Parsifal – U svom preko pedeset godina dugom opernom stvaralaštvu, Rihard Vagner (1813.-1883.) ostavio je izniman trag, pokrenuvši još za života goleme reakcije. Izazvao ih je prije svega svojim nastojanjem za obnovom opere u njezinom istinskom značenju, budući da je opera njegova vremena ušla u sadržajnu i formalnu dekadenciju i pretvorila se u zabavu bogatih. Osnovni problem opere prve polovine XIX. stoljeća na koji ukazuje Wagner može se rezimirati njegovom rečenicom:

“Zabluda opere je u tome što je u njoj sredstvo izraza (glazba) postalo ciljem, a cilj izraza (drama) postalo sredstvom.”

Wagner reformira operu tako da gradi muzičku dramu koja objedinjuje tekst, muziku i scensku radnju u cjelovito umjetničko djelo čiji je izvor u “Vječno-Ljudskom, lišenom svake konvencionalnosti”. Takvu operu naziva dramom budućnosti i u njoj je u muzičkoj formi, poput labuđeg pjeva, ponovno odjeknulo antičko kazalište. Wagneru su grčke tragedije i grčka kultura općenito bili posebna preokupacija, te je neprekidno isticao njihovu snagu sinteze umjetničkih formi kojim se može pokrenuti čovjeka, pretvarajući ga od gledatelja u sudionika ove, kako on kaže, velike drame čovječanstva.

Da bi jedna opera postala dramom budućnosti, motiv njene radnje mora proizlaziti iz mita jer su u njegovim simboličkim događanjima, za razliku od povije­snih činjenica, sačuvana sjećanja na ono što predstavlja “Vječno-Ljudsko”. Gotovo sve njegove opere nastale su na temelju germanskih i skandinavskih mitova i legendi, te srednjovjekovnih epova. Načela obnovljene opere Wagner je, osim u brojnim radovima, detaljno obrazložio u svom opsežnom djelu Opera i drama (1851.).

Ideja drame budućnosti, uz nužne formalne izmjene u strukturi opere, postaje prvi put izrazitije prisutna u njegovoj četvrtoj operi Ukleti Holandez (1841.-1843.) te u Tannhäuseru (1843.-1845.), i otada će je u svojim poznatim opernim ostvarenjima nastaviti usavršavati. Lohengrin (1845.-1848.) je prva opera u potpuno Wagnerovom stilu. Uslijedila je zatim čuvena tetralogija Prsten Nibelunga, stvarana dvadeset i šest godina, (1848.-1874.), koja se sastoji od opera Rajnino zlato, Walküra, Siegfried i Sumrak bogova. U prekidima rada na tetralogiji Wagner je napisao druga dva značajna djela: Tristana i Izoldu (1857.-1859.) i Majstore pjevače (1861.-1867.), a nakon dovršetka tetralogije nastala je posljednja opera Parsifal (1877.-1882.).

Legenda o Gralu, koja mu je već ranije poslužila u operi Lohengrin, još jednom ga je inspirirala za Parsifala. Prva skica Parsifala nastala je 1857. g. na temelju epa Wolframa von Eschenbacha iz 1210. g., najpoznatijeg njemačkog srednjovjekovnog pjesnika, ali i drugih legendi o Gralu. Dvadesetak godina kasnije, Wagner cijelu godinu dana piše libreto stvarajući oko osnovne jezgre Eschenbachova epa čitav niz situacija i likova. Sljedećih pet godina, u periodu od 1877. do 1882. g., radi na kompoziciji ove “sakralne muzičke drame”.

Parsifal se smatra izrazito statičnom operom i taj je vizualan dojam u skladnom kontrapunktu s nutarnjom dinamikom, s dubokom dramom koju pokreću likovi i koja te iste likove pokreće. Ova nevidljiva akcija je, kako kaže Wagnerov biograf Lichtenberger: “duboki pokretač, živa duša djela”. Sve likove karakterizira slojevitost i teško ih možemo automatski svrstati u određene crno-bijele mentalne obrasce. Oni u pojedinim situacijama, kada to najmanje očekujemo, reagiraju nepredvidljivo. Ovim iznenadnim obratima Wagner transformira naš položaj promatrača u položaj sudio­nika, približavajući nas srcu i stvarnosti ove ljudske drame.

Poznata monumentalnost Wagnerovih uvertira u Parsifalu dostiže nadzemaljsku dimenziju. U njegovom prepoznatljivom stilu pred nama izranjaju osnovne karakteristične muzičke zamisli (tzv. lajtmotivi) svega onoga što će se u samoj operi odvijati. Čini se kao da na jednom nevidljivom planu dobivamo obrise vizija likova, ideja i predmeta te zakona sudbine, koja ih sve povezuje u jednom neumitnom smjeru. Sam kompozitor daje uvertiri moto: “Vjera, nada, ljubav”, i s tom namjerom uvodi nas u radnju koja otpočinje u šumi u kojoj se nalazi skriveni Gralov dvorac. U njemu se čuvaju sveti predmeti: Gral – simbol nutarnjeg, ispunjenog života i tajnog znanja, i koplje – oružje volje koje samo svjesno usmjereno može biti korisno, inače se pretvara u svoju suprotnost. Spletom okolnosti, upravo se to dogodilo Gralovom kralju Amfortasu koji zbog rane zadobivene vlastitim kopljem trpi strašnu bol. Vitezovi, čuvari Gralovog dvorca, dobivaju od Grala posebnu snagu, jedino ako je upotrebljavaju za dobro i pravdu; međutim, svako otkrivanje Grala, koje Amfortas zbog svoje funkcije mora voditi, stvara mu dodatne, nepodnošljive muke.

U svom mračnom zamku na rubu šume boravi zli čarobnjak Klingsor. Amfortasov otac Titurel smatrao ga je nedostojnim da postane Gralov vitez. Povrijeđeni je Klingsor zadobio čarobnu moć i pusti je predjel u blizini Gralove šume pretvorio u prekrasan vrt koji je nastanio zavodljivim djevojkama. Naslijedivši Titurela, Amfortas je pokušao slomiti Klingsorovu moć. Međutim, Amfortasa je zavela lijepa Kundry, a Klingsor mu je, ranivši ga, oduzeo sveto koplje. Amfortas, očajan zbog svoje slabosti, dubokim kajanjem zadobiva proročanstvo ispisano na svetoj posudi, po kojem mu samo jedan čovjek može pomoći: “onaj koji spoznaje kroz suosjećanje, nevina luda, nada je u onome kojeg sam izabrao”.

U ovom prvom dijelu Wagner postepeno oslikava čovjekovo polje svijesti, simbolički predočeno šumom. Mistično, životno središte te šume Gralov je dvorac u kojem je skriven Gral, dostupan samo onima koji su ga dostojni.

Gralov dvorac nevidljiv je običnim očima, iako predstavlja čovjekovu jedinu stvarnost, za razliku od Klingsorova zamka koji je lakše dostupan i vidljiv mada, kako nam Wagner otkriva u drugom činu, predstavlja veliku iluziju i ono nestvarno.

Na rubu osviještenog ljudskog djelovanja nalazi se područje nesvjesnog i opasnog. Ono je prikazano pustim predjelom u kojem će onaj niži, ali vrlo moćan aspekt čovjekove materijalne svijesti izgraditi bujni vrt ispunjen brojnim privlačnim zamkama. Wagner nam na samom početku ukazuje na narušenu ravnotežu u kojoj Amfortas, istinski kralj i čuvar svetog, pada kao žrtva jednog trenutka nepažnje i slabosti. Ova je narušena ravnoteža okidni mehanizam koji pokreće sve likove radnje i upliće ih u proces koji vodi ponovnom uspostavljanju harmonije. Taj će proces pružiti sudionicima prilike kroz koje će se moći odlučiti, promijeniti, iskupiti.

Između dva osnovna pola čovjekove nutrine, višeg i nižeg, kreće se Kundry, gospodarica Klingsorovih djevojaka, ali i vidarica i čarobnica koja pomaže Amfortasu. Ona je duša, nositelj ljudskih psiholoških karakteristika koje su u stalnom, nemirnom previranju, krećući se od jednog do drugog pola. Kundry je u potpunoj moći Klingsora i često boravi u šumi Gralovog dvorca, u društvu vitezova od kojih je mnoge zavela, ali se istovremeno dubokom požrtvovnošću i bez očekivanja zahvale ili nagrade pokušava iskupiti za svoja pogrešna djela.

Spas za Kundry, kao i za Amfortasa označava dolazak Parsifala. Značenje njegova imena, kako tumači Wagner u jednom svom pismu, dolazi od arapskih riječi parsi, čist i fal, priprost, luda, a u operi ga otkriva proročanstvom – nevina luda, onaj koji spoznaje kroz suosjećanje. Međutim, da bi ova nevina, jednostavna duša ispunila svoju misiju, mora je najprije prepoznati i mora svoje čisto, ali nesvjesno djelovanje pretvoriti u odgovorno. Wagner nam upravo ukazuje na taj put nutarnjeg sazrijevanja i odrastanja kojeg Parsifal započinje tako da se otisne od poznatih, ustaljenih okvira i upusti u nepoznato, u avanture. Ustaljene navike, kao i želju da se iz straha zbog mogućeg gubitka pod svaku cijenu zadrži postojeće staro stanje, u operi predstavlja lik njegove majke. Gorka životna iskustva u kojima je izgubila muža nagnala su je u bijeg od stvarnosti, u svojevrsnu izolaciju u kojoj će odgojiti Parsifala, držeći ga daleko od ljudi. Ipak, nakon slučajnog susreta s vitezovima, Parsifal je napušta i započinje svoje lutanje.

Parsifal nema jasnu viziju kamo krenuti, a kako je čist i prostodušan, neobjašnjiva nutarnja snaga ga vodi do skrivenog Gralovog dvorca. Loveći zabranjene životinje u Gralovom području otkriva ga Gurnemanz, stari Gralov vitez, koji u Parsifalu naslućuje onoga kojeg je proročanstvo izabralo. U psihološkom smislu Gurnemanz predstavlja dvojnu prirodu razuma, s jedne strane objektivnu i intuitivnu, s druge subjektivnu i sumnjičavu. Zato Gurnemanz, uz svečanu “Muziku preobražaja”, najprije vodi Parsifala do prostorije u kojoj se priprema sveta večera i otkrivanje Grala, da bi ga nakon svega protjerao smatrajući kako njegov dolazak nije donio očekivani spas.

Ovaj se posljednji dio prvog čina i muzički i scenski doima nadnaravnim. Kroz vrlo jednostavne pokrete i božansku muziku otkriva se tajanstveni Gral, izvor života i boravište najdubljeg ljudskog znanja. Parsifal nepomično promatra strahovitu Amfortasovu muku, koju on podnosi s krajnjim naporom, dok njegovi vitezovi primaju životnu snagu. Odjednom, proboden žestokim bolom, hvata se za srce; patnja drugog postaje i njegova vlastita. Osjećajem samilosti za onoga koji pati Parsifal dolazi do svoje prve spoznaje, ali on time nije ispunio Gurnemanzova očekivanja. Izgnan iz Gralovog dvorca, Parsifal će morati ponovno pronaći put prema središtu koje je izgubio, ali ne više vođen slučajem nego vlastitom voljom.

Ipak, da bi iznova došao do tajanstvenog središta, Parsifal mora pobijediti Klingsora. Zli čarobnjak zna za njegov dolazak, ali mu je potrebna Kundry da bi ga pobijedio. Ona je već u Gralovoj šumi susrela Parsifala i sada se pokušava oduprijeti Klingsorovom naređenju. Međutim, Klingsor je njezin gospodar i ona se pokorava. Tada od njega dobiva podrugljivu poruku: “Onaj koji te odbije, oslobodit će te: pokušaj s ovim mladićem koji se približava”. Zanimljivo je da ključ za oslobođenje Kundry Wagner stavlja u usta mračnog Kling­sora koji nam ovdje otkriva veliku tajnu ljudske psihe, nesretne pod vlašću nagona i želja tijela kojima se ne može oduprijeti. Oslobođenje psihe od okova tjelesnog i prolaznog moguće je ukoliko čovjekov duh svojom čistoćom odbije od sebe iluzije. Parsifal odbija zavođenje Kundry kojom upravlja Klingsor i po drugi put u svom srcu doživljava neizmjernu bol. On spoznaje svoj zadatak, spasiti sve one koje je Kundry zavela i spasiti nju samu. Parsifal joj nudi pomoć ako mu pokaže put do Amfortasa. Kundry konačno pristaje, ali pod uvjetom da joj pokloni trenutak svoje ljubavi. Kako Parsifal ne pristaje na to, Kundry poziva u pomoć Klingsora koji na njega baca sveto koplje. Međutim, koplje se zaustavlja nad Parsifalovom glavom, on ga uzima i njime oblikuje znak križa. U tom trenutku nestaju sve iluzije, mračni se dvorac ruši ostavljajući pustoš u kojoj sada preostaje jedino Kundry. Parsifal odlazi sa svetim kopljem u rukama, upućujući joj poruku: “Ti znaš gdje me ponovno možeš naći.”

Nakon mnogih godina lutanja Parsifal se jednog lijepog proljetnog jutra konačno približava Gralovoj šumi; međutim, ondje se štošta promijenilo. Već poprilično ostario, Gurnemanz živi kao isposnik na rubu šume, a Kundry, sada smirena, spremna je jedino služiti. Kada su u daljini ugledali Parsifala, u prvi ga tren nisu prepoznali i Gurnemanz vrlo podozrivo naređuje strancu da odloži oružje. Parsifal se pokorava, a Gurnemanz biva duboko ganut prepoznavši Amfortasovo sveto koplje i mladića kojeg je nekada protjerao. Parsifal im priča o svojoj radosti što je nakon brojnih kušnji i dugog traženja konačno pronašao put. Gurnemanz mu otkriva teške nedaće koje su nakon njegova odlaska zadesile dvorac i vitezove, jer Amfortas više nije htio vršiti obred otkrivanja Svetog Grala. Tako su vitezovi slabili iz dana u dan, a on sam je pobjegao iz dvorca i postao isposnik. Parsifal, uvjeren da je on krivac za to, pada gotovo onesviješten i Kundry i Gurnemanz ga odvode na sveti izvor da se pročisti i smogne snage do kraja ispuniti svoju misiju. Umoran, Parsifal moli da ga odvedu do Amfortasa i saznaje da njegovi vitezovi pripremaju sahranu Titurela za vrijeme koje će Amfortas posljednji put otkriti Gral. Pročišćen svetom tekućinom i mirisima, Parsifal, sada novi Gralov kralj, najprije obavlja krštenje Kundry obraćajući joj se s ljubavlju: “Ovo je prva dužnost koju činim… vjeruj u svog osloboditelja”. Ovim elementom Wagner ukazuje na prvi važni rezultat dugog napora sazrijevanja i duhovnih nastojanja. Jer nije dovoljno samo uništiti Kling­sora i njegove mračne obmane, nije dovoljno samo osloboditi psihu služenja Klingsoru. Potrebno je psihi vratiti povjerenje u njezina pravog gospodara, kako bi mogla izražavati svoje stvarne vrijednosti.

Nakon ispunjenja tog dijela svog zadatka, krug Parsifalova traganja konačno se zatvara. Otpočinje završni obred u onoj istoj dvorani u kojoj je nekoć kroz samilost spoznao bol. Vitezovi postavljaju Titurelovo tijelo na odar, donose bolesnog Amfortasa, te zauzimaju svoja mjesta u krugu. Amfortas se, sasvin iscrpljen od muka, opire razotkriti Gral. Tada istupi Parsifal i svetim kopljem zacijeli Amfortasovu ranu te naredi otkrivanje Grala. Dok predan molitvi podiže čudesnu posudu, u dvorani se pojačava tama, a iz visine se počinje širiti svjetlost. Gral je zasjao, a nad Parsifalom zalepršala golubica. Istovremeno, Kundry umire očiju uprtih u njega, a Amfortas i Gurnemanz kleknu, odajući mu počast. Jedan ciklus se završio i novi kralj je zauzeo svoje prijestolje.

Međutim, njegova pobjeda tiče se svih i povlači za sobom njihove velike promjene. Titurel, kao simbol starih i ostvarenih vrijednosti, umire jer je ispunio svoju ulogu; Gralovom dvorcu kojeg je sagradio više nije potrebna njegova zaštita. Zašto Kundry umire? Wagner je očito želio naglasiti vječnu istinu – da bi nastalo nešto istinski novo, potrebna je žrtva i uništenje svega beskorisnog, svega onog što u postojećem obliku više ne može vršiti svoju istinsku funkciju. Ali, dok na samrti gleda Parsifala, ona poput ogledala poprima njegov odraz što je u tradicijama istinska uloga psihe. Taj odraženi duh postaje novo biće simbolički predočeno golubicom – dušom koja je oslobođena i pročišćena kadra letjeti. Gurnemanz je konačno uvjeren u stvarnost Gralom danog proročanstva. Podvojeni razum postaje siguran i odlučan. Amfortas je središnja os koja povezuje staro i novo, nesavršeno i savršeno, početak i krajnji cilj. Iako nedovoljno čist iznutra, on je ipak sačuvao ono što je sveto, trpeći krajnje muke i nadajući se ispunjenju proročanstva. Zato na kraju dobiva oslobođenje prihvaćajući s poštovanjem novog čuvara Grala. Parsifal je njegov duhovni sin, usavršena i pročišćena faza istog bića i iste uloge. Spoznajući kroz samilost, nevina je luda postala novi pokretač vječno obnavljajuće snage života i mudrosti.

Autor: Nataša Žaja

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

  Muzika, Nova Akropola, Parsifal, Rihard Vagner