Megaliti- monumentalni kameni monoliti

Megaliti

Megaliti – divovski tragovi drevne prošlosti

Megaliti, monumentalni kameni monoliti, usamljeni ili grupirani u različite formacije, ne prestaju pobuđivati interes stručnjaka, ali i šire javnosti. Svojom trajnošću, svojom nepoznatom, ali barem višetisućljetnom starošću te zagonetnom namjenom postali su nezaobilazni tragovi u razotkrivanju čovjekove prošlosti.

Najčešće ih susrećemo u Europi u blizini obala, kako u Engleskoj, Irskoj, Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Njemačkoj, tako i u skandinavskim zemljama, s većom učestalošću pojavljivanja prema zapadu i sjeverozapadu, a manjom prema istoku. Međutim, gotovo je nepoznato da su rasprostranjeni i u Rusiji na području Kavkaza, u Sibiru, Indiji, sjevernoj Africi, a naročito ih mnogo ima u današnjoj Sjevernoj i Južnoj Koreji te dijelovima Kine i Japana. Činjenica da ih ima na otocima Tihog oceana te da su rašireni u svim dijelovima Amerike ne nalazi svoje mjesto u današnjim znanstvenim istraživanjima.

Rasprostranjenost megalitskih spomenika, začuđujuće slična oblika, u različitim dijelovima svijeta, ostavlja tako i dalje otvorena pitanja: Tko, kada i gdje je započeo njihovu izradu? Kako su se raširili po cijelome svijetu? Jesu li se javili neovisno jedni o drugima ili su posljedica komunikacije između različitih naroda? Na koji su način obrađivani i prenošeni ti, čak i za današnju tehniku, golemi kameni blokovi? Kojim su znanjima raspolagali oni koji su ih postavljali? I konačno, koje je značenje megalitskih spomenika i čime su bili motivirani njihovi graditelji?

U posljednja dva stoljeća istraživači megalita, u nedostatku odgovora na navedena pitanja, stvarali su najrazličitije hipoteze, često proturječne i infantilne. Jedna je od najstarijih i najpoznatijih teorija ona o razvoju čovjeka od njegova “silaska s drveta” do mukotrpnog “ovladavanja prirodom”. Unatoč mnogobrojnim arheološkim otkrićima koja se nikako ne mogu uklopiti u tu teoriju već, štoviše, čine upitnim takvu mogućnost čovjekova nastanka, ta teorija još uvijek ispunjava udžbenike. Njezina je posljedica općeprihvaćena predodžba da su ljudi kamenog doba živjeli u velikom i neprestanom strahu od prirodnih sila, a u nedostatku tehničkih sredstava da ih nadvladaju, pokušavali su ih barem “umiriti” podizanjem “nezgrapnih” kamenih monolita. Na tu nametnutu sliku dovoljno je samo postaviti pitanje: zbog čega se radije nisu nastojali zaštititi izgrađujući utvrde, a ne podižući spomenike za koje je bilo potrebno uložiti nadljudske napore kako bi se pomaklo stotine tisuća tona kamenja?

Očito su nastojali postići nešto što je njima bilo u funkciji stvarnosti, a što nama danas izgleda tajanstveno i gotovo neshvatljivo. Kao što ni egipatska piramida, grčki hram ili gotička katedrala nisu građeni samo kao kultno mjesto vjernika i simbol boravišta Boga, nego su ujedno i materijalizirani simbol sveukupne spoznaje njihovih graditelja i njihovih kulturnih dostignuća, tako ni grandiozni megalitski spomenici nisu samo uspomene na njihove pretke nego dokaz složenog i jedinstvenog sustava spoznaje čovjeka “kamenog doba”.

Stoga, iako ne znamo odgovore, moramo dopustiti i drevnom čovjeku pravo na dostojanstvo, jer mu je ono oduzeto zbog infantilnih slika koje današnji čovjek ima o prošlosti. Njegovi spomenici i hramovi koji su opstali do dana današnjeg, čuvaju sjećanje na izuzetna djela i na svjesno ispreplitanje s tajnim i nevidljivim svijetom prirode s kojim, padom antike, zapadna civilizacija gubi skoro svaki doticaj.

Podjela megalita

Termin megalit (grč. megas – velik i lithos – kamen) uveden je u upotrebu tek polovinom XIX. stoljeća, kada je započelo njihovo temeljitije istraživanje, i općeniti je naziv za sve građevine načinjene od velikih kamenih blokova. Iako još uvijek ne postoji općeprihvaćena tipološka podjela megalitskih spomenika, zbog velikih razlika u njihovu izgledu i strukturi, danas se govori o tri osnovne skupine. Prvoj pripadaju menhiri, drugoj kromlesi, a dolmeni, koji čine treću skupinu, dijele se dalje na apsidalne hramove i takozvane grobnice prekrivene tumulusima.

Menhiri

Menhiri su dobili svoje ime od bretonskih riječi men– kamen i hir – visok. To je zbirni naziv za ukopane uspravne monolite koji stoje usamljeni ili u grupama tvoreći redove i avenije. Dužina im se kreće od dva do čak dvadeset metara, a težina od nekoliko tona pa do skoro nepojmljivih tristo pedeset tona. Spomenimo samo, usporedbe radi, da je to težina tristo automobila!

Menhiri predstavljaju jednu od najneobičnijih pojava u čovjekovoj pretpovijesti, čije značenje još uvijek nije dovoljno jasno niti je jednoznačno određeno. Možemo jedino prosuđivati prema preživjelim ostacima i sačuvanim legendama o njima. Izbor kamena kao izuzetno trajnog materijala te monumentalnost kipova ukazuju na težnju njihovih stvaratelja prema ostvarenju besmrtnosti.

Usamljeni menhiri uglavnom su postavljani na istaknutim mjestima u prirodi i dominiraju okolnim prostorom. Većina je neobrađena i ne pokazuje nikakve tragove stilizacije. Tek manji broj menhira stiliziran je u formi žene ili muškarca, ali postoji i određeni broj ljudskih likova nedefiniranog spola. Zanimljivo je da se svi ipak međusobno razlikuju, barem u nekom detalju. Prema legendama, menhiri označavaju plodne zone, mjesta na kojima struje zemaljske i nebeske energije. Pretpostavlja se da su obavljali funkciju zemaljske akupunkture, omogućavajući izviranje zemaljskih energija i njihovo sjedinjenje s nebeskim.

Grupni menhiri uglavnom su pravilno orijentirani, a najnovijim je istraživanjima otkriveno da označavaju putanju Sunca, njegove točke pojavljivanja na prijelazima godišnjih doba. Jedan od zadivljujućih primjera je kompleks u Callanishu u Škotskoj. Menhiri su poredani u formi velikog križa čije su linije savršeno orijentirane prema stranama svijeta.

Najveći broj menhira na europskom kontinentu nalazi se u Francuskoj gdje ih ima oko šest tisuća, od kojih je čak dvije tisuće pojedinačnih. Većina od preostalih četiri tisuće različito grupiranih menhira, nalazi se pored Carnaca. Ostali su menhiri u Engleskoj, Škotskoj i Irskoj, u području koje se općenito smatra keltskim, što je dovelo do teorije o keltskim graditeljima menhira koje su predvodili druidi.

Otkrivajući lokalitete menhira po čitavom svijetu, pred istraživačima se pojavljuju uvijek nove zagonetke o nastanku i načinu njihova širenja. Ta su otkrića ozbiljno narušila teoriju o keltskim graditeljima, jer teško je zamisliti da su oni organizirali “izlete” od Afrike do Koreje, da bi i tamo podigli više stotina menhira!

Kromlesi

Kromlesi ili kameni krugovi također su dobili ime od bretonskih riječi crom– krug i lech – mjesto. Ovo je najzanimljivija skupina megalita, a sastavljena je od menhira grupiranih u formi kruga, polukruga, ovala ili pravokutnika. Njihov se broj kreće od desetak pa do čak šestotinjak, koliko ih je bilo podignuto u Aveburyju u Engleskoj.

Prema postojećim teorijama, kružne su grupacije u starim vremenima služile kao pista za ples s magičnim djelovanjem na ljude. Ples o kojem je riječ predstavlja ono što sjedinjuje ljudski ritam s ritmom Prirode.

Kromlesi su prvi poljuljali ustaljenu predodžbu o primitivnoj svrsi i porijeklu megalita. Već prva ozbiljnija istraživanja otkrila su izuzetnu preciznost i jasno definiranu geometrijsku formu koju opisuju postavljeni megaliti. Ono što se nekad smatralo nevještim kružnim formama predstavlja ustvari četiri vrste krivulja: kružnicu, elipsu, ovoid i takozvanu zaravnjenu kružnicu.

Potaknuti tim otkrićima neki su znanstvenici od druge polovice XX. stoljeća počeli iznova proučavati najpoznatije lokalitete s kromlesima, poput Stonehengea i Aveburyja u Engleskoj, Nabta Playe u Egiptu, dolmena iz Newgrangea u Irskoj, Los Millaresa na jugozapadu Španjolske i mnoge druge. Došli su do zaključka da drevni graditelji nisu bili samo znalci u geometriji. Raznovrsnim istraživanjima i kompjuterskim rekonstrukcijama lokaliteta, na prvi pogled nehotice postavljeni kamenovi, od kojih su neki postavljeni sasvim izvan središnjeg kompleksa, kao i uokolo iskopane rupe nepoznate namjene, postale su točke koje ucrtavaju složene putanje Sunca i Mjeseca koje uočava promatrač sa Zemlje. Iz sada već opsežnih arheoastronomskih istraživanja ustanovljeno je da ti spomenici nisu imali samo funkciju mjesta za održavanje obreda i svečanosti nego i solarnih i lunarnih kalendara te svojevrsnih opservatorija kamenog doba.

Dolmeni

Treću grupu čine megalitske konstrukcije koje su najbrojnije, najrasprostranjenije i najraznovrsnije. Svoj su današnji naziv dolmeni također dobili od bretonskih riječi tol – stol i men – kamen, jer najbolje oslikavaju njihovu temeljnu formaciju sličnu kamenom stolu. Princip gradnje u osnovi je vrlo jednostavan; sastoji se od kombinacije vertikalnih blokova kao oslonca i velikih ploča koje ih natkriljuju poput krova, težine od nekoliko tona do više desetaka tona.

Kako smo već naveli, obično se dijele na apsidalne hramove koji su formirani od svega nekoliko kamenih blokova u obliku stola ili njihovim uzastopnim ponavljanjem, tvoreći tako dugačke galerije. Jedna od najljepših i najvećih galerija nalazi se kod Esséa u Francuskoj. Međutim, ništa manje impozantna galerija, vrlo slična izgleda, pronađena je i u San Agustinu u Kolumbiji. Kakvim vezama je ostvarena praktički analogna ideja kod graditelja udaljenih tisućama kilometara oceana, ostaje za sada nerazjašnjeno. Da ne govorimo o dolmenima u formi stola koji su s minimalnim stilskim razlikama, u velikom broju pronađeni u Rusiji, Indiji pa čak i u Koreji te na jugu Japana.

Drugu podgrupu dolmena čine takozvane grobnice koje su prave monumentalne građevine, a za čiju su izgradnju bile potrebne stotine tisuća kubičnih metara kamenih blokova, šljunka i zemlje. Kao osnovna građevna konstrukcija korištena su dva vertikalno podignuta monolita prekrivena trećim. Slaganjem jednog do drugog stvoreni su zatvoreni hodnici, ponekad i više njih, koji vode do središnje prostorije kružnog oblika. Njezini su zidovi također izgrađeni od kamenih ploča i uglavnom je prekrivena jednom jedinom kamenom pločom divovskih dimenzija. Primjerice, krovna ploča jednog dolmena u Los Millaresu ima dimenzije 9 x 5 m i debljine skoro jedan metar. Na kraju bi čitav dolmen bio prekriven sitnijim kamenjem i zemljom tvoreći tako od grobnice umjetnu humku. Da je ova graditeljska djelatnost bila zadivljujućih opsega, govori nam čak osamdeset kompleksa u malom lokalitetu Los Millares, trideset hramova na Malti, mnoštvo lokaliteta po Engleskoj, Irskoj, Škotskoj i Francuskoj. Takve megalitske konstrukcije za sada su otkrivene samo u Europi i to uglavnom u priobalnim područjima. U sjevernoj Americi su zamijećene humke slične onima u Engleskoj, ali se još uvijek nije pristupilo njihovu istraživanju.

Većina svih tih dolmena služila je za sahranjivanje, ali kako su pronađeni ostaci upotrebnih predmeta iz sasvim različitih razdoblja, ne može se jednoznačno odrediti identitet graditelja.

Međutim, u malteškim hramovima zasigurno nije bilo sahranjivanja, niti su pronađeni stambeni objekti drevnih stanovnika i graditelja. Također je utvrđeno da su u neke dolmene, kao što je to slučaj u Newgrangeu, puno kasnije donesene i odložene kosti. Nakon što je utvrđeno da je dobar dio dolmena bio upotrebljavan, a ne samo zatvoren nakon sahranjivanja, razvila se znanstvena polemika jesu li izgrađeni u religiozne ili u pogrebne svrhe.

Općenito gledajući, otvoreni i prekriveni dolmeni konstrukcije su u razini tla i na neki način odgovaraju karakteristikama pećine, ali ne pećine primitivna čovjeka koji je ne našavši sebi prirodno sklonište, izgradio umjetno, već pećine – maternice. Stoga se dolmeni smatraju modelom prvobitnih hramova ili maternicom za dušu. Već od najstarijih vremena smatralo se da je hram poput rezonantne kutije, materijalni oslonac za primanje i odašiljanje valova i vibracija duhovnog svijeta. Kao i svi kasniji povijesni hramovi ili katedrale, dolmeni su koncipirani i izgrađeni da pomognu pretpovijesnom čovjeku primiti ono lijepo, pravedno i dobro. Koliko su u tome uspjeli, može potvrditi svaki od turista koji danas masovno posjećuju Newgrange, Los Millares, Maes howe, malteške hramove itd.

Prilaz dolmenima najčešće je postavljen na liniji ekvinocija, a ulaz je uglavnom okrenut prema zapadu. Međutim, postoje dolmeni koji su postavljeni u pravcu solsticija, što je slučaj kod dolmena čuvenog Newgrangea. Često postoji odstupanje od tih pravaca u smjeru sjeveroistoka, a odnosi se na helijakalni izlazak Sirijusa. Upotreba takve orijentacije pronađena je u Newgrangeu nakon otkrivanja kanala iznad glavnog ulaza, koji je dugo bio nepoznat. Zrake Sunca prodiru kroz kanal i za vrijeme zimskog solsticija padaju na najuvučeniji zid središnje prostorije.

Kao i kod postavljanja menhira, za dolmene su drevni graditelji odabirali neko istaknuto i uočljivo mjesto u prirodi, tako da se mogu vidjeti i s velike udaljenosti.

Fenomen kamenog doba – Najpoznatiji svjetski megaliti

Dekoracije

Osim stiliziranih ljudskih likova, na megalitima je pronađen niz znakova i simbola među kojima ističemo piktograme u formi zmije, ptice, spirale, polumjeseca ili rogova te ljudskih stopa.

Smatra se da su zmijama simbolički prikazana zemaljska strujanja, a pticama nebeska strujanja koja se, prema legendama, povremeno stapaju upravo preko kamenih spomenika na kojima su ugravirana.

Spirale nalik logaritamskoj spirali često se javljaju na megalitskim spomenicima na Malti, ali praktički identični prikazi urezani su po cijelom kompleksu u Newgrangeu u Irskoj.

Ženske stilizirane figure imaju oko vrata jednu ili nekoliko ogrlica, a najvjerojatnije se odnose na Božansku Majku ili Božicu Mrtvih. Često su prikazane s poljodjelskim alatima. Muške figure prepoznaju se po jednom zagonetnom predmetu, možda simbolu određene moći, ili po oružju koje nose na remenu. Figure nedefiniranog spola, pored karakterističnog izgleda glave, ponekad imaju stilizirane ruke.

Moderna istraživanja

Osim nepoznatog odgovora na pitanje o starosti megalita, veliko nerazjašnjeno pitanje je i način njihova nastanka. Nakon mnoštva hipoteza, zadnjih desetak godina uloženo je mnogo napora da se pokuša istražiti na koji način su izrađivani, transportirani i postavljani ti divovski monoliti.

Najznačajniji pothvat u tom pravcu bio je pokušaj izgradnje novog Stonehengea. Grupa znanstvenika i inženjera dobila je novčanu potporu za provedbu pokusa kojim su se trebale provjeriti dosadašnje hipoteze. Tijekom rada snimljen je i dokumentarni film. Nakon što se pokušalo barem u graditeljskom smislu realizirati određene hipoteze, na grandiozna megalitska ostvarenja počelo se gledati s više uvažavanja.

Za konop koji su pokušali izraditi od kore mladih stabala trebalo je previše vremena, pa su morali prijeći na današnje konope. Umjesto monolita isklesanih kamenim sjekirama, upotrijebili su betonske replike. Pri pokušaju da pomaknu monolit, podmetnute drvene oblice samo su se zdrobile. Potom su izradili tračnice od kvadratno izrezanih drvenih greda uz pomoć kojih je dvjesto ljudi kratkim trzajima uspijevalo vući monolit, ali tek nešto manje od jednog kilometra, dakle ni blizu trideset i dvama kilometrima kolika je bila pretpostavljena udaljenost između Stonehengea i kamenoloma. Nakon dopremanja monolita, rupe za postavljanje u kamenito tlo također nisu kopali jelenjim rogovima, nego je to učinjeno bagerom. Razrađena je cijela teorija kako ubacivanjem monolita u rupu olakšati njegovo kasnije podizanje. Uz mnoštvo fizikalnih znanja o potpornjima i koloturima, replika monolita konačno je podignuta. Znanstvenom interpolacijom utrošenog vremena došlo se do zaključka da bi takvim tempom, uz navedena ograničenja, za dopremanje i podizanje stotinjak monolita, koliko ih je ugrađeno u Stonehenge, trebalo barem 400 godina! Nemoguće je zamisliti da je takvo što mogao izvesti neki primitivan narod bez civilizacijskog kontinuiteta.

Ako se tome pribroji nedaleki Avebury sa šestotinjak monolita, također prosječne težine 40 tona, i obližnja najveća umjetna humka u Europi, čuveni Silbury Hill, za čiju je izgradnju upotrijebljeno 250 tisuća kubičnih metara kamena, šljunka i zemlje, moramo se iznova zapitati o našim davnim precima. Menhiri, kromlesi i dolmeni, najkarakterističnije od megalitskih struktura (o čemu je bilo više govora u prošlom broju), izrađeni od divovskih kamenih monolita u pretpovijesnom dobu čovječanstva, danas su postali spomenici svojim drevnim graditeljima. Iako svaki lokalitet zasebno čuva dio zagonetke o svom porijeklu i namjeni, rasprostranjenost megalitskih struktura začuđujuće sličnih oblika na gotovo svim kontinentima postavlja pred povjesničare i arheologe nova, nerazjašnjena pitanja.

Europski megaliti

Cijela Europa od Portugala do nordijskih zemalja kolijevka je najrazličitijih megalitskih struktura. Nalazimo ih u gotovo svim europskim zemljama, bilo kao usamljene menhire, skrivene dolmene, grandiozne megalitske grobnice ili opservatorije. Manji primjerci pronađeni su i kod nas u Istri.

Nažalost, ovi lokaliteti nisu nigdje do kraja sustavno obrađeni. Najprecizniji popis napravljen je u Francuskoj gdje njihov broj prelazi desetak tisuća. Spomenimo tek da je pronađeno oko 6000 dolmena i 5000 menhira. Dodamo li tome velik broj uništenih megalita u srednjem vijeku, uvidjet ćemo da je megalitska sakralna arhitektura neopravdano zanemarena i zapostavljena.

Rekonstrukcija Stonehengea

Vanjski krug, promjera 88 m, formiran je od 30 velikih vertikalnih blokova, međusobno povezanih horizontalnim pločama: vertikalne su visoke 4,1 m, široke 1,5 x 2,5 m. S unutrašnje strane nalazi se drugi krug od otprilike 49 menhira koji su manje visine od 1,5 m do 1,8 m. Unutar tog kruga, prema središtu, nalazi se 5 gigantskih trilita od po dva vertikalna kamena i jednog horizontalnog iznad njih, koji su formirani u obliku potkove.

U središtu – fokusu, nalazi se jedan horizontalno postavljen kamen – žrtvenik ili oltar.

Izvan vanjskog kruga na udaljenosti od 30 m nalazi se jedan usamljeni vertikalni blok visine oko 5 m. To je astronomski kamen (Heel Stone) podignut u smjeru sjeveroistoka, na mjestu na kojem se već 4000 godina može, sa žrtvenika, gledati izlazak Sunca na ljetni solsticij.

Uokolo cijelog spomenika postoji jarak koji čini krug polumjera 114 m.

U unutrašnjosti jarka smješteno je 56 rupa, nazvanih Aubreyjeve rupe, koje imaju ulogu kamenog sata. Pomoću njih se mogu predvidjeti s gotovo apsolutnom točnošću pomrčine Mjeseca u rasponu od 300 godina, koje nastaju za vrijeme zimskog solsticija, a to se ponavlja svakih 19 godina.

U blizini njih nalaze se dva osrednja kamena, postavljena dijametralno u odnosu na središte cijelog spomenika, te dva brežuljka također u dijametralnom položaju, koji zajedno s ta dva kamena čine ono što se naziva četiri godišnja doba.

Afrički kontinent

Istraživanja megalitskih struktura na području Afrike do sada gotovo da i nije bilo. Najnovija otkrića pokazuju, međutim, da pojedinačnih menhira ima u Maroku i Etiopiji, znatan broj kružnih kromlesa u Gambiji, a Nabta Playu u Egiptu nazivaju Stonehengeom u Sahari.

Rusija i dolina Inda

Značajan broj megalita, pojedinačno ili u skupinama, nalazimo i na području Rusije. Najveća skupina sastoji se od čak 580 megalita. Broj poznatih megalita iznosi do 3000 dolmena i drugih struktura, a svake se godine otkrivaju novi megaliti.

Megaliti u Indiji ograničeni su na područje Coorg u Karnataki u jugozapadnoj Indiji, području danas poznatom po uzgoju kave.

Azija i Oceanija

Jedan od najvećih menhira u Koreji visok je 4,5 m i širok 2 m. Vjerojatno je služio kao granični kamen ili se upotrebljavao u obredne svrhe. Izgledom je poput bodeža koji se na tom području koristio u brončano doba.

Rapa Nui, Uskršnji otok, nalazi se na pola puta između Tahita i Čilea. Mnogi od ostataka te kulture, kao što su megalitske statue zvane moai koje se nalaze uokolo otoka, predmet su velikog zanimanja i nagađanja.

Sjeverna Amerika

Širom Nove Engleske nalazimo megalitske strukture nazvane kamenim odajama o čijoj se starosti i namjeni može samo nagađati.

New Hampshire, Sjedinjene Američke Države

Južna Amerika

U Južnoj Americi postoje brojne megalitske strukture golemih, neobično oblikovanih kamenih blokova koji savršeno naliježu jedni na druge. Očito je da su njihovi graditelji poznavali posebnu tehniku savršene obrade i transporta kamena.