Posljednjih godina vrlo su raširene tzv. teorije zavera. Ne ulazeći u raspravu jesu li neke od njih istinite, sam izraz “teorija zavjere” govori da su to teorije, dakle, nedokazane tvrdnje. Unatoč tome, lako pronalaze put do umova ljudi i brojne zagovornike koji nas uvjeravaju u njihovu istinitost.

Teorije zavjera nisu izum našeg doba. Krajem Prvog svjetskog rata širila se teorija da je virus španjolske gripe njemačko biološko oružje kojim se željela ostvariti prednost na bojištu. Iako je i Njemačka bila pogođena istim virusom, ljudima je bilo lakše prihvatiti ideju da je to njezino tajno oružje nego da je prirodni virus našao plodno tlo u slabom imunitetu ljudi uslijed gladi i ratnih zbivanja. Ako odemo još dalje u prošlost, progoni vještica bili su posljedica teorije zavjere: raširenog vjerovanja o utjecaju Sotone na ljude. Oni koji su u svojim susjedima prepoznavali vještice, najčešće su bili obični, no neuki i praznovjerni ljudi koji su zaista bili uvjereni u svoje optužbe.

Kroz cijelu povijest čovječanstva čovjek je nastojao pronaći uzroke životnih nedaća koje su ga snalazile. Nekad su to bili srditi bogovi i vještice, danas su to interesi zlih ljudi koji žele zavladati svijetom. Ono što razlikuje naše od prošlih vremena je tehnološki razvoj koji je omogućio da se preko društvenih mreža ove teorije brzo šire i nailaze na velik broj pristaša. No, ono što povezuje naše i prošla vremena je strah iz kojeg izviru teorije zavjera. Naizgled je lakše živjeti ako identificiramo krivca, svijet se doima jasnijim, razumljivijim, čini nam se da zadržavamo kontrolu nad vlastitim životom. Teže je prihvatiti da je život nepredvidiv i da smo, unatoč svim tehnološkim dostignućima, još uvijek puni neznanja o prirodi i zakonima života.

Strah je razorna emocija koja utječe na način razmišljanja; izazivajući sumnje i nepovjerenja, strah obrazloženja samoproglašenih autoriteta čini prihvatljivijim od znanstvenih dokaza. Uslijed straha, u drugima vidimo protivnike koji imaju skrivene namjere, koji nas žele prevariti, iskoristiti, porobiti… Ni imenovanje pravog krivca za neku nevolju ne donosi stvarno olakšanje, jer na te krivce uglavnom nemamo utjecaj, pa time i dalje nemamo kontrolu nad situacijom. Štoviše, svijet djeluje još više zastrašujuće jer… tko zna što se još događa, tko još upravlja našim životima…

Psiholozi savjetuju da je lijek protiv teorija zavjera informiranost. No, ne možemo svi krenuti na studij medicine kako bismo provjerili istinitost teorija o cijep­ljenju niti se baciti na proučavanje elektrotehnike i donijeti stručan zaključak o 5G mrežama. Kako onda procijeniti što je istina?

Tradicionalna učenja govore da čovjek ima dvije vrste uma o kojima ovisi shvaćanje stvarnosti. Jedan je um kojeg Tibetanci nazivaju sem i uspoređuju ga s majmunom koji skače s grane na granu jer je nesposoban bilo gdje se zadržati, promisliti, procijeniti i doći do objektivnog odgovora. Uvjetovan je vanjskim događanjima i vođen čovjekovim emocionalnim reakcijama na njih; zato na ovaj um ne djeluju racionalni argumenti. Ukoliko tražimo potvrdu svojih sumnji i strahova, ovaj će um uvijek pronaći brojne “argumente” koji će dokazivati njihovu opravdanost.

Drugi um je um promišljenosti, inteligentne procjene istinitog i lažnog ili, kako bi stoici rekli, hladne analize neopterećene željama i osjećajima. Možemo ga nazvati i filozofskim umom jer je filozofija po svojoj definiciji težnja k mudrosti i istini. Upotrijebiti ovaj um znači ne dozvoliti da nas strah zarobi, svjesno se udaljiti od utjecaja raznih “autoriteta” i zdravim razumom procijeniti vjerojatnost neke teorije te moguće motive onih koji ih šire.

Svaki čovjek ima oba uma, pitanje je koji prevladava. U svakodnevnim životnim situacijama sem je koristan jer nam pomaže u rješavanju svakodnevnih problema. No, za izgrađivanje odnosa s drugim ljudima, formiranje slike svijeta i razumijevanje života potreban je filozofski um, onaj koji ne podilazi našim strahovima i željama, nego unatoč njima uporno traga za istinom. Do nekih odgovora možda nikada nećemo doći, no tada si trebamo postaviti pitanje: ima li u našim životima pametnijih pitanja i potrebnijeg djelovanja od uzaludnog razmišljanja i traženja potvrde za neku od teorija zavjera?

Autor: Marijana Starčević Vukajlović

Nova Akropola

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Nova Akropola, Psihologija, psihologija mase, Sociologija, teorije zavera