Ormar je štetan po zdravlje – Volontirao sam prošli vikend kao redar na devetoj po redu paradi gayeva, lezbijki, i svih onih ostalih seks manjina koje naša hrvatska učmala i zatucana javnost ne voli previše. Prijavio sam se solo, ničim izazvan, želeći podržati Zagreb Pride i ljude koji su se u subotu okupili u Zagrebu. Uopće ne sumnjam da će masu njih pitati – pobogu Mario, zašto? E pa zato. Vidite, još je moja pokojna baka govorila mojoj roditeljici da se nikad ne miješa u ljubavne odnose svojih sinova, ma koga oni voljeli. Ipak se ona udala više po direktivi, za bogatog tipa iz susjednog sela, kojeg je prije vjenčanja vidjela možda dva puta.  Očito joj je ta prava ljubav nedostajala, i nije htjela isto i za svoje unuke. Vjerojatno nije imala u vidu da bi joj unuci možda mogli zavoljeti osobu istog spola, ali do prave ljubavi je itekako držala.

Do iste te prave ljubavi drže i svih onih 600 – 700 ljudi, koji su došli podržati prava gay Hrvata, a i ja sam im odlučio bar na neki način pomoći, makar tako što sam zavezao pink traku oko ruke, stavio redarsku značku na košulju i kao pazio da nitko iz te veličanstvene povorke ponosa ne radi nikakve probleme, da se ne deru na usputne prolaznike, ali i na organizirane anti – gay prosvjednike. Uz nekoliko poluludih fanatika, bili su to uglavnom pripadnici mladeži proustaških političkih stranaka kojima draga nam država Hrvatska nije imala muda zabraniti to njihovo okupljanje, motivirano jedino mržnjom prema ljudima drugačijih seksualnih afiniteta.

Veseli, gay ljudi, i oni koji ih podržavaju, poput Zelene akcije, mladih antifašista, nekoliko stranih ambasadora, puno novinara, javnih ličnosti svih profila, okupilo se oko Muzeja likovne umjetnosti, popularne Džamije, točno u 14 sati tog sparnog subotnjeg popodneva. Ono što je bilo pomalo zastrašujuće je broj policajaca pod punom opremom, kornjača, inspektora u civilu, koji su osiguravali tu veliku skupinu happy face i dobronamjernih ljudi. Jasno je bilo da su potpuno bezopasni. Da bi ta ekipa nekog neistomišljenika u najgorem slučaju mogla zasuti karanfilima, ali svejedno je bilo masu policije. Što je još apsurdnije, ja sam morao paziti da netko od te šarene mase ne napadne ili vrijeđa nekog drugog. Ali što ćeš, takvi su nam hrvatski zakoni.

Prošlo je sat vremena druženja, bez i najmanjeg incidenta. Mog prijatelja Daniela iz Splita pretresla je policija kad se došao pridružiti povorci. On je visok, jak, bradat, a Hrvatima takav opis valjda ne odgovara uobičajenom pederskom klišeju, pa su ga jedva dočekali pretresti. Međutim, osim fotoaparata i rainbow zastave, nisu mu ništa komprimitirajuće našli. Zamisli, i velik i jak kakav je Daniel, ipak može biti gay friendly. A možda je i stvarno peder. Koga briga.

Odnekud se pojavio i Rade Šerbedžija. Kao, šetao se s potomkom, dao je par izjava za brojne TV ekipe i odšetao dalje. Draže bi mi bilo da se pridružio povorci koja je krenula u šetnju zagrebačkim centrom grada točno u 15 sati. Među njima je i ekipa iz Beograda koja se nada da će nešto slično moći organizirati još ove godine i u srpskoj metropoli. Žale se, neće to biti nimalo jednostavno. Kažu kako im za to fali podrška države. Na čelu povorke je ekipa iz Organizacijskog odbora Zagreb Pridea, kreature s megafonima, jedva da je netko stariji od 30 godina. Njima vjerujem. Nema tu profesionalnih bundžija, sindikalista koji zarađuju 15 tisuća kuna mjesečno, a ne naprave ništa. Te cure i dečki rade sve volonterski, za svoju ideju, bez naknada. I rade to dobro, sedam dana prije primio ih je sve zajedno i predsjednik Hrvatske Ivo Josipović. Možda mnogi od tih izrazito mladih ljudi još i nije seksualno definirano ali lijepo je znati da su otvoreni, da prihvaćaju različito, drukčije, da nisu isključivi. Neka eksperimentiraju, neka se vole.

Do Trga bana Jelačića povorka je uz veliku buku i definitivno super vesele ljude prošla bez problema. Nije bilo niti n od naznake ikakvog incidenta. Naravno, policija je cijelo vrijeme bila tu, kao i zaštitari, ali čini mi se da na tom djelu rute uopće nisu bili potrebni.

Zanimljivo mi je bilo proći pokraj tramvaja i promatrati reakcije putnika koji su svi odreda buljili u povorku. Zgodan mi je taj prizor bio jer doživio sam to kao najbolju moguću ilustraciju, jednu od onih slika koje uistinu same za sebe govore tisuću riječi, o stanju duha u Hrvatskoj kada je o ovoj temi riječ. Izraze njihovih lica, gestikulaciju i verbalni kontakt slobodno bi mogli prihvatiti kao obrazac ponašanja, nekakav presjek razmišljanja zagrebačkih građana o gay pravima u Hrvata. Vozač se smiješi, dvije mlađe putnice na prvom prozoru plješću i smiju se. Stariji bračni par na drugom prozoru također se smije. Do njih djed i bakica otvoreno psuju svima majku pedersku. Zatim par redova u kojima se nalaze ravnodušnih ljudi, pa opet tu iskoče neki nasmiješeni srednjoškolci, pa zapjenjeni sredovječni ćelavi tip koji se nabija na otvoreni prozor i urla, svima zajapuren nešto o materi i seksu govori.

Na ulici od nezadovoljnika vidim tek pokoji srednji prst jer uglavnom prolaze nasmiješeni ili jednostavno ravnodušni ljudi. Ali, prava stvar tek me čekala na Trgu bana Jelačića gdje je legalno organiziran anti- gay skup mladih članova Hrvatske čiste stranke prava koje svaki sudionik povorke smatra neoustašama.

Približavam se Trgu, kad ono tamo u kavezu okruženom policijom, stotinjak dječaka do najviše 20 godina, pjevaju hrvatske budnice. Slika je pomalo nadrealna. Jedan simpatičan dečko, onako ful feminiziran, jedan iz Pride povorke, nasmijao me do suza, u jednom trenutku počeo je vikati, obraćati se tim homofobima porukom: „Marija nije djevica, Marija nije djevica“, a mlada pankerica iza mene dovikivala im je da su ustaše. Morao sam ju upozoriti, nažalost. Dečko od kojih 20 godina skrivao se iza tate i mame i pokazivao nam „hrabro” srednji prst. Presmiješno. Bilo bi, da nije tužno. Kakvih sve roditelja ima. A sotoniziraju ove obične, drage mlade ljude koji samo o ljubavi govore. Ipak, srećom nikakvih incidenata, nikakvih bačenih predmeta na povorku nije bilo. Jedan mlađi član Organizacijskog odbora ZP- a kaže mi da je prošle godine bilo puno gore, da  je bilo pljuvanja i bačenih flaša prema njima, pa da mu je ove godine na Trgu čak bilo i pomalo dosadno. Neki od prolaznika na Trgu plješću nam i pridružuju se povorci.

Jedini pokušaj napada na povorku, ako se to tako uopće može nazvati, odvio se tek kad je cijela družina napustila Trg Nekoliko maloljetnika zaletjela se prema repu povorke, ali ih je policija na vrijeme spriječila. Jedan od napadača, s pepeljarom koju je htio baciti na skupinu, osujećen je. Uhitili su ga i vezali lisicama. Taj hrabri razbijač cvilio je poput curice, kao pravi pederko, molio je policajce da ga puste, jer će ga doma ubiti. Evo i link na kojem je nažalost zabilježena i apsolutno nepotrebna brutalnost policajca koji je bezrazložno udario golobradog, vezanog momka na podu nogom u glavu. Policajac je sankcioniran, a njegov zločin ubrzo su osudili organizatori Gay Pridea.

Stigla je uskoro cijela povorka do Zrinjevca, di je Marina Perazić otplesala par stvari uz playback, ali to više nije ni bilo važno.

Parada je bila najveselija do sad, najbrojnija, s najmanje incidenata. Iako je meni osobno bila prva kojoj sam prisustvovao, dojma sam da je pedere, lezbe i ostale njima slične Hrvatska napokon progutala. Pa i usprkos onih par radikala koji su dobili dozvolu za organizaciju skupa utemeljenom na protuustavnom i nehumanom vrijeđanju drukčijih, manjina. Ružno. Tužno.

Htio sam reći, društvo je progutalo LGTB đir. Ili bolje rečeno, Zagreb je  progutao. Nešto baš nisam siguran da bi u Dalmaciji prošlo jednako mirno. Kako kaže Splićanin Daniel s početka priče, Gay pride u Splitu morat ćemo ipak pričekati bar 15-ak godina. A u mom Šibeniku, juhuhu… samo nebo zna.

za P.U.L.S.E   Mario Krnić

Tekstovi o društvu na portalu P.U.L.S.E

  Društvo, Gay pride, Mario Krnić