Panov lavirint – Giljermo del Toro. O nužnosti moralne neposlušnosti

Panov lavirint je mračni fantazijski horor film iz 2006. godine, koji je režiran, napisan i koproduciran od strane Giljerma del Toroa. U špansko-meksičkoj produkciji glume Ivana Bakero, Serhi Lopez, Marbiel Verdu, Arijadma Gil i ostale zvjezde španske glumačke scene.

Radnja se odvija u Španiji tokom ljeta 1944. godine pet godina nakon španskog, tokom tzv. ranog frankističkog perioda. Narativ na koji nailazimo u filmu prepliće stvarni svijet sa mitskim svijetom usresređenim na obrasli, napušteni lavirint i misterioznim stvorenjem faune sa kojim glavna junakinja, Ofelija komunicira.

Ofelijin očuh, kapetan Vidal lovi španske pobunjenike koji se bore protiv diktatorskog režima u regionu, dok Ofelinija trudna majka Karmen postaje sve bolesnija. Ofelija tokom boravka u vojnom kampu upoznaje nekoliko vrsta čudnih magičnih stvorenja koja ju vode kroz iskušenja u starom vrtu lavirinta.

“Prije mnogo vremena, u podzemnom carstvu, gdje nepostoje laž i bol, živjela je princeza koja je sanjala o svijetu čovjeka. Sanjala je o plavom nebu, nježnom povjetarcu u suncu. Jednog dana izbjegavši svojim čuvarima princeza je pobjegla. Čim je izašla svjetlost ju je oslijepila, i izbrisala svaki trag iz njenog sjećanja. Zaboravila je ko je ona i odakle je došla. Njeno tijelo je pretrpilo hladnoću, bolest i bol. Konačno, preminula je. Međutim njen otac, kralj, je oduvjek znao da će se princezina duša vratiti u drugačijem tijelu, na drugačijem mjestu, i u drugom vremenu. A on će je čekati do poslednjeg dana, sve dok se svijet ne prestane da se okreće.”

Faun:

“To si ti? Vratila si se? Ne budi uplašena preklinjem te. Pogledaj.” pokazujući svoje vile Ofeliji. “Moje ime je Ofelija. Ko si ti? ; “Ja? Imao sam mnogo imena, starih imena koje samo vjetar i drveće može da izgovori. Ja sam planina, šuma i zemlja. Ja sam Faun! Vaš najponizniji sluga, vaše veličanstvo… Ti si princeza Moamma. Ćerka kralja podzemnog svijeta. Ti nisi rođena od ljudi. Mjesec je bio taj koji ti je dosađivao. Pogledaj svoje lijevo rame, i tamo ćeš pronaći oznaku koja to dokazuje. Tvoj pravi otac nas je natjerao da otvorimo kapije širom svijeta da bi se dopustio tvoj povratak. Ovaj je poslednji od njih. (…) Tvoja suština je netaknuta, i da nisi postala smrtna, (…) Moraš završiti tri zadatka prije nego što mjesec bude pun. Ovo je knjiga raskršća. Otvori je kada budeš sama, i ona će pokazati tvoju budućnost i šta sve moraš da uradiš.”

Knjiga:

Nekada davno, dok je šuma bila još mlada, bila je dom stvorenja, koja su bila puna magije i čuda. Šumsko življe je spavalo u hladu kolosalnog smokvinog drveta koje je raslo na obližnjem brdu pored mlina. Ali sada drvo umire, njegove grane su suve.

Jednom davno, dok je šuma još bila mlada, bila je dom šumskih stvorenja, koja su bila puna magije i čuda. Štitili su jedni druge, i spavali su pod zaklonom kolosalnog smokvinog drveta koje je raslo na brdu pored mlina. Ali sada drvo umire, njegove grane su suve, njegovo stablo je staro i uvrnuto. Duboko unutar korjena drveta nalazi se velika žaba, i ne dozvoljava mu da napreduje. Moraš staviti tri magična kamena u žabina usta i izvući zlatni ključ iz njenog stomaka. Samo tako smokvino drvo će ponovo procvjetati.

Faun:

“Ovo sam ja, a djevojka si ti. Pronašla si ključ? Drago mi je. Vjerovala je u tebe još od samog početka. I njoj je tako drago što si uspjela. Ključ će ti uskoro biti potreban. I ovo parče krede takođe. Dva zadatka ostaju još, a mjesec je skoro pun! Budi strpljiva, mi ćemo uskoro šetati kroz sedmokružne parkove tvoje palate. Zašto bi siromašni mali Faun kao ja lagao tebe?

(…)

“Nisi izvršila zadatak. Ofelija: “Ne moja je majka bolesna.” Nema opravdanja za nemarnost. Gledaj… ovo je mandragorin korjen, biljka koja je sanjala da bude čovjek. Stavi je ispod majčinog kreveta, u bokal svježeg mlijeka. Svako jutro stavi u to dvije kapi krvi. A sada nemamo vremena za gubljenje. Pun mjesec će skoro biti iznad nas. Uzmi moje ljubimce da te navode u zadatku. Ideš prema veomma opasnom mjestu pa budi pažljiva. Stvar koja drijema tamo, nije čovjek. Vidjećeš raskošnu gozbu na stolu, ali nemoj ništa ni jesti ili piti. Apsolutno ništa. Tvoj život zavisi od toga.

Knjiga:

Iskoristi kredu da nacrtaš vrata bilo gdje u tvojoj sobi. Kada se vrata otvore startuj pješčani sat. Pusti da te vile vode. Nemoj ništa da jedeš i piješ tokom svog boravka, i vrati se prije nego što poslednje zrno pijeska padne.

Faun:

“Vaša majka je mnogo bolje, Vaše Veličanstvo. Mora da Vam je laknulo. “Da hvala Vam, ali neke stvari se nisu baš najbolje završile…”Ne? “Imala sam nezgodu.” Nezgodu? “Da.” Prekršila si pravila! “Bile su to samo dvije dvije grožđice, mislila sam da niko neće primjetiti. Napravili smo grešku. Grešku? Podbacila si! Nikada se nećeš vratiti! To je bila nezgoda. Ne možeš se vratiti! Mjesec će biti pun za tri dana! Tvoj duh će ostati među ljudima zauvjek. Starićeš kao oni, umrijećeš kao oni, a tvoja sjećanja će izblediti vremenom, a mi ćemo nestati zajedno sa njima. Više nas nikada nećeš vidjeti!”

Odlučio sam da ti dam jednu poslednju šansu. Obećavaš li da ćeš uraditi šta ti kažem bezpogovorno? Ovo je tvoja poslednja šansa. Onda me slušaj. Donesi svog brata i odnesi ga u lavirint, najbrže što možeš vaše veličanstvo. “Mog brata?” On nam treba. “Ali.” Nema više pitanja.”Ali vrata su zaključana.” U tom slučaju napravi svoja kredom”.

“Brzo vaše veličanstvo, dajte ga meni. Pun je mjesec na nebu i možemo da otvorimo portal. “Šta je to u tvojoj ruci?” Portal će se jedino otvoriti ako ponudimo krv nevinog, samo kap krvi, to je sve. To je i naš poslednji zadatak, požuri. Obećala si da ćeš mi dati dječaka! “Ne, moj brat ostaje samnom.” Odrekla bi se svojih svetih prava za to derište koje jedva poznaješ? “Da ja bih.” Odrekla bi se svog trona zbog njega, njega koji je prouzrokovao takvu nesreću, takvo poniženje? “Da… bih”. KAKO ŽELITE, Vaše Veličanstvo…

“”Dođi… Oče? Prolila si svoju krv radije nego krv nevinog. To je bio poslednji zadatak i jedan od najvažnijih.”

Faun: “I dobro ste izabrali Vaše Veličanstvo”.

“Dođi i sjedi pokraj svog Oca. On Vas je čekao veoma dugo.”

Panov lavirint jeste film koji nam govori o nužnosti moralne neposlušnosti, Ofelija zbog odbijanja da naudi bratu, čak i po cijenu sopstenog života, vaskrsava pred nebeskom trojicom sa ružom koja je simbol vječnog života utisnutoj na njenoj košulji.

Faun, postavljajući Ofeliji zadatke prije pojavljivanja punog mjeseca, kojeg možemo povezati sa ženstvenošću u zapadnoj tradiciji , Del Toro nas poziva da čitamo njegovu priču kao prelaz u odraslo doba. Kada Ofelija zabrinuta o sudbini svoje majke pita knjigu “šta sada slijedi”, te knjiga prikaže krvarenje, možemo pretpostaviti da je u pitanju menstrualna priroda, takođe drvo smokve koji sa svojim ulazom u podzemnu pećinu koje asocira svojim oblikom na ženski reproduktivni organ zahtjeva od Ofelije da uspostavi kontrolu nad sopstevnom seksualnošću. Nije slučajno što Ofelija uništavajući žabu, uništava i svoju estetski “lijepu” odjeću kako bi ju kapetan Vidal koristio za iskušavanje u infantilizovano odraslo doba. Kada Ofelija pita Mercedes da li ona smatra njenu majku lijepom, to odražava dječiju brigu za sopstvenom ljepotom koju Ofelija najvidljivije prevazilazi kroz prvi zadatak koji dovodi do uništenja njene haljine i cipela koju je dobila od kapetana. Isto tako odrastanje od nje zahtjeva da napusti svoju preokupaciju fizičkom ljepotom te napusti svijet bajki te da postopeno pređe u svijet sumorne patnje odraslih. U odnosu na “ovozemaljsku” odjeću koju je Ofelija dobila od Kapetana, vaskrsla Ofelija dobija estetski ljepšu odjeću.

Kao i u drugim sličnim hrišćanskim filmovima, lavirint se nudi kao simbol smrtnog svijeta. Iz tog razloga elementi fantazije u filmu su tako sumorni: jer u stvarnom svijetu ljudima koji su spremni da muče i ubijaju, tako i podzemni svijet mora biti naseljen istim: mesožderi, vile, te blijedi čovjek koji se hrani nesretnom djecom koja nemaju sreće i ništa im “ne ide od ruke”. U istoj sceni na zidovima hodnika slike prikazuju orgove koji su skloni da jedu djecu, druga slika prikazuje Krampusa, ta slika se odnosi na grčkog titana Kronosa koji je proždirao svoju djecu, poput fašističke Španije koja prirodom tako ustanovljenog duštva teži da spreči put djeci da ih zamjene u njihovoj ulozi. Ove slike možemo protumačiti kao okrutnu prirodu čovjeka koja je najjasnije prikazana kroz priču o korjenu mandragorinog korjena, stvorenju koje postaje ljudsko ako se hrani krvlju.

Scena blijedog čovjeka koji sjedi na istom mjestu za stolom kao kapetan Vidal, koji će na kraju da ubije dijete, Ofeliju, te hrpa pari cipela rekonstruiše hrpu pari cipela iz nacističkih koncentracionih logora širom trećeg rajha i drugih fašističko-nacističkih država tog vremena. Ista scena služi kao metafora kako ljepota koja je prikazana na Ofelijinoj odjeći i njenim crvenim cipelicama na kraju, takve priče ispisane u starim bajkama mogu da ugrade u nas određeni način mišljenja, a za kojeg možda ni nismo svjesni.

Svrha okrutnog Kapetna Vidala je da prikaže prirodu svih autoritativnih režima ili društava koja su zasnovana na rigidnom patrijarhalnom uređenju. Na kraju filma scena nam prikazuje pobunjenike koji su zarobili kapetana Vidala a zatim ga ubili, ali Španija je nastavila da živi pod diktaturom narednih trideset godina.

Genijalnost del Tora ogleda se takođe na način prikazivanja moralne neposlušnosti u filmu. Moralna neposlušnost prikazuje se jasno kod pobunjenika s obzirom da oni teže da oslobode Španiju koja je stegnuta fašizmom. Zatim neposlušnost Mercedes koja tajno radi za pobunjenike, ali najbitnije i Ofelija koja dovodi u pitanje komande Kapetana i njene majke, a na kraju i samog Fauna.

Ako poredimo sve bajke od braće Grim do Volta Diznija koje završavaju sa  “the end”, kraj “Faunovog lavirinta” završava se drugačije. On je u suprotnosti sa ostalim bajkama iz razloga što nam ostaje nepoznato da li je u pitanju sretan završetak u kome Ofelija dospjeva u “carstvo nebesko” kraj svete trojice, ili je rječ o poetski tužnom i tragičnom završetku priče.

Na samome kraju film nam prikazuje razgovor Ofelije sa Faunom, ali kapetan Vidal nije u stanju da čulima percipira Fauna, ili je riječ da je Olfelija cijelo vrijeme halucinirala date događaje koji su  prikazani u filmu zbog prevelike izloženosti stresnim dogažajima , ili je ipak riječ o nemogućnosti kapetanove percepcije Fauna koja je rezultat unošenja vode u koju je dodato sedativno sredstvo od strane Ofelije.

“I rečeno je da se princeza vratila u kraljevstvo svoga oca. Da je vladala pravedno i dobrog srca mnogo vjekova. Da je bila voljena od svog naroda. Da je zaveštala male tragove za vrijeme provedeno na zemlji, vidljive samo onima koji znaju gdje da gledaju.”

za P.U.L.S.E: Slobodan Stanić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Giljermo Del Toro, Panov lavirint, Slobodan Stanić