Antikrist – most u pakao
“Ostavite svaku nadu, vi koji ulazite…”
Veličanstveno filmsko putovanje u intimni pakao.
Put popločen dobrim namjerama, suzama i brojnim posvetama.
.
Posveta Andreju Tarkovskom
“Antikrist” je natopljen plavičastom bojom, vodom, suzama.
Eterična, anđeoska arija Almirene: “Lascia ch’io pianga” (x) iz opere “Rinaldo” (G.F.Handel) / glazbena tema (nezaboravnog) crno-bijelog slow motion Prologa (tragedije) & Epiloga.
Pusti me da plačem, nad mojom okrutnom sudbinom…
Lars von Trierova Pieta (Oplakivanje Krista): suosjećanje, sažaljenje s tugom Bogorodice (bol gubitka).
Ispunjen šumom vjetra, zvukovima prirode / posvećen (ponajviše) filmu “Zrcalo” (Zerkalo): svijet zbilje i snova, dijalog s vlastitom prošlošću.
Slojevit, protkan fluidno povezanim simbolima, religijskim motivima.
Npr. scena u kojoj Ona čuje plač djeteta, Sin je svugdje & nigdje… Nalazi ga u kolibi, sjedi na podu s cjepanicom (slikarski motiv malog Isusa u tesarskoj radionici oca).
Ona i dalje čuje plač, podiže pogled prema Nebu… Plač (suze) Krista, koji otkupljuje ljudske grijehe (cjepanica poprima simboliku križa).
Drvo raspela, kojim zadaje smrtonosni udarac suprugovom spolovilu.
Edenom odzvanja plač, svega što umire…
Lars von Trier majstorski u nekoliko navrata koristi (snažan) simbol mosta: između svjesnog i podsvjesnog, moderne civilizacije i prirode (kaosa), razuma i ludila.
Prelazak granice(a)… stilska posveta (bez konkurencije) velikom autoru.
.
Posveta Edvardu Munchu
Psihička stanja, pretočena sa slikarskog na filmsko platno.
“Krik” (scena u vlaku): promicanje šume, odraz(i) lica / putovanje kroz duševnu bol.
“Madona” (Ona): Bogorodica i grešnica / svetost i putenost spolnog odnosa.
“Anksioznost” (tjelesni simptomi oslikani u filmu), “Pepeo” (deformirana stabla breza, ulazak u Eden, početak kraja), “Plačući akt” (krhka žrtva), “Smrt Marata I” (smrtonosna ljubavnica), itd.
.
Ekstremna provokacija
Seks je plijen Pakla… žensko tijelo izvor grijeha.
Scena rezanja (odstranjivanja) klitorisa.
Na tragu antologijskog šoka, napada na gledatelje…
Luis Bunuel: “Andaluzijski pas” / žensko oko razrezano britvom.
.
Zagonetka
Hieronymus Bosch: “Vrt naslade” (triptih)
Rajski vrt Eden / spajanje Adama i Eve, svijetlo jutro.
Vrt naslade / predavanje zemaljskim užicima, dan.
Pakao / kazna (desni dio slike), tamna noć.
Velika ptica grabljivica (“Princ Pakla”)… zviježđe iznad Tri prosjaka: srna (tuga), lisica (patnja), vrana (očaj).
“Antikrist” je remek-djelo.
Poetičan razorni potres, koji bespoštedno ruši tabue.
Intimno… najbolji film Lars von Triera, do sada.
Za P.U.L.S.E Anamnesis / Ex Filmofili
Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E
Antikrist – most u pakao added by Anamnesis on
View all posts by Anamnesis →
Libido je, smatra Lars fon Trir, jedini trenutak kada se srecu dva razlicita svijeta. Most. Tada vlada bestezinsko stanje (pogledati pazljivo PROLOG).
U cinu spajanja nema odgovornosti, to je “punjenje benzina”. On i ona nisu odgovorni za bilo sta u casu kada je most uspostavljen.
U isto vrijeme – zbog toga su oboje apsolutno gresni. To je cas kada Bog ne drzi stvari pod kontrolom.
Libido usamljenost dva svijeta – muskog i zenskog – cini podnosljivijom. Ali, dajuci savjest svojoj djeci, Gospod/Priroda/neki svevisnji, oprao je ruke od posljedica i pustio ih da se sami vijaju i grizu repove medjusobno.
“Antihrist” je sasvim zasluzeno posvecen Andreju Tarkovskom. Ne znam da li bi mu se svidio, ali ga ravnodusnim ne bi ostavio. Trir jos jednom prica o ljudskoj prirodi. O stvarima o kojima se, u principu, suti..
Autor, u sustini, obozava zene. Fasciniran je njima. Toliko da mrzi to sto ih voli. (Ali, to je vec muska prica, koju oni nikada ne pricaju javno. Sem psihijatrima.Muskim.)
U “Antihristu” igraju tri osobe . Ona, On i Dijete. Film je Trirovski kameran. Sa fotografijom koja govori sve ono sto likovi ne kazu. Zapravo, cijeli film je setnja kroz likovnu postavku bola. Dusevnog i fizickog.
Defo dobar. Ginzburgova – zenska u punom smislu. Brilijantna.
Da li je “Antihrist” dobar film? Recimo to ovako: Ne moze svako snimiti sudar dva OSNOVNA svijeta i slom duse dok povraca. Trir je to uradio u 100 minuta.
Anamnesis je majstorski kroz slikarstvo i “setnju” simbolima napravila recenziju koja ulazi “u kost” ovog filma.
Uzivao sam dok sam citao (i gledao) tekst!
ja film jos nisam gledala , a ovo anamnesino putovanje kroz simbole je zanimljiv intro.
‘mala sa modiljanijevim’ licem je pokazala svoju opustenost a i talenat jos sa svojim ocem u onom spotu ‘lemon incest’ iz 84 http://www.youtube.com/watch?v=LE06lqT0Y2g i uopste ta njihova zajednicka angazovanost u filmovima/otac-cerka/ je isto interesantna.
sa trirerom uvek imam nedefinisan ‘problem’, jos sa ‘breaking the waves’, nisam nacisto sa njim da li me uvek, ali uvek u svakom filmu na majstorski nacin izmanipulise, ili sam ja izvanredan medij bas za njegove teme, njegovi me filmovi uvek emocionalno pa i fizicki iscrpe.
na jedan mazo-sado nacin uvlaci gledaoce u svoju igru.cudesan reziser.
odgledah ga, konacno.
posto si ti sve rekla,ja mogu samo da spomenem neki moj krajnje mucan i iscrpljujuci ‘odnos’ sa trierom. ne mogu da se setim ko jos moze /mozda je francis bacon, slikar ‘pokusao’/ osim dostojevskog i triera da pokrenu toliku nezaustavljenu lavinu jakih emocija i uznemirenost; sto je najcrnje u nekim situacijama i neka kao preispitivanja, kao osecaj krivice izazvan nekom mojom identifikacijom sa zenom kao bicem, mislim, to su takvi mentalni potresi da nijedan rock koncert, nijedan onaj ‘krvnicki’riff nije mogao tako da me pokrene.
pa obrazi zazareni, pa laka glavobolja…cini mi se da mi je na licu stalno bio onaj bezglasni krik sa munchovog platna tokom filma.
pa to je radio sa mnom samo dostojevski dok mu se nisam ‘otela’ iz zagrljaja. on je bio tek ‘crna rupa’ za mene.
ne znam, meni je ovo savrsen, skoro dokumentaran, autorski, intiman i iskren film o ljudskom beznadju i nemoci.
Od samog uvoda, veličanstvenog Prologa (gubitak ravnoteže): kadar eksplicitnog seksa – erekcija i penetracija (most), pokušaj sina da ulovi snježne pahulje, itd…
Simboli se doslovno slažu jedni na druge, tokom cijelog filma.
“Antikrist” ne podliježe standardnom narativnom tumačenju…
Psihoanaliza, šok terapija, poetičan razorni potres, film čiste (ogoljene) emocije.
trir je od nasheg prvog susreta *breaking the waves* moj omiljeni rezhiser.
dok sam gledala antihrista bila sam u groznici *kao i snezhani, povisila mi se temperatura i obrazi su mi goreli* ne znam, valjda tako utiche na nas zhene (:
ovo je svakako film koji ne ostavlja nikoga ravnodushnim i normalno je da reakcije odlaze iz krajnosti u krajnost. neki se zgrozheni odalje od ekrana a neki ostanu ‘zalepljeni’ za ekran i posle zavrshetka filma.