Noar – žanr koji otkriva tamnu stranu društva svakog doba

Glavni likovi u noir filmovima ne razlikuju se previše od kriminalaca koje progone, a većinom su motivirani pohlepom, ljubomorom ili osvetom.

Snažni kontrasti svjetla i sjene, zamračeni prostori koji ističu još više osjećaj nelagode i tjeskobe, gubitak pamćenja i identiteta… I, naravno, muškarac, najčešće autodestruktivan policajac, detektiv, kriminalac ili osumnjičenik, kao glavni protagonist izgubljen u pesimističnom svijetu laži, prijevare i zločina koji nadrapa zbog manipulativne fatalne žene (femme fatale). Sve su to motivi kojima se najčešće opisuje žanr noir.

Iako, diskutabilno je koliko je to uopće žanr, s obzirom na to da se motivi filma noira mogu podjednako naći u “Plavom anđelu” iz 1930., u kojem je redatelj Josef von Sternberg iznio parabolu o dekadenciji i propasti njemačke inteligencije nakon Prvog svjetskog rata, kao i u dijametralno suprotnom ZF klasiku “Istrebljivač” Ridleya Scotta iz 1982., koji pokušava dati odgovor na pitanje što je to ljudskost i što definira čovjeka.

Tehnički, film noir je više neka vrsta mračnog raspoloženja, načina snimanja. Moglo bi ga se čak nazvati pravcem koji se specifično odnosi na desetljeće filmske industrije prije i nakon Drugog svjetskog rata, a danas ga smatraju žanrom koji zadržava osnovne značajke tog pravca. No kako god ga nazvali (žanr, podžanr ili pravac), noir svojim zlokobnim ulicama, turobnim vremenom i poviješću nasilja zadire duboko u tamnu stranu ljudske duše. I uvelike je sličan klasičnim tragedijama zbog toga što se glavni junaci često nalaze pred nemogućim izborima (biraju “od dva zla manje”). Njihove odluke vode neželjenom, tragičnom kraju, a film često prati i naracija glavnog lika, koja pridonosi mračnoj atmosferi jer je puna cinizma, hladna ili depresivna. Film noir (doslovno “crni film” na francuskom) naziv je koji je 1946. prvi put uporabio francuski kritičar Nino Frank.

Žanr vuče korijene iz njemačkog ekspresionističkog filma

Termin je nastao zbog pretjerana korištenja, odnosno pomanjkanja filmskog osvjetljenja, čime se postizao mračniji, pesimističniji ugođaj u holivudskoj produkciji ‘40-ih i ‘50-ih, inspiriranoj američkim i francuskim “hard boiled” krimićima. Premda se noir automatski veže uz američku kinematografiju, valja istaknuti da vuče korijene iz njemačkog ekspresionizma, koji su na velikom platnu predstavljali Paul Wegener (“Golem”), Robert Wiene (“Kabinet doktora Caligarija”) i mnogi drugi. Ali remek-djela sedme umjetnosti Fritza Langa najznačajnija su za nastanak noira kao žanra, koja, među ostalim, nepokolebljivo preispituju zločin u društvenom kontekstu. Austrijsko-njemački redatelj, primjerice, u klasiku “M” iz 1931. na primjeru serijskog ubojice djece (nenadmašivi Peter Lorre) prikazuje okrutnost društva čiju žeđ za osvetom na kraju izjednačava s manijakovom bolesnom potrebom da ubija. Langov triler “Oporuka doktora Mabusea” iz 1933. također upozorava na to da je nešto trulo u svijetu u kojem živimo. Zanimljivo je da je taj film razjario Führerova svemoćnog ministra propagande Josepha Göbbelsa, koji ga je bunkerirao prije nego što je dospio u kina.

Goebbels je Langov film proglasio opasnim za društvo

Obrazloženje je bilo da je opasan za javnost jer prikazuje kako je mala ali odlučna grupa revolucionara ili kriminalaca dovoljna za rušenje bilo kakvog režima. Lang je nakon “nesporazuma” s Göbbelsom pobjegao u Ameriku. Iako je bio jedan od omiljenih Hitlerovih redatelja; unatoč tome što je bio židovskog podrijetla. Američka avantura Langu nije donijela slavu kakvu je imao u prijeratnoj Njemačkoj. Ali i ondje je snimio nekoliko vrhunskih noir filmova, poput zastrašujućeg “Zakona linča” iz 1936., u kojem razjarena rulja odluči spaliti muškarca optuženog da je oteo dijete.

Nesretnik, kojeg je igrao legendarni Spencer Tracy, na kraju se pretvara u veću zvijer od svojih krvnika. Bilo bi šteta preskočiti i Langovu “Ženu u izlogu” iz 1944. To je sjajno strukturirana i nenadmašno odglumljena frojdijanska priča o preljubu i njegovim posljedicama – kroz pustolovinu sredovječnog profesora (Edward G. Robinson) i femme fatale (Joan Benett), koja ga dovodi do ruba pameti i zločina. Lang će ostati upamćen i po “Velikoj hajci” (1953.), jednom od najboljih ostvarenja u žanru filma noira, temeljenom na nizu novinskih članaka Williama P. McGiverna o vezama organiziranoga kriminala i politike, objavljivanima najprije u listu Saturday Evening Post, a 1952. godine i u knjizi.

Junaci noir filmova nikome ne polažu račune

Američki redatelji koji su krenuli stopama njemačkih ekspresionista u svojim su djelima odrazili ukupnu rezignaciju i gubitak iluzija o američkom snu. Krimi slučajevi u crnom filmu bili su pesimistični izričaj o društvenim pojavama; rat nije bio samo negdje u dalekoj Europi nego i na ulicama velegrada, a prije svega u odnosima između muškaraca i žena.

Junaci policijskih filmova promijenili su se iz korijena. Do tada poštenjačine, postaju prljavi panduri ili privatni detektivi s ambicijama, strahovima i opsesijama, spremni pogaziti zakon, bez suviše dvojbi, kako bi preživjeli u izopačenom svijetu, od kojeg često ni sami nisu bolji. Na kraju krajeva, “Malteški sokol” Johna Hustona iz 1941. pokazuje kako se ti novi frajeri nekim svojim postupcima ne razlikuju od kriminalaca koje progone. Tako cinični usamljeni privatni istražitelj Sam Spade (Humphrey Bogart) iz Hustonova klasika u sebi još ima viteških načela, no ne odgovara nikakvoj višoj sili, a ponajmanje korumpiranom sustavu. Likovi u filmu noiru su većinom motivirani ljubomorom, osvetom ili pohlepom, kao u odličnom niskobudžetnom trileru “Detour” Edgara G. Ulmera iz 1945., u kojem pijanist Al (Tom Neal) svakim svojim postupkom sve više tone u pakao. I napokon, ti likovi daju do znanja da je svatko istodobno krvnik i žrtva, ovisno o okolnostima u kojima se nalazi. Uz to, upozoravaju da je čovjek spreman daleko ići zbog vlastite koristi u svijetu apsolutne propasti. “Treći čovjek” (1949.) britanskog redatelja Carola Reeda potvrđuje tu tezu.

Radnja prati Hollyja Martinsa (Joseph Cotten), američkog pisca šund vesterna, koji u poslijeratnom razrušenom i podijeljenom Beču istražuje misterioznu smrt prijatelja iz školskih dana Harryja Limea (Orson Welles). U međuvremenu saznaje da je Harry optužen za preprodaju razrijeđenog penicilina, koji je usmrtio desetke djece i odraslih. U želji da poput kakvog romantičnog junaka skine ljagu s imena svog prijatelja, Holly tumara razrušenim Bečom među švercerima i ratnim profiterima. Kako njegova istraga napreduje, Holly napokon shvaća da u stvarnosti svijet ne funkcionira prema plemenitim i naivnim načelima te da je Harry itekako živ.

Podjela na loše i dobre ljude ne funkcionira u svijetu

– U Italiji su imali 30 godina terora, ratovanja i krvoprolića pod vlašću Borgia , ali imali su također Michelangela, Da Vincija i renesansu. A što je korisno napravila jedna Švicarska sa svojom politikom bratske ljubavi i 500 godina demokracije i mira? Sat s kukavicom – objašnjava pri kraju filma Harry Hollyju. Tom ciničnom izjavom daje mu do znanja kako ne preza ni od čega te da je smrt nedužnih čak poželjna u svijetu u kojem žive. Lik Harryja zapravo simbolizira tamnu stranu ljudskoga karaktera i personificira sva zla modernog društva, koje funkcionira bez ikakvog moralnoga kompasa. Kad je o noiru riječ, ne možemo ne spomenuti velikog redatelja Jean-Luca Godarda, čiji je film “Do posljednjeg daha” iz 1960. s Jean-Paulom Belmondom u glavnoj ulozi jedan od najvažnijih filmova francuskoga novog vala.

Ne samo što je proslavio dotad nepoznatog Belmonda nego je njegov prvijenac zapravo gangsterska melodrama, hommage filmu noiru, a mnogi sineasti doživjeli su ga kao izraz emancipacije mladih (naraštaji tzv. buntovnika bez razloga). Neki od kultnih “crnih” filmskih hitova su “Dodir zla” i “Dama iz Šangaja” Orsona Wellesa, “Bumerang” Elije Kazana, “Sunset Blvd” Billyja Wildera, “The Big Combo” Josepha L. Lewisa, Hitchcockova “Vrtoglavica” i “Trg lopova” jednog od najvažnijih poslijeratnih filmaša Julesa Dassina.

Noir nije zaboravljen, moderni klasici to potvrđuju

Iako su kritičari tvrdili da je žanr u kojem dominiraju na zlu kob osuđene veze i makinacije manipulativnih fatalnih žena nestao u dimu cigarete Humphreya Bogarta, noir nije zaboravljen. Ponajviše zahvaljujući modernim klasicima poput “Plavog baršuna” Davida Lyncha ili, ako ćemo preciznije, dijelu kinematografskog opusa braće Coen. Naravno, i zbog “bijesnog psa američke književnosti”, Jamesa Ellroya, prema čijim romanima su snimljeni vrhunski krimići – “Murjak”, “L.A. povjerljivo”, “Crna dalija”…

Piše: Igor Vikić

Fenomeni

24 sata

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, film noar, Fric Lang, Malteški soko, Treći čovek, Žan Lik Godar