Politički analitičari se mogu voditi činjenicama, bez obzira na emocije, ili emocijama – bez obzira na činjenice, a suviše njih uglavnom zaslužuje naziv analitičara jer vrše “analizu” iz analnog otvora, ne vodeći računa o povijesnoj, kontekstualnoj širini zbivanja pri donošenju svojih sudova. Ideološka zaslijepljenost je u većine očita, a termin ideologija se učestalo koristi, bez obzira što su propašću realsocijalizma istu proglasili mrtvom! Rijetki znaju pisati uravnoteženo, držeći se činjenica, a ipak izazivajući pozitivnu emocionalnu reakciju. Recimo, inzistiranje na ukrajinskom gladomoru, upravo sada – devedesetak godina nakon njega, a ne spominjući pritom i zapadnjačke “gladomore” i genocidne radnje, može izazvati krive predstave o povijesnim zbivanjima u neupućenih (ne samo da može, već zaista i izaziva). Recimo, “Češka je Holodomor proglasila genocidom nad ukrajinskim narodom”, 2022. godine, pa se logičnom čini konstatacija s društvene mreže:

“Češki parlament s.re, ne zato što to moguće nije bio genocid, nego što mu je trebalo 90 godina “razmišljanja”, da donese svoju odluku. Da nije bilo ruske agresije, poslanici bi i dalje s.ali privatno, a ne javno kao što to sada – navodno s puno razumijevanja i humanitarnih razloga – čine. Bijedno!”

Pitanje parlamentima svijeta, a posebno “analitičarima”, je – zašto nisu proglasili genocidom i osudili svojedobno zbivanje u Indiji, pod kontrolom kapitalističke Britanije:

„Između 12 i 29 milijuna Indijaca umrlo je od gladi… dok je Indijom bjesnila glad milijuni tona pšenice izvezeni su u Britaniju. Do 4 milijuna ljudi izgladnjelo je do smrti 1943. godine u Bengalu, dok je Winston Churchill preusmjeravao hranu britanskim vojnicima i zemljama poput Grčke. Govoreći o gladi u Bengalu Churchill je rekao: ”Mrzim Indijce. Oni su životinjski ljudi sa životinjskom religijom. Glad je njihova vlastita krivica jer se množe kao zečevi”.

(da ne spominjem pri tome u većine prisutnu šutnju o genocidu Turaka nad Armencima, ili aktualni genocid izraelskih Židova nad Palestincima, kao i niz jasno dokumentiranih povijesnih zločina Zapada nad mnogim narodima svijeta). Sjeća li se itko jedinstvenog istupa Zapada protiv američkih zločina u Vijetnamu, Afganistanu, ili primjerice u Iraku – unatoč floskulama koje prevladavaju (kako bi pridobio što više pristalica spram svoje politike prema Ukrajini) da svaki narod ima “neupitno pravo” (he, he!) izabrati sistem i savezništva koja mu odgovaraju? Recimo, Kuba socijalizam i savezništvo s Rusijom? Ne sjećam se, jer ga nije ni bilo, sem skoro jedinstvene podrške Zapada “ujka Samovim” agresijama! Jasno je da gladi i agresije – s bilo koje strane dolazile – podjednako kose nevine ljude nad kojima se vrše, da izloženi podjednako pate, pa zašto onda analitičari često zauzimaju ideološke pristupe, saučestvujući s jednima, a gotovo ignorirajući druge? Rat nikada ne započinje prvim pucnjem, mada je poznato tzv. Čehovljevo načelo:

“Ako ste u prvom činu objesili pištolj na zid, onda se u sljedećem iz njega treba pucati.”

Nije to tek literarna konstrukcija, što je objašnjeno Clausewitzevom izrekom: “Rat je nastavak politike drugim sredstvima”. Osnovni, konfuzni pristup analitičara sastoji se u tome, što se ne mogu složiti u tome čije politike? Na primjeru Ukrajine; one zapadnjačke ili ruske, spram te države? Ishodišta od kojih polaze komentatori, postavljaju se proizvoljno, u skladu s njihovim trenutačnim (jer većinu njih čini gomila prilagodljivaca) ideološkim i svjetonazorskim načelima. No, kao što sve interpretacije nekog zbivanja ne mogu biti – i nisu – jednakovrijedne, tako je i sa svojevoljnim postavljanjem ishodišta razmatranja problema. Uzme li se u obzir da je SSSR prilikom svojeg raspadanja dao nezavisnost nizu svojih dotadašnjih sastavnica (pa i Ukrajini), uz usmeno obećanje zapadnih čelnika da se NATO neće približavati ruskim granicama, sasvim su irelevantne tvrdnje kako je – nakon pristupanja Švedske i Finske ovaj sad još bliži, ili budalaštine da usmeno obećanje nikoga ne obavezuje, kao da je u politici (usput rečeno “kurvi”) sa onim pismenima drukčije. Sjetite se, primjerice, ignoriranja tzv. Helsinškog dogovora, potpisanog od najviših državnika Evrope, SAD i Kanade). Kaže se da se ljudi drže za riječ, a volovi za rogove. Prigovara se Rusiji, kao – da, dali su im nezavisnost, želeći ih i nadalje zadržati pod svojim utjecajem (pa tako i Ukrajinu), kao da to nije tijekom povijesti uobičajena praksa velikih sila. Nije li, primjerice, raspadajuće britansko kolonijalno carstvo s tom namjerom osnovalo Commonwealth, ne zadržavaju li iz istog razloga Francuzi ponižavajuće, eksploatatorske odnose sa svojim afričkim koloijama, ne drže li Amerikanci iz istog razloga vojne baze širom svijeta, opravdajući ih „zaštitom nacionalnih interesa“ – tisućama kilometara dalje od svoje države? Ne radi se o pravdanju, za humaniste neprihvatljivih međudržavnih odnosa, već o tome da se oni od analitičara (da tek ne spominjem politiku) sasvim različito tretiraju, a kako svijetom prevladavaju isključive zapadnjačke ideologije, jasno je zašto oni „ne pljuju u svoju zdjelu“, iz koje se i nadalje goste popljačkanim bogatstvima naroda svijeta. Možda će, kad nastupi mir, potpisnici mirovnog ugovora dobiti Nobelovu nagradu: Zelenski zasluženo ili Putin nezasluženo, odnosno obrnuto – već prema preferenciji svojih navijača! Moguće se prozapadni norveški Nobelov komitet dosjeti “genijalnog” rješenja, te nagradi obojicu, poput slačejeva Amerikanca Kissingera i Sjeverovijetnamca Le Duc Thoa; Izraelca Begina i Egipćanina Sadata, Izraelca Rabina i Palestica Arafata, a moguće je dodijeli i kriminalcu Netanjahu-u u paru sa još nepoznatim palestinskim potpisnikom?

Minoriziranje Ujedinjenih nacija, jedine legitimne organizacije u posredovanju pri međunarodnim sporovima, od strane Zapada je poznato (čemu se potom pridružio i istočni blok) – što upravo aktuelno dobro demonstrira Izrael napadajući njihove mirovne snage u Gazi i Libanonu – posve je dezavuirajuće, i ona danas jedva da čini više od humanitarne organizacije, čak i u toj djelatnosti ograničene voljom Zapada. Istovremeno Zelenski dobro ilustrira nepopustljivost zapadne koalicije (koja navodno nije u ratu s Rusijom), svojom izjavom kako će Ukrajina ili postati članica NATO pakta, ili će imati nuklearnu bombu, ne prezajući pri tome od uvlačenja cijelog svijeta u novi svjetski sukob. Ako je i od komičara, preozbiljno (i preneodgovorno) je! Kad se Putin poziva na ruske nuklearne kapacitete (koji, za sada, sprečavaju direktno učešće Zapada u ratu, svodeći ga na proliferaciju oružja i ekonomski embargo), odmah ga se osuđuje. Izraelsko skrivanje svojih nuklearnih bombi i njegova nuklearna doktrina se ne spominju, dok je Iran zbog obogaćivanja urana na meti države koja ih je jedina u povijesti čak dva puta upotrijebila, a Zelenskijeve izjave se uglavnom tek usput spominju! Mnogi će primijetitii kako relativiziram pitanje rusko-ukrajinskog rata, tražeći dosljednost politike u pristupu svjetskim problemima, dok upravo to oni čine ne osuđujući podjednako začetnike svih sukoba tijekom povijesti, pokazujući to i nedostatkom nedvosmislene osude izraelskog odnosa spram Palestinaca.

Kritički pisati (analizirati) o zbivanjima i osobama, znači osvijetliti pred javnošću obje njihove strane – i svjetlu i tamnu. Sasvim usput, ne osjećajući potrebu da ovom prilikom dublje progovorim, često se ističu – isključivo u pozitivnom smislu – navodno prodemokratske osobe (Matvejević, Srđa Popović i drugi) koje su se u Jugoslaviji zalagale za slobodu govora i pred sudovima branile (i) antisocijalističke disidente, koji su – vidi vraga – potom postali najodgovorniji čimbenici krvavog raspada zajedničke države! Istovremeno se gleda satanizirati jednog Šuvara (doslijedno držećeg se svojih socijalističkih ideala), od strane ideoloških “prebjegulja” kojima vrve regionalna društva, pripisujući mu, sasvim krivo, autorstvo tzv. “Bijele knjige” u kojoj se navodi niz osoba koje su prilikom raspada Jugoslavije upravo svojim djelovanjem potvrdile opservacije iz navedene publikacije. Lako je, tko imalo poznaje povijest a čitao je spomenutu knjigu, to utvrditi. Žalosno je što su se takvi branitelji demokratskih sloboda u svojim intervjuima hvalisali obranama kasnijih zločinačkih rušitelja države. Primjerice, Srđa Popović je branio i

“…Dobricu Ćosića, Vuka Draškovića, Miću Popovića, Gojka Đogu, Mihajla Mihajlova, Leonida Šejku, Vojislava Šešelja, Mihaila Markovića, Dragoljuba Mićunovića, Nebojšu Popova, Kostu Čavoškoga, Dušana Makavejeva, Željka Ražnatovića Arkana, Franju Tuđmana, Vladimira Šeksa, Dobroslava Paragu, Ivana Zvonimira Čička…”

Svaki čovjek ima svoju svijetlu i tamnu stranu u različitim omjerima, od kojih voli javnosti isticati prvu a skrivati potonju. Matvejević, kao dijete partizanski kurir, bio je vrsni intelektualac, ali nitko ne spominje Krležine, ne samo pozitivne opservacije o njemu, koje se mogu pronaći u šestotomnom Čengićevom djelu “S Krležom iz dana u dan” (primjerice, “Post mortem II”, str. 169), a češće se spominje da je u socijalizmu branio hrvatske, srpske i muslimanske, kao i češke, slovačke te ruske disidenata:

„Protestirao je javnim pismima i zbog zatvaranja ‘proljećara’: Gotovca, Veselice, Pavletića, ali i srpskih pisaca koji će se kasnije od disidenata preobraziti u nacionaliste, poput Gojka Đoge, osuđenog zbog zbirke Vunena vremena, ili Vojislava Šešelja, tadašnjeg mladog profesora sociologije. Intervenirao je i za Tuđmana, ali i tražio ublažavanje kazne muslimanskoj grupi optuženoj za nacionalizam u kojoj je bio i Alija Izetbegović. Protestirao je podjednako protiv progona i srpskih, i hrvatskih, i slovenskih, i muslimanskih intelektualaca, braneći samo načelo slobode govora i pravo na različito mišljenje, i to dosljedno, kroz cijele osamdesete, u vrijeme kada se nacionalizam valjao po ulicama, dok je rasprava između unitarista i federalista sasvim zamaglila jugoslavensku stvarnost.“

Argumentirajući pak njegov život kao podršku Ukrajini u ratu s Rusijom, sasvim je promašeno. Pisac je umro prije početka rata, pa su tek vjerojatnosna nagađanja – a ne činjenice – što bi on (kao potomak ukrajinskog oca) o tome mislio. Pa tko je i što je onda (bio) Matvejević: sotona ili anđeo, ili naprosto ono što i jeste – čovjek sa svojim vrlinama i manama, od kojih se vole isticati samo prvospomenute.

Činjenica je da među branjenicima oba navedena intelektualca, advokata i pisca, ima brdo nacionalističke gamadi odgovorne za kasnija ratna bivanja. Zalud su kasnije, spomenuti javno ustali protiv onih koje su prvotno branili, tvrdeći kako brane slobodu izgovorene riječi, ne vodeći računa da svaka riječ u pogodnom trenutku može postati i djelo, što su neki – za razliku od njih – na vrijeme shvatili. Zaključno, koliko god takvi branitelji disidenata bili zaslužni za slobodu javne riječi – plaćene desetinama tisuća mrtvih, od kojih ih se baš i ne može sasvim eskulpirati – u zbivanjima koja zahvaćaju cijele narode, teško da ima sasvim nevinih, onih koji bi bez problema raspolagali ključevima raja. Jedni radi angažmana na suprotstavljenim, povijesno, a napose humanistički nejednako vrednovanim stranama, a drugi zbog šutnje koja u osnovi i dovodi do krvavih događaja. Daklem, da se vratim na početak teksta, sudi li se o ljudima i događajima, ne možemo se vaditi konstatcijom kako će povijest prosuditi o njima, jer je to prebacivanje odgovornosti na “učiteljicu života” od koje ionako skoro nitko ništa ne nauči. Ne sude ni povijest niti bog, već to ostaje na ljudima, a oni to uglavnom čine gledajući samo jednu stranu “novčića”, a ako ih se prozove, radije prebacuju odgovornost na imaginarne „entitete“ – boga ili povijest. Postoji jedna ploha koja zaista ima samo jednu stranu, a zove se Möbiusova vrpca, traka ili ploha, kako god već odgovara jezičkim „čistuncima“. Zamišljeno kretanje po njoj – u dobroj korespondenciji s realnim putovima čovječanstva – od rođenja (A)

do smrti (C) – kako pojedinaca tako i država te civilizacija – generacijski i povijesno gledano, samo dovodi do ponavljanja istih pogrešaka ljudskog roda. Jer se ovaj skanjuje vidjeti, i uzeti u obzir, da „povijesna ploha“ po kojoj se čovječanstvo kreće, uvijek ima i drugu stranu koju treba uzeti u razmatranje. Jednostavno rečeno, izgleda da se ljudski rod neprestano vrti u krug!

Ako čitatelj koji je imao živaca doći do kraja teksta, još nije shvatio, citirat ću Balaševića:

“O, nisu krivci primitivci sto su pokupili mast.
Korov nikne gdi god stigne. Ma, svaka njima čast.
Krivi smo mi. Otkud svi ti paraziti što su nam zagustili?
Nemoj stari moj, krivi smo mi što smo ih pustili.”

Naveden riječi ovdje treba shvatiti u najširem smislu, odnosećem se kako na jedinke, tako i na narode. Zbivanja u svemiru se dešavaju uslijed interakcija – elementarnih čestica, pojedinaca ili naroda, i ništa nije uzrok samo po sebi, već on nastaje iz odnosa akcija i reakcija koje kao društvo nismo sposobni, ili ih ne želimo kontrolirati.

Ladislav Babić

Tekst je objavljen na PCNEN

Preuzet na portalu MagazinPlus

  Društvo, Ladislav Babić, MagazinPlus, PCNEN, Politika