Fotografija i filozofija

Postoji li veza između fotografije i filozofije? Mislim da postoji i da će ta veza imati važnu ulogu u našem još uvijek mladom XXI. stoljeću. Kako?

Krenimo s definiranjem karakteristika obiju disciplina, filozofije i fotografije. Na prvi pogled čini se da govorimo o dvije potpuno različite stvari.

Filozofija je vrlo stari koncept. U prijevodu znači “ljubav prema mudrosti”. Svi mi tražimo mudrost, iako toga nismo uvijek svjesni. Svi se pitamo ili smo si barem jednom u životu postavili temeljno pitanje o prirodi univerzuma, o svrsi života… Čak iako ne možemo doći do odgovora, propitivanje je samo po sebi filozofski čin.

To znači da filozofija nije nešto vezano uz povijest ili kulturu. To nije nešto nestalno, već nešto duboko povezano s ljudskom prirodom. Filozofija ne pripada XXI. stoljeću. Ona pripada Čovjeku.

Nasuprot tome, fotografija ima tehničku i kulturološku prirodu. Tehničku zato što ovisi o razvoju znanosti i zato što moramo imati fotoaparat kako bismo ju snimili, a fotoaparat se mijenja s razvojem znanosti. Kulturološke je prirode zato što je potreba da zaustavimo sliku povijesna, a ne metapovijesna. To je potreba koju je iznjedrila suvremena zapadna kultura, danas nazvana “globalna kultura”, a ne potreba čiji su korijeni u ljudskoj prirodi.

Dakle, kao što sam rekao… čini se da se radi o dvije potpuno različite stvari. One i jesu različite, ali ne znači da između njih ne postoji veza. To je poput odnosa između naše duše – koja predstavlja naš stvarni i trajni identitet – i naše personalnosti, naših stalno promjenjivih osjećaja i uvjerenja, pri čemu je personalnost sredstvo otjelovljenja naših ideja i emocija u svakodnevnom životu.

Fotografija ima istu ulogu kao i filozofija: to je sredstvo kojim se otjelovljuje potraga. Objasnit ću kako i zašto.

Kao što je Antoine de Saint-Exupéry napisao u svojoj poznatoj knjizi Mali princ: “Bitno je očima nevidljivo”, mogli bismo reći da se filozofija bavi onim nevidljivim jer filozofski proces proširuje svijest i tako čini “vidljivim” – ili poznatim – ono što je prije bilo nepoznato. Filozof “vidi” bolje od nefilozofa, a kad kažem bolje, ne mislim “više”, već “dublje”. On će vidjeti zlatni rez u geometrijskim oblicima i harmoniju u odnosu svjetla i sjene.

Kada filozof počne koristiti fotoaparat, u mogućnosti je uhvatiti božansku proporciju i ljepotu koju je samo on vidio u dubini nekog prizora ili u pejzažu, te to predstaviti drugima. Drugim riječima, on utjelovljuje nevidljivo u vidljivom, a to je upravo definicija onoga što bi umjetnik trebao biti: umjetnost je most između nevidljivog i vidljivog, ili da ponovimo definiciju koju je dao Platon: inteligibilnog, plana na kojem se manifestiraju arhetipovi, i osjetilnog, plana na kojem se razvijamo s našim uvjerenjima i emocijama.

Taj je odnos dvosmjeran: nije samo da filozof “pokazuje” nešto nutarnje svijesti kroz fotografiju, već sama fotografija, jer nosi viši smisao – daleko iznad pukog opisa “vizualnog predstavljanja” – počinje djelovati kao simbol, a taj simbol, kada ga drugi vide, izazvat će odjek duboko u duši tragaoca. Zato je fotografija način da se iznutra probudi filozof.

Naravno da nije svaka fotografija simbol, niti svaka slika utjelovljuje nevidljivo i neprolazno značenje.

Dvadeset i prvo stoljeće na neki je način stoljeće slike. Danas ne trebamo biti fotografi da bismo imali fotoaparat. Jer, tko ne koristi smartphone, iphone ili tablet? S tim se modernim uređajima mogu raditi snimke, ali – da li i “fotografije”?

Zahvaljujući širenju pametnih uređaja, posjedovanje i korištenje kamere ne znači i da možemo napraviti vrijedne snimke. Većina fotografija u našem okruženju u stvarnosti ne skriva ništa iza onoga što naše fizičko oko može vidjeti. To je carstvo vidljivoga. Ne smatram da je to opasnost za fotografiju. Naprotiv, takva situacija može primorati fotografa da ide dublje u svom traganju te da prisutnost nevidljivoga u svojoj fotografiji učini još očitijom.

Moguće je da će XXI. stoljeće pomoći fotografiji da se istakne u današnjem moru slika, a to je i prilika da fotografija posluži kao okidač za buđenje nutarnjeg filozofa.

Naposljetku, francuski političar i pisac Andre Malraux napisao je krajem XX. stoljeća:

“Dvadeset i prvo stoljeće bit će produhovljeno ili ga neće biti.”

Ako promatramo duhovnost kroz značenje te riječi – kako se podrazumijevala u starom Egiptu kroz pojam netera – filozofija kao “ljubav prema mudrosti” može se razumjeti kao prvi korak na putu prema duhovnosti, a fotografija, kao vizualna umjetnost, može biti uvod u taj prvi korak.

Autor: Pierre Poulain

S engleskog prevela: Majda Pilat

Nova Akropola

Tekstovi o fotografiji na portalu P.U.L.S.E

Tekstovi o filozofiji na portalu P.U.L.S.E

  Filozofija, Fotografija, Nova Akropola