Pisma kroz civilizacije – Iako su povijest čovječanstva i evolucija prirode obavijene velom tajni i na izvjestan način nedokučive, povezani smo s njima i nastavljamo ih preko mnogih spona.
Postoje nebrojeni tragovi koje nam je ostavilo čovječanstvo prošlosti, a koji danas stoje pred nama i govore nam o njihovu životu, iskustvu, snovima i težnjama. Razumijevanje tih tragova važno je za čovjeka koji traži viziju budućnosti, baš kao što je moreplovcu za novo putovanje važna karta. Iako je ona nepotpuna i ne može predvidjeti sve opasnosti putovanja, svaki će ucrtani svjetionik, greben, obala ili luka biti dragocjeni i životno važni tijekom putovanja. Jedan dio te karte, trag koji smo dobili u naslijeđe, za čovjeka današnjice je i pismo. Pomoću njega prepoznajemo univerzalnu potrebu čovjeka za prenošenjem i čuvanjem iskustava.
Karta za ovu plovidbu po pismima prilično je oštećena i iskidana vjetrovima povijesti, pa ako je i ne možemo u potpunosti rekonstruirati, njezini nam dijelovi mogu poslužiti kao spomenici jedne neutažive, ali izuzetno djelotvorne težnje za istinom.
Piktografsko ili slikovno pismo
Piktografsko ili slikovno pismo jedan je od najstarijih oblika sustavnog zapisivanja misli i događaja. Sastoji se od, kao što mu sam naziv kaže, niza pojednostavljenih sličica pri čemu svaki pojedini znak ili sličica doziva u čitateljevu svijest određene događaje i stvari koje on asocijativno veže uz taj znak. Nizanjem i grupiranjem znakova ili sličica moguće je prikazati neki događaj ili fiksirati neku misao. Za piktografsko je pismo svojstveno to da ga nije potrebno posebno učiti, da nema točno određen i konačan broj znakova niti znakovi imaju točno određen oblik ili značenje. S jedne strane u tome leži prednost piktografije jer takvo pismo nadilazi granice jezika, pa je manje-više razumljivo ljudima koji ne govore istim jezicima. S druge strane, takve znakove može pročitati samo onaj tko zna njihovo značenje. Upravo nam ta neposrednost piktografskog pisma onemogućuje da saznamo nešto više o jeziku naroda koji ga je stvorio.
Najpoznatije slikovno pismo svakako su egipatski hijeroglifi. Iako su riječju hijeroglifi Grci prvenstveno označavali drevno egipatsko pismo, od XIX. stoljeća ta se riječ počinje upotrebljavati kao izraz za označavanje svih slikovnih pisama starih naroda.
Slikovnim se pismom na ovaj ili onaj način služimo i danas. Strelica koja ukazuje na smjer kojim trebamo krenuti, većina prometnih znakova i slično, elementarni su piktografski oblici u svakodnevnoj upotrebi.
Ideogramsko pismo
Ideogramsko pismo nastalo je iz potrebe za predočavanjem riječi koje nije bilo moguće jednostavno naslikati i u tom smislu predstavlja viši razvojni stupanj piktografije. Ideogrami ne predstavljaju događaje shematskim crtežima cjelovitih figura ili predmeta, nego crtežima reduciranim do osnovnih, karakterističnih elemenata predmeta koji se prikazuju. Na primjer, to znači da se za pojam čovjeka više ne crtaju svi dijelovi njegova tijela, nego samo jedan, i to onaj najkarakterističniji koji postaje znak – simbol njega cijeloga.
Temelji za razvoj pravog, fonetskog pisma stvoreni su u trenutku kada su se, umjesto da se smišljaju novi ideogrami za izražavanje jezičnih pojedinosti, počeli upotrebljavati neki postojeći za riječi koje se jednako ili slično izgovaraju. Fonetskoj upotrebi ideograma pogodovala je i priroda nekih jezika, na primjer staroegipatskog i kineskog. Naposljetku se iz mješovitog ideogramsko-fonetskog pisma razvilo slogovno te fonetsko pismo.
Jedina sustavna ideogramska pisma koja su danas u upotrebi pisma su Kine i Japana, iako primjere upotrebe ideograma susrećemo i u našem svakodnevnom životu. Tu se ubrajaju rimski i arapski brojevi, znakovi interpunkcije, matematički, astrološki, meteorološki znakovi i mnogi drugi.
Egipat
Pismo drevnih Egipćana bili su hijeroglifi. Egipćani su ih stvorili i razvili te se pretpostavlja da su ih upotrebljavali za grafičko prikazivanje isključivo egipatskog jezika. Sa svojom izvedenicom – demotskim pismom – ostali su u upotrebi do otprilike polovice VI. stoljeća, otkad datira posljednji pronađeni natpis ispisan hijeroglifima iz vremena vladavine prvog bizantskog cara Justinijana I.
Egipćani su svoje pismo nazivali m-d-r n-t-r, što znači uklesani znaci. Riječ kojom se danas označava to drevno egipatsko pismo ustvari je grčkog podrijetla, a sastoji se od riječi hieros, u značenju svet, i riječi glyfo, u značenju klesati. Hijeroglifi su, naime, prvotno uklesavani u kamen i ucrtavani u glinu i bili su namijenjeni ispisivanju sakralnih tekstova u piramidama, hramovima i grobnicama. Velika se pažnja pridavala ispisivanju natpisa, ne samo zbog njihova sadržaja, već i zbog toga što nisu bili namijenjeni vjekovima, već vječnosti, ne pojedincima, nego budućim generacijama.
U starijem stupnju razvoja hijeroglifi su bili simboličko pismo, pri čemu je za svaki pojam, konkretni ili apstraktni, postojao odgovarajući slikovni znak. Svaka pojedina sličica označavala je ono slovo, onaj glas kojim je počinjala riječ koja je označavala predmet prikazan sličicom. U kasnijoj razvojnoj fazi Egipćani su izabrali dvadeset i četiri, a nakon toga trideset hijeroglifa koje su upotrebljavali za isto toliki broj glasova svoga jezika. U najstarijim natpisima hijeroglifi su se ispisivali poredani odozgo prema dolje, u kasnijim slijeva nadesno, a samo ponekad obratno.
Sve češćom upotrebom papirusa dolazi do pojednostavljenja i skraćivanja hijeroglifskih znakova, što ima za posljedicu razvoj demotskog pisma koje se pojavljuje kao potreba za što bržim načinom pisanja, a karakterizira ga spajanje više znakova hijeroglifskog pisma u jedan znak. Uglavnom se upotrebljavalo u svjetovne svrhe, za pisanje književnih djela, u administraciji, vojsci i trgovini.
Hetitsko carstvo
Kapadokijska visoravan u unutrašnjem dijelu Male Azije bila je domovina nestale civilizacije Hetita (1500. – 600. g. pr. Kr.). Izuzetna ratnička vještina, disciplina, visoka moralnost te kulturna profinjenost koje naslućujemo iz sačuvanih materijalnih ostataka, ukazuju na visokorazvijenu civilizaciju koja je posjedovala duboke spoznaje o prirodi i čovjeku.
S ostalim elementima babilonske kulture Hetiti su prihvatiliklinasto pismo koje su upotrebljavali isključivo u svjetovne svrhe, u državnim i trgovačkim poslovima.
Za religiozne potrebe i na umjetničkim predmetima od kamena i metala (bronce, olova, srebra) upotrebljavali su slikovno pismo, odnosno hijeroglifsko pismo koje je, unatoč velikoj sličnosti egipatskim hijeroglifima, ostalo neodgonetnuto do danas zbog nepoznata jezika kojim su govorili.
Mohenjo Daro
Dolina rijeke Inda i njezina četiri pritoka, poznata pod zajedničkim nazivom Penjab (petorječje), bila je sjecište visokorazvijenih kultura.
Na području današnjeg Pakistana iskopane su 1922. godine, ispod tisućljetnog mulja, ruševine gradova Mohenjo Daro i Harapa, ostaci jedne iščezle i zaboravljene civilizacije visokorazvijene kulture. Osim veličanstvenih arhitektonskih iskopina, na nalazištu je pronađeno oko dvije i pol tisuće amuleta većinom kvadratna oblika, iako ih ima i u obliku trostranih, četverostranih i višestranih prizmi. Izrađeni su većinom od steatita ili zemljaste rude, ali i od gline i slonovače. Podsjećaju na pečatnjake, iako su se mogli nositi i oko vrata kao amajlije ili amblemi. Reljefi i natpisi koji se pojavljuju na njima pisani su zasad nepoznatim pismom slikovnog tipa i prikazuju razne mitološke scene izrađene vrlo visokim umjetničkim stilom. Na njima su prikazi božanstava, najvjerojatnije zaštitnika onih koji su ih nosili.
Uskršnji otok
Usred beskraja Pacifika nalazi se ovaj usamljeni otok vulkanskog podrijetla, jedna od najvećih kulturno-povijesnih zagonetki posljednjih stoljeća. Njegovi kameni kipovi divovskih razmjera što se uzdižu duž obale na izvedenim terasama kao da dočekuju putnike namećući im uvijek ista pitanja: tko, kada, kako i radi čega ih je postavio?
S nestankom starosjedilaca nestala je jedna visokorazvijena prapovijesna kultura, a s njom i sjećanje na pismo koje je pronađeno na dvjestotinjak drvenih ploča. Nazivali su ih kohau-rongo-rongo, odnosno drvo koje govori.
Pismo koje se pojavljuje na tim pločama uglavnom je piktografskog karaktera. Mogao ga je čitati jedino onaj koji je tekst znao napamet, pri čemu su likovi ljudi, životinja, riba i slično služili samo kao podsjetnici na temelju kojih se razvijala priča. Do danas nije otkriven sadržaj tih ploča jer je praktički nemoguće otkriti značenje pisma bez poznavanja jezika.
Postojala su dva oblika tog pisma; staro pismo koje su poznavali samo izabrani pojedinci, vladar i visoki svećenici, a služilo je za prenošenje najdubljih spoznaja; drugi oblik tog pisma služio je za pisanje kronika.
Znanost do sada nije uspjela ustanoviti odakle potječe pismo s Uskršnjeg otoka, ali je pronađena zapanjujuća sličnost s pismom kulture Mohenjo Daro. Postoji vrlo veliki broj sličnih znakova, iako su neki potpuno identični. Unatoč činjenici da su te kulture prostorno odvojene oko dvadeset tisuća kilometara, a vremenski oko pet tisuća godina, podudara se čak oko stotinu i šezdeset znakova.
Kretska pisma
Na Kreti, najvećem otoku Egejskog mora, mjestu na kojem su dolazile u dodir kulture triju kontinenata staroga svijeta, razvila se visoka civilizacija brončanog doba – minojska ili egejska civilizacija. Sudeći po mnogobrojnim arheološkim ostacima, ta je civilizacija bila izuzetno bogata i moćna. Što se tiče pisanih nalaza, minojska je civilizacija stavila pred znanstvenike još uvijek neriješenu zagonetku pisma i jezika. Za sada je poznato da su upotrebljavali dva piktografska i dva linearna pisma (linear A i linear B) i da je iz jednog od njih nastalo feničko pismokao preteča grčkog, a kasnije i mnogih poznatih europskih pisama.
Analizirajući svako pojedino slovo feničkog alfabeta, na osnovi vrlo bogate ostavštine iz mitologije naroda staroga vijeka te simbolike brojeva, odnosno redoslijeda mjesta pojedinih slova u alfabetu, njemački filozof i kulturolog Thomas Schneider došao je do zaključka da alfabet nije slučajni skup slova, nego grafički sažeti mit o umirućem i uskrsavajućem Bogu, sličan mitovima o Ozirisu, Tamuzu, Dionizu, Balduru i bezbrojnim drugim božanstvima živih i mrtvih religija. Red alfabeta, prema Schneideru, započinje simbolom života, a završava simbolom smrti.
Na temelju alfabetskih znakova Schneider je rekonstruirao mit o jednom božanstvu koje je imalo simbolički oblik bika i bilo obožavano kao bog Sunca, a kao sveto oružje nosio je dvostruku sjekiru (labrys). Bio je to bog-kralj i sudac, stvaratelj neba i zemlje, ratnik i pobjednik.
Na zapadu Europe – ogamsko pismo
To najegzotičnije pismo Europe, koje najčešće nalazimo u Irskoj i Walesu, naziva se galskom riječju ogam, a vjeruje se da ga je stvorio istoimeni keltski bog. Postoje teorije prema kojima je ime tog pisma izvedeno iz grčke riječi agma, kao i da je nastalo prema istoimenom kamenu ispisanom tim znacima, a koji su Kelti stavljali u grobove.
Podrijetlo samog pisma također je nejasno. Najčešće ga nalazimo na drvenim daščicama, bojnim štitovima i sličnim predmetima te nadgrobnim spomenicima.
Smatra se da je ogam bilo magijsko pismo druida koje je po svom karakteru bilo vrlo jednostavno. Sastojalo se od dvadeset slova podijeljenih u aicme, četiri grupe od po pet slova. Aicme su predstavljale kombinacije jedne do pet okomitih ili kosih crtica koje kao grane iz stabla izlaze iz jedne ili druge ili obje strane osnovne debele crte.
Svako pojedino slovo dobilo je naziv prema nekoj biljci, a cijela se abeceda nazivala bethe-luis-nim, što u prijevodu znači breza-brijest-jasen. Svaki je suglasnik predstavljao ime jednog od 13 mjeseci koji su trajali 28 dana. Svaki samoglasnik simbolički je predstavljao jedan dio godine i odgovarao je godišnjim svetkovinama.
Priredile: Svjetlana Pokrajac i Branka Žaja
Tekstovi o istoriji na portalu P.U.L.S.E
Pisma kroz civilizacije added by P.U.L.S.E on
View all posts by P.U.L.S.E →