Ne tako davno, ispod crvene kapice jedna je poslušna djevojčica, poput mnogih, skupljala majčine i bakine misli. Kao sve umilne i prijazne curice, njihova je znanja bespogovorno lijepila u svoj um, kako bi, u svojoj receptivnosti, postala odobreno, prilagođeno i smjerno dijete. Da se dobivene upute i upozorenja ne bi odbijanjem od svijesti raspršile u nestajanju, kapica ih je uvijek zaštitno vraćala u Crvenkapinu glavu.

U jednoj je prigodi, ipak, ona dobivenu uputu majke zamijenila savjetom Vuka. U tom trenutku nepažnje, započela je njena drama. Od tada (kako se tumači), djevojčica sa kapom svjedoči kako je najvažnije biti ispravno upućen u svijet i slijediti pravilan izvor poslušnosti. Skretanje sa od drugog određenog puta, uvijek je odlazak u krivom smjeru.

Zaplet njene priče, kako je spomenuto, započinje u trenu kada na stazi prema Bakinoj kući susreće Vuka. On je jedino animalno stvorenje njene ljudske bajke i u svojem je karakteru zastrašujuć jer određen upravo tom činjenicom.

Vuk je prirodno snažan, logičan u usmjerenosti ka svojoj namjeri i prosuđivalački brz. On je neraspršena energija u pod-ljudskom obliku (samo je životinja). Misaono je fluidan i nepripremljeno domišljat. Poduhvatno je energičan i pustolovan. On lako uočava potencijal situacije, prihvaća rizik i spreman je za igru. Uz nešto napora, ali bez intenzivnog angažmana, nagovara Crvenkapu da nakratko odgodi odlazak baki, zastane i posluša pjev ptica.

Ona, naviknuta na misaonu pokornost, nakon kratkog nećkanja i neodređenog kolebanja, popusti i prihvati prijedlog Vuka. Na posljetku, njoj ništa nije draže od slušanja (savjeta pa i pjeva ptica).

Dok Crvenkapa, po Vučjoj sugestiji, zastajkuje u šumi, on se već okretno sladi Bakom. Potom preodjeven u staricu, s planom, čeka nju. Dok Crvenkapa strpljivo kuca, Vučji je glas poziva da uđe. Ona gleda u Vuka i vidi Baku čijem se izgledu čudi. Ispitivanje Vuka (Bako, zašto imaš tako velike oči) iskazuje njenu nerazvijenost koja doseže razinu smiješnog besmisla. Vuk je promatra kao već osvojeni plijen. Bez imalo muke i s minimumom truda, ona mu pokoreno upada ravno u usta.

Vuk i Crvenkapa spajaju se u cjelinu kao dvije podudarne manjkavosti. U svojoj naumljivosti,Vuk je upravo ono što Crvenkapi suštinski nedostaje. Istovremeno, u svojoj dobrodušnoj sućutnosti i poniznosti, ona predstavlja obilježje koje njemu manjka. Tako Crvenkapa, zapravo, upada u rupu svog defekta, dok se Vuk hrani onim što nema.

Odgojena u ženskom principu, Crvenkapa je pretjerano podložan lik – u njenim aktivnostima nema autonomne ambicije. Direktirana Majčinom uputom, ona ide zadanim smjerom, usporava gdje ju zadržava Vuk, a spašava se Lovčevom voljom. Ona je objekt svojih situacija. Ne pokreće priču, već se priča njome bavi. Ona je pasivni moment vlastitih zgoda.

Sasvim drukčiji od nje, Vuk je dovitljivo inteligentan i prodorno borben. Samostalan, bezobzirno iskorištava lakovjernost nedoraslih i bespomoćnost starih. Nesućutno se ruga ranjivima i bespoštedno ih koristi. Karakterno ograničen i vođen koristoljubljem, ne štedi nikog. Izostavljen iz ljudskih principa, kao pravi predstavnik animalnog, proždire ono što mu suštinski nedostaje – empatiju.

Crvenkapa i Vuk tako su dvije nadopunjujuće krajnosti – suosjećajne, ali intelektualno obeznažene životnosti i sebičnog, ali pronicljivog i bistrog bivanja.

Lik koji ih hrabro razdvaja (a sam objedinjuje njihove karakteristike) je Lovac. Detektivski oštrouman, on jasno zaključuje kako se u Bakinoj kući zbiva nesvakidašnji čin. Dok u ranjivom stanju bezbrižnog sna Vuk zadovoljno hrče, Lovac se obrušava na najosjetljiviju točku njegova tijela. Iskorištava duboku uspavanost i besvjesnu nezaštićenost Vuka kako bi rasporio centar njegove egzistencije. Izdvajajući djevojčicu i baku, šupljinu Vučije otvorene utrobe, puni kamenjem. Lovac ne ubija Vuka, već ga izlaže muci – s neozlijeđenom glavom (očuvanom pameću) i netaknutog srca (vrijednosno nepromijenjen), Vuk osjeća nesnosnu žeđ (vitalnu uskraćenost). Dok pijenjem nastoji povratiti snagu, u površini potoka ugleda svoj odraz i tako samospoznat, uranja u vlastitost, utapajući se u vlastitoj bešćutnosti sam.

Lovčeva strategija borbe s lošim (na prvi pogled) srodna je Vučjem pokoravanju slabih. Prirodna bistrina Lovčevog pristupa, slična je životinjskoj. Poput Vuka, i on tendira borbi s nezaštićenim drugim. Temeljna razdjelnica njihovih karaktera je motivacija njihovih djela. Svoju snagu Vuk daje u službu drske bitke za neutaživo udovoljavanje vlastitoj sebičnosti. S druge strane, Lovca potiče potreba za zaštitom slabih i beskompromisnim očuvanjem pravde. On je cjelovit princip koji dobrodušno dijeli svijet na dobar i loš. Poduzetan, u podijeli zasluženog neosvetoljubivo dozvoljava samo-osviještenje.

Zgoda kroz koju je Crvenkapa prošla (ili, preciznije, kroz koju je bila vođena), trebala bi potaknuti njeno sazrijevanje i rast. Ustajala u pretjeranoj poslušnosti (usmjerenosti na pokoravanju pravom putu), njena se unutrašnja dinamika tek treba pokrenuti u smjeru poticajne promjene (samostalnom stvaranju ispravnog puta). Suočena s nasilnom nasrtljivošću i pasivnim spasenjem, pozvana se razvojno transformirati. Odrasla bez autoriteta Oca (koji primarno ne štiti već potiče), u svojoj vlastitosti ona tek treba izgraditi borbenost koja je vođena čestitošću i principijelnim poštenjem. Umjesto da ostane nezaštićeno mala (ovisna o upravljanju i zaštiti), ona treba postati (i biti) Lovac koji drsko štiti ranjive.

Lovac je odgojno nužan Otac. Crvenkapina jednostrana udovoljavačka narav (potencijalno) je ishod izloženosti (samo) majci (i baki). Njena priča postaje apel za uključenim Ocem. Zahvaljujući Ocu, dobrota nadrasta pasivnu naivnost i postaje aktivna snaga kojom se mijenja svijet. Imati uzor u Lovcu (Ocu) podrazumijeva upoznati inteligenciju kojom se mjeri situacija u kojoj se znalački djeluje. On zaštićuje s namjerom osamostaljivanja. Otac je smion i hrabar. Njegova pozicija zahtjeva (čak) odmjereno i odvažno prljanje ruku onima koji s nezaštićenima mažu zube. Lovac unosi promjenu, i nakon susreta s njime ne ostaje se isti.

Da bi se potpuno i skladno razvila, osim Mame i Bake, Crvenkapa zato treba pojmiti značaj Oca (Lovca). Tek tada će ispod crvene kapice razotkriti vlastito lice i do prepoznatljivosti se označiti samo-zasluženim znakovljem vlastite hrabrosti.

za P.U.L.S.E Željka Pintar

  bajka, Crvenlapa, Društvo, Priče, Željka Pintar

Stavovi autora ne odražavaju nužno uređivačku politiku P.U.L.S.A. Impresum.