O impresivnom stvaralštvu Đanlorenca Berninija pisalo se podrobno, a još više čitalo. Zanos svete Tereze kao simbol skulptorskog spektakla ostaće jedno od djela čija reprodukcija će moći da se vidi svuda i uvijek kada su tema barok i njegove odlike. Međutim, daleko od toga da je ona jedini primjer sublimiranja božanske ljubavi i ovozemaljske pokornosti.

Ludovika Albertoni bila je dama iz visokog društva Rima koja je pristupila redu sv. Franje nakon smrti supruga. Živjela je skromno i pobožno, podredivši ostatak života pomaganju siromašnima i onima kojima je bila potrebna utjeha i vodilja kroz ovozemaljske patnje. Zbog porodičnih veza sa kardinalom Palucom Palucijem deli Albertonijem, kojeg je papa Klement X usvojio nakon što se ovaj oženio njegovom sestričinom, Ludoviki je dodijeljen prefiks blažena. Zatim je crkva sv. Franje u Rimu postala mjesto gdje se njeguje njen kult. Pošto je trebalo da bude sahranjena upravo u toj crkvi, mnogi majstori su se takmičili za čast da izrade njenu funerarnu skulpturu. Pobijedio je, naravno, Bernini, koji je u tom trenutku imao 71 godinu i ovo je bilo jedno od njegovih posljednjih djela.

Sama skulptura postavljena je iznad oltara Altijeri kapele koja se nalazi sa lijeve strane crkve sv. Franje. Blažena Ludovika je predstavljena u ležećem položaju, na dušeku, u trenutku mističnog susreta sa Bogom. Njena glava je zabačena i položena na bogato ukrašen jastuk. Nabori njenih odora reflektuju unutrašnju ekstazu i neobjašnjiv nemir. Ispod ležaja se nalazi izgužvana tkanina prebačena preko crvenog sarkofaga u kojem svetica počiva. Na panelu iza nje isklesani su stilizovani narovi, dok plamena srca krase podnožje prozora. Okružena je putima, spremnim da povedu njenu dušu u raj.

Suštinski, trenutak koji je Bernini ovjekovječio u mermeru može biti i trenutak pred samu fizičku smrt. Zabačena glava, poluotvorene usne iz kojih se očekuje krik, ruka koja grčevito steže srce koje će svakog časa prestati da kuca, detalji su poetičnog prikaza smrti koja nije strašna, neizvjesna ili nužno mučna. Najveća sličnost sa Zanosom svete Tereze nalazi se upravo u facijalnim ekspresijama za koje posmatrač nije siguran da li su odraz bola ili blaženstva. Malo je vjerovatno da je Berninijeva glavna zamisao bila erotizovanje jednog svetog čina, uzdizanja i prelaženja u vječni zagrobni život. Međutim, kako bi se na najpristupačniji način prikazala božanska prosvećenost i nagovještaj šta nas čeka po završetku ovozemaljskog života, osjećaj zanosa, odnosno ekstaze, predstavlja najbrži put do srca i uma posmatrača. Skulptura Zanos svete Tereze je u periodu nastanka izazvala skandal među crkvenim zvaničnicima ali i u javnosti. Blažena Ludovika Albertoni (1674)je, s druge strane, postala sinonim za uzvišenu nebesku ljubav koja očekuje one koji „žive po pravilima”.

Ipak, postoji jedna izuzetno diskutabilna, ako ne i bizarna kontradiktornost vezana za samog autora ovih važnih, izuzetnih djela koji su svoje mjesto našli u nekim od najznačajnijih katoličkih katedrala u Rimu i koje i dan-danas privlače pažnju. Đanlorenco Bernini je bio poznat kao izuzetno strastven čovjek u svemu što je radio. Podjednako je bio posvećen umjetničkom stvaralaštvu, koliko i društvenom životu. Međutim, ta strastvenost se prilično graničila sa nasilništvom i impulsivnošću u svakom mogućem smislu. Bio je ljubavnik jednoj udatoj plemkinji, Konstanci Bonareli. U pitanju je bila izuzetno turbulentna veza. Kada je vajar saznao da ga ljubavnica vara sa rođenim bratom, Luiđijem, potpuno je izgubio kontrolu. Uz prijetnje i dva polomljena rebra, Luiđi je uspio da pobjegne od bratovog gneva daleko od Rima. Konstanca je, sa druge strane, dobila trajni ožiljak na licu od svog prevarenog dragog i jednog njegovog saučesnika.

Pitate se kako je čitava ova ujdurma povezana sa jednom od posljednjih funerarnih skulptura koje je Bernini izradio? Luiđi se s vremenom pomirio sa bratom. Ali, kako to nerijetko biva, i on je imao mračnu stranu koja je naposlijetku izbila na površinu. Koristeći dobre porodične veze, Luiđi je uspio da izdejstvuje da bude angažovan na rekonstrukciji Sale Regia u Vatikanu, gdje je Đanlorenco užurbano radio na svom konjičkom portretu cara Konstantina. Međutim, desio se strahovit zločin koji je počinio Luiđi nad jednim od dječaka koji su pomagali radnicima. Prvi put u životu, Đanlorenco nije mogao svojim poznanstvima i dobrim glasom da ispravi učinjeno i zaštiti porodični ugled. Već pomenuti kardinal Albertoni, Ludovikin rođak i papin štićenik, nije bio rad da oprosti neoprostivo. Đanlorenco mu je ponudio jednu stvar kojoj je bio nemoćan da se odupre: pored plaćanja odštete porodici žrtve, kao i novčane kazne, Đanlorenco je pristao da izvrši restauraciju kapela papinog štićenika bez naknade. Tako je nastala kapela u kojoj se nalazi remek-djelo o kojem govorimo, čitava od suštinskog umjetničkog značaja, po svojoj konstrukciji i slici renomiranog baroknog umjetnika Baćića koja prikazuje Bogorodicu i dijete sa Svetom Anom u pastoralnom pejzažu, pružajući pozadinu za ostatak ansambla.

Sve u svemu, Luiđijeva kriminalna prošlost je zaboravljena, kardinal je bez mnogo muke došao do ktitorstva nekih od najraskošnijih baroknih kapela, a Đanlorenco je nekako sačuvao svoj i ugled svoje porodice. Što se funerarne skulpture Blažene Ludovike Albertoni tiče, može se zaključiti da je u pitanju sumiranje autorove stvaralačke filozofije i vrhunac vajarskih dostignuća.

Iva Vukotić

Izvor: Časopis Kuš

Tekstovi o umetnosti na portalu P.U.L.S.E

  Časopis Kuš, Đovani Lorenco Bernini, Umetnost, Vajarstvo