Smijeh Šinejd O’Konor – Ona se bunila sa očajnom upornošću i izazvala bijes rulje potopljene u svakodnevno blato konzumerizma.
Guzeljam lagano stazama zemlje Senilije (srećan, jer toliko toga treba zaboraviti) ali ponekad se užasnem kada shvatim da se nekih jako bitnih likova moje mladosti sjetim onda kad pročitam vijest o njihovoj smrti. Poslednja takva smrt u neprekinutom nizu zadnjih godina je konačna i neopoziva predaja Šinejd O’Konor, možda i prva predaja u njenom relativno kratkom životu. Nekako sam je bio potpuno zaboravio, vjerovatno sam smatrao da je besmrtna, neuništiva, nesalomljiva, samo je pitanje koji oblik pobune je sada preuzela na svoja krhka pleća, i onda – bum: u pedeset šestoj godini života (i, vjerujem, pedeset godina borbe neprestane).
A ipak, i pored glasa koji kida dušu i kojim je zamrzavala slušaoce, i pored lica i očiju sa kojih je izvirala sva patnja ovoga svijeta, neviđene hrabrosti za takvo krhko stvorenje da se suoči sa „establišmentom“ sa kojim se, prije nje, na tako beskompromisan način, suočio još jedan besmrtnik – Muhamed Ali, dakle i pored svega toga Šinejd pamtim po jednom trivijalnom događaju – po porodičnom okupljanju na svadbi mlađe sestre.
Kraj je jednog i početak novog milenijuma, svadba ko svadba, porodična kuća i svi rođaci kojih smo se mogli sjetiti, komšije, kumovi i prijatelji, bogami se i popilo dobro, poodmaklo je poslijepodne, liječe se rane inflacije i počinje da tinja kao neka nada.
A na čelu trpeze, kako valja i trebuje, stari svat – tetak sa nadimkom Kapetan u crnogorskoj robi sa crvenim licem i bijelim ogromnim brkovima i solidnom količinom alkohola u krvi kao i sa, nama rođacima, jako poznatom agresijom koja raste sa svakom popijenom čašom, agresijom koju možeš vidjeti u ludim očima koje ne miruju niti jednog sekunda.
Do njega, sa desne strane otac mladoženje, univerzitetski profesor Slobodan Nikolić zvani Tomica, dobrica, čovjek koji je godinama na bolovanju i čiji duševni mir obezbjeđuju jaki psihotici, i čija je teorija da se čovjek mora nasmijati svakih petnaest minuta (inače brat režisera Živka Nikolića).
– Znaš li da se Šinejd O’Konor povukla u manastir?- pita Tomica Kapetana u momentu dok muzika pauzira. Ovaj ga gleda izbuljenim očima, razumije pitanje kao da je postavljeno na svahiliju, tu sam u blizini i kao da vidim misli koje prolijeću Kapetanovim mozgom: Opsova li on ovo mene zaboga, da li da mu odmah vadim letnjak.
Ulijećem sa zdravicom, usmjeravam Kapetana u pravcu čaše sa nadom (opravdanom) da će incident biti zaboravljen u sljedećih par sekundi, kako, hvala vinjaku, i bude. I svelo se sve na anegdotu kojoj su se rođaci smijali godinama.
Tada mi je sinulo, a danas se ponovo vratilo pitanje: kakve to kosmičke niti povezuju Tomicu i Šinejd na ovoj veseloj planeti, da li je on to osjetio njenu duboku tugu i prezir prema čovječanstvu, njenu bol zbog nemogućnosti da svijetu objasniš ono što i on zna a što je očigledno: promašili smo skretanje, postali smo užasna stvorenja i činimo zlo? Svakodnevno, i sebi i drugima i planeti i kosmosu.
Ona se bunila protiv toga sa očajnom upornošću, šokirajući svojom hrabrošću i izazivajući bijes rulje potopljene u svakodnevno blato konzumerizma. Mrzila je tu rulju, da pogled ubija kompletna publika Medison Skver Gardena bi bila mrtva te noći davne 1992. godine dok na koncertu u čast Boba Dilana
ona stoji na bini ispred lavine urlika zvižduka uvreda psovki (te godine je u televizijskoj emisiji izbucala papinu sliku kao protest protiv korupcije i pedofilije u katoličkoj crkvi i to joj nijesu mogli oprostiti – desetak godina kasnije bila bi slavljena), lavine mržnje koja kao magijom prestaje kada, bez muzičke pratnje, skoro vrišteći, zapjeva pjesmu War od Boba Marlija. Ista rulja, koja se pretpostavljam identično ponašala i pored lomače Đordana Bruna, rulja koja kasnije opet urla i slavi jer gleda kako se u uglu bine tresu njena mršava ramena od histeričnog plača u zagrljaju Krisa Kristofersona.
Ta ramena koja se tresu u plaču podsjetila su me na hrabrost (ponovo pominjem) Muhameda Alija da se nakon četiri godine pauze i borbe sa zvaničnom Amerikom ponovo suoči na ringu sa neuporedivo spremnijim protivnikom i sa ruljom koja želi njegovu krv, i ne, nije on plakao, nego su se tresla ramena Dijane Ros koja rida u svlačionici nakon meča ležeći na Alijevom polumrtvom tjelu (i Šined je u jednom momentu prešla na islam kao i Ali, još jedna paralela te dvije različite a, po građanskoj hrabrosti, slične biografije)
Tomica je pak izabrao drugačiji put: on se smijao, dijelio ljudima aspirine kad zaključi da im je loše, izuzetno dragim ljudima je dijelio sadnice voća u proljeće (dvije kod moje kuće davaju plodove svake godine). I umro je prije šest godina, otišao da čeka Šinejd.
Zamišljam ih kako šetaju gore (ili dolje) i kako se Šinejd smije, veselim, zdravim smijehom, svakih petnaest minuta, da nadoknadi, jer – tako se malo u životu smijala. Slava im.
za P.U.L.S.E: Bato Perović
izvor: Prozor
Tekst je objavljen i na portalu Normalizuj
Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E
Smijeh Šinejd O’Konor added by Bato Perović on
View all posts by Bato Perović →