Gdje stanuje duša?

Ideja o duši tisućljećima je oblikovala Zapad i njegove najveće umove. Danas se u znanstvenom diskursu duša izbjegava i zamjenjuje se pojmom “ja”. Međutim, samooptimiziranje nas vodi u drugom smjeru od razvoja duše. Čovjek usmjeren na sebe vodi prema drugačijem društvu negoli čovjek usredotočen na dušu. Stoga je žurno potrebno ponovno otkriće duše.

Pitanje “Gdje prebiva duša?” može se čitati na različite načine, prije svega s naglaskom na gdje. Načelno, gdje, na kojem mjestu u nama, odnosno u svijetu živi duša? Uza sve različitosti u razmatranjima i tumačenjima kroz vrijeme, kroz kulture i religije, duša se smatrala pokretačkim principom svega. Kod Platona, cijeli kozmos se sastoji od uređene materije, a okružuje ga i prožima duša svijeta. Poput duše svijeta, pojedinačne su duše također poveznica između duha i tijela, između bivanja i postojanja. Duša je dakle čovjekova bit, neuništiva i besmrtna, po prirodi srodna s idejama istinskog, dobrog i lijepog, zbog čega ih i može prepoznati. Međutim, što se duša više okreće od čistih ideja i posvećuje fizičkom-osjetilnom, to se više “zagađuje”, prepušta se vođenju želja i u jednom trenutku samo fizičko-osjetilno smatra istinitim. Dakle, duša prebiva u ljudskom tijelu i ima potencijal da se uzdigne do najviših duhovnih sfera, kao i da se poistovjeti s fizičkim nagonima.

“Gdje živi duša?” može se čitati i s naglaskom na življenje. Kako je uređen ovaj dom? Filozof Jorge Angel Livraga vidi dušu u jednoj vrsti zatvora. U svojoj “teoriji zarobljene duše” opisuje dušu – kao i mnoge tradicije – kao pticu, ali koja nepokretnih krila sjedi u kavezu osobnog ega. Naše tijelo, ali i naša osjetilna percepcija, naši emocionalni i mentalni obrasci i navike kao i naše egoistične želje i težnje tvore čvrsto povezane rešetke zatvora kroz koje malo što može prodrijeti u našu zatočenu dušu, a prelagano se može zamijeniti čuvare zatvora sa zatvorenicima. Nije li danas toliko hvaljeno “ja” točno taj samopotvrđujući, samoostvarujući i optimizirajući, egocentični osobni ego, dakle napuhani tamničar? I kako ga možemo razlikovati od naše zarobljene duše-ptice?

Htio bih predstaviti ove razlike i iz njih proizašle posljedice manje kao probleme, a više kao nužnosti zašto je potrebno opet vratiti dušu u fokus.

Drugačiji pogled na bolest i zdravlje

Bolest je veliki neprijatelj za samooptimizirajući ego. Bolest nas napada izvana i stoga se ne ispituje prema unutarnjim uzrocima već prema vanjskim simptomima, a tako se i liječi. Cilj je trajno održavati zdravlje kroz danonoćno računalno nadziranje tjelesnih funkcija, odnosno ugušiti nasljedne bolesti putem takozvanih genskih škara.

Međutim, s pogledom u dušu, integriramo bolest kao prirodan dio života. Bolesti su uvijek poticaj da postanemo strpljiviji i suosjećajniji, da preispitamo prioritete i navike, te da iniciramo promjene. One su često potrebni procesi čišćenja na svim razinama i služe za aktiviranje naših moći samoiscjeljenja. Riječima velikog Paracelsusa: “Liječnik previja tvoje rane. Ali, tvoj unutarnji liječnik će te ozdraviti.”

Drugačiji pogled na mladost i starost

Samooptimiziranje je također stalna borba protiv starosti. Poslodavci, partneri i pojedinci od sebe samih traže mladenačke sposobnosti i mladenački izgled. Cijela fitness, wellness i kozmetička industrija spremno čeka.

S pogledom u dušu, ponovno se cijeni starost. Upravo smirivanjem tjelesnih nagona lakše se mogu kultivirati viši dijelovi duše i mogu više doći do izražaja. Ožiljci i bore izraz su vanjskih i nutarnjih životnih kušnji koje u obliku iskustva i životne mudrosti stavljaju ljudsku dušu u prvi plan. U konačnici, duša je ta koja čovjeku daje ljepotu i karakter.

Drukčiji pogled na život i smrt

Pandemija koronavirusne bolesti nam pokazuje kako smo jako potisnuli smrt iz života. Djelujemo u strahu od smrti. Općenito, pokušava se produžiti život po svaku cijenu, jer smrt se smatra konačnim krajem života.

Gledajući u dušu, smrt nije ništa drugo nego prije­laz u drugi život. Duša se oslobađa svog zatvora i postaje slobodna. U skoro svim kulturama i tradicijama umrli žive u vlastitoj, rajskoj dimenziji, prije nego što se ponovno inkarniraju kako bi nastavili svoj životni i iskustveni put.

Drugačiji pogled na vrijeme

Što smo više orijentirani prema van, to se više počinjemo gubiti u obilju stvari. Uvijek postoji još nešto za vidjeti, još nešto za doživjeti, još nešto za kupiti, još nešto za isprobati, još nešto za poboljšati. Tako je čovjek uvijek za petama nečemu, a prije svega vremenu, koje kao da nezaustavljivo bježi.

Gledajući u dušu, gledamo unutra. Čovjek se povezuje s ritmom života, s otkucajima srca i s dahom. Čovjek doživljava nutarnju puninu, zbog čega ne mora nabavljati ništa izvana, kako bi zapravo popunio svoju nutarnju prazninu. Budući da ne juri ni za čim, vrije­me se rasteže. Vrijeme se doživljava kao kontinuum koji uvijek postoji, zbog čega ga uvijek ima dovoljno.

Drugačiji pogled na svijet i okolinu

Samopotvrđivanje je uvijek potvrđivanje u odnosu na nekog drugog ili nešto drugo. U ovom razmatranju nalazi se klica razdvajanja, nepovjerenja i neprijateljstva. Tko zna što moj šef stvarno kani, što moj kolega potajno snuje – moram se potvrditi. U konačnici, čovjek se također mora potvrditi u odnosu na prirodu. Mora se pokoriti prirodi sa svim njenim moćima. Kao gospodari prirode, smije­mo je također koristiti onako kako nam je potrebno za naše samoostvarenje. To bezdušno promišljanje i postupanje prema prirodi temelj je svih ekoloških problema.

Gledajući u dušu, uviđam povezanost sa svime i sa svima. Sve i svi imaju udio u istoj duši, u istom životu. Radost i bol svakog drugog bića nalaze odjek u vlastitoj duši. Uljudnost i pažljivost postaju prirodan stav.

Drugačiji pogled na značenje i razvoj

Samooptimizirajući pogled uvijek je pogled samouspoređivanja. Tko je “najljepši na cijelom svijetu?” Budući da tjelesno optimiziranje ima svoja ograničenja, moraju pomoći medicina i tehnologija. Plastična kirurgija je početak, transhumanizam je kraj. U transhumanizmu se čovjek treba nadograditi uz pomoć stroja i pobijediti “slabašno tijelo sa svim njegovim ograničenjima, te čovjek konačno treba postati besmrtan.” Čovjek započinje svoj razvoj od nesavršenosti, dok se spaja sa savršenstvom stroja.

Gledajući u dušu, samouspoređivanje se razrješuje u učenju od i s drugima. U duši postoji prirodan poriv da se sve poboljša, oplemeni i usavrši. Tako i duša ima smisao života: razvoj. To nije utilitarizam, “biti bolji od”, ili “biti bolji da bi”, već jedna prirodna težnja da se na zemlji ostvare čiste ideje nekoć viđene na nebu kojih se nejasno prisjećamo. Pouzdani znakovi razvoja duše su ljubav i strpljenje – kao posljedica istinskog nutarnjeg uvjerenja: jednog će dana biti tako.

Drugačiji pogled na obrazovanje

Obrazovanje danas, više nego ikad, znači samo­optimiziranje. Donedavno se još tražio najbolji način za uspinjanje na ljestvici uspjeha i karijere, danas se radi o osobnom faktoru dobrog osjećaja, ravnoteži između posla i života. To je pravi kult vlastitog tijela i vlastite sreće. Ova besmislena i egocentrična potraga za zabavom i srećom mora nužno završiti u spirali ovisnosti odnosno u velikoj frustraciji i /ili depresiji.

Gledajući u dušu, obrazovanje se odvaja od utilitarnog mišljenja. Ne izgrađuju se samo korisne vještine, već prije svega karakter, čovjek kao takav. Oduvijek su čovjeku za to služili glazbeni i umjetnički predmeti, koji su iz modernih rasporeda sati gotovo već nestali. Općenito, glazba i umjetnost potiču rast naše duše. Istinsko glazbeno-umjetničko djelo utišava naš bučni osobni ego.

Ja je uvijek proračunat i predvidljiv, površan i egocentričan. Duša je, s druge strane, neposredno i nepredvidivo živa, ona je iskrena i upravo zbog toga u suglasju sa svime.

Kako bi bilo da više puta dnevno zastanemo u našoj žurbi i jednostavno se posvetimo promatranju. Da se ne oglasimo, čak ni s našim stalno brbljajućim umom, već samo slušamo. Tko otvori svoju dušu na takav način, tom se otvara duša onoga što se promatra i sluša. I počinjemo uviđati stvari koje osobnom egu ostaju skrivene. Cilj takvog razmatranja i takvog obrazovanja jest postati čovjek. Čovjek za kojeg se jednog dana može reći: “Duša od čovjeka.”

Autor: Hannes Weinelt
S njemačkog prevela: Ružica Mesić

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E