Bila jednom Ivana, djevojče ništa različitije od drugih, koje se počelo razlikovati tek svojom kasnijom, lijevom orijentacijom u odnosu na pretežno desničarsku sredinu. Nitko o njoj, nakon svršenih studija jedne discipline – koju su njene kolege i narod valjano izdresiran od politike, smatrali svetinjom, a predmet njena bavljenja dokazom svog nacionalnog identiteta i samobitnosti – sem moguće uskih stručnih krugova, nije o njoj imao ni najmanjeg pojma. Sve dok nije izdala knjigu izazvavši masovno zaprepaštenje poklonika svetinja, i nepodijeljenu podršku ne baš apsolutno uvjerenih u njih, shvaćajući da u realnom životu ni ne postoje, sem floskula koje se plasiraju javnosti. U tom času, ona je od obične djevojke postala Ivana Croleanska – kako u očima omalovažitelja, tako i onih koji su joj pružali podršku (čak i najznamenitiji svjetski stručnjaci iz njene struke) – doduše sa različim konotacijama imena. Napadali su je iz svih mogućih oružja raspoloživih desnici (uz pokušaje i fizičkog napada), a ono se u mirno vrijeme – kakvo je trajalo nakon netom završenog rata, pretrpano nesnošljivošću i mržnjom u glavama evolucijski nedoraslog prosjeka – svodilo uglavnom na objede, laži, izdvajanje fragmentarnih citata iz njene knjige, bez ikakvih poveznica na izrečene objede. Nasuprot tome, obimna knjiga, prepuna citata domaćih i stranih stručnjaka, u korist prirodnih shvaćanja neporemećenih umova, vrvjela je registrom pojmova, imena, linkovima na kojima se svaka tvrdnja mogla provjeriti, popisom citirane literature na desecima stranica, ali ništa se nije hvatalo praznoglave rulje i njenih dresera. Uostalom, znano je da je šuplja glava tvrđa, a radi skučenosti prostora vrlo odbojna prihvaćanju činjenica koje izlaze van vakuumskog svijeta koji prevladava u njoj.

Tvrdnje Ivane Croleanske bile su prihvaćene mnogima u nizu susjednih i inih zemalja svijeta, stekla je poklonike koji su joj učenje dopunjavali novim činjenicama, i uzimali u obranu od sve žešćih istupanja protivnika koji su joj predbacivali anacionalnost i ine gluposti, bez smislene veze s moralnim integritetom osobe. Ali, džaba! Uostalom, nije li trajalo stoljećima da se kopernikanski nauk ukleše u reliktne mozgove većine, vođene uputama „jebi, radi, moli“, i odbacuj svaku „heretičku“ misao koja bi se htjela prošvercati u tvoju nevinu glavicu, bijelju od najbjelijeg dana i istovremenu mračniju od najtamnije noći. Ohrabrena, dali istinom koju je iznosila, ili ponešena podrškom poštenijeg dijela struke i naroda (nakon svega je to postalo vrlo dvojno), cijelo je desetljeće što organizirala, a što sudjelovala na konferencijama koje su se bavile temom kojoj je posvetila život. Gomila štovatelja smatrala ju je neformalnim vođom pokreta razvijenog iz njenog stručnog rada, pružala joj podršku širom medija i države u kojoj je živjela, kao i njenih susjeda, a onda najednom – tajac!

Ivana Croleanska nestala je s javne scene jednako naprasno kao što se pojavila, baš kao i Ivana Orleanska, samo što je nisu spalili na lomači, iako bi je – vjerojatno – u neka ranija vremena proglasili vješticom (što ne znači da ju svećenstvo nije najpredanije napadalo), niti učinili išta kontra njene biološke egzistencije. Godinama su se njeni sljedbenici pitali što se desilo, a kako odgovora i javnih apela da razjasni o čemu se radi nije bilo, glas im se stišavao, bivao sve slabiji i sve malobrojniji, dok su tek najuporniji i najveći adepti njenih ideja ustrajali doznati što je na stvari. Koji je razlog njene nenadane šutnje koja ih je neprijatno iznenadila, tim prije jer su imali povjerenja u nepokvarljivost njene ličnosti, u moralno, intelektualno, mentalno i svjetonazorsko dostojanstvo osobe kojoj su toliko vjerovali. Stvarale su se teorije, glasine su se širile. Jeli sišla s uma pa je na liječenju u nekoj klinici? Moguće se povukla radi smrtonosne bolesti koja ju je spopala? Jesu li je vladajući ucijenili činjenicama iz njezina života, pa je u strahu za sebe i/ili svoje najmilije prisiljena zašutjeti? Jeli joj se zgadilo bavljenje naukom, uvidjevši da su neobrazovanost puka i „politička volja“ vlasti jače od znanosti? Dali se odrekla naučavanja, ne smatrajući (od srama?) potrebitim to objašnjavati javnosti, a napose svojim štovateljima? Čak ni onima s kojima je imala razvijenu ličnu korespondenciju, ljudima – širom države i svijeta – koji su joj pružali medijske usluge šireći njeno učenje, i sami potpavši pod udare vlasti, kvazistručnjaka i prosječne gomile koja jedva da je znala o čemu piše, a kamoli pročitala njenu knjigu. Moguće je samo usvojila suncokretnu karakteristiku većine, pa se srami priznati? Ili se, jednostavno radilo – o izdaji!? Bijegu od vojske štovatelja odanih njoj i njenom naučavanju, ostavljajući ih kao glinene golubove na meti državnih i kvazinaučnih struktura, da ne pričam o razapinjanju po društvenim mrežama gdje uglavnom ordinira praznoglavi prosjek.

Kao što je Pavelić uhvatio maglu, prepuštajući svoju vojsku pravednoj kazni, kao što su Amerikanci dali petama vjetra iz Vijetnama i Afganistana prepuštajući stanovništvo svojoj sudbini, ili Napoleon nakon propale ruske odiseje? Bježeći, poražen od vojske države koju je napao, našao se – ostavljujući za sobom grobove topovskog mesa kojem bijaše uzdanica – sred sibirske zime, na Berezini, pred skelarom koji ga je trebao prebaciti na drugu obalu. Upitao je, navodno, medvjeđe zabundan, cvokočući od hladnoće, skelara:

„Recite mi, jeste li na drugu obalu prevezli već mnogo francuskih dezertera?“

„Ne, gospodine, vi ste prvi!“,

bijaše odgovor ruskog mužika, koji nije prepoznao vođu najmoćnije vojske svijeta, francuskog cara koji je bijegom spašavao vlastiti život, prepuštajući ostatke svoje armade sudbini! Ali, nikad se nikome Ivana nije formalno obvezala, ili prisiljavala sljedbenike pridružiti joj se u borbi za znanstvenu istinu, da bi se smjelo govoriti o izdaji, sem možda principa kojima se sama vodila u svom radu.

Pa, Ivana Croleanska, carica učenja podastrtog svijetu, postajući tako javnom osobom, trebala je znati da joj je moralna obaveza jednako javno objasniti zašto ga je napustila, jeli se odrekla i popljuvala u potaji sve o čemu je pisala, ili je kukavički prva dezertirala, ostavljajući štovatelje na brisanom prostoru. Dok se to ne dozna, sve pretpostavke – od najbanalnijih do najsloženijih, od najbjednijih do onih koje bi je mogle opravdati – su u opciji, a ona njihovim tvorcima ne može ništa više zamjeriti negoli oni njoj. Navodnu izdaju, dezerterstvo i kukavičko napuštanje svojih ideja. Hoće li povijest pamtiti Ivanu Croleansku – leptiricu sagorjelu na plamenu koji je sama upalila – po njenom učenju ili odustajanju od njega bez borbe, ili naprosto neće ostati ni pomena o njoj i njenoj revolucionarnoj knjizi, zaista mi nije poznato. I, zašto bih o tome vodio više računa od nje same?

Ladislav Babić

  Društvo, Ivana Croleanska, Ladislav Babić, Priče