Poljak Andrzej Źuławski poseban je slučaj. Izuzev njegova vrlo komercijalnog horor-trilera “Opsjednutost”, koji je 1982. prikazan na FEST-u i nakon raspada Jugoslavije u Srbiji imao i legalnu distribuciju na DVD-u, apsolutno nijedan redateljev film nije stigao do naših kina niti je ikad prikazan na televiziji. Źuławski je za nas naprosto “terra incognita”, pa ne čudi što je njegova smrt u veljači ove godine u 76. godini vrlo skromno popraćena u medijima.
Apsurd je tim veći što je filmaš – pogotovo ostvarenjima koje je realizirao u Francuskoj 70-ih i 80-ih – imao status hit mejkera koji uživa u prizorima seksa i nasilja. Subversive film festival klonio se upravo takvih filmova, odabrao je tri njegova zanimljiva rada – hvaljeni cjelovečernji prvijenac “Trećina noći”, nezavršeni epski ZF spektakl “Na srebrnom planetu” i zadnje ostvarenje “Kozmos”, snimljeno lani po nagrađivanom romanu slavnog poljskog emigranta Witolda Gombrowicza, u francusko-portugalskoj koprodukciji, i to nakon 15-godišnje pauze – no po njima ćete teško shvatiti zašto su francuski kritičari skovali naziv “Le cinema zulawskienne” i koristili ga na srodne filmske uratke koji ne prezaju od egzaltiranosti. Da bismo upoznali Źuławskog kako spada, trebala bi retrospektiva od bar desetak naslova (ukupno ih je snimio 13), no za to će valjda biti još prilike.
Zabranjeni filmovi
Premda su mu u Poljskoj u dva navrata zabranjivali filmove, on u svojoj domovini nije bio nikakav autsajder. Iz ugledne je obitelji (rođen je Lwówu – danas Lviv u Ukrajini – 1940.), otac Miroslaw sudjelovao je u poljskom pokretu otpora i nakon sloma nacističke okupacije radio kao predstavnik UNESCO-a u Parizu, gdje se njegov sin osjećao kao kod kuće. Tamo je krajem 50-ih studirao na znamenitoj filmskoj školi IDHEC, upisao je i političke znanosti na Sorboni, a po povratku u Poljsku uređivao je časopis “Film” i bio asistent najprestižnijem tamošnjem redatelju Andrzeju Wajdi na drami o holokaustu “Samson” i povijesnom spektaklu “Pepeo”. Nakon dva polusatna TV filma napokon je debitirao 1971. “Trećinom noći”, po romanu svog oca Miroslawa, za koju je dobio nacionalnu nagradu za najboljeg novog redatelja i Wajdine pohvale da je oplemenio poljsku kinematografiju krajnje osebujnim filmskim izrazom. Film je bio zbilja neobičan, odigrava se za 2. svjetskog rata, junaku na početku pobiju obitelj u kući na osami, on odlazi u grad i pokušava se priključiti pokretu otpora, no ulijeće u krajnje nadrealne situacije i čini se da gubi razum. Redateljeva tadašnja supruga Małgorzata Braunek (upravo je postajala velika filmska zvijezda) igrala je dvostruku ulogu, dok je najbizarniji aspekt filma, nacistički laboratorij u kojem se pravi serum protiv tifusa tako što pacijenti vezuju za noge kutije s krvožednim ušima, zasnovan na autentičnoj zgodi. Neosporno dojmljiva vizualnog prosedea, “Trećina noći” ipak je ostala u sjeni njegova narednog ostvarenja “Vrag”, snimljenog 1972., čija je radnja smještena na kraj 18. stoljeća, no problem je što film tada nitko nije vidio jer je završio u bunkeru. Nikakvo čudo, jer je u pitanju bila prilično očita metafora na šezdesetosmaška zbivanja: protagonist je mladi plemić (Leszek Teleszyński igrao je glavnu ulogu i u “Trećini noći”) osuđen na smrt zbog pokušaja svrgavanja vlasti, no iz ćelije ga oslobađa neznanac (Wajdin omiljeni glumac Wojciech Pszoniak) i naređuje mu da se vrati kući. Tamo ga očekuju strahote, otac mu se ubio, majka ga pokušava zavesti i ne znajući tko je on, vjerenica mu je zatrudnjela i pošla za drugoga, a nekadašnje revolucionarno društvo samo se zabavlja i smatra ga izdajnikom. Junak ubija koga stigne, nožem ili pištoljem – svejedno, kulturne komesare vjerojatno je razbjesnila i scena paljenja poljske zastave, a subverzivni naboj filma pojačao i ultramoderni rock soundtrack.
Činilo se da je filmska karijera tada 32-godišnjeg redatelja završena, međutim, poput mnogih sunarodnjaka zaputio se u Pariz, gdje mu je odobren projekt “Važno je voljeti”. Glavnu ulogu scenarija koji je napisao s Christopherom Frankom namijenio je Romy Schneider što je ona sa zadovoljstvom prihvatila, svidio joj se lik neuspješne glumice razapete između zaljubljenog fotografa (talijanski glumac Fabio Testi čak je pomalo sličio redatelju) i vjernog supruga (pjevačka i glumačka zvijezda Jacques Dutronc), no važnije je da je publika odlično prihvatila film koji je samo u Francuskoj vidjelo više od milijun i pol gledatelja. Romy je dobila Césara, francuskog Oscara, za najbolju ulogu i pravo je čudo kako film nisu otkupili tadašnji jugoslavenski distributeri: valjda im je smetala naracija, stalno na rubu histerične melodrame, no bila je to pogreška, jer bi obilje erotike i glumačka imena zasigurno privukli publiku.
Uništeni materijal
Źuławski se u trenu prometnuo u europsku redateljsku zvijezdu, Poljaci su priznali pogrešku i pozvali ga natrag, ponudivši mu film po izboru, a on se odlučio za ekranizaciju prvog dijela “Lunarne trilogije” svoga praujaka Jerzyja Źuławskog, napisanog 1903. Predložak koji se odigrava na planetu sličnom Zemlji je dakako moderniziran, astronauti sliče onima koji su krajem 60-ih sletjeli na Mjesec, no redatelj se slobodno kretao između prethistorije i futurizma, jer mu je priča to dozvoljavala. Četiri petine filma “Na srebrnom planetu” bile su već dovršene, kada ga je pogledao zamjenik ministra za kulturu Janusz Wilhelmi i naredio da se sav snimljeni materijal uništi. Nisu pomogla uvjeravanja da je to prestižan ZF spektakl kojim je Poljska parirala “Solarisu” Andreja Tarkowskog, da su u njega utrošena golema sredstva, Wilhelmi je – po jednima – smatrao da se u toj svemirskoj odiseji asocira na komunističku dikaturu, a – po drugima – ništa nije ni razumio i pretpostavljao je da takav film nitko neće gledati. Poginuo je naredne godine u zrakoplovnom udesu, a Źuławski je tek 1988. dovršio svoje ambiciozno ostvarenje: njegovi suradnici ipak su uspjeli sakriti negativ, a ono što nije snimio nadomjestio je audio komentarom i reportažnim kadrovima iz varšavskih modernističkih zdanja.
Drugo razočaranje
Nakon drugog razočaranja u Poljskoj vratio se u Francusku i snimio “Opsjednutost”. Očito je na njega utjecao ZF “Alien” Ridleyja Scotta, no redatelj je zbivanja smjestio u svakodnevicu, i to u Zapadni Berlin, neposredno pokraj zida koji odvaja dvije Njemačke. Njegova junakinja (Isabelle Adjani) priznaje suprugu (Sam Neill) da ima ljubavnika, on misli da je to tip o kojemu mu priča njezina prijateljica, no ispostavi se da je sve malo kompliciranije, mlada žena je iznajmila poseban stan u kome održava seksualne seanse s golemom čovjekolikom lignjom. Potonja proždire leševe što mu ih dostavlja uslužna ljubavnica i sve više sliči ljudskom biću, a kada je suprug napokon ugleda, zgranut je jer je to njegov dvojnik. Pobačaj čudovišnog ploda u hodniku berlinske podzemne željeznice tek je jedna od ekstremnih i teško podnošljivih scena filma, Carlo Rambaldi (kasnije će dizajnirati SpielbergovogE.T.-a) napravio je vrlo efektnu i zastrašujuću kreaturu, glavna glumica dobila je Zlatnu palmu u Cannesu, a u mnogim zemljama bilo je i problema sa cenzurom. Jugoslavenski distributeri opet su sabotirali taj hit, iako je u našim kinima tada već bilo podjednako provokativnih naslova.
Źuławski je u međuvremenu shvatio da njegov vehementni vizualni stil (kamera rijetko kad miruje, pa čak i u scenama najobičnijih razgovora) ne može bez provociranja sadržajem, pa je za svoj naredni film odabrao erotsku melodramu “Javna žena”. O njegovim posebnim redateljskim metodama dostatno svjedoči suradnja s glavnom glumicom Valérie Kaprisky, zvjezdicom koja je netom prije igrala uz Richarda Gerea u novoj holivudskoj verziji klasika “Do posljednjeg daha”: ona uopće nije smjela pročitati scenarij, svaku su scenu dogovarali posebno, tumačio joj je da je lako skinuti se, ali razgolititi se iznutra to baš nije tako jednostavno.
Priča je bila inspirirana “Bjesovima” Dostojevskog, roman se često i spominje jer ga filmski junak, također redatelj, pokušava ekranizirati, odabravši glumicu bez dostatnog iskustva, nadajući se da će djevojka u sebi pronaći ono nešto što je potrebno za ulogu. Činjenica da je glavna zvijezda gola većim dijelom filma i da joj to uopće ne smeta izazvala je veliko zanimanje medija, posjet u francuskim kinima bio je izvrstan, milijun i 300 tisuća gledatelja, no u osnovi komplicirana melodrama (i opet je to priča o ženi oko koje se bore dvojica muškaraca) iznova je odbila jugoslavenske distributere.
Redatelj je sada već mogao raditi što je htio, a to je i očito iz njegova narednog ostvarenja “Luckasta ljubav”. U njemu je trebala isprva glumiti Isabelle Adjani, ali nije imala slobodnih termina, pa je uskočila već vrlo afirmirana 18-godišnja Sophie Marceau, bivša tinejdžerska starleta koja je upravo tražila zahtjevnije uloge: bila je 26 godina mlađa od redatelja, ali ih to nije smetalo da započnu ljubavnu vezu koja je trajala punih 17 godina.
“Luckasta ljubav” bio je odgovor Źuławskog na novi francuski film koji su reprezentirali Jean-Jacques Beneix, Luc Besson i Leos Carax, njegov mise-en-scène podsjećao je na holivudske mjuzikle, koristio je fluorescentne boje kakve je nekad volio Vincente Minnelli, a u samom uvodu inscenirao je pljačku banke u kojoj razbojnici nose maske Disneyjevih junaka, pola desetljeća prije “Paklenog vala” Katheryn Bigelow. Što se u filmu događa bilo je malo teže razabrati, osim da je priča slobodna prerada “Idiota” Dostojevskog, međutim, bilo je tu dovoljno prizora seksa i mafijaških obračuna da gledateljima ne bude dosadno.
Carski dvor
Potkraj 80-ih Źuławski je stigao u Beograd, ekranizaciju opere “Boris Godunov” isprva je trebao režirati Andrej Tarkovski, da bi nakon njegove smrti neko vrijeme kao zamjena figurirali Werner Herzog i Andrzej Wajda, no angažman je napokon dobio Źuławski. Na Košutnjaku je sagrađena replika carskog dvora i sela oko njega, naslovnu ulogu pjevao je legendarni bas-bariton Ruggero Raimondi, no redatelj je razbjesnio čuvenog dirigenta Mstislava Rostopovicha kada je skratio operu za više od sat vremena. Zbilja je čudan, filmovi su mu katkad trajali i preko dva sata, a Musorgski mu je bio suviše dosadan da bi ga ostavio u integralnoj verziji. Rostopovich je intervenirao i putem suda, na uvodnoj špici napisano je da se ograđuje od ove verzije, za koju je redatelj ionako tvrdio da je samo inspirirana operom, da nije doslovna ekranizacija, pa je uvrstio i kadrove filmske ekipe na setu te tu i tamo angažirao glumce koje su operni pjevači samo sinkronizirali. Kulise na Košutnjaku ostale su više od desetljeća nakon završetka snimanja.
Źuławski je snimio ukupno četiri filma sa svojom životnom družicom Sophie Marceau, ironično, zadnji iz 2000. zvao se “Vjernost”, nakon čega se veza počela raspadati zbog njezinih nevjera (poslije je dugo bila u vezi s Christopherom Lambertom). Redatelj je od početka 90-ih sve češće djelovao kao pisac, pa je na osobni ljubavni stres najprije reagirao knjigom “Nevjernost”, a zatim je objavljena i intimistička “O njoj”. Sve teže je nalazio budžet za svoje filmove, projekti su mu propadali, žalio se na stanje suvremene kinematografije (“europski film je mrtav”, “festivali su smrt za film”), ali je unatoč tome primao najviše poljske i francuske državne počasti. Upravo zato treba pogledati “Kozmos” kojim završava Subversive film festival, nije to ostvarenje koje pripada njegovim vrhuncima, ali je dovoljno intrigantno da nas podsjeti na osobenjaka koji je znao privući gledatelje čak i kad nisu razumjeli o čemu su njegovi filmovi.
Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E
Andrzej Źuławski – Osobenjak napisao/la P.U.L.S.E dana
Pregled tekstova autora – P.U.L.S.E →