Maček s devet života i dudeki

Maček s devet života i dudeki

Ne znam jeli tko od čitatelja kršćanstvo ikada zvao ideologijom, u smislu „krivog ili ekstremnog shvaćanja i tumačenja kakve ideje“, a katoličanstvo kao njegov odvojak smatrao nedemokratskim, totalitarnim i centralističkim „sustavom“; sve atributi kojima pravovjerni hrvatski katolici obasipaju jedinu stvar koju u zadnje vrijeme ne mogu progutati – komunizam. Sustav u kojem su bolje živjeli no ikada do sada, a koji je bio sama sjena sjene nikad ostvarenog komunizma – dovoljno da ga kao negativnu paradigmu poistovječenu sa staljinizmom, prošire na cijelu socijalističku i komunističku ideju. Kad su bivši dupelisci tome pridodali „kult ličnosti“ kao nespojiv sa „duhom hrvatskog naroda“, čini se kako stvari postaju jasnije. Da li?

“Proslave Mačekova rođendana (20. srpnja) pretvaraju se od 1935. u pravu nacionalnu manifestaciju u cijeloj Hrvatskoj. Na proslavi njegova 60. rođendana u Splitu 1939. sudjeluje 30.000 ljudi, dok povorka s raznim hrvatskim društvima i postrojbama HSZ-a broji između 4000 i 5000 ljudi. Proslava je započela 15. srpnja u predvečerje zvonjavom svih splitskih zvona i pucnjavom prangija. Grad se već tada počeo kititi hrvatskim zastavama, dok je na obali bio istaknut svjetleći natpis »ŽVM« [»Živio Vladko Maček«, op.a.]. Tisuće se građana upisuje u »posebnu knjigu čestitaka« i šalju pozdrave »hrvatskom vođi«. Prvaci HSS-a dr. Kaliterna i Berković poslije vatrometa drže govore na Botićevoj poljani koji su bili »vrlo oštri« poput Kaliternina »vidjeli ste da je vrag odnio Stojadinovića, tako će i JRZ i vladu u Beogradu«.35 U Zagrebu su proslavu započeli »hrvatski lakoatletičari trkačom štafetom još u petak iz Zagreba do Kupinca s izmjenom trkača svakih 2–3 kilometra. Posljednji je od njih predao dr. Mačeku u Kupincu umjetnički izgrađen štapić s poveljom na kojem je bila napisana čestitka dr. Mačeku«. Sutradan je na Prilazu održan mimohod zagrebačkih glazba i bakljada, a na Sljemenu je upaljen svečani krijes.” [1]

Kao što se vidi, štafeta nije nikakav Brozov izum iako se ona i „Dan mladosti“ – završna fešta u čast navodnog maršalovog rođendana – ističu kao jedan od krucijalnih dokaza kulta Titove ličnosti. Dali uslijed intelektualnih manjkavosti prosjeka, ili zaslugom desnice koja se rukovodi goebelsovskom „mudrošću“ da sto puta ponovljenu laž umovi transformiraju u istinu, narod nikada nije shvatio simboličku vrijednost Titove štafete i Dana mladosti, koja je trebala okupljati mlade oko ideje bratstva i jedinstva, ravnopravnosti naroda i jugoslavenskih narodnosti, a ne iskazivati obožavanje čovjeka na čelu države. Disipacijom i degradacijom zajedništva i ljudskosti, na račun novootkrivenih „genetskih“ nacionalizama, ta se manifestacija zadnji puta održala 1988. godine – skoro desetljeće poslije Titove smrti – što samo po sebi govori da u osnovi ne bijaše u slavu živućeg čovjeka, već ideje koja praznoglavcima u glavu ulazi tek nakon nebrojenih stoljeća i leševa. Hrvati su, čini se, prilično zaboravljiv i neobrazovan narod. Ne stoji badava u programu HSS-a – onog starog, Radić-Mačekovog – „…a što se tiče vjere i Crkve, primamo sve onako kako je do nas došlo“. Doduše, odnosi se na situaciju kada je Austro-Ugarska ukinula konkordat sa Crkvom, jedino je još u Hrvatskoj ostao na snazi, pa se stranka obavezuje da ga neće ukinuti. Ustvari, ovaj stavak objašnjava i današnju situaciju oko ugovora s Vatikanom, a ne samo da je prosječni Hrvat duhovno prespavao od prosvetiteljstva do danas! Valjda sanjajući čuveni “hrvatski san od stoljeća sedmog”. Od tog prastarog HSS-a do odluke bivšeg predsjednika RH

„… kojom se odlikuje posmrtno dr. Vladko Maček veleredom kralja Dmitra Zvonimira s lentom i danicom za izniman doprinos borbi za neovisnost i cjelovitost Republike Hrvatske, te za zasluge i stradanja za nacionalna i socijalna prava hrvatskog naroda.“

proteže se karijera što živog a što mrtvog Vladka Mačeka, nasljednika ubijenog Stjepana Radića na kormilu HSS-a. Tito, koji etnički nije razlikovao čovjeka od čovjeka, bačen je u povijesni kontejner (smetlište) Hrvata, a jedan od narodnih idola postade Maček, o kojem su „komunističke“ povijesne knjige (i one školničke) davale odmjereniji sud negoli to današnjica čini s pokojnim maršalom. Najkraće što bi se moglo reći o odlikovanom političaru je, da bijaše konzervativac – uvjereni antikomunist – koji je robijao za svoju ideju, a za nju se nije skanjivao ortačiti i sa samim vragom: od „komunjara“(!):

„krajem 1924, Zakon o zaštiti države bio je primjenjen i na Hrvatsku republikansku seljačku stranku, zbog toga što je Stjepan Radić prilikom posjete Moskvi upisao stranku u Seljačku internacionalu koju su organizirali boljševici. Radić biva uhićen i nakon dva mjeseca u zatvoru pravi drastičan zaokret u politici stranke: pristaje na odricanje od republikanizma (stranka mijenja ime u Hrvatska seljačka stranka, HSS), priznaje monarhiju i Vidovdanski ustav. Tako je stranka ponovo legalizirana, a Radić čak postao član Vlade.“

(toliko o oportunizmu i prevrtljivosti), preko opozicijske borbe sa velikosrpskim strankama, do samog učešća u vladi (u dvije je bio potpredsjednik), te pregovaranja ili komplotiranja sa Pavelićevim ustašama, talijanskim fašistima i njemačkim nacistima, istovremeno u ključnim trenucima povijesti ovih krajeva ostajući krajnje pasivan, s intencijom čekanja tko će koga u ratu, a potom i preuzimanja zasluga onih što su lili krv namjesto tustih londonskih ministarskih prirepaka izbjeglog kralja Petra, pa i njega koji se cijeli rat izležavao u internaciji na imanju u Kupincu. Jeste, Pavelić ga je nakratko smjestio u Jasenovac, u slične – u odnosu na ostale logoraše više nego povoljne – prilike kao i Iliju Jakovljevića predsjednika „Društva hrvatskih književnika“, iz kojih su oboje prijevremeno izašli: prvi u internaciju gdje je dočekao kraj rata, a drugi odlaskom u partizane. Oba bijahu Hrvati, s malom razlikom. Svjedoka ustaških zvjerstava koje je dokumentirao potresnom knjigom, nitko posmrtno nije odlikovao:

“I s mojom djecom je svršeno! Bilo ih je preko tisuću i pet stotina. Sada ih je svega oko tri stotine. A ja luđak dao i svoj posljednji saharin da im se zasladi čaj. Tim vragovima nije ni do janjičara.

– Što se dogodilo?

– To je duga pripovijest. I prije su dolazila djeca s roditeljima, ali u manjem broju. Ta su davno likvidirana. Ali sada ih je bilo preko tisuću i pol. Mislio sam da ću ih moći spasiti. Gotovo je.

– Kada? Zar su i njih sinoć?

– Ne! Još početkom mjeseca odveli i odnijeli nekoliko stotina u onu staru tursku kuću kraj pravoslavne crkve. Zastavnik Ante i još jedan zatukli su ih čekićem. Bilo je tu i nešto većih dječaka, koji su shvatili što se događa i užasno vriskali. Ubijanje je trajalo tri i pol sata. Zastavnik se tužio da se jako izmorio.

– Ante? On?

– Pa on je jedan od najgorih.

– Znam da zlo radi, ali nisam ni pomišljao da bi mogao tako daleko otići. A što je sa ostalom djecom?

– Na Antunovo ih je opet nestalo oko četiri stotine. Oblijepljeni su prozori na jednoj kući, kakop se radi kada se tamane stjenice. Zagušili su ih ciklonom.

Bilo je to previše i za ovu klaonicu. Bilo je to i do krajnosti smjelo, jer je u logoru još zasjedala njemačka komisija za preuzimanje radnika, a takve se stvari ne rade u prisustvu stranaca, pa bilo to i nacisti. No doktor mi objasni: te je noći u logorskom buffetu proslavljen Pavelićev imendan. Nijemci su pili s ustaškim časnicima i zabavljali se, a za to je vrijeme vodnik Grubišić djecu zagušio; onu manju, do osam godina. Ustaše su cijelu noć sami kopali jamu – nisu htjeli da za ovo umorstvo saznaju ni grobari, pred kojima inače umorstva mnogo ne taje.” ([2], str 106)

Maček u svojim „Memoarima“ to jedva i primjećuje, čovjek bi griješio dušu rekavši da ne osuđuje:

“Prvi komad puta nisam niti ja što pitao, a niti mi je Luburić rekao kamo me vode, pa tek kad smo došli u Sisak, rekao mi je da idemo u, već onda na zlu glasu, logor u Jasenovcu… Kad je Luburić otišao, pristupio je k meni jedan od one trojice ustaša, predstavio se kao poručnik Ljubo Miloš, rekao je da ima nalog voditi o meni brigu, i neka budem uvjeren da dok je on tu meni ništa neće manjkati. I doista, kako god sam kasnije saznao da je bio jedan od najvećih krvnika, ja se cijelo vrijeme nisam osobno mogao na njega potužiti… Donio mi je najprije kruha, tvrdo kuhana jaja, sardinskih konzervi i flašu vina… Dne 24. listopada o podne saopćio mi je poručnik Miloš da će me čim se smrači prevesti na drugo mjesto, gdje će mi biti mnogo ljepše i ugodnije…Prostorije lijevo bile su određene za mene. Bile su to dvije sobe i jedna mala zapuštena kuhinja… Iako nisam mogao iz svoje sobe ništa vidjeti, bilo je i previše toga što sam čuo i morao slušati. Morao sam slušati jauk i zapomaganje uz puščane hice. Morao sam slušati mučenje i stenjanje nevinih žrtava… Početkom ožujka 1941. saopćio mi je Luburić da je zaključeno da će me za daljnje vrijeme internirati na mom dobru u Kupincu, pa sam doista 16. ožujka 1942. u pratnji oko 50 ustaša dopremljen natrag u svoj dom.” ([3], str 242)

No, uvijek ima onaj „ali“:

“Partizani u početku nisu otkrivali svojih komunističkih karakteristika. Čak su, kad bi zauzeli koje selo, tražili od svećenika da u crkvi odsluži svečanu službu Božju. Jednu svoju brigadu nazvali su brigadom Antuna i Stjepana Radića, a jednu brigadom dr. Vladka Mačeka. Tek početkom ožujka 1944. počeli su u svojim lecima oštro napadati HSS i mene osobno. Za razliku od četnika i ustaša, partizani nisu nigdje činili masovnih pokolja. Oni su, gdje god su se mogli dočepati kojeg od seljačkih vođa, prisilili ga da im se, barem formalno, priključi. U protivnom slučaju su ga bilo na ovaj, bilo na onaj način likvidirali. Kada je u listopadu 1944. sovjetska vojska zauzela Beograd i postavila tamo na vlast Tita (koji je sada već otovreno pokazao svoju komunističku farbu), pokupili su nekoliko stotina “buržujskih” mladića – gotovo djece – i tjerali ih pred sobom u Hrvatsku prema Zagrebu da izginu pred njemačkim i ustaškim strojnim puškama. Kako su se Nijemci, a s njima i ustaše, povlačili prema Zapadu, to su partizani, čim su došli u koje hrvatsko selo, likvidirali prvake HSS. Ustaše i četnici ubijali su narod masovno, zaslijepljeni mržnjom. Komunisti su ubijali hladnim razumom sve one za koje su držali da smetaju učvršćenju komunizma. Partizani, i nakon što su poslije kapitulacije Italije primili sve oružje i municiju od talijanskih okupacionih trupa, ipak su po mogućnosti izbjegavali sukobe s Nijemcima. Komunisti su svoje djelovanje ograničili tek na to da dignu u zrak koji most, da razvale koji komad željezničke pruge i da po hrvatskim selima, u kojima nije bilo niti njemačke niti ustaške posade, pale općinske zgrade pa čak i škole. Njemačke trupe se nisu na to mnogo obazirale. Nijemci su držali u svojim rukama tek glavne njima potrebne željezničke pruge, kao primjerice prugu Beograd-Zagreb-Zidani Most, te prugu Slavonski Brod-Sarajevo. Sav drugi teren prepustili su partizanima, ustašama i četnicima, da se međusobno istrebljuju do mile volje. Ako bi negdje partizani oštetili prugu ili koji drugi za Nijemce v koji su imali nesreću da su se baš u blizini nalazili, a šteta je bila za 24 sata popravljena.” ([3], str 250-251)

Taj „ali“ treba znati ispravno interpretirati, no prije toga pogledajmo zašto je Pavelić poslao Mačeka u zloglasni koncentracioni logor. Najjednostavniji je odgovor, Poglavnikov strah (sasvim isprazni) od političara (još točnije, naroda) koji je imao veliku popularnost u Hrvata, ali bio i favorit Nijemaca. Taj ga je strah istovremeno smjestio u logor, ali i sačuvao na životu.

Nakon dolaska na čelo HSS-a, Maček nastavlja prethodnikovu misiju okupljanja hrvatskog sela – ne libeći se kulta ličnosti (toliko obožavane manifestacije u Hrvata), ali i uvođenja paravojne „Mačekove garde“ [4] – skupine batinaša, koji su se što opirali velikosrpskom režimu, a što obračunavali sa neistomišljenicima – naročito komunistima. Na te odrede, kao i na desno krilo HSS-a, se kasnije Pavelić – sa svojih par stotina ustaša koji su mussolinijevski paradno „preuzeli“ vlast – oslanjao u njenoj konsolidaciji i početnom obračunu s komunistima. Kad je Hitler počeo stezati obruč oko Jugoslavije i susjednih zemalja, u međuvremenu je

“Maček… vodio pregovore na tri koloseka: sa Musolinijem o mogućoj podršci Italije za nezavisnost Hrvatske, sa srpskim opozicionim strankama o ponovnom uvođenju demokratije i sa vladom i namesnikom Pavlom o postizanju hrvatskih teritorijalnih zahteva. Tako su 26. maja 1939. u Beogradu predsednik vlade Dragiša Cvetković i vođe hrvatske HSS Vlatko Maček formirali Vladu narodnog sporazuma.Taj sporazum su srpski političari nevoljno prihvatili. Međutim, nakon Hitlerove aktivnosti u okolnim zemljama srpski političari su smatrali da će hrvatskom narodu na ovaj način ponuditi dovoljno da se ne udruži sa fašistima. Zatim je uspostavljena Banovina Hrvatska, autonomna jedinica sa delovima Hercegovine i bosanske Posavine. U vladi Dragiše Cvetkovića, Maček je imao položaj potpredsednika ministarskog saveta, tj. potpredsednika vlade.”

Grof Ciano, Mussolinijev ministar vanjskih poslova, piše [5] u svom „Dnevniku“:

»20. ožujka. – Primio sam ing. Carneluttija, Mačekovog izaslanika. On je talijanskog porijekla, brat mu je čak bio u talijanskoj konzularnoj službi. U početku razgovora bio je vrlo uzbuđen i obazrivo mi je preporučio da sačuvam tajnu, jer je u pitanju ,igra glavom’. Ukratko sam zapisao što mi je rekao: Hrvati su neprijatelji Nijemaca, ali su usprkos tome spremni da padnu u naručje Berlina, kad bismo ih mi odbili, samo da se riješe srpskog jarma. Kao program ponovio je ono što je Bombelles rekao: pregovori, da bi se od Beograda isposlovala autonomija; ako bi ovi pregovori propali, ustanak, traženje talijanske vojne pomoći, stvaranje hrvatske republike, koja bi bila s nama vezana ugovorom o savezu kakav imamo s Albanijom, povrh toga carinska i monetarna unija. Druga faza: personalna unija s Italijom. Duce mi je naredio da prihvatim hrvatski program. Sutra ću ponovo konferirati s Carneluttijem …“

Banovina Hrvatska je bila kratkotrajna tvorevina, nastala sporazumom velikosrpske i velikohrvatke buržoazije. 25. Marta 1941. Jugoslavija je pristupila Trojnom paktu, što je narod odbio demonstracijama („Bolje grob nego rob!“), a pod vodstvom generala Simovića organiziran je puč:

“Vojni puč od 27. marta 1941. bio je usmeren na odbacivanje Trojnog pakta, pa i uz cenu rata sa silama Osovine… On (Maček) nije isprva uopšte dobro gledao na puč i tražio je od komandanta 4. armije Petra Nedeljkovića da interveniše i slomi pučiste u Beogradu.“

„Na početku travnja odbio je ponudu W. Malletkea, izaslanika J. Ribbentropa, da se uz njemačku pomoć stavi na čelo neovisne Hrvatske i, uz Simovićevu izjavu da će sporazum iz 1939. biti poštovan te da će i poslovi oružništva prijeći na hrvatskoga bana, u Beogradu prisegnuo kao potpredsjednik vlade. Nakon bombardiranja toga grada povukao se s dijelom vlade i u Banji Koviljači podnio ostavku na mjesto potpredsjednika. Stignuvši na svoje imanje u Kupincu, preko radija je 8. travnja pozvao hrvatski narod na »red i disciplinu«. Proglašenje NDH 10. travnja dočekao je u Zagrebu. Na radiju je toga dana pročitana njegova poruka kojom je od hrvatskoga naroda tražio pokoravanje, a od pristaša HSS u upravnom aparatu suradnju s novom vlasti (što je poslije komunistička promidžba tumačila kao izdajničku potporu NDH)“:

‘Hrvatski narode! Pukovnik Slavko Kvaternik, vođa nacionalističkog pokreta u zemlji, proglasio je danas slobodnu i nezavisnu hrvatsku državu na cjelokupnom historijskom i etnografskom području Hrvatske, te je preuzeo vlast. Pozivam sav hrvatski narod da se novoj vlasti pokorava, pozivam sve pristaše HSS, koji su na upravnim položajima, sve kotarske odbornike, općinske načelnike i odbornike i.t.d, da iskreno surađuju s novom narodnom vladom.’

Povukavši se u Kupinec, predviđao je, prema nekim navodima, da će rat donijeti poraz Osovine, propast SSSR-a i obnovu Jugoslavije. Preporučujući izbjegavanje gubitaka, odbacivao suradnju i s ustašama i s komunistima, što je bila glavna sastavnica njegove politike čekanja, a hrvatske seljake upućivao na pomaganje Srbima.“

S osloncem na konzervativni dio HSS-a i „Mačekovu gardu“, počinje ustaška strahovlada usmjerena prvenstveno prema Srbima, Židovima, Romima, nepoćudnim Hrvatima i komunistima [4].

“Prema raspoloživim podacima, broj uhapšenih i ubijenih komunista u toku travnja, svibnja i prve polovice lipnja 1941, iznosio je na području NDH nekoliko stotina.5 U Zagrebu je još Banska vlast Banovine Hrvatske provela veliku akciju hapšenja komunista 30/31. ožujka, kada je bilo uhapšeno više od 50 članova KP. Takav postupak Banske vlasti bio je na neki način izuzetan u danima što su prethodili slomu Kraljevine Jugoslavije. Unatoč brojnim intervencijama za oslobođenje komunista iz koncentracionog logora u Lepoglavi, Banska vlast se nije u postojećoj situaciji nimalo pokolebala i nije htjela rasformirati tu ustanovu. Tako se dogodilo da su svi internirani komunisti, među kojima je bilo i nekoliko članova rukovodstva KP Hrvatske te niz poznatih intelektualaca, bili prepušteni izravno ustašama nakon 10. travnja.“ [4]

“Ovdje valja primijetiti da predstavnici one struje HSS, koja se priklonila ustaškom pokretu, nisu činili najutjecajniju grupaciju. Sam vrh HSS-a bio je orijentiran u drugom pravcu, tj. u nastavljanju dotadašnje politike čiji je nosilac bila jugoslavenska vlada u izbjeglištvu, a u kojoj je HSS bila zastupljena prvenstveno Krnjevićem i Šubašićem. To je bila taktika s kojom se baš Maček suglašavao i kojoj je on sam bio inicijator. Maček je očito svojom izjavom o podršci HSS-a ustaškom režimu, koja je načelno bila suprotna spomenutoj taktici, svakako imao pred očima i drugi cilj. Mislio je, naime, da će verbalna podrška utjecati da se HSS održi kao cjelinu, tj. da će tako moći izbjeći veće potrese i oštriju unutrašnju političku diferencijaciju. Trebalo je da tome osobno pridonese vlastitom političkom pasivnošću, kojom bi ukazivao na potrebu čekanja svog trenutka.” [4]

Još prije raspada Jugoslavije, čak su i njemački emisari zaključili kako Maček nema formuliran odlučni stav, da se radi o političaru koji u najkritičnijim trenucima nije voljan niti sposoban preuzeti odgovornost, ma koje vrste ona bila:

„Iz Mačekovih izjava – zaključuje Freundt – vidi se da on nema odlučan stav. Njegovi napori usmjereni su, kako se čini, podjednako na održanje mira s Njemačkom i na daljnji opstanak Jugoslavije«. Novi pritisak, koji je na Mačeka vršio W. Malletke 3. travnja, također nije polučio cilj koji su željeli Nijemci. Obavještavajući o tom razgovoru, Freundt je naveo da Maček »kategorički odbacuje svaku diskusiju o nezavisnoj Velikoj Hrvatskoj«, te da je »svjestan da Jugoslavija mora da pruži zadovoljenje njemačkom Rajhu«.“ [4]

A „čekanje svog trenutka“ svelo se na to (poput onog izbjegličke vlade u Londonu) da partizani i Saveznici odrade svoj posao, a onda će on kao „narodni vođa“ preuzeti zasluge. Ukoliko se to ne desi, eto – on je dao službenu potporu kvislinškoj fašističkoj vladi, pa se i tu nešto može ušićariti. Internacija ga nije sprečavala da prima emisare, čak i od Draže Mihailovića koji je i nadbiskupu Stepincu nudio sporazum o osnivanju tri nezavisne vojske, kad je već vrag odnio šalu:

“Negdje početkom ljeta 1944. primio sam prijepis pisma koje mi je poslao Mihailović. Kurir koji je to pismo donio u Zagreb, imao je nalog da ga imade predati samo meni osobno. Kako to nije bilo moguće, nije mi predao pismo, ali je dozvolio pok. Narodnom zastupniku Ljudevitu Tomašiću da ga prepiše, pa je Tomašiću i uspjelo da mi dostavi taj prijepis. U tom pismu mi je Draža Mihailović ponudio da sastavimo tri samostalne i posve ravnopravne vojske, jednu srpsku, jednu hrvatsku i jednu slovensku, i da se zajednički borimo protiv komunista. Nažalost, bilo je to u ono vrijeme već prekasno, jer su zapadne demokracije već bile potpuno prihvatile Tita. Ima dosta ljudi koji dođu do razuma tek onda kada je kasno. Ima ih još više koji nikada ne dolaze do pameti.” (Vladko Maček, “Memoari”, str 252)

“Maček nije pružio zdušniju podršku tom planu, čemu razlog treba prvenstveno tražiti u tome što je bio vrlo malo utjecajan, pogotovu da bi mogao napraviti neki širi mobilizatorski zahvat u domobranstvu. Međutim, iz tog kontakta s Mačekom, vidljivo je da je Mihailović u svojim planovima stvaranja šire fronte kontrarevolucije u Jugoslaviji protiv NOP-a, s obzirom na Hrvatsku, u prvom redu računao na uključivanje domobranstva, a što se tiče pojedinaca, na Mačeka. U tom smislu treba promatrati i Mihailovićevu akciju u travnju 1945, kada je preko svog izaslanika Ranka Brašića ponovo pokušao privoljeti Mačeka na ostvarivanje spomenutog plana. Dosljedno tome, Brašić je u isto vrijeme uspostavio kontakt s ustaškim krugovima i sa Stepincem. Raspoloživa dokumentacija ne dopušta da se detaljnije i preciznije prikaže razvoj tih dodira, utjecaj pojedinih faktora i momenata na njih, te eventualni rezultati do kojih su doveli. Budući da je domobranstvo predstavljalo najveću kontrarevolucionarnu oružanu silu, koja se nalazila u službi NDH i Pavelića, svakako je na mjestu tvrdnja da je Mihailović bio zainteresiran da preko svog predstavnika dođe u dodir i s ustaškim predstavnicima. U postojećim okolnostima, kada su se užurbano nalazili i poduzimali koraci za traženje izlaza, moglo se zanemariti dotadašnje netrpeljivosti i sukobe. S druge strane, pošto se radilo o organiziranju šire fronte kontrarevolucije protiv NOP-a, s aspektom na podršku zapadnih saveznika, i Pavelić je isto tako mogao biti zainteresiran za savez sa Mihailovićem. Što se tiče Mihailovićeva kontaktiranja sa Stepincem, svakako se u tom pogledu prvenstveno računalo na nadbiskupovu posredničku ulogu i utjecaj na Mačeka, a vjerojatno i na Pavelića.”

Bilo kako bilo, do sloma nacifašizma, a time i svih njihovih kvislinških poslušnika, preostalo je još par dana:

“Posljednjih dana boravka u Zagrebu, kad su već bile izvršene sve pripreme za povlačenje, Pavelić je namjeravao da formalno proglasi predaju svoje funkcije vlasti na Stepinca ili Mačeka. Stepinac nije bio voljan da kao regent ili »locum tenens« preuzme tu funkciju, ali je živo zagovarao da se ta ideja realizira s Mačekom. Osobno je intervenirao kod Mačeka da ovaj »poduzme nešto kao politički predstavnik naroda da ne dođe do zla prigodom sloma«. Pokazalo se, međutim, da je i Maček bio u prvom redu zainteresiran da što prije napusti Zagreb i ode u inozemstvo. Tako je i taj plan potpuno propao pokazujući se samo kao brzi refleks izrazito konfuzne i panične situacije. Prema postojećoj dokumentaciji može se sigurno zaključiti samo to da je Pavelić ipak do kraja bio zainteresiran da svoje povlačenje obilježi nekim formalnim činom »predaje vlasti«, pa je službeno imenovao osobu koja bi u Zagrebu trebalo da dočeka jedinice NOVJ.”

Pavelić, izgubljen u iluzijama da će se, nakon četiri godine genocida širom NDH, priključiti zapadnim Saveznicima u borbi protiv komunista, nastojao je pod svaku cijenu održati ma i formalni utjecaj u zemlji, ali su se Stepinac i Maček pokazali lukavijim od njega, odbijajući prihvatiti ponuđenu funkciju. Dok je Stepinac dočekao pobjedničku partizansku vojsku, čini se da su neki skriveni filoustaški osjećaji u sprezi s izrazitim antikomunizmom i strahom za vlastitu kožu, primorali Mačeka da s ustaškom vojskom potraži spas u smjeru Bleiburga:

“Dne 4. svibnja poslije 9 sati navečer došao je k meni u stan ustaški general Moškov [6], koji mi je saopćio da se ustaše s cijelom vladom moraju povući, jer su ih Nijemci ostavili gotovo posve bez municije. Zamolio me je neka i ja sa svojom obitelji napustim zemlju, jer da će me sigurno komunisti likvidirati ako im padnem u ruke. Nadodao je kako je spas Hrvatske i hrvtaskog naroda sada u mojim rukama, i zato da je moja dužnost da sačuvam svoj život. Govorio mi je neka se dobro odlučim, jer sada još postoji mogućnost da odem iz zemlje… Razgovarali smo skoro dva sata, a ja se nisam mogao odlučiti pa sam mu konačno rekao da ću mu dati odgvor slijedeći dan ujutro… Moškov je doista došao do mene za manje nego pola sata, pa kad sam mu rekao da sam odlučio otići u emigraciju, uzdahnuo je olakšano i rekao: “Hvala Bogu”… Krenuli smo cestom uz lijevu obalu Drave prema austrijskoj granici. Negdje oko 4 sata poslije podne (6. svibnja 1945.) prešli smo bez zapreke iz Slovenije u Austriju.” ([3], str 257)

I tako je lukavi „seljak“, mačka (maček) s devet i čak više života, uspio spasiti svoju kožu, doduše ne dočekavši Mesićevo odlikovanje i gotovo sveopću anatemu partizanskog vođe. Pasivizirajući se dok su partizani i Saveznici prolijevali krv širom svijeta i Jugoslavije za pobjedu nad najgorim zlom što se do tog vremena nadvilo nad čovječanstvo, ipak je vlastiti spas našao na Zapadu, skončavši život 1964. godine u Washingtonu. Neodlučnost, prijetvornost, licemjernost i slične etičke karakteristike dokazao je i poslije rata, dopisujući se [7] iz emigracije s knezom namjesnikom Pavlom Karađorđevićem, koji je zagovarao pristup Jugoslavije Trojnom paktu:

“…I moj stari prijatelj Markham napisao je knjigu o Draži Mihajloviću. I ako diže u nebo 27. mart te Dražu, opisuje pokolje Srba po “Hrvatima”, a pokolje Hrvata po “četnicima” uobće ne spominje, kao da ih nije ni bilo, ipak je u pitanju “trojnog pakta” objektivan, te našu tadašnju vladu prispodoblja sa Chamberlenom, koji je donio iz Münhena Britancima “mir bez časti” i bio dočekan sa najvećim oduševljenjem…” (Washington 18/2 – 48)

“…Vjesti, koje Vam mogu javiti, nisu baš utješljive. Ustanovio sam na ime, da su naši prijatelji i ovdje i u Londonu ipak pali na liepak. Posve ozbiljno se naime tretira pitanje, do koje mjere treba pomoći Titu u “njegovoj borbi protiv Moskve”(!) Što više, dobio sam iz Pariza dosta pouzdanu viest, da je čak i republikanski kandidat za ministra vanjskih poslova, imao opetovano sastanak sa Titovim ministrom Kardeljem. Što možemo? Ako je spor Tito – Moskva ozbiljan (u što ja još uviek nikako ne vjerujem) može nam se dogoditi, da Tito postane neki “crveni Franko”…” (Washington 14/10 – 48)

Pokazuje se tako da je jedino antikomunizam mogao biti najjače ljepilo koje bi hrvatske i srpske nacionaliste, kao i njihove ekstremne eksponente – ustaše i četnike – eventualno moglo držati zajedno. Ipak, i ono je bio preslabo da nadvlada parcijalne interese nacionalističkih ekstremista, baš kao što su oni uništili suživot u bivšoj zajedničkoj državi. No vratimo se kratkoj opaski o Mačekovoj zamjedbi ustaških, četničkih i partizanskih zločina. Iako priznaje da su oni prvospomenutih bili masovni, mnogo veći od partizanskih, ni tu nije sposoban izognuti se relativizaciji slijedeći svoj antikomunistički „instinkt“. Tako doznajemo da je, čini se, ubijanje vođeno „hladnim razumom“ mnogo gore od onog „zaslijepljenošću mržnjom“ (što se valjda može opravdati intenzivnim emocionalnim stanjem!?), ma koliko potonjeg bilo više i ma koliko ono teško može biti bolje ili gore. Nekako se pričinja da su partizani isključivi krivci za okupatorsko i ustaško strijeljanje talaca, jer nisu sjedili na dupetu i mirno promatrali orgijanje ustaša i Nijemaca nad nevinim stanovništvom koje im se nije uklapalo u koncept zamišljene države. Tim prije što su, prema njemu, izbjegavali sukobe sa okupatorom, svodeći svoje akcije tek tu i tamo na koje dinamitiranje mostova, pruga ili paljenje općinskih zgrada i škola, Talijani su im sami predali oružje, a sovjeti instalirali Tita na vlast. Manje više, zemlja se izgleda oslobodila prvenstveno zaslugom Mačekovih žuljeva koje je dobio intenzivno žuljajući stolicu u iščekivanju ishoda rata. Prema mnogim mišljenjima, zasnovanim na podacima o njegovoj djelatnosti, Maček, taj prevejani seljački tribun, niti nije zastupao ideju o samostalnoj hrvatskoj državi (kako se navodi u odlikovanju), već isključivo ravnopravnost hrvatskog naroda (što svakako nije za zamjeriti) u okviru nekih „historijskih hrvatskih prostora“ zajedničke države. Od lukavosti, koja tek prigodice može biti vrlina, prevrtljivosti i premazanosti svim mogućim farbama – čak i kad se pravdaju nekim „uzvišenim“ ciljevima – mnogo je etičniji čvrsti moralni stav koji se ne mijenja prigodice, pragmatično, od slučaja do slučaja. Nekako me povijesni seljački čelnici podsjećaju na Presvetlog i Cinobera iz kultne serije „Gruntovčani“, čak i po fizičkoj sličnosti. A mi ostali, što li smo nego dudeki, uvijek preveslani u svojim prevelikom očekivanjima koja se na ništa drugo ne svode negoli na običnu, kozmičku, božju ili ljudsku pravdu – kako već hoćete. Pa ako taj čovjek zaslužuje „Zvonimira“, onda ga zaslužuje od sebi više ili manje sličnih, ma dodjeljuje mu ga i (bivši) predsjednik koji – unatoč, uglavnom prevladavajućem antifašizmu – tu i tamo pomalo prolupa. Za koju godinu, desetljeće ili stoljeće, moći ćemo zaključiti – „tako se, jebiga, tada radilo“.