Bata Čengić (ili kako otkrih jednu istorijsku nepravdu) – U dimu “Gluvog baruta” 

Zahvatala je žitkog kačamaka i izručivala ga ljudima direktno u pregršt:

-Ne treba, ja neću večerati.

-Kako nećeš, svi ćemo večerati.

-Ne. Ne mogu tako, iz ruku…

-A mi nemamo sudova za ovoliko ljudi.

-Pa mogli bi pričekati jedni druge…

-Kačamak ne može da čeka, ne možeš ga podgrijati.

-Onda ništa, ne treba.“

Poznavaoci kinematografije bivše nam države Jugoslavije sigurno će se sa stanovitom indignacijom nasmijati kviz pitanju koje glasi: da li možete prepoznati gornju repliku iz jedne od scena kultnog filma. Za rijetke koji još pokušavaju da se sjete odakle im je poznat dijalog odgovor glasi: razgovor vode Mustafa Nadarević i Mira Furlan u filmu „Gluvi barut“  režisera i scenariste Bahrudina Bate Čengića, snimljenog 1990. godine a po literarnom predlošku istoimenog romana Branka Ćopića .

Za svakog istinskog  ljubitelja knjige i filma nevjerovatan je i moćan „susret“ te dvije jake i dobre  duše, i to upravo u godini sumraka pomenute, blaženopočivše države.

Čuj, susret? Branko se tada  već pet godina susretao sa nekim drugim odavno izvanzemaljskim duhovima, nakon što se njegovo namučeno tijelo 26. marta 1984. godine susrelo sa betonskom stazom poslije dugog pada sa beogradskog  mosta na Savi koji od tada kao da nosi i njegovo ime. “Zbogom lijepi i strašni živote.“-ostavio je cjeduljicu na stolu, i završiše se tako njegovi zemaljski  susreti.

Ali susret sa Batom Čengićem nesumljivo se zbio: naime Ćopićev roman „Gluvi barut“ tj filmska adaptacija istog vratila je, naizgled na velika vrata, tog odavno zaboravljenog enfant terible-a jugoslovenske kinematografije. I taj „susret“ je tih godina bio sudbinski i neminovan: naime, davni dogovor sa pokojnim Brankom naveo je  Čengića da se nakon godina prisilnog tihovanja u filmskom poslu vrati kameri.

Momenat je, sa današnje tačke gledišta, neponovljiv po svim parametrima: naočigled svijeta umire jedna divna država, Branko je (srećom po njega) mrtav  tako da ne može  posmatrati galop crnih konjanika (koje je poodavno predosjetio i najavio u pismu svom, odavno mrtvom, drugu Ziji Dizdareviću,) dok Čengić po njegovom romanu snima poslednji veliki Yu film. I zasigurno poslednji,uslovno rečeno,  partizanski.

A i literarna podloga za scenario je primjerena momentu. „Gluvi barut“ je nastavak Ćopićevih jeretičkih opservacija („Jeretička priča“, „Prolom“) ličnim razočarenjem u praktičnu primjenu revolucionarnih načela u koje je vjerovao, i kao takav, taj roman nije bio baš omiljena literatura onih na vlasti i onih podobnih. Izbor ličnosti koja takvo štivo treba da pretvori u pokretne slike takođe je logičan: Bata Čengić je jedini režiser Titove Jugoslavije čiji je film „Mali vojnici“ Maršal, inače veliki ljubitelj filma, prekinuo poslije desetak minuta projekcije upriličene samo za njega, i, ljut do neba, sahranio budućnost mladog sineaste. Ipak, na sreću, ta mrska Brozova diktatura je bila neuporedivo humanija od ove današnje demokratije, nije Čengić umro od gladi: živio je (čak i snimao ponešto, na liniji i malokrvno, tek da se preživi).

A onda su došle devedesete. I izlazak iz „mraka“. I realna šansa da se, kako sam Čengić kaže u intervjuu Zdenki Aćin, neki davni dogovor s Brankom konačno pretvori u realnost.

I tako je mrak bioskopskih dvorana (a i neke druge mrakove u dušama pojedinih) počeo da osvjetljava film “Gluvi barut”. Bezobrazno je to dobar film, bezobrazan prema nama rođenima i odraslima u bivšoj Jugi, kao da nam je na njenom kraju pokazao koliko je to velika zemlja bila. I šta je sve imala. I mogla. Ali eto nije…

Zastrašujuća glumačka ekipa – proći će možda stotine godina da se postava sličnih glumačkih, a i ljudskih gabarita okupi na jednom projektu: bolno lijepe oči Mire Furlan ubrađene crnom maramom koje sakriva jedno od najizražajnijih lica koje je stalo pred filmsku kameru. Partizan-samuraj Zunzara, zipo upaljači u planinskim bespućima i nestvarni predjeli istočne Bosne, pravoslavni pop kojeg glumi katolik Šovagović koji pjeva „vječnaja pamjat“ na grobu komuniste Španca tj. Mustafe Nadarevića, četnički vojvoda Trivun sa đavoljim okicama Josipa Pejakovića i nezaboravno: „Jebaću ti mater, Španac, kad-tad!“;  i svaki kadar, od početka do kraja tvori jednu veličanstvenu simfoniju ljudske nesreće. Sve praćeno muzikom genijalnog „Vrhovnog Kompilatora“ Gorana Bregovića: jezivo, skoro neljudsko ojkanje, dok kamera leti iznad provalija, urlik vukova i mećave i uvijek prisutno blejanje ovaca, kao poveznica svih zvukova i paradigma ljudskog stada beslovesnog.

I pogledao sam taj film mnogo puta za ovih trideset godina, (Gospode, je li moguće da je već toliko prošlo?), gledao sam ga često kada bih osjetio tugu koja se teško dijeli, tugu za nekim ljepšim vremenima.

I nije da nijesam imao zamjerki.

Smetalo mi je recimo što je i Čengića ponijela euforija vremena u kome je pravio film i varljiva iluzija kako sve kreće nabolje , što  i on sam priznaje u pomenutom intervjuu: nesumljivo mračne pojave iz naše prošlosti povremeno u filmu pokušava obojiti pomalo ružičastim tonovima. Ne smijem ni da pomislim da je možda morao da pravi komromise sa nekom novom silom koja je tih godina preuzimala komunističke ingerencije.

Neko zluradiji od mene bi ovdje konstatovao da su se i njegove iluzije o izlasku iz mraka ubrzo raspršile, naime Čengić je nakon „Gluvog baruta“ snimio samo još jedan film pod nazivom „Albania“ ali koji se ne može naći čak ni u beskraju sveznajućeg Google-a. Onda je ponovo nestao, ovoga puta u vrtlogu jednog užasnog vremena i tiho umro 16. oktobra 2007. godine ispraćen kratkim vijestima u pojedinim medijima.

Nego da se vratimo mojem doživljaju filma i da zaboravimo zamjerke, a i sam sam bolno svjestan da dospijevam u godine kada nezadovoljstvo sopstvenim intelektualnim dostignućima sve češće liječim potragom za greškama ljudi kojima se iskreno divim.

Terapijski valjda: eto, i oni su griješili.

A neke od scena se mu pogađale direktno, privatno…

Recimo scena sa početka ovoga teksta o kačamaku koji se jede direktno iz ruku…

Koliko Vas koji ovo čitate a otprilike ste mojih godina (56) ima takvo iskustvo? Radnja filma je 1942. godina, rat je , selo u bosanskoj nedođiji, davno prošlo vrijeme, mit u rangu Ahila… Ali ja vjerovatno imam sreće sa iskustvima…

Sedamdesetih godina prošlog vijeka kao trinaestogodišnjak zimski raspust sam proveo u rodnom selu moje majke u Cucama, Katunska nahija, Crna Gora. Pješke glavinjamo sa usputne autobuske stanice u crnogorskim brdima, satima sniježnom prtinom, vodiči su  veseli rođaci i obavezni odmor u selu Rokoče.Vrijeme je ručka u kući koju smo izabrali da predahnemo. I jede se kačamak. Pojedinci, domaćin,  stariji ukućani i važniji gosti sjede za stolom, ostali jedu sa nogu, i iz ruku. Od dlanova napravite zdjelicu u koju vam domaćica tresne guku toplog kačamaka. Instiktivno , što zbog vrućine što zbog najpovoljnijeg oblika od njega premetanjem pravite kuglu, zatim palcem izdubite rupu do njenog vrelog središta u koji vam stavljaju starog skorupa iz mješine koji će tu lagano da se rastapa. I onda sa svih strana grickate toplu, mirisnu i neponovljivo ukusnu grudvu dok napolju zavija sjever koji počinje duvati predveče i čeka vas još komad puta do krajnjeg cilja – kamene kuće u Tovičkom dolu…

I kada mi se te devedesete pojavila ova scena u Čengićevom filmu, osjetih ukus onog kačamaka i pogodi me ravno u želudac sjećanje na djetinjstvo… I pogodi me genijalnost režisera i scenariste jer ovoga u romanu nema. A kakva besprekorna nadogradnja jednog divnog teksta kakav je Brankov roman, koja ne štrči kako to obično biva, čak štaviše, nadopunjuje i oplemenjuje radnju i likove, tako da bi i sam pisac sigurno bio zadovoljan i potpisao je bez razmišljanja… Doživljaji koji se teško ponavljaju… Treba da se skupe takve okolnosti… Kao te godine…

I prolazile su godine…i decenije…i živio bih ja srećno do kraja života sa ovim filmom…

Međutim… Ljeto… Plaža… Dokolica – za mene oduvijek majka opreznih promišljanja koja rezultiraju dobrim namjerama i putu zna se gdje…

Sasvim slučajno ovoga ljeta ispred mojih kratkovidih očiju se našla knjiga, kratki roman, crnogorskog pjesnika Radovana Zogovića „Kožuh sa pola rukava“ (Podgorica , Daily Press, 2006, Edicija Crnogorski roman)…

Zogovića sam nekako propustio u mojim čitalačkim potragama za smislom postojanja, čuo sam, doduše, glasine… On je bio prvenstveno pjesnik(„Ali Binak“), bio je revolucionar i bio je Branko Ćopić prije Branka po razočarenju u revoluciju (mada je njegov sukob sa partijom bio sa drugačijih aspekata). U svakom slučaju interesantna figura koja se 1948. godine povlači sa svih funkcija u partiji (a bio je u vrhu) i do smrti 1986. godine prkosi bivšim drugovima i piše, i piše… Knjigu koja mi je doprla do ruku izdao je samo godinu pred smrt a imao je tada 78 godina.

Umro je u tišini… I sahranjen u rodnim Dečanima na Kosovu… I njegov grob stoji netaknut na inače uništenom pravoslavnom groblju (ali to je tema neke druge priče)…

A grčevita je nekako ta njegova knjiga koja me sačekala i udarila iz zasjede ljeta kovidnog 2021-og… Priča (zasigurno autobiografska) o dolasku mladog revolucionara – intelektualca u partizansku jedinicu kako bi uređivao propagandni bilten, u suštini priča o sudaru slobode u čovjeku individualcu i nove birokratije koja se polako rađa u sred krvavih ratnih zbivanja…

I onda na stranici 23 čitam:

“Zahvatala je žitkog kačamaka i izručivala ga ljudima neposredno u pregršt…

-Ne treba – promrsio sam – ja neću večerati…etc“

– čekaj, odakle mi je ovo poznato?

Nastavak dijaloga, od riječi do riječi – hej, pa ovo je film „Gluvi barut“, ovo izgovara Španac po scenariju Bate Čengića a po istoimenom romanu Branka Ćopića.

I nije samo kačamak u pitanju (mada je kačamak uvijek bitan) filmsko građenje lika druga Španca i dramaturgije njegovog dolaska u selo bukvalno se poklapa se sa još par stranica iz Zogovićevog romana:

– Strana 20:

-A ko je ovako rano upalio lampu?

-Ja sam je upalio – odgovorio sam.

-Kod nas se štedi. Petrolej se nabavlja iz varoši…

Ili

Strana 16

Njima sam nazvao dobar dan ili dobro veče, rekao sam im ko sam i upitao gdje je drug Miloš. Objasnili su mi da je drug Miloš izašao da nacijepa i nasiječe drva – „on to radi svaki dan – jača ruke“ . . .

Ali gospodo, kako može ovako – doslovni citati preuzimani, a na špici filma nema imena Radovana Zogovića? Onda ponovo pročitam intervju Zdenke Aćin sa Čengićem i stvarno režiser kaže da je lik Španca gradio iz više literarnih izvora, ali ne pominje kojih, i ni tu nema Radovana.

I sad, šta hoćeš?

Špijune!

Ma jok, nije ovo denuciranje Bate Čengića, ni u ludilu ne bih pomislio, ali nekako osjećam blagu tugu, vidim dušu Radovana Zogovića, znam da njemu ništa ne znači da bude na špici nekog filma… Ali… Mogli su ga staviti…

Pa nešto kontam: osjećaju li nas te njihove duše davno preseljene u neke bolje svjetove, dakle, uznemire li se kad ih ovako pretresamo, ili, osjete li zadovoljstvo kada ih mi ovamo pominjemo, kada otvorimo knjige napisane njihovom rukom i kada nam prorade emocije čitajući njihova promišljanja, i možda je njihovo zadovoljstvo tamo istovjetno mome dok ovamo čitam te redove …

I potom negdje u dnu duše zamišljam da će Branko i Bata gore (ili dolje) sresti Radovana i (potaknuti mojom pisanijom), onako široko, bosanski , kako samo oni umiju reći mu izvini ( mada Branko i nema razloga da traži oprost, ali eto, da pravi društvo Čengiću)…

U svakom slučaju, neka mi oproste njihove duše ako sam ih uznemirio.

A sva tri djela o kojima se radi u ovom tekstu nijesu ništa izgubila od svoje neupitne vrijednosti zbog mog genijalnog „otkrića“. I ostaju da odjekuju u vječnosti.

A ja sam , moguće, mali kamenčić od kojega se ti odjeci odbijaju (terapijska utjeha za kraj).

za P.U.L.S.E:  Bato Perović

izvor: Prozor

  Bato Čengić, Bato Perović, Branko Ćopić, Film, Gluvi barut, prozor