Termin radnik ima korijen u riječi rad. Višeznačno mu je značenje, no eliminiramo li čisto stručne definicije (primjerice, u fizici ili kemiji), smisao mu možemo svrstati pod “svrsishodnu djelatnost radi postizanja korisnog učinka”, uz ili bez ikakve naknade. Lingvistički gledano, i kopkanje nosa je vršenje rada, a iz djetinjstva nam je jasno koja je svrha toga, no takve “svrsishodnosti” nas neće zanimati. Daklem, svatko tko vrši rad može se nazvati radnikom. Rad može biti umni i fizički, a obavljače obje vrste rada smatramo radnicima. Ne djelatnicima, niti zaposlenicima, kako se pobjedom kontrarevolucije nastoji degradirati taj pojam, s obzirom da je usko povezan sa klasnom strukturom društva. Prvi maj je Praznik rada, a ne Praznik djelatnosti, dok je sv. Josip bio radnik-stolar a ne djelatnik-stolar, pa i Crkva slavi blagdan Svetog Josipa Radnika (Praznik rada ima prerevolucionare konotacije!). Nema li radničke klase (bar pojmovno), misli kapital, onda ne može biti ni klasne borbe, a potom smo mi – kapitalisti – na konju. Do besvijesti (radnikove) možemo eksploatirati radnika, ubivši u njemu svijest o pripadnosti vlastitoj klasi. Ne možeš pripadati nečemu što ne postoji, zar ne?

Pod radnikom ćemo nadalje smatrati, i u tom smislu rabiti pojam, svakog čovjeka koji u osnovi raspolaže samo vlastitom radnom sposobnošću (bez sredstava za proizvodnju) stavljenom u najam kapitalista, poduzetnika, tajkuna – bio on individualnog, korporacijskog ili državnog tipa – kako bi stekao sredstva za preživljavanje. Bez obzira vršio li za svog gazdu umni ili fizički rad, on je u odnosu na njega u podređenom položaju, lišen bitnijeg utjecaja u pitanjima od značaja za radnu organizaciju i proces proizvodnje, otuđen od rezultata vlastitog rada, niti je u stanju sudjelovati u pravednoj raspodjeli dobiti koja proizlazi iz njegove djelatnosti. Na milost i nemilost je izložen proizvodnim odnosima koje kapital (uz asistenciju napredujuće tehnologije) diktira mimo njegove volje, a za svoje pravice prinuđen se boriti preko neideološke sindikalne organizacije (ukoliko im je dozvoljeno uspostaviti je) koja bi radnike trebala, u pregovorima s poslodavcem, zastupati u vrlo ograničenom dijelu spektra njegovih stvarnih interesa (zaštita na radu, zahtjevi za povećanjem plaća i slično). Rasparčavanje sindikata odgovara kapitalu, jer se time sprečava povezivanje radnika u klasnu cjelinu koja ima – što ovima postaje sve nevidljivije – zajedničke interese. Oslobođenje patronizacije od vlasnika kapitala i učešće u donošenju odluka, napose onih o raspodjeli i ulaganju dobiti. Rad je, kažu stvorio čovjeka, a čovjek nije “oruđe koje govori” i poslušno izvršava naloge gospodara – bio on robovlasnik, feudalac ili kapitalist. Ideološko politički gledano, pod radnikom se općenito smatra član radničke klase, a nju tvore najamnici u okviru nekog obrta ili poduzeća. Kao takav, on može ali ne mora – što je danas sve zastupljenije – imati formiranu klasnu svijest. Često protivnici ovakvog stava ističu primjer čovjeka koji posjeduje proizvodno sredstvo (primjerice, kompjuter) na kojem radi, pa provokativno – ne razumijevajući stvari – pitaju: a što je onda on, kapitalist ili radnik? Odgovor je jasan; potonje – sve dok sam sudjeluje u “proizvodnom” procesu (izradi softvera, primjerice), ali unajmljivanjem radne snage bez ikakvog prava odlučivanja, postaje kapitalist, napose ako je izrabljuje.

U okviru sve življe socijaldarvinističke paradigme, društvo se nastoji prikazati kao skup jedinki koje imaju jednake mogućnosti za svoju realizaciju, bez obzira na vlastite psihofizičke karakteristike (što je već samo po sebi nonsens koji poništava pretpostavku “jednakih mogućnosti”), a onda se sve svodi na borbu za opstanak. Fol smo se “uljudili”, pa se uglavnom govori o opstanku na tržištu. Čovjek kao jeste “naše najveće bogatstvo”, ali degradiran na “oruđe koje govori” gubi veliki dio svoje ljudskosti, postajući okljaštren. Od čega? Osim sakaćenja skupa psiholoških karakteristika koje ga u pravom smislu definiraju osobom, od onog za što ga kapital koristi – akumulacije profita!

„Ključno je da kapitalist putem tog viška kontrolira proces proizvodnje, a kontrola nad proizvodnjom omogućava kapitalističkoj klasi kontrolu na društvom.“, (B.Horvat)

Nije dakle toliko bitna eksproprijacija vlasništva, koliko ograničenje ekonomskih probitaka (baziranih na iskorištavanju radne snage) koji proizlaze iz privatne kontrole nad vlasništvom. Oni se moraju ograničiti, postati društveni, kako bi se spriječila kontrola uske klase posjednika nad cijelim društvom. Postojanje obiteljskih gospodarstava, privatnih obrtnika i poljoprivrednika, nije nespojivo sa socijalizmom. Ograničenja su posvuda prisutna u ljudskom društvu: ograničenje onečišćenja zraka, voda, tla i namirnica; ograničenje biračkog prava na punoljetne; zabrana točenja te kupovnje alkohola i cigareta maloljetnicima; ograničenja nivoa buke; ograničenje brzine na cestama; zakonska ograničenja spolnog odnosa s maloljetnicima; ograničenje garancije štednih uloga do određene razine; stavljaju se ograničenja i na razvoj uvođenjem tzv. održivog razvoja (koji zadovoljava potrebe današnjice, a pritom ne ugrožava potrebe budućih generacija), da ne nabrajamo dalje. Nema dakle nikakvog razloga da se na imovinu i plaće ne uvede ograničenje kao i oporezivanje ukupnog bogatstva po progresivnoj stopi, a sve radi općedruštvene koristi. Misli li netko da ministru sa (između ostalog) dvanaest stanova i isto toliko garaža, od čega je devet stanova njegova supruga stekla „darovnim ugovorima“ – uz gomilu sirotinje i beskućnika po cestama – nepotrebno ograničiti pošteno(?) stečenu imovinu, onda je on milijunima svjetlosnih godina daleko od etike, morala, pravde, kršćanstva, milosrđa, humanizma. On je naprosto spodoba, stjecajem okolnosti iz životinjskog zalutala u ljudski svijet. Takvi, u očajničkom strahu za svoju imovinu, prigovaraju kako bi uravnoteženje plaća značilo da „netko živi na grbači marljivih, produktivnih ljudi“, praktično eksplicitno smatrajući najveći dio čovječanstva ljenčinama i neproduktivnim teretom. Rentijerstvo (ili prodaja poklonjene imovine, iz prethodnog primjera) je upravo to – neproduktivna djelatnost svaljena na grbaču radnika, kojem crpi ono što je isti zaradio već ionako podcijenjeniim vlastitim radom.

Mondragon, uspješna baskijska firma utemeljena još 1956. godine (inicijativom katoličkog svećenika!) na principu radničkog (samo)upravljanja

”…posluje na principima participacije i solidarnosti po principu član=radnik=vlasnik. Nakon privremenog ugovora od jedne ili dvije godine, svaki radnik može postati član zadruge ako uplati 15 000 eura kapitala što mu omogućuje pravo glasa oko izbora rukovodstva i pravo da sam bude izabran. Solidarnost se manifestira izvana na način da se 10 posto profita godišnje preusmjerava na zajednicu, a iznutra u vidu raspodjele plaća koja se vrši u omjerima 1:5, odnosno 1:8 u najvećim tvrtkama”, izložio je Etxeberria. Iako se ovakav omjer uvelike razlikuje od klasičnih korporacija u Španjolskoj gdje je prosjek 1:70, vrijedi napomenuti da je u Mondragonu omjer nekoć bio 1:3 što pokazuje da je s godinama i ovdje došlo do rasta nejednakosti u prihodima.“

Nije to jedinstven slučaj koji pokazuje moguću sintezu ekonomije, pravde i općedruštvene koristi. Svatko tko se zaklinje u formalnu, kapitalističku demokraciju, mora se zamisliti nad riječima svojevremeno najpoznatijeg američkog politologa Roberta Dahla:

„Ako je demokracija opravdana u upravljanju državom, onda mora također biti opravdana u upravljanju privrednim poduzećima; i reći da nije opravdana u upravljanju privrednim poduzećima znači implicirati da nije opravdana u upravljanju državom.“.

U javnom životu glasaš po volji, a u radnom životu trpiš autoritarnost gazde, koga imaš slušati, bez maštarija o slobodi i jednakosti, pojednostavljuje Horvat. To je postojeće stanje stvari, s malo veze sa suštinom humanističke demokracije. Akumulacija dobiti je osnovni interes kapitala, i u tu svrhu se – u oštroj konkurenciji firmi – nastoje smanjiti troškovi proizvodnje, uglavnom na teret radnika (automatizacija i kompjuterizacija idu u istom pravcu, jer smanjuju potrebu za radnom snagom), bilo otpuštanjem “tehnološkog viška” (svijesno se uvode dehumanizirajući pojmovi), bilo smanjenjem plaća ili držanjem radne snage na minimalcu (u SAD se realna plaća ne mijenja već desetljećima!). Sve ide samo u jednom smjeru, povećanju profita. Primjerice, ako je firma prošle godine ostvarila dobit 40% veću u odnosu na prethodnu, onda se za ovu planira rast od 60%. Ukoliko, uslijed tržišnih zakonitosti (koje nisu prirodne, već do njih vodi koncepcija organizacije tržišta) dobit bude manja od planirane, to se smatra negativnim pokazateljem (gubitkom) pa se ide na otpuštanje radne snage, kako bi dioničari mogli dijeliti nesmanjenu dividendu.

Opravdanje vladajućih elita – isturenih u prvi plan kao zastupnika interesa pozadinskih, pravih gospodara društva – u raspravi o kapitalizmu i socijalizmu, sastoji se često u tvrdnji da je socijalizam protuprirodni blud, jer takvo društvo ne leži u karakteru čovjeka. Pod njegovim karakterom oni isključivo smatraju borbu za opstanak, navodno humaniziranu prebacivanjem s biološkog na socijalno područje. No, što je ustvari ljudski karakter? Jeli on statička kategorija koja se ne mijenja tijekom vremena? Dakako da nije, a tome bi čak i više od psihologa i sociologa mogli reći filozofi, naročito etičari. Čovjek je u suštini otuđen od svoje biti, a primjedbe onih koji tu tvrdnju smatraju tlapnjom filozofirajućih pojedinaca koji ne žive u “realnom svijetu”, lomi se već na “knjizi nad knjigama”, kojom mnogi licemjerno mašu kao krunskim dokazom vlastitog humanizma:

“Ne iskorišćuj svoga bližnjega niti ga pljačkaj! Radnikova zarada neka ne ostane pri tebi do jutra.”, (Levitski zakonik – Lev 19,13)

Ovo je starozavjetni savjet, međutim, nalazimo u Novom zavjetu dvosmisleni pasus:

“Uvečer kaže gospodar vinograda svojemu upravitelju: Pozovi radnike i podaj im plaću počevši od posljednjih pa sve do prvih. Dođu tako oni od jedanaeste ure i prime po denar. Pa kada dođu oni prvi, pomisle da će primiti više, ali i oni prime po denar. A kad primiše, počeše mrmljati protiv domaćina: ‘Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu’. Nato on odgovori jednomu od njih: ‘Prijatelju, ne činim ti krivo. Nisi li se pogodio sa mnom po denar? Uzmi svoje pa idi. A ja hoću i ovomu posljednjemu dati kao i tebi. Nije li mi slobodno činiti sa svojim što hoću? Ili zar je oko tvoje zlo što sam ja dobar?’. Tako će posljednji biti prvi, a prvi posljednji.”, (Evanđelje po Mateju – Mt 20,8)

Gazdin odgovor da sa svojim smije činiti što ga je volja, u suprotnosti je sa pravednom isplatom radnika koji se stoga i bune; jeste da su se oni dogovorili za nadnicu, ali na kraju ispada da gazda isplaćuje (poznanicima, po vezi, svojevoljno?) više onima koji su manje radili. Oni ne zahtijevaju ništa drugo no ono što je i moto socijalizma: “Svakome prema radu”, čemu se gazda koji ih je unajmio protivi – u skladu s usvojenom “svetošću” privatnog vlasništva (kako vidimo, još od biblijskih vremena). To je u suprotnosti i sa često ponavljanom tvrdnjom, da sloboda pojedinca prestaje tamo gdje počinje oštećivati prava (slobodu) drugoga, konkretno – pravo na pravičnu naknadu za izvršen rad. No, postoji još jedno tumačenje citata, naoko usklađeno s geslom više faze socijalizma, besklasnog društva, pretpostavljeno ostvarenog u komunizmu: “Svakome prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!”; gazda je kao human (on kaže “dobar”), i svakome daje prema potrebama. Kad on ne bi ovo načelo tumačio po sasvim samovoljnim kriterijima, te bio “dobar” ne prema sirotinji, kljastima, sakatima, bolesnima i nemoćnima koji ne mogu uzeti učešća u radnom procesu, već prema onima koji radnu sposobnost nisu koristili u punom obimu kao ostali radnici. Spomenuti moto komunista odnosi se (uz one zaista nemoćne) na one koji daju puni doprinos prema stvarnim sposobnostima.

Kapital namjerno zamagljuje stvari, što i baš nije teško činiti pred očima neobrazovanih ili klasno nesvijesnih radnika, govoreći o privatnom vlasništvu “per se”, kao o svetinji koju socijalisti i komunisti žele dokinuti. A stvar je u tome da se govori isključivo o privatnom vlasništvu nad sredstvima za proizvodnju i prirodnim bogatstvima koja ne smiju biti privatizirana (ili u sasvim ograničenoj mjeri), jer pripadaju svima i moraju služiti svima. Ukoliko je ta vrsta vlasništva svetinja i ponad pravde, što je pravda negoli samo otirač o koji cipele brišu eksploatatori radništva? Smatrati svetijim od Indijanaca otetu zemlju negoli “društveno” vlasništvo kojim su se svi koristili, poznavajući samo osobno vlasništvo nad vigvamom, odjećom, lukom i strijelom (potom i konjem), mogu samo pokvareni ljudi. Postvareni ljudi, duha robujućeg stvarima. Manipulacija je još veća neprestanim spominjanjem tzv. građanskog društva, s namjerom da termin zamagli realno postojeću klasnu njegovu stratifikaciju, kako bi se stekao dojam stvarne, a ustvari fiktivne ravnopravnosti ljudskih jedinki. Suvremeno shvaćanje termina građansko društvo treba razlikovati od “buržoaskog društva”, kako to Marx upotrebljava isključivo u klasnom smislu, gdje se ljudi lišeni svojih suštinskih osobina postvaruju i svode isključivo na sredstvo zadovoljavanja vlastitih i tuđih potreba – kapitaliste i proletere. Nije potrebna suvišna filozofija da se to shvati:

“Jedino bi samoupravni socijalizam mogao postati ona društveno-povijesna osnova i ljudska perspektiva, na kojoj bi moglo doći do realnog razrješenja aktualnog i danas već akutnog protivurječja između postojećeg svijeta manipulativne organizacije i neophodnog prostora za ljudsku spontanost na nivou ili u obliku slobodne samoorganizacije. To je osnovni zahtjev epohe u ovom svijetu otuđenja i sve totalnog postvarenja, zahtjev koji je već u cjelosti formuliran u Marxa, tako da nam tu nisu potrebne nikakve teorijske novosti s bilo koje strane.”, (“Marxovo shvaćanje revolucije”, Milan Kangrga)

Ne uzimaju zalud marksisti rano kršćanstvo jednim od praizvora (lišenog mistike) svog svjetonazora.

“U višoj fazi komunističkog društva, kad nestane ropske podčinjenosti individua podjeli rada, a s njome i suprotnosti između intelektualnog i fizičkog rada; kad rad postane ne samo sredstvo za život, nego i prva životna potreba; kad sa svestranim razvojem individua porastu i produktivne snage i kad svi izvori društvenog bogatstva poteku obilnije – tada će tek biti moguće sasvim prekoračiti uski horizont buržoaskog prava, i društvo će moći na svojoj zastavi ispisati: Svakome prema svojim sposobnostima, svakome prema njegovim potrebama!”, (“Kritika Gotskog programa”, Karl Marx)

Ne razumije li netko, uz nužno osuvremenjivanje, koncizno iznesene zahtjeve iz spomenutog teksta, smatrajući ih nehumanima, on drugih svetinja ni ne posjeduje – niti ih treba – sem privatnog vlasništva. Za njega je čovjek roba kao i svaka druga, stoga je i zasnovao “tržište rada” (suvremeni analogon “tržišta robljem”) na kojem se radna snaga kupuje i vraća natrag na tržište pod uslovima koje diktira poslodavac – umišljeni humanist novog doba. On će radnika, ženu, dijete, ljubav i svako svoje emocionalno zadovoljstvo (radi se samo o imitaciji iskonskih, istinskih emocija), kupiti na podjednak način kao kilu kave ili televizor.

Naravno da bi bilo ograničavajuće sljepilo zanemariti i nijekati aktualno stanje društva, radnih i općih međuljudskih odnosa. No, nije stvar – niti je ikada u povijesti bila – u sadašnjosti, već o njenom prevazilaženju. Da nije tako, stanje bi – od kada “nas je Bog stvorio” do dana današnjega – ostalo neizmjenjeno. Postoji dinamika društvenih odnosa, i kao što su kočnice čovjekovog oslobađanja bivale historijski prevazilažene (u moru krvi), tako će i suvremeni odnosi biti zamjenjeni humanijima. Netko to ne shvaća, drugi će se fizički usprotiviti, treći nazivati utopijom (možda, ali ne i utopizmom!), četvrti reći da mi to nećemo doživjeti, što ne govori da tako neće biti. Uvjerenje u promjenu neizmjerno je vrijednija od iracionalne vjere u bogove. Interesantno bi bilo zapitati oko 86% hrvatskih kršćana, kako to da im je socijalizam utopistička ideja – a već je bilo (zasad neuspjelih) pokušaja njegove implementacije, svijet je prepun socijalističkih i komunističkih stranaka – dok dolazak Spasitelja, zalud očekivanog tisućljećima, to nije? Kritičari socijalističkog društva, temeljem propalih “realsocijalizama”, naprosto su smiješni u osudi društva koje u povijesti nikada i nigdje nije ostvareno. Kad unaprijed cijeloga sebe ulažeš u opanjkavanje nepostojećeg, dobar je znak da ni ne želiš da se ostvari. Dakako da nužne promjene ne znače barbarsko uništavanje svega progresivnog što je kapitalizam donio ljudskom rodu, bila bi to budalaština. Put revolucionarnih promjena uglavnom ovisi o tome u kojoj mjeri su ekonomske elite spremne braniti povlastice, a to povijesno rade uglavnom na krvavi način. Sumanuti eksploatatori ne vode računa o nakupljenom bijesu naroda, gomilanom godina pod njihovom torturom, rađajući postkonfliktne zbjegove i osvete (SSSR, NDH, Kuba, Sirija,…) koje je teško kontrolirati i osuđivati ako se zna kakvim su nepravdama inicirane. Nitko, tko zabacuje ljudskost i vapaje za humanizacijom društva, nema logičkih argumenata da sam očekuje humani odnos. Sve ovisi o „pobjedniku“ i njegovoj čovječnosti, što mu se može o glavu obiti. Trebamo se upitati, jeli od socijalizma gora neravnomjernost razvoja svijeta, klimatske i ine ekološke promjene, i etički neprihvatljiva raspodjela svjetskog bogatstva među ljudima. Snebivanja elita i privrženih im ekonomista: “Kako smanjiti ekonomsku nejednakost u svijetu?” su floskule kojima se nastoji prikriti nebriga oko rješavanja tog pitanja, stvaranjem utiska da se o tome naporno razmišlja i radi. Dakako, bezuspješno, dok postoji načelno (ne i praktično, upravo zbog protivnika) sasvim jednostavno rješenje – promjena ekonomske paradigme.

Većini manjka ispravna percepcija stanja, povijesnog vremena, a fali im objektivo sagledavanje i sebe sama. Tako primjerice govore o “krizi bankarskog sektora” a ne kapitalizma, kao da banke nisu dio kapitalističkog svijeta koji ih je od propasti (rad njihovih špekulacija) spasio novcem poreznih obveznika, našto su iste odmah počele isplaćivati bonuse menadžerima koji su ih i doveli do propasti.

„Zahtijevaju spas državnim novcem i uopće ih ne zanima gdje će se taj novac pronaći. Razumljivo s njihove strane – žele da ih društvo štiti u teškim trenucima, ali kad stvari idu kako treba za njih, odbijaju prihvatiti obaveze prema istom tom društvu. Štoviše, intelektualno sposobniji među njima izlažu i filozofska mišljenja po kojima ‘pojam društva nije definiran kako treba’, dok oni koji su još ‘potkovaniji’ tvrde da ‘ne postoji nešto što bismo mogli nazvati društvom’… Bez državne sile moćni pojedinci se ne bi mogli obogatiti… Što misliš kako su uspjeli održati ‘društveni mir’ u vrijeme kad je, s jedne strane, mala manjina uživala u bogatstvu i udobnosti, dok je, s druge, velika većina umirala u straćarama Manchestera, Birminghama i Londona? Samo pod prijetnjom oružja policije i vojske. Jednostavnije rečeno, bez državne sile ne bi bilo moguće postojanje privatne dobiti i ekonomije.“, (Yanis Varoufakis, „Što sam rekao kćeri o ekonomiji“)

U dobra vremena, svi se zaklinju u kapital(izam) i nepoželjnost miješanja države u njegove transkacije, a kad „odnesu gaće na štapu“ upravo od nje traže spas, točnije – poreznih obveznika koje su svojom djelatnošću upropastili. Tako da ovi gube dvaput: prvi put propale štedne uloge, potom pak novac od poreza koji – umjesto ulaganja u svima korisne projekte – ide na spašavanje modernih baraba. One koji ne vide niz parametara (uključujući susjeda koji kopa po kontejneru), a napose koji ih ne priznaju kao markere stanja nepravednog društva, teško je zvati “Homo sapiensima” – više im odgovara ime “Homo šćapiensi” (šćapiti – zgrabiti), jer grabe sve i sva i posvuda, od moralnog djelovanja imajući tek ljepljive prste.

Činjenica je da današnji svijet ne živi od realnih prihoda nego na dug (čak i kamate otplaćujući novim zaduživanjima), prepuštajući vraćanje rastuće glavnice budućim generacijama. Uradi li to radnik, zadužujući se od prijatelja do prijatelja – u osnovi nikome ne vraćajući dug, već to čine sve noviji vjerovnici – tretiraju ga kao neodgovornu osobu i/ili kriminalca koji kad tad završava iza rešetaka. Poduzetnik, eufemizam suvremenog kapitalista – sa svrhom verbalnog ublažavanja napetosti između rada i kapitala (naivci rado padaju na lijepe riječi) – i država to mogu, uz posrednike koji im omogućavaju – banaka. Poduzetnik se i može splesti te posrnuti, ali podjednako kriminalne države „časni“ su članovi svjetskog društva (jednako kriminalnih) država. Kaže Varoufakis:

“…bankar, umjesto da bude poduzetnička ruka koja se puni već postojećom vrijednošću vjerovničkih štednji, funkcionira kao alegorijska poduzetnikova “ruka” koja probija liniju vremena uzimajući iz budućnosti još nestvorenu vrijednost, prenoseći je u sadašnjst i posuđujući je poduzetniku da bi on mogao pokrenuti proizvodnju i proizvesti vrijednost da bi se bankar isplatio i da bi se vrijednost “ukradena” od budućnosti vratila u – budućnost.”

Nema pokrivanja koliko je guber dug, ne planiraju se projekti koji se mogu izvršiti bez zaduživanja, već se iz ničega grade temelji nečega (jeli onda čudno kad neki kozmolozi tvrde da je svemir nastao iz ničega?), očekujući da će to nešto pokriti zaduživanja. Što funkcionira dok se ne uruši, a dug umjesto špekulanata, novcima poreznih obveznika namiruje država koja je dozvolila cijelu rabotu. Jer se i ona sama finacira istovrsnim špekulacijama (1, 2). Pitanje što bi se, primjerice, desilo da svi povjerioci odjednom zatraže povrat duga SAD, jedne od najzaduženijih država svijeta? Bi li se ponovio scenario Grčke, ili bankrota Argentine, ili bi ekonomski i vojno najrazvijenija zemlja svijeta izlaz potražila u ratu svjetskih razmjera? Brojač ukupne svjetske zaduženosti država pokazuje dug od oko 62*10^12 dolara; svi su svima nešto dužni; države kupcima državnih obveznica – bankama, drugim državama, mirovinskim fondovima…, doduše, postoje i potraživanja, ali je jasno – svijet živi na dug koji će otplaćivati buduće generacije. O tome, u ime radnika koji stvaraju realnu vrijednost, odlučuju sistemske elite i kapitalistički poslodavci (i država, kao jedan od njih), u konačnici bacajući radničku klasu iz relativno sigurnog bitisanja na ulicu. Smirujući radničko nezadovoljstvo socijalom, koja sistemski ne rješava ništa, osim mizernog bitisanja iz dana u dan. Usput im prodajući bajke da ništa pod kapom nebeskom nije sigurno (sem njihova bogatstva koje su osigurali svim mogućim zaštitinim mjerama). Uz prirodne pojave, požare, poplave, potrese, najezde insekata, epidemije, udare aseroida, tajfune,…, na koje je apriori nemoguće ili teško utjecati, sad im se uvaljuje i prekarijat – povremeno i nepouzdano radno mjesto – kao još jedan faktor nesigurnosti njihova života, uzrokovan čovjekovom djelatnošću koje se može dovesti pod kontrolu. Kad se ne bi ponavljala vjekovna mantra o „nevidljivoj ruci tržišta“, koja navodno svime upravlja. Bogaćenjem ogromne manjine, i životom na rubu ponora groa ljudskog roda.

Na postojećem stupnju društvenog razvoja, radnici mogu izvojevati poboljšanje svojeg stanja tek štrajkovima, koji praktički nikada ne dovode do potpunih (često i nikakvih) ispunjenja njihovih zahtjeva. Rascjep među radništvom je očit i uslijed narasle oholosti subjekata, koji sebe precjenjuju temeljem stručne spreme i ulaganja u svoj razvoj. Ponos da, ali sve što izdiže čovjeka nad drugim ljudskim bićem je i u religiji smrtni grijeh. Uslijed puste sujete, mnogi se više ne osjećaju radnicima, jer posve krivo taj pojam poistovjećuju sa šljakerima – fizičkim radnicima – smatrajući ih manje vrijednom kategorijom ljudi. Oblici umnog i fizičkog rada potpadaju pod istu kategoriju. Svakako da se alati kojima se u obje vrste rada služimo tehnološki razvijaju. Nije stvar u alatu, kompjuteru ili lopati (pa tko se prvim služi je navodno intelektualac, dok drugoga prezrivo smještamo u šljakere), već u položaju čovjeka u kontekstu proizvodnih odnosa, koji se nisu promijenili previše, mada je današnji radnik prosječno obrazovaniji od svojih preteča. Ako netko s diplomom i jeste šef, koliko sutra – kad kapitalu zatreba – dobit će “fus u guz” baš kao i onaj bez stručne spreme. Druga je stvar da će se prvi vjerojatno lakše snaći, ali to u principu ne mijenja njegov klasni status. Što ćemo ga svrstati u srednji ili srednji viši sloj, ne znači ništa; gdje piše da radnik mora biti sirotinja? Možda netko to bolje shvati usporedbom filmova “Željezničari” (vrlo aktuelnog za regiju), koji govori o položaju britanske radničke klase, i “Direktori na cesti”, storiji o sudbini upravljačkog, pa ipak radničkog sloja društva, koji odjednom dijeli sudbinu šljakera – pitanje jel’ shvaćajući da su tek dijelovi iste klase, zajedničkih interesa. Mnogi nikako ne prihvaćaju istinu, servira li im se na revolucionarni, umjetnički, filozofski ili ma koji način, osim ako ih lično pogodi i drastično promijeni sudbinu. Solidarnosti među radništvom je sve manje, dijelom uzrokovano razočaranošću u realsocijalizam koji im je ograničavao lične slobode, a što zbog djelovanja kapitala koji nastoji produbiti nebitne razlike među njima, a ogromnu ulogu igra i sve izraženija ljudska sebičnost, rastuća s pogoršavanjem vlastitog ekonomskog stanja. Umjesto da skupno stanu u zaštitu radnih mjesta, trenutno zaposleni samo promatraju – dok i njih ne zahvati – nesretnije drugove i drugarice koji poput maškara protestiraju po ulicama, bez ikakve nade u ishod protesta. Štrajkaju li piloti, željezničari i slični profili radnika, putnici kao “razumiju” njihove zahtjeve, ali eto – svojim su im štrajkom poremetili ovakve ili onakve planove; nisu li se mogli izboriti na drukčiji način (moguće dekapitiranjem uprave?)?

Ipak, kao što je Engels vrednovao ulogu rada pri pretvaranju majmuna u čovjeka (u istoimenom spisu), daklem radnika sa svojom ingenioznošću i žuljevitim rukama a ne vlasnika, sličnu će ulogu odigrati radnik u transformaciji čovjeka u humanizirano ljudsko biće višeg etičkog stupnja od postojećeg. Što je neizostavno povezano s promjenom općih, ali i ljudskih odnosa u procesu proizvodnje. To potvrđuju i duboko uvjereni poznati ekonomisti, u sjećanju na jednog od naših najpoznatijih, Branka Horvata. Posjedovanje svakako nije etička kategorija, tim ju je teže svrstavati u svetinju. To nije ni rad, ali je uspostavljanje tzv. protestantske radne etike (prema Maxu Weberu) bilo u temelju kapitalističkog sustava. Ne ulazeći u njeno razmatranje, u osnovi je možemo svesti na kršćanski moto svetog Benedikta – “Ora et labora” (moli i radi) – s obzirom da propisuje pravila koja radnik mora poštivati, ne razmatrajući njegov suštinski položaj u radnom procesu.

“Marksisti, i neki ne-marksistički sociolozi, ne smatraju ‘radnu etiku’ korisnim sociološkim konceptom. Tvrde da postojanje ‘radne etike’ koja bi se razlikovala od najobičnije kontrole rukovodstva, nije racionalno opravdano u bilo kojoj zreloj industriji, u kojoj se radnik ne može nadati da će postati više od upravitelja, čija sudbina još uvijek ovisi o odlukama vlasnika.”

Drugim riječima, nemogućnost radnika da ravnopravno učestvuje u donošenju odluka tijekom procesa rada, već u startu dovodi u pitanje ma kakvu etiku tijekom aprirono neetičkih proizvodnih odnosa.

Očito, interesi radnika i kapitala se razlikuju, jer je prvi u podređenom položaju u odnosu na drugoga. Zašto su onda jugoslavenski radnici skoro listom izabrali nacinalnu optiku promatranja, te zavedeni („Komunisti su nam lagali o komunizmu, ali su istinito zborili o kapitalizmmu!“) njome, rušili državu koja se predstavljala kao „zemlja samoupravnog socijalizma“, u kojoj su svi akti i pokušaji realizacije radničke države išli njemu u prilog? Zbog čega se nije odozdo prionulo korjenitijem popravljanju svega što nije valjalo, namjesto što su se mase radnika upregle u ostvarenje promotora nacionalnih kapitalizama, zavedeni nacionalističkim tiradama o eksploataciji jednih od strane drugih, da bi došli u stanje u kojem su praktički svi eksploatirani? Odgovor se nazire na prvim stranicama Horvatove knjige „Radna teorija cijena“, na kojima kritički analizira neke Marxove stavove:

„Čovjek je za Marxa prvenstveno klasni čovjek i kao takav čovjek interesa. Da interesi igraju neobično važnu ulogu u racionalnim akcijama ljudi – to je nesumnjivo. Ističući značenje interesa – koje, na primjer Durheim ili suvremeni funkcionalisti ne zapažaju – Marx je učinio značajan doprinos objašnjenju ljudskog ponašanja. Međutim, interesi ne iscrpljuju ponašanje. Čovjek ima jednu duboku psihološku potrebu koju Fromm naziva potrebom za ukorjenjenošću, a Cohen potrebom za samoidentifikacijom. Interesi vode do identifikacije s klasom. Kulturna ukorjenjenost izaziva identifikaciju s nacijom, s rasom, s religijom. Samo socijalno-psihološka analiza može otkriti kakvo će biti stvarno ponašanje radničke klase u nekoj konkretnoj situaciji ili u čitavim historijskim epohama. Kad analizira konkretne događaje svog vremena, Marx je toga potpuno svjestan. Kad se upusti u analizu epohalnih kretanja, on psihologiju supstituira logikom. Zato on svojim analitičkim aparatom ne bi mogao objasniti ponašanje njemačke radničke klase za vrijeme fašizma, apartheid južnoafričkih radnika, konzervativizam američke radničke klase ili bezrezervnu podršku koju su u oba svjetska rata radnici dali svojim nacionalnim vladama u očiglednoj suprotnosti sa svojim interesima.“

Eto savršeno razumnog objašnjenja, zbog čega su radnici Jugoslavije u ime svojih nacionalnih identifikacija (degeneriranih u nacionalšovinizam) izdali svoje ključne egzistencijalne interese. Kapital je naprosto našao sinergiju između nacionalne identifikacije i svojih interesa, koju je vješto iskoristio protiv zavedenih radnika, dovevši ih u položaj gdje u okviru nacionalnih entiteta (ispočetka) moraju nastavljati borbu za svoja prava! Kritičari Marxa i marksizma kao navodno preživjele teorije, nesposobni su je shvatiti u kontekstu vremena nastanka, niti imaju uvide u potonje spoznaje koje je tijekom razvoja ljudske spoznaje modificiraju i osuvremenjuju.

„Marx nije mogao koristiti nikakvu ozbiljnu psihološku literaturu – naučna psihologija još nije postojala – a još manje je mogao upotrijebiti empirijska psihološka istra:ž:ivanja kojih nije bilo. Stoga, mada je sam došao do značajnih intuitivnih uvida u psihologiji, posebno socijalnoj psihologiji – potencijale ovih potonjih eksploatirao je tek sredinom ovog stoljeća Erich Fromm – Marx je u suštini ostao produktom prosvjetiteljskog racionalizma. Taj racionalizam blokira njegove psihološke uvide kad ih pokuša primijeniti na ponašanje društva koje analizira. Stvarni efekti socijalizacije, iracionalnosti masovnih pokreta, nacionalizam – izmiču njegovoj analizi. U Marxovom velikom opusu nema adekvatne analize motiviranja privrednih i drugih subjekata. Radnička klasa nije za njega skup konkretnih ličnosti, već historijskim shematizmom uvjetovana kategorija konstruirana na tipično racionalistički način njegova vremena: ako su historijski determinirani interesi ovakvi ili ovakvi, onda ponašanje mora biti takvo i takvo. Nije uočeno da su interesi posredovani psihologijom (npr. socijalizacijom) prije no što se stigne do ponašanja.“

Njihova kritika, proizišla iz neznanja kombiniranog sa sirovim egoizmom, analogna je odbacivanju i nipodoštavanju Newtona, jer nije otkrio – teoriju relativnosti!

Tko shvaća da fair play ne može postojati u okviru igre koja već po definiciji nije fer, lako će pronaći relevantne podatke o položaju radnika Hrvatske, regije, kontinenta i svijeta – stoga je izlišno ponavljati svima pristupne podatke s interneta ili vlastitog života. Tko, zaslijepljen nacionalističkom galamom ili bljeskom bogatstva koje je popljačkao, ne razumije, ili to ne želi, ako mu je domoljuble/“domoljublje“ važnije od života dostojna čovjeka, eto mu – ima(mo) Hrvatsku! No, zašto ih sve više kupuje kartu za Zapad a ne koprca se u blatu države koju toliko ljubi, pa radije bira manje glibav teren za nastavak života? Zašto ne ostaju ovdje, po preporuci pjesnika i zaklinjanju baraba koje su ih obrlatile? Jeli im došlo iz dupeta u glavu, ili im je želudac najpametniji dio ličnosti? Imamo Hrvatsku, danke Ausland – zahvaljujemo na minimumu, ovdje izgubljenog, ljudskog dostojanstva koje smo pronašli u vas. Pjevajmo o ljepoti domovine, plačimo slušajući himne, erektirajmo pod zastavama, slinimo pred grbovima, ali živimo od posla u tuđini. A jednog dana, možda, vratit ćemo se, i s nanovo zaboravljenim dostojanstvom u tuđini, cvrkutati budalaštine, u domaji za koju mislimo da je naša.

za P.U.L.S.E: Ladislav Babić

Tekst je ranije objavljen na portalima:

  Društvo, Ladislav Babić, radnik, Sociologija