Vrata arhitektonske percepcije

Kada bih se predstavljala kao studentica arhitekture, često bi replika bila:

“Da, ti si kreativan tip, a i inžinjerski isto, a arhitektura je spoj toga.”

Mislim da je arhitekturu teško ukalupiti u jedno, drugo ili oboje. Ljudima je potrebno da stvari kategoriziraju, razjasne i teško se smire prije nego svaku pojavu svrstaju u neku ladicu, dovedu u vezu s drugim pojmom i poznatim fenomenima. Možda u posebnim slučajevima ne možemo napraviti liniju demarkacije gdje prestaje skulpturalnost, a počinje arhitektura, ili povući crtu između bilo koje druge djelatnosti, pogotovo u današnje doba interdisciplinarnosti, ali i dalje je potrebno kontekstualizirati, prilagoditi definicije, definisati potrebe i namjere. Smatram da je definicija arhitekture kao “spoja umjetnosti i inžinjerstva” nedovoljna, odnosno staviti je u kategoriju isključivo inžinjerske struke, jer arhitektura je uvijek u vezi sa ljudskom djelatnošću i međuodnosu između subjektivnih i objektivnih potreba, tj. u tijesnoj vezi je i s humanističkim naukama.

Iako postoje “zero-houses” u vidu energetske potrošnje, ne postoje objekti koji ne znače baš ništa. Njihovo postojanje remeti prirodni (ne)red, svaka je intervencija kompletna ideja.

Umjetnost se ugrubo može definisati kao “kreativni izražaj ili primjena ljudskih kreativnih kapaciteta, vještine i mašte u vizualnoj ili audio formi, npr. slikarstvo, kiparstvo, odnosno produciranje radova koji se ocjenjuju po svojoj ljepoti ili emocionalnoj snazi, tj. utisku kojeg ostavljaju na gledaoca. Arhitektura je neodvojiva od umjetničke komponente. Kada se namjerno liši dojma lijepog, skladnog, našim čulima osjećamo tu promjenu, nedostatak, prazninu. Kada je Selman Selmanagić, bosanskohercegovački arhitekta sa adresom u Njemačkoj, svršenik Bauhausa, došao Miesu van der Roheu, svom profesoru i mentoru, s pitanjem zašto on ipak preferira “ljepše” odnosno vizualno privlačnije rješenje za jedan objekat, Mies mu je odgovorio:

”Kolega, imate dvije žene – obje su pametne, ali ja bih djecu pravio s ovom ljepšom.”

Plastičan primjer iz života, rekla bih, i nabijen psihološkim efektom, pokazao je da je za arhitekturu vizualna komponenta, umjetnička, ono što okreće i drži poglede, što utiskuje u nas obećanje o nekoj vrsti vječnosti, utopije. Albert Camus je o ljepoti rekao:

“Ljepota je nepodnošljiva, vuče nas u očaj, nudeći na trenutak bljesak vječnosti koji želimo protegnuti u vječnost”. Mies je to znao, Zaha Hadid je to znala. Magnetska privlačnost lijepog i istraživanje ljepote je univerzalni sentiment koji se provlači kroz čitavu ljudsku istoriju i civilizaciju. Neki istoričari umjetnosti danas napuštaju teoriju da su crteži u pećinama služili za ritualnu svrhu, nego predlažu da je to čista strast za stvaranjem lijepih slika, da su se crteži i figurine radili – za ukras, da zadovolje kreativni žar. Zaista, u današnje doba kada se arhitekti takmiče koji će svojim građevinama (i gradovima) dati osoben pečat, etiketa lijepe zgrade i enterijera se sve više gura u prvi plan. Lijepo je privilegija, tijesno je povezana s osjećajem luksuza, blaženstva, bogatstva. Umjetnost doduše ne mora nužno da bude funkcionalna osim funkcije ukrašavanja prostora, ali arhitekta teoretski smije žrtvovati potenciranje određene estetike zbog funkcionalnosti (ili nedostatka novca, što je često razlog svedenosti forme, funkcije, materijala itd).

Inžinjerski aspekat je neodvojiv od arhitekture. Arhitektura bez konstrukcije, bez inžinjerstva ne postoji. Konstrukcija je kostur, pa slično kao što čovjeka nosi sopstveni skelet podržan mišićima, često se transformiše i u estetski motiv. Međutim, isključivo dobra konstrukcija garantuje da se fasada, koža, šminka drži. Dobra, funkcionalna industrijska zgrada recimo može biti oslobođena “arhitekturisanja“, te se samo poslužiti arhitektonskim alatima programiranja, planiranja, projektovanja i uvezivanje arhitektonske infrastrukture u jedan izgrađeni kontekst.

Dakle, šta je to što definiše arhitektonski prostor? Da li svaki arhitektonski prostor mora imati interijer, sa izuzetkom urbanizma?

Zamišljajući budućnost arhitekture iz perspektive 18. vijeka, Etienne Louis-Boulle je arhitekturu zamislio kao moralni kompas čovječanstva. Njegovi monumentalni projekti za koje tada nije bilo dovoljno razumijevanja, volje ni inžinjerske sposobnosti da se realiziraju, danas stoje kao primjer jednog radikalnog poimanja arhitektonskih oblika (savršene sfere), prostora koji imaju spomeničku kvalitetu i vrijednost. Ako tako posmatramo, Eiffelov toranj svakako jeste legit arhitektura i otklonili smo svaku sumnju.

Arhitekti danas često govore o konceptu kontinuiranog enterijera tj. načinu kako se i neizgrađen prostor tretira kao dijelom cjelokupnog doživljaja arhitekture te kako se izgrađen objekt i njegova okolina prožimaju. Da li to znači da je svaki neizgrađen prostor arhitektura i koliko je tačno dovoljno da se nešto smatra arhitektonskim objektom, ili, poopšteno, predmetom arhitektonske intervencije (planiranja, projektovanja, razmatranja) ovisi o namjeni date scenografije. Arhitekti teoretski mogu razmatrati koncepte bez planiranja, projektovanja ili intervenisanja u prostor, ali ako govorimo o arhitektonskoj djelatnosti koja se projektuje, govori se o definisanim kategorijama. Stambeni, javni prostori, prostori više namjena, prelazima između privatnog i javnog, itd. Arhitektonski prostor je dakle zatvoren, namijenjen kraćem ili dužem boravku ljudi koji se tim prostorom bave.

Šta ako neki objekat spada i u inžinjersko ali i u umjetničko djelo? Da li to odmah znači da je taj objekat – arhitektura?

Razmatrat ću primjer Eiffelovog tornja – reper grada Pariza, neizbježan simbol tog grada i inžinjersko čudo koje je i napravljeno da budi emociju. Da se radi o modi, Eiffelov toranj bi bio statement piece, nešto što se nosi radi demonstriranja moći, vještine i lijepote. Umjetnost, vještina i estetski appeal svakako postoje, te bi zbog vrhunskog inžinjerskog postignuća koje je vrlo skulpturalno, to je struktura od “žice” i apeluje na ljepotu i utisak koju izazivaju njegove proporcije definitivno umjetnost, ali i izgrađen objekt sa određenim funkcijama koje su naknadno dodate, mogao da spada u kategoriju vertikalnih paviljona. On zaista ima funkciju, kao paviljonski eksponat, vidikovac, reper, inžinjersko dostignuće, međutim na početku svoje “karijere” osim kao vidikovac, nije imao upotrebnu funkciju.

Iskustvo lijepog je subjektivan doživljaj, ali također i kolektivna svijest i društvene norme utječu na našu percepciju lijepog. Ono što je bilo skandalozno u viktorijansko doba, doba neoklasicizma, predmoderno doba, promjenom društvene paradigme postane ne samo nova estetska norma, nego polazišna tačka. Takvu je sudbinu imao i Eiffelov toranj.

Objekte koji su umjetnost i inžinjerstvo, te balansiraju između funkcionalnosti i umjetnosti često možemo naći na bijenalima arhitekture. Takav je slučaj bio i sa hrvatskim paviljonom na Venecijanskom Bijenalu 2018. godine, koji je izložio instalaciju Cloud Pergola, autora Bruna Juričića i Alise Andrašek.

Cloud Drawing instalacija koristi kompleksne kompjuterske modele, robotsku fabrikaciju (3D printanje) i big data kao medijume kako bi stvorili novu vrstu prostorne strukture n-dimenzionalnu mikrostrukturu koja u dinamičku vezu dovodi prirodne sile i ljudsku intervenciju. Matematički precizno predstavljena kompleksnost i ljepota oblikovanja oblaka, instalacija integriše lokalno-specifične vremenske (klimatske) podatke i istražuje kako bi ih sintetizirala tim novim, svježim pristupom tektonici u pokazni arhitektonski objekat/fenomen koji istražuje kompleksnu poroznost, filtriranje svjetlosti i bacanje sjena. Pergole su neizostavne u mediteranskim područjima, a ovaj arhitektonski dvojac je radikalno reinterpretirao formu u futurističkom maniru. Cloud Pergola je najavio dolazak arhitekture kompleksnosti na Balkan u velikom stilu.

Cloud Pergola je pristupio konstrukciji iz sličnog ugla kao i Gustave Eiffel, odnosno arhitekti koji su projektovali toranj, koristili su najsavremenije tehnologije 3D printanja kako bi stvorili arhitektonski prostor, analizirali ga i testirali mogućnosti novih materijala.

Dodatne paralele su npr. i delikatnost te strukture, jer kao što Eiffelov toranj koristi vitko željezo minimalnih dimenzija isprojektovano tako da maksimalno iskoristi sopstvenu nosivost, te podsjeća strukturalnim karakteristikama na paukovu mrežu (proporcionalna maketa Tornja visine 30cm ima masu od samo 7g! To svjedoči o delikatnosti ali i nosivosti te strukture i vičnosti inžinjera), Cloud Pergola daje isti taj dojam. Objekat nježan poput oblaka, organskih, mekih kontura predstavlja kontrapunkt akcentovanoj vertikalnosti i krute stabilnosti željeza Tornja.

Također, oba objekta imaju naglašenu konceptualnost, teže da aludiraju na umjetnost, na hodajuću instalaciju i doživljaj, prije nego da riješe neki arhitektonski problem.

Stvaraoci koji “hodaju na žici” danas imaju mnogo više mogućnosti da stvore fantastične konceptualne radove na granici između umjetnosti i inžinjerstva, mogu birati da li objekat koji stvaraju projektuju za budućnost ili sadašnjost, namjerno kreirajući utisak, iluziju, obećanje budućnosti. Od neshvaćenih prethodnika ih razdvaja tehnološka nadmoć 21. vijeka. Doživljaji su potpuno subjektivni i u slučaju ova dva objekta, korist od njih definiše samo naša mašta i sposobnost da se otvorimo ka mogućnostima koje otvaraju u nama.

Eiffelov toranj je vremenom (i sretnim spletom okolnosti) postao arhitektonski objekat sa upotrebnom vrijednošću, što u turističkom što u utilitarnom smislu, ali njegova konstrukcija i nutina nikad neće biti sasvim opkoljene ili ograničene zidovima koji odvajaju unutrašnji prostor od javnosti. Spomenik inžinjerskoj viziji, Parizu i Francuskoj, govori i o rezilijentnosti uprkos početnom neodobravanju i nerazumijevanju okoline.

Objekti kao što su Eiffelov toranj, Cloud Pergola i još mnogi objekti i koncepti (arhitektura kompleksnosti, ekološka arhitektura, 3D printanje, dinamična arhitektura) koji se pojavljuju u posljednjih par desetljeća služe arhitektima kao eksperimentalni primjeri i dokaz njihove znatiželje i ambicija. Na zidu Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu je dugo ponosno stojao grafit koji govori o vječnoj sujeti arhitekata, koja je neizbježna kada stvaralac opipa mogućnosti koje su drugima nedostižne, bilo da se radi o čistoj profesionalnoj ambiciji ili intelektualnoj/duhovnoj znatiželji. Na našu sreću, ti su eksperimenti rezultovali divnim objektima i konceptima koji su nam danas dostupni, barem kao predmet fantazije, želje, ili ključ za otključavanje sopstvenih “vrata percepcije”. Ukoliko znamo kako posmatrati.

“The man who comes back through the Door in the Wall will never be quite the same as the man who went out. He will be wiser but less sure, happier but less self-satisfied, humbler in acknowledging his ignorance yet better equipped to understand the relationship of words to things, of systematic reasoning to the unfathomable mystery which it tries, forever vainly, to comprehend.”

Aldous Huxley – “Vrata percepcije”

Za P.U.L.S.E Ivana Jasak

ivanajasak.com/doorstoperception/

  Arhitektura, Istorija, Umetnost