Nepredvidivost je oružje budućnosti – ‘Koliko je ‘ludilo’ zapravo spasenje nas samih? I zašto kada ukucamo ‘spasenje’ u pretraživač dobijamo odgovore od ‘korizme’, evangelista, svetosavlja, novog života? Zar se ne govori o spasenju i mimo sektaško-religioznih grupa? ‘Lud čovjek’ je svako ko ne ide niz dlaku, ko će poslati reklamirani proizvod nazad fabrici koja ga je proizvela i dobiti poklon paket uz izvinjenje nazad, ko dobija otkaz jer ne pristaje prodavati u kiosku kozmetičke proizvode kojima je istekao rok trajanja… Osvijestiti se. To znači biti lud. Ne pristati na postojeće stanje znači upravo neku suludost, nešto što nije dopušteno u društvu u kojem – svako ima svoje mjesto, onako kako to izgleda u indijskim kastama, iz kojih se ne možeš iščupati. ‘Tu si gdje jesi.‘

‘U suštini, moj problem je određenje implicitnog sistema unutar kojeg sebe pronalazimo kao zarobljene; ono što bih volio da obuhvatim jeste sistem ograničenja i isključenja kojeg se pridržavamo, a da toga nismo svjesni; volio bih da nesvjesno kulture učinim očiglednim.’.

Fuko, ‘Rituali isključivanja’

Čovjek budućnosti je savršeno obrijan, svježe ošišan, ne dešava se da prođe 10 dana otkako je posjetio frizera; u sivom odijelu na poslu, nasmijan tokom pauza i razgovora sa klijentima, spreman da pomogne svakome. Ne poznaje patnju, bol, nezdravu ishranu i neaktivan način života, putuje tokom vikenda, a večere su rezervisane za prestižne restorane sa isto tako uspješnim drugim jedinkama. Razgovor se u vodi u okviru društveno odobrenih (potrošačkih) tema – gdje ići na more, kuda za Novu godinu, kako do najpovoljnijeg lizinga, koji tehnološki uređaj je trenutno od nasušne potrebe za pokazati drugima; treninzi, edukacije i nutricionistički pripremljeni obroci zaokružuju 24/7. Neukroćeni crni konji sa svom silinom svoje jurodivosti čuče i u takvom čovjeku, a okidač za projavu njegovih majmunolikih gena ne podliježu birokratskom aparatu.

Tehnološko doba. Nauka i tehnika. ‘Znanje je moć’ – jednom izrečeno, povlači sa sobom posljedicu ‘sjedenja pred ekranom’, američkog ‘najvećeg’ neprijatelja danas – pretilosti, ekonomskog imperativa vremena podijeljenog na formaciju 8x8x8 sati u toku jednog dana, fenomena ‘ćutanja’ o postojećoj strukturi – iako je jasno da je sloboda govora jedno od osnovnih ljudskih prava isto kao i svako drugo pravo. Bolest i dalje boli, racionalizovana do savršenstva, ali boli. A naše doba konstantnom kritikom podsjeća na vlast i neminovnost, na ‘doba razuma’, kako bi dodao Fuko.

Racionalni poredak bolesti opažan od samog pacijenta koji je u ovom slučaju i onaj koji komentariše dovodi se u analogiju sa položajem koji zauzimamo na društvenoj ljestvici. Koncept pravde sam po sebi podrazumijeva pravila kojih se dosljedno mora pridržavati, te u skladu s tim, samo ono ponašanje koje je predvidivo jedan pojedinac može uračunati u konsekventna ponašanja tih pravila. Tako formulisana pravda razara koncepciju liberalnog poretka. Od Kanta na ovamo test pravednosti jednog pravila posmatra se kroz mogućnost njegovog uopštavanja, a da bismo govorili o utvrđivanju pravednosti svih pravila potrebno je imati i neupitna kao takva, kako bi rekao Friedrich August Von Hayek.

I dalje nastavlja:

Ne može biti pravila koja određuju koliko mnogo svatko ”treba” imati, ako ne načinimo neki jedinstveni pojam relativnih ”zasluga” ili ”potreba” različitih pojedinaca, za koje ne postoji objektivno mjerilo, osnova središnje alokacije svih dobara i usluga – koja bi trebala učiniti nužnim da je svaki pojedinac, umjesto da svoje znanje koristi za svoje svrhe, stvoren da ispuni dužnost koju je pred njega postavio netko drugi i da će biti nagrađen u skladu s tim koliko je dobro prema mišljenju drugih obavio tu dužnost..

Idemokratija sa svojom pravdom i liberalno društvo sa svojom ‘nepravdom’ obuhvataju pojedinca kao nosioca društvenih promjena. Dok god ne izađe iz svoje kuće i postane sastavni dio jedne društvene grupe, pojedinac stoji sam, nasamo sa svojim unutrašnjim i skrivenim i neskrivenim željama. Od nepredvidivog ponašanja sami sebe ponekada i najteže možemo zaštiti. A od nas se zahtijevaju samo naša predvidiva ponašanja. Ko je to ko može garantovati za samog sebe da će se ponašati tako i tako u dogledno buduće vrijeme? I čemu takva dugoročna životna prognoza? Zar onda sva bacanja graha, šolje, sanovnici i rune ne bi trebalo klasifikovati kao nauku – čvrsto uvezanih uzročno-posljedičnih veza, koje upravo doprinose dobrobiti jednog društva? Zašto? Zato što je nepredvidivo ponašanje zabranjeno, treba biti iskkorijenjeno. Potreban je konzument, sa aparatom koji troši, ne koji misli. A kao takav, samim ti i predvidiv.

Nepredvidivo ponašanje je odvajkada bilo izvor straha za robovlasnike a za Julija Cezara uzrok smrti, Rim je dignut na noge radi Spartakove pobune da se ni on ni drugi gladijatori ne tretiraju poput životinja.

Nepredvidiv je u suštini čovjek sam i ono što ga u stvari čini čovjekom – njegove emocije. Njih je najteže, a ponekad ni uopšte nije moguće kontrolisati. O tome govori i Rachel Reiland u autobiografskoj knjizi ‘Hoću van odavde – moj oporavak od graničnog poremećaja ličnosti’, kroz scenu u kojoj je prvi put istukla svog sina Jeffreya. Pokušava nam objasniti uzrok nepredvidivog ponašanja u našem svakodnevnom životu kroz svoja životna iskustva:

To je bio uobičajeni dio mog djetinjstva – podnošenje ispada bijesa koji bi se javljali i prestajali podjednako nepredvidivo. Stvarnost mi je polako došla do svijesti. Istukla sam svoje dijete. Isto kao što je moj otac tukao svoje. Kao što sam se zaklela da nikad neću. Val mučnine se podigao u meni. Ista sam kao moj otac. Čak i mojoj djeci bilo bi bolje bez mene..

Nepredvidivo ponašanje u najmanjoj mjeri može se tretirati kao glupo, saglasan je Aczel Balazs, profesor s Instituta psihologije s fakulteta Eotvos Lorand u Budimpešti, koji je zajedno sa dvojicom kolega, Benceom Palfijem i Zoltanom Kekecsom utvrdio da u 90 posto slučajeva ljudi će se oko specifičnog ponašanja složiti da izgleda kao glupo –  ‘samopouzdano neznanje’ nazivamo situacijom u kojoj će osoba smatrati da će nešto zasigurno moći uraditi, iako o tome nema apsolutno nikakve šanse, na primjer, moći će bez ikakvih problema voziti pijana automobil, i onda to objašnjava – nepredvidivošću. Sa te tačke posmatrano, nepredividivim bi se moglo nazvati nešto što nije dakle imalo veze sa nečim smislenim u našoj prirodi, ali to je već teza za raspravljanje – koliko je u stvari ovakvih istraživanja naručeno i ko stoji iza takvih statistika i klasifikacija?

Nepredvidivost je centralna tema teorije haosa, te se na osnovu prošlih kretanja pretpostavlja ponašanje budućih sistema haosa, što je krajnje apsurdno, ali pred nas postavlja pitanje odnosa i haosa i reda kao jednako nepredvidivog kretanja.

Prva matematički vidljiva manifestacija haosa desila se 60-ih godina prošlog vijeka u Lorenzovom uredu. Umjesto da unese potpuno iste početne varijable u program prognoziranja vremena kojih je trebalo 6, odlučio se da unese samo tri – jer – u bilo kojem trenutku, tri varijable određuju položaj tačke u trodimenzionalnom prostoru, a sam ispis obrasca od prethodnog niza zaokružuje brojke na tri decimale.

Rezultat je Lorenzov atraktor, prva put vidljiva matematički – manifestacija haosa, koju je pokrenula ta izuzetno osjetljiva zavisnost o početnim uslovima i dovela do zaključka – Lorenzova pretpostavka da dugoročna prognoza nema budućnosti pokazala se točnom. Meteorolog po struci, doveo je danas do spoznaja ( u praktičnim uslovima života ) da duže od dvije sedmice vremensku prognozu ne možemo ni da zamislimo, iako je sve zasnovano na matematički vrlo jasnim pretpostavkama.

Filozofski je haos je često definisan kao potpuna odsutnost reda, a za stare Grke suprotnost haosa bio je kosmos. Stoik Hrizip (Chrysippus) je tim povodom rekao da jedan neuzrokovan uzrok može uništiti čitav svemir (kosmos), koji bi zatim postao haos.

Sve što se dešava praćeno je nečim drugim od kojeg ovisi, po zakonu uzročnosti. Inače, svemu onome što se dešava prethodi nešto što je uzročno uzrokovano. Jer ništa ne postoji niti je ušlo u postojanje u kosmosu bez uzroka. Univerzum  bi bio narušen i dezintegrisan u komade i prestao bi imati jedinstvenu funkciju kao pojedinačan sistem, kada bi bilo kakav neuzrokovani pokret bio uveden unutra..

Da li je sasvim slučajno ime glavnog ženskog lika u futurističkoj priči  Peter M. Lenkova – Lenina Huxley? Godine 2032. živjećemo u ne-nasilnom društvu, gdje će upotreba psovki biti zakonski kažnjiva, nasilje će biti nepoznat pojam – dakle, potpuno iskorijenjen iz rječnika, a so kao začin koji omogućava ‘užitak’ takođe će se zavesti pod zakonom zabranjene namirnice.

Ni u kojem slučaju se ne dovodi u pitanje mogućnost drugačijeg, mogućnost uživanja u životu, a da se ne nanosi zlo drugome – što je upravo i dovelo do probijanja i uništavanja jednog takvog sistema.

Jer, na sve se može odgovoriti osim na ljudsku slobodu koja je navodno bezuslovna u ‘idealno’ organizovanim društvima koja nam serviraju svoje letke i flajere uz svaki obrok u poštansko sanduče o tome gdje da najprije podignemo nenamjenski kredit bez žiranata, zatim gdje su najpovoljniji stanovi, namještaj…sve do malih kućanskih aparata i mortadela- sa i bez maslina.

Živimo u savršenom svijetu u kojem ne treba da mislimo, treba samo da radimo ono što svi drugi rade, a onaj koji misli, taj će voditi računa o onome što je bitno? A šta je bitno? Ko to smije da uzme sebi za pravo da nam oduzme slobodu propitivanja nas samih – mojih čuvstava, moje pripadnosti, vjeroispovijesti, polne naklonosti?

Ključna riječ je kontrola. Fuko je prosvjetiteljstvo opisao kao pokret uspostavljanja ne razuma, nego disciplinovanja ljudskog ponašanja. Rađanje klinike koje se desilo u XVIII vijeku i definisanje ludila nezavisno od samih doktora rezultat je događaja razdvajanja zdravog od  ‘nezdravog’ ponašanja koje je označeno kao ekscentrično počev od XVI, a zatim u XVIII preraslo u bolesno. Sve te klinike služile su kao sredstvo manipulisanja a u službi aparata čiji je glavni cilj bio smicanje pažnje sa glavnog problema na ‘pronalaženje najkorisnije terapije za oboljelog.’ Fuko je zajedno sa Ničeom na tragu nepokretnog pokretača kontrolornih procesa, a to je – moć. Fuko će jednom genealoškom linijom, baš kao i Niče (od sadašnjosti unazad, dakle, bez potrebe za saznanjem formalnih početaka), podvući nelogičnost istorije ideja i čvrsto se suprostaviti postojanju intelektualnog kontinuiteta kroz istoriju zapadne civilizacije. Ono čemu nas uči pronicanje u prošlost jeste da postoje opcije između kojih smo slobodni dabiramo, a ne prosto kontinuiteti kojima moramo da se prilagođavamo.

Vlast upravlja našim umovima kroz institucije. Ne treba zanemariti ovaj zaključak izveden iz Fukoovih analiza klinika i bolje je prihvatiti situaciju da – rezultat svih pručavanja naše prošlosti služi ponajprije našoj sadašnjosti – jer, budućnost je sad. Projektovano tržišno usmjerena ljudska jedinska ostavljena je bez mogućnosti mišljenja, kojega ima na pretek kada je riječ o ulaganju u nekretnine, dionice i ‘obrte’ pomoću kojih postajemo ‘neko’ u ovom svijetu; do onoga trenutka kada nam se saspe grumen zemlje na glavu i htjeli ne htjeli već i bez nas donesemo zaključak da smo mogli ići i stazom drugačijom od one kojom ide skoro sve i jedna ovca ovog globalnog stada. Nasilna kolonizacija nastavlja se  – ovaj put sada u našim umovima. I nije moguće misliti drugačije. Otklon se kažnjava disciplinskim postupcima počev od odlaženja u ćošak radi ljuljanja na stolici za vrijeme nastave u osnovnim školama, a završava se u kukavičluku nepreduzimljivosti savršeno ustrojenog čovjeka budućnosti sa Novim zavjetom u unutrašnjem džepu.

Samorazumljivost okoštalog uma više nije pojava koja se dešava sa napunjenih 25 godina života. To se rađa. Bunt propitivanja leži u krvi koja čini ono od čega čovjek pokušava da se emancipuje. Naša nečovječnost čini ono što nedostaje jednom, prosvijećenom čovjeku – daje mu alat kojim gradi sebe i svoj svijet, tj. ruši ga. Ambivalentnost tumačenja čovječijeg ponašanja ležu u mogućnosti budućeg koje će ostaviti mjesta za više od jedne realozovane stvarnosti koje su već projektovane, ali baš kao što se ni vremenska prognoza ne može odredit duže od dvije sedmice, svom silinom upregnutih ljudskih znanja nemoguće je uticati na nepredvidivost ljudskog. U tome je njegova nepredvidivost predvidiva, čekanje spasenje.

Priložene slike i reljefi – mirkosevicart.com

Za P.U.L.S.E Ana Galić

Tekstovi iz sociologije na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Sociologija, Umetnost