako je „zaostali“ narodi svijeta moraju prihvatiti vlastite dobrobiti radi. Kapital pak, itekako svijestan vlastitog interesa, svakodnevno je natura svojim svojstvenim uhodanim mehanizmima. Pritom se ne radi o pukoj tehničkoj i tehnološkoj komponenti, već prvenstveno o okviru u kojem djelujemo i koji smatramo toliko savršenim kao da je bogom dan, mada nam istovremeno ramovi na sve strane pucaju pred očima. Ovo naturanje ne podrazumijeva isključivo fizičku silu (mada se tokom povijesti najčešće o tome radilo), već niz mehanizama koji trebaju promijeniti strukture društava i trajno ih skrenuti na prozapadni kolosjek. Danas se češće koriste suptilnije metode ekonomskih pritisaka, medijskih manipulacija, promicanja u pojedinim sredinama posve neautohtonih kulturnih sadržaja na račun onih izvornih, istovremeno od njih preuzimajući relativno malo, a da kriminalne aktivnosti – kojih običan čovjek uljuljkan u vlastiti svijet kakve-takve ekonomske sigurnosti često nije ni svijestan – ni ne spominjemo. Veliku rolu u cijeloj raboti odigrala je, čineći to danas na ponešto drukčiji način, i katolička crkva. Promoviranje übercivilizacije zbiva se svakodnevno, često i na sasvim eksplicitni način. No, koja je cijena plaćena pri njezinu usponu na „tron ideala“ vrlo se rijetko razmatra. A ona, izražena prvenstveno ljudskim životima kao i materijalnim te ekološkim gubicima je ogromna.

Aleksandar Makedonski već je prije skoro dva i pol tisućljeća proširio granice zapadne civilizacije – makar samo na ograničeno vrijeme – daleko prema istoku. Ovo širenje helenske kulture (ljudi uvijek ratom navodno šire kulturu!) smatra se samorazumljivim pozitivnim činom mada je u rangu preuzimanja noćnog lokala ubijanjem osoblja kako bi ono preostalo, u golemoj sreći što je živo, prihvatilo novog gazdu i standarde koje će on nametnuti. Istrebljenje domorodaca Sjeverne i Južne Amerike tek je jedna od sramnih epizoda razvoja i širenja civilizacijskog svjetonazora u koji se zaklinjemo, čemu je Crkva ne samo asistirala već proces i poticala. Napoleonski ratovi su kao doprinjeli izgradnji cestovne infrastrukture, mostova i javnih ustanova. Pa jasno, nije general mogao svoju vojsku voditi preko pustopoljina,  a rijeke prelaziti s nadutim kozjim mješinama, dok bi njegova administracija djelovala iz šatora podignutih na livadi. Lijepo je što su potomci američkih indijanaca, nakon što su ih istrijebili zajedno sa bizonima, dobili američko državljanstvo i pravo glasa.  Predivno je što je Australija konačno počela plaćati odštetu za oko sto hiljada nasilno odvojene aboridžinske djece od svojih roditelja – praksi ozakonjenoj do 60-tih godina dvadesetog stoljeća. Super je što će 300000 američkih indijanaca ipak dobiti od američke vlade odštetu za protupravno oduzetu imovinu i eksploataciju nafte na njihovoj zemlji. Nije li krasno što se kanadski premijer ispričao kanadskim indijancima zbog prisilne asimilacije,  čija djeca su sve do 70-tih godina prišlog vijeka otkidana od svojih obitelji i kulture te zatvarana u internate, gdje su trpjeli poniženja i seksualna zlostavljanja. Kako li je dirljiva isprika kanadskog premijera Rudd-a (a ne britanskog G.Brown-a!) hiljadama britanske djece koju je V.Britanija od 1920. do 1967. godine kao nepoželjne – bez njihova pristanka – deportirala u Australiju. Kako je „humana“ isprika pokojnog pape Ivana Pavla II, i traženje oprosta za sve grijehe koje su sinovi i kćeri Katoličke Crkve učinili tijekom povijesti, uključivo i oprost zbog prislinog pokrštavanja, inkvizicije i križarskih ratova… Samo, kakva korist od svih tih aposteriornih, licemjernih izljeva humanizma potomaka izvršitelja prema već davno pokojnim žrtvama? Hrpu sličnih podataka možemo upotpuniti sa koliko želite mrtvaca – posljedica razvoja i preslagivanja odnosa unutar zapadne civilizacije. Relevantne procjene ovih, zapadnom civilizacijom (ali ne samo njom) prouzrokovanih katastrofa (ratovi, genocidi, democidi, revolucije,…) lako je pronaći na internetu – one se broje stotinama milijuna života. Uostalom, tko se to drzne tvrditi kako Indijci, Kinezi, Muslimani, Arapi,… žude da se nađu izvan svog civilizacijskog kruga? Što bi odgovorili decimirani ili istrebljeni Indijanci, Inke, Maje, Aboridžini,…na pitanje bi li dali prednost zapadnoj civilizaciji pred svojom? Priupitajte bilo kojeg objektivnog povjesničara, kako je to Saladin – pripadnik “civilizacije jadnije/lošije od zapadne” – imao humaniji odnos spram svojih “civilizacijski nadmoćnijih” kršćanskih neprijatelja no oni spram njegova naroda?

Možda bismo materijalne žrtve mogli i zanemariti, da upravo one ne spadaju u gorivo pogonskih motora zapadnjačkog kapitalizma. Jedna od osnovnih pretpostavki suvremene razvojne faze Zapada – liberalnog kapitalizma – je konzumerizam. Konzumerizam u smislu zagovaranje visoke potrošnje kao osnove zdrave ekonomije. Pravu suštinu kapitalizma pogodio je i ne htijući, izraelski matematičar Robert John Aumann (dobitnik Nobelove nagrade za ekonomiju) na ovogodišnjem simpoziju „Logika u računalnoj znanosti“ održanom u Dubrovniku. Da nije ništa drugo napravio, samo za slijedeću misao trebalo mu je dodijeliti Nobela:

„Ljude treba motivirati da investiraju i kupuju. Na taj način se pokreće ekonomija!“

Ovime je izražena nit vodilja ekonomije današnje zapadne civilizacije (kapitalizma); jedino što fali je osnovni razlog s kojega to treba raditi na opisani način. Što ćeš veće motivacije ljudima za kupovinu, no da im sve uništiš, a kad mukotrpnim radom ponovno sve izgrade prodaješ im potrošnu robu kratkog vijeka trajanja! Ne, ne radi se o hrani, piću ili toaletnom papiru, već o artiklima poput namještaja, elektronike, automobila, televizijskih aparata i sličnih, koji su sasvim svijesno ugrađenim kratkim životnim vijekom pretvoreni u potrošnu robu. Da bi se stimulirala potrošnja i razvoj! Da bi se povećala dobit onih koji nas uvlače u ovaj začarani krug iz kojih mnogi ne vide izlaza, s obzirom da je sve to praćeno i iscrpljivanjem prirodnih resursa, uništavanjem šuma, istanjivanjem ozonskog sloja, zagađivanjem oceana, tla i zraka derivatima suvremene industrije, povećanjem radioaktivnosti okoliša, smanjenjem već dobrano smanjene bioraznolikosti i ubrzanjem klimatskih promjena. Pa smo već kod ekologije. U cijelom tom procesu čovjek je, dakako, najveća žrtva. Od radnika na samom početku lanca, koji je i sam pretvoren u robu te se govori o tržištu rada, do konačne etape – potrošača (istog onog radnika s početka) koji još jednom biva obmanut i zloupotrijebljen u ovom naizgled beskonačnom perpetuum mobileu. A da pritom intermedijarnih žrtava ovog procesa nismo ni svijesni, niti nas – budimo iskreni – najčešće ne zanimaju, sem ako kojim slučajem i sami ne spadamo u njih. Poput iskorištavanja radnika i sramotnih uvjeta rada u dalekoistočnim tvornicama Apple-a, Della, Hewlett-Packarda, I.B.M.-a, Lenova, Motorole, Nokije, Sonyja, Toshibe,…, neljudskih uvjeta u južnoafričkim rudnicima dijamanata, potplaćenosti radnika u tehnološki suvremenim tvornicama zbog niskih troškova proizvodnje preseljenih na daleki istok, neekoloških proizvoda vrhunske tehnologije i slično. Konačno, zanima li nas uopće da će 30 minutnu dnevnu pauzu uskoro, u susjednoj nam zemlji, izuzeti iz osmosatnog radnog vremena i olakšati otpuštanje radne snage, sve pod izlikom liberalizacije tržišta rada. Oslobađaju tržište od stega koje kao ometaju njegov slobodni razvoj, istovremeno stežući obruč oko radnih ljudi. Jesmo li uopće svijesni da smo na tom „liberaliziranom“ tržištu i mi postali roba kojom se trguje? A kakvom se samo eufemističkom terminologijom koriste: tržište rada! Poštenije je nekada bilo govoriti o trgovini robljem s obzirom da svatko zna kako su robovi ljudi, dok se ovdje – trgujući ljudima, navodno trguje nečim obezpredmećenim i obezosobljenim – radom! Kaj god.

Osnovna zamjerka takozvanoj zapadnoj civilizaciji na ekonomskom planu bila bi, da nije eksplicitno okrenuta čovjeku. Tu se potrebe čovjeka zadovoljavaju tek kao implicitna posljedica zahtjeva koje postavlja kapital za zadovoljavanje vlastitih ciljeva. To može biti vrlo probitačno običnom, radno zavisnom stanovništvu, sve dok ga ne počne ograničavati u ishodištu svih sloboda – ekonomskoj i socijalnoj ravnopravnosti, te ne dovede pred ekološki i sirovinski jaz što se upravo danas dešava. S druge strane, kršćanstvo i komunizam – svaki sa svog aspekta – na prvo mjesto inauguriraju čovjeka. Lišimo li kršćanstvo vjerskih mistifikacija i dogmi kojima robuje, to je svakako pozitivni odnos prema najvišoj nam znanoj postojećoj vrijednosti – čovjeku. Ipak, ono ostaje na pasivnim konstatacijama tražeći od čovjeka da se samopromijeni temeljem straha od „božjeg suda“. Komunizam međutim traži akciju (Filozofi su svijet samo tumačili, stvar je u tome da se on promijeni), shvaćajući da je čovjek sam gospodar vlastite sudbine i jedini Spasitelj koji mu stoji na raspolaganju. Sinergija ova dva svjetonazora – lišena obostranih dogmatizama i vjerskih elemenata – oplemenjena nekim neospornim dostignućima kapitalizma, poput ličnih sloboda i sloboda raznorodnih manjinskih grupa, bila bi moguće pravi put u bolje sutra. Ostvarivanju raznolikosti interesa društvene zajednice, moglo bi doprinjeti samoupravljanje kao konsenzualni element dogovornog ostvarivanja pluralizma interesa. Dakako da kapitalu takav model u okviru njihove navade bezobzirnog nametanja vlastitih probitaka (često i na krvave načine) kroz formalno demokratske institucije sustava, ne odgovara, i njemu je sasvim po volji nemoć ljevice da smisleno i realno artikulira svoje stavove. U SAD su mnogi zatvori već privatizirani s tendencijom da se taj sistem proširi, Velika Britanija pak već razmišlja o  privatizaciji policije uz stupidna objašnjenja:

“Većina članova javnosti moći će vidjeti ili isti ili čak bolji rad policije, a njih nije briga tko vodi policiju, tko ju financira ili licencira – njih to stvarno nije briga.“

Ne znam za njih ni za vas, no ja sam iskreno zabrinut namjerama da o meni „brinu“ privatni organi reda i represije.

Ekonomija je najjasniji pokazatelj trenutnog stanja neke civilizacije. Robovlasničko društvo nije propalo zbog ropskog rada, neljudskog odnosa prema robu-čovjeku, niti zbog ustanaka istih. Propalo je stoga što su, uslijed razvoja proizvodnih snaga, proizvodni odnosi zaostali za njima i kočili njihov daljnji razvoj. Seljak-kmet, slobodniji od roba ali još uvijek vezan za zemlju i svog gospodara, više je odgovarao novom feudalnom ustroju društva. Da bi, pojavom industrijske revolucije trebalo osloboditi i njega od vezanosti za zemlju, gospodara i prostor u kojem je živio, jer – novostasaloj buržoaziji trebao je pokretljivi čovjek-radnik za rad u fabrikama. Nije li indikativno da se i danas donose zakoni koji još više tjeraju na mobilnost tog radnika u zavisnosti od interesa poslodavca? Omogućuje mu se da u potrazi za radnim mjestom prokrstari cijelu EU (jer bi on kao baš htio raditi stotine kilometara udaljen od rodne kuće i svoje familije); zavodi za zapošljavanje ga tjeraju da prihvati radno mjesto 100 ili više kilometara od doma pod prijetnjom brisanja sa spiska; selidba industrijskih pogona na daleki istok često tjera i radnike da je u stopu prate; govori se o fleksibilnosti radne snage, čime se podrazumijeva kako njena pokretljivost, tako i sposobnost jednostavnog otpuštanja ili prekvalifikacije, itd. Sve se to odražava i na odnose u obitelji i u društvu, te su vlasti često prinuđene pristati na legalizaciju različitih vidova ličnih sloboda, ako one direktno ne ugrožavaju sposobnost radne snage da odgovori zahtjevima kapitala. Pod takvim i sličnim pritiscima mijenjaju se i moralni standardi društva i pojedinaca. Stanje ekonomije je najbolji, ali ne i jedini, pokazatelj zdravstvenog stanja društva. I dok danas, u financijskoj krizi zapadnog gospodarstva pucaju njegovi šavovi na sve strane, dok sve više prevladava relativizam najgoreg tipa uslijed kojeg se istina začas pretvori u laž i obrnuto, dok navodno nužne mjere preko noći postaju sekundarne da bi se iste pretvorile u nužne (pred samo nekoliko mjeseci, tada opzicioni hrvatski SDP je podupirao sindikate za referendum protiv izmjene Zakona o radu da bi ih danas, kao član vladajuće koalcije, upravo želio nametnuti radnicima; do pobjede Hollande-a na francuskim predsjedničkim izborima osnovni lajtmotiv koji se provlačio kao recept za razrješavanje krize Evropske Unije bio je – uz fiskalnu disciplinu – štednja, e da bi je sad zamijenili zahtjevi za povećanjem potrošnje i slično), mnogi ustrajno zastupaju tezu o superiornosti zapadne civilizacije nad ostalima.

Povijesna je činjenica da zapadna civilizacija počiva i na vrijednostima indijske, arapske i drugih civilizacija, a što se Zapad uzjogunio apsolutizirajući svoje vrednote je velikim dijelom i pitanje psihologije masa koje to nekritički prihvaćaju. Ne idući suviše daleko u prošlost, možemo ustvrditi kako bez starog Egipta ne bi bilo antičke Grčke kakvu poznajemo, bez nje Rimskog carstva a bez ovoga bi suvremena zapadna civilizacija sasvim drukčije izgledala. Bez bizantskih i arapskih znanstvenika pitanje  bi li do nas uopće došla djela grčkih filozofa, matematičara, astronoma i pisaca, ili bi ostala zauvijek zagubljena. Bi li Renesansa tada uopće bila moguća? Uključe li se u razmatranje i utjecaji indijske, kineske i ostalih kultura koje su svojevremeno bile daleko iznad zapadne, sasvim je jasno da ovaj nije niknuo ex nihilo već ima itekako duboke korjene. Uostalom, za bilo koju usporedbu civilizacijskih vrijednosti potrebno je uzeti u obzir sve faktore na objema stranama – ne samo pozitivne već i negativne – te njihov utjecaj na društvo. Primjerice, sasvim banalno:

Je li automobil bolji od stočne zaprege? Odgovor uopće nije jednoznačan, mada će se većina zapadnjaka zakleti u njega. Ovisi kojim prosudbenim elementima dajemo prednost. Promatramo li snagu i brzinu – prednost je na strani automobila. Promatra li se utjecaj na okolinu, na prirodno gnojenje poljoprivrednog zemljišta, na prehrambene vrijednosti koje imamo od životinjskog motora (mlijeko, meso), odgovor više nije tako “kristalno jasan”.

Je li monogamija bolja od bigamije ili poligamije? Sasvim je jasno da tu nema apsolutnog odgovora već „ispravan“ odgovor ovisi o civilizacijskom kontekstu, možda još točnije – o svakom pojedincu. Priupitajte bilo kojeg bosanskog muslimana koji si danas može priuštiti 4 žene – zakonski dozvoljen maksimum (zašto ne 5, 6 ili 3?) – a prije 20-tak godina bio je socijalističkim=zapadnjačkim zakonom limitiran na jednu. Priupitajte zagrebačkog Komaju i njegov ženski harem smatraju li da žive u grijehu u promiskuitetnoj – doduše, zakonski nereguliranoj – zajednici.  Samo priupitajte i manite se svake osude. Naprosto, gledajte svoja posla ili, još bolje – priupitajte same sebe kad “zdravo katolički” tabate vlastitu ženu ili je varate s ljubavnicom.

Gdje je to u stukturi svemira zapisana apriorna jednakost muškarca i žene? Sasvim jasno – nigdje! Čak ni u Bibliji to nije izrjekom rečeno iako Isus donekle ravnopravno tretira spolove. Tek donekle, jer je odabrao samo muške učenike – izbor koji katolička Crkva dan-danas, svjetlosnim godinama daleko od duha vremena i civilizacije u koju spada, prakticira. Ali, do kategorije jednakosti kao i drugih prava te sloboda se nismo probili proučavanjem svemira ili Svetog pisma već tisućljetnom praksom međuljudskih odnosa u sklopu prevladavajućih interesa među nama. Nikome ništa nije poklonjeno – sve je izboreno, često i višestoljetnom borbom. Mnoge žene u islamskom svijetu – uključivo i istaknute intelektualke – sasvim su zadovoljne svojim položajem. Nisam siguran imamo li im pravo nametati vlastite poglede ako to ne bude njihov vlastiti, slobodni izbor. Uostalom, također nisam siguran da bi sve žene svijeta pristale na zapadnjački tip jednakosti: vi ste jednake nama, što povlači prava i obaveze. Imate pravo glasati na izborima, obavezu uzdržavanja vlastite obitelji i svakodnevno, dok se to poslodavcu sviđa, crnčiti 8 sati na “muškim” poslovima a onda kuhati, pospremati, odgajati djecu i seksualno zadovoljavati partnera s kojim ste „ravnopravne“ – je li?

Nametanje civilizacijskih standarda zapadne civilizacije praćeno je, sem sasvim konkretnim djelovanjima, i pozivanjem na njena navodno superiorna moralna načela. Već smo do sada mogli ponešto zaključiti o njima, no o tom dijelu se najčešće nastoji ne previše govoriti. Razmatranja se češće koncentriraju na područja koja nisu direktno povezana sa  biti cijelog procesa – stjecanjem profita po svaku cijenu. Usput rečeno, etika i moral, baš kao i pravni zakoni, relativne su “tvorevine” ovisne o mjestu, vremenu, i civilizacijskom okviru danog društva. U Indiji bih sasvim sigurno mogao – barem do nedavno – po dogovoru roditelja ženiti četverogodišnju djevojčicu te konzumirati brak davno prije njene 16-te ili 18-te godine i nitko me ne bi optuživao za pedofiliju (ovo ne shvatiti kao pledoaje za tu vrstu braka, već samo ilustraciju relativnosti moralnih načela različitih civilizacijskih sredina). Kako smo pripadnici ove civilizacije, onda nas obavezuju njeni pravni standardi (pokušajte djelovati suprotno njima, pa ćete shvatiti). Želim li promicati drugu vrstu morala, mogu birati neki drugi ovozemni civilizacijski okvir i u njemu bez straha od kazne uživati. Da je stvarnost apsolutna, stoji jedino u fizikalnom smislu – ona je apsolutna fizikalna datost koju ne možemo ignorirati. Ni manje ni više od toga! Sve unutar te apsolutne datosti – posebice ljudske prosudbe koje slijede iz njegova praktičnog odnosa spram nje  – je relativno. Naročito moral i etika. Zato je teško tvrditi da je zapadna civilizacija bolja od indijske, odnosno – indijska lošija od zapadne. To je pitanje prosudbe, a svaka prosudba počiva na usvojenom sustavu vrijednosti. Ako se usvojene vrijednosti Zapada naturaju drugim civilizacijama onda se igramo boga. Nitko nema pravo nametati sud kako je njegov sustav vrijednosti iznad bilo kojeg drugog sustava vrijednosti. Ima pravo samo na toleranciju i/ili podnošenje različitosti. Treba poći od toga da je velikim dijelom povijesti indijska (kao i mnoge druge) civilizacija u svakom pogledu bila iznad zapadne. Jednako tako, preuzimanje vrijednosti nikada nije isključivo jednostrano – utjecaj je/bio obostran kao što je to uvijek u bilo kojoj relaciji. Turski književnik Orhan Pamuk, u intervjuu tjedniku „Dani“ govori:

„Moj moto je uvijek bio: budi hrabar, budi zapadnjak što možeš više i isto toliko pokušaj biti istočnjak, istovremeno tradicionalan. Ljudi često misle da su te dvije stvari oprečne, ali sto više ideš u oba pravca, više će se elektriciteta naći izmedju ta dva pola.“

dok u razgovoru za „Blic“, neposredno po dobitku Nobelove nagrade, izjavljuje:

„Sukob Istoka i Zapada i sukob civilizacija – jeste, nažalost, jedna od najopasnijih i najužasnijih ideja koja je nastala u poslednjih 20 godina. Ta čudna ideja sada, na nesreću, postaje stvarnost, a ta teorija dovodi do sukoba civilizacija i umiranja ogromnog broja ljudi… Kultura je mešavina. Kultura znači mešavinu stvari iz raznih izvora. I moj grad, Istanbul, bio je ta vrsta mešavine. Istanbul, i moj rad, zapravo predstavljaju dokaz da Istok i Zapad mogu lepo da kombinuju kulturu, ili da se ponekad na arhaičan način spajaju; i to je ono za čim moramo tragati.“

Ovo su tek natuknice koje problematiziraju tvrdnju – s osvrtom na zapadnu civilizaciju – o nekoj, tobože objektivnoj, prednosti jedne civilizacije nad drugom (o tome govore, primjerice, i film „Avatar“  kao i djela Ursule Leguin). Možda mi ne bismo htjeli živjeti izvan zapadnog kruga, ali to je samo naš problem (uslovljen odgojem, „dresurom“, životom u zapadnjačkom okviru i društvenim naslijeđem) a ne problem prednosti Zapada. Židovi su smatrali svoj narod izabranim, dok svaki politički sustav sebe percipira kao bogom dan. Mnogi pak na isti način percipiraju zapadnu civilizaciju bez dublje analize njenog nastanka i utjecaja, bez komparacije njenih pozitivnih i negativnih vrijednosti sa vrijednostima drugih civilizacija! Tvrde kako bi bez zapadne civilizacije problem gladi u svijetu bio mnogostruko veći, no –  nikada nije bilo više gladi u nerazvijenim zemljama no danas (blizu milijarde gladnih ustiju)! Izjalovila su se sva obećanja razvijenih („superiornog“ Zapada) glede rješenja tog problema, dana na konferencijama o osiguranju hrane u svijetu. Zemlje koje nikada tijekom povijesti nisu trpjele glad (Kambodža, Somalija, Etiopija, S.Koreja,…) sada se – nakon intervencija zapadnih civilizacija – suočavaju sa tim problemom. Oduševljenje zapadnom civilizacijom – koje u velikoj mjeri proizlazi iz nekritičnog prihvaćanja njenih tehnoloških dostignuća (jesmo li pritom zaboravili atomsku bombu, nervni plin, biološke otrove, u sve većoj mjeri kompjuterizirane ratove, koncentracione logore, a o genocidima, istrebljenjima naroda,… da ni ne govorimo) – bolje je malo spustiti na zemlju i proanalizirati njene stvarne vrijednosti, prednosti i mane. Što uviđa sve više ljudi, čak i zapadnjaka. No, kao da među ljudima fali konsenzusa i oko toga što se podrazumijeva pod tim sveprisutnim a prečesto zloupotrebljavanim općim pojmom – civilizacija. Sam pojam ima korijen u latinskoj riječi civilisatio, a označava “stupanj kulture koji dolazi nakon barbarstva i na kojem se, malo-pomalo, čovjek privikava življenju u skladnoj zajednici sa svojim bližnjima; prosvijećenost, školovanost, uljuđenost, društvenu  usklađenost” (“Rječnik stranih riječi”, Anić, Klaić, Domović). Ironično je da se u čovjeku stvara osjećaj kako se ona uvijek širi “barbarima” i to prečesto upravo barbarskim metodama, složimo li se barem da rat jeste takav. Nije li zapravo ispravna misao Rabindranath Tagore da

“Civilizaciju ne smijemo suditi i cijeniti na temelju toga koliku je moć ostvarila, već po tome koliko je u svojim zakonima i djelima izrazila ljubav prema čovjeku.”?

Ako ćemo pravo, kao što na Zemlji postoji samo jedna inteligentna vrsta, ona ljudska, a rase doprinose njenoj uzbudljivoj ljepoti raznolikosti ne bivajući ni jedna iznad ili ispod drugih, tako postoji i samo jedna civilizacija – ona koju stvara Hommo sapiens. Sve ono što mnogi svrstavaju u različite, nepomirljive, međusobno sukobljene i gotovo isključujuće civilizacije (subcivilizacije), samo su varijacije tog jedinstva koje tek uzete zajedno daju pravi pogled na našu vrstu, njena dostignuća i mogućnosti. A potencijal je tek sjeme, sjeme iz kojega može izrasti drvo neslućenog napretka, ali i trenutačnog iščeznuća s lica kolijevke čovječanstva. Za sada, još uvijek glavinjamo na rubu ponora.

Ladislav Babić

  civilizacija, Ladislav Babić, Magazin Plus, Rudarenje, Tačno.net