Postigli smo velik napredak u konvencionalnoj medicini i raspolažemo s više tehnologije i rezultata istraživanja nego ikad prije, što nam je omogućilo da napravimo velike korake u dijagnostici i liječenju. Ovaj napredak, međutim, ima i svoje zamke. Specijalizacije i subspecijalizacije dovele su do toga da liječnici gube cjelovit pogled na pacijente.

Umjesto da ih vide kao ljudska bića, svode ih na organe koje treba dovesti do ozdravljenja, dok se pritom zanemaruje da su oni samo dijelovi složenog tijela kojeg oživljava svijest. Premda je pažnja posvećena detaljima nužna, moramo uzeti u obzir i mogućnost da „zumiranjem“ povremeno gubimo veću sliku.

Što se događa kada pacijent dođe kod liječnika? Obično opisuje neobične senzacije koje osjeća u tijelu i nabraja simptome svoje bolesti. Liječnik zatim dijagnosticira bolest raznim dijagnostičkim postupcima kako bi identificirao uzrok nesklada u ‘radu sustava’ koji se naziva ljudsko tijelo.

Svi pravi liječnici žele pronaći najbolje dugoročno rješenje za pacijentov problem.

Međutim, liječenje se obično odvija na određenoj fiziološkoj ili biokemijskoj razini. Iako je vraćanje ravnoteže elemenata u fizičkom tijelu važno, to može biti samo djelomično rješenje ako se ne pozabavimo neravnotežom ljudskog bića u cjelini koje, kako su vjerovali stari Grci i Hindusi, osim samog tijela ima dublje i suptilnije aspekte.

Tako će, primjerice, pacijent s čirom na želucu imati istu bolest kao i četiri druga pacijenta koji također mogu patiti od čira na želucu. No važno je uzeti u obzir da čir na želucu može biti fizički simptom, manifestacija, rezultat raznih suptilnijih uzroka.

Međutim, u službenoj medicini simptom je odvojen od osobe i tretira se neovisno. Stoga ne iznenađuje da se u mnogim slučajevima liječenju mora pristupiti sveobuhvatnije.

Postoje dokazi da kod propisivanja terapije treba uzeti u obzir i mnoge druge parametre. Mnoga istraživanja otkrivaju da samo prisustvo liječnika, “moć njegova dodira”, može smanjiti strah i tjeskobu kod pacijenta i ubrzati oporavak.

Ponekad su placebo zajedno s njegom i suosjećanjem dovoljni za proces ozdravljenja. U drugim slučajevima, čak i najbolji liječnici koji pružaju najbolje tretmane ne mogu pomoći pacijentu koji možda više nema volje za oporavkom ili možda nema povjerenja u liječnika. Kako objasniti ovaj fenomen?

Postoji područje koje se ne može tretirati samom alopatskom medicinom, a to je labirint uma, odnosno naš psihološki svijet. Iz tog razloga psihijatri vrlo često rade zajedno s psiholozima. Postoje indikacije da nelagoda na mentalnom planu katkad prelazi u nelagodu na emocionalnom planu, poput stresa, i na kraju se može manifestirati kao fizička bolest.

Čini se da molekularna biologija to podržava. Osoba rođenjem nasljeđuje DNK koji diktira funkcionalnost tijela i njegov fiziološki sustav. I dok se mnoge bolesti pripisuju genetskim anomalijama, najnovija istraživanja u području epigenetike tvrde da postoje dodatni važni čimbenici koji igraju ulogu u izazivanju bolesti.

Epigenetski čimbenici uključuju različite parametre okruženja kao što su utjecaj obitelji i prijatelja, stvari koje nam se događaju kao i elemente kulture. Kao što znamo, ti elementi utjecaja okolnosti nisu ­uvijek pod našom kontrolom. Postoji suglasnost da okruženje utječe na psihu što se može ili ne mora manifestirati kao bolest.

Na primjer, istraživanja pokazuju da kronični stres ima veze sa stanicama koje sudjeluju u upalnim i imunološkim reakcijama, što osobu čini sklonom različitim kroničnim upalnim bolestima. Imunološki sustav percipira čak i stres kao značajnu prijetnju i priprema se nositi s oštećenjem tkiva mobiliziranjem upalnih stanica, bez obzira je li doista došlo do oštećenja tkiva. Kronični stres i posljedični imunološki odgovor mogu izazvati bolesti i niz problema.

No, što ako postoji još jedna suptilnija dimenzija čovjeka koja se naziva ‘duh’, a koja također može utjecati na zdravlje osobe? To je načelo koje bićima daje život i svijest. Uvažavajući to načelo ljudsko biće može transformirati reaktivne instinkte u svjesne objektivne odgovore. No, kako možemo stupiti u interakciju s ovom dimenzijom unutar nas?

Za ovaj duhovni impuls se kaže da se očituje kroz plemenite ideje i ispravne misli. Može ga se prepoznati u tihom glasu savjesti. Prema različitim filozofima, imamo sposobnost probuditi taj suptilni glas usredotočujući se na naše najplemenitije misli i težnje.

Usklađivanje našeg djelovanja prema njima rezultira dubokom ili eudaimonskom srećom – koja se postiže svrhovitim, racionalnim, eti­čkim djelovanjem koje teži smislu i plemenitoj svrsi. Eudaimonska sreća nadilazi hedonističku sreću koja proizlazi iz prolaznih materijalnih užitaka.

Da bismo se izliječili, očigledno je da trebamo bolje poznavati sebe, mimo onoga što se lako može uočiti, jer unatoč svom medicinskom napretku, ljudsko biće je još uvijek velika enigma.

Postoji mnogo tekstova drevnih i modernih iscjelitelja i liječnika koji su duboko analizirali čovjeka s jedinom namjerom pronalaženja pravog tijeka postupaka za obnovu zdravlja. Iako je oslobađanje od fizičkih simptoma ključno, ne možemo biti zadovoljni tek kratkotrajnim olakšanjem.

Zamislimo da liječnici pristupaju predmetu ljudskog zdravlja sa skromnošću filozofa; onog koji poznaje ograničenja vlastitog znanja, potaknutog čuđenjem da otkrije suptilne, tajanstvenije uzroke materijalnih fenomena. Filozof je ljubitelj istine i života, sa svim svojim usponima i padovima, jer mu to pruža mogućnost da stekne iskustvo, proširi polje vlastite svijesti i približi se istini. Liječenje stoga nije samo sveta znanost; ono je i sveta umjetnost. I zahtijeva holistički pristup.

Autor: Shraddha Shetty
S engleskog prevela: Helena Marković

Izvor: Nova Akropola

  Društvo, Holistička medicina, medicina, Nova Akropola