Ulogujte se / Kreirajte profil

“Bez ljubavi” Andreja Zvjaginceva: Apokaliptična studija odnosa lišenog ljubavi

“Težak, mučan, tačan.” – tri su riječi kojima bih opisala posljednji film i remek djelo Andreja Zvjaginceva (Andrey Zvyagintsev). Iako ruski soc-kapitalistički realizam nije more u kojem želim plivati, “Neljubav” (eng. Loveless) je nezaobilazno štivo iz 2017. godine.

Riječ je o filmu koji, na doslovno svim poljima, pogađa tačno u metu, koristeći se pri tom jednim odvratnim svijetom lišenim ljubavi, između supružnika, roditelja i djece, društva i pojedinca, čovjeka i prirode, čovjeka prema samom sebi.

Ova apokaliptična studija odnosa zasnovanog na mržnji je priča o savremenoj Rusiji čiji su stanovnici stavljeni na milost nemilosrdnih i snažnih sila. Rusija se ovdje čini kao jedna planeta, kao posve novi svijet koji nije u stanju da podrži ljudski život i njegov razvoj u nešto što prevazilazi puku (ljudsku) potrebu za statusom, novcem ili slobodom u potrazi za partnerom koji sa sobom donosi sve te lijepe materijalne stvari poput novog stana, automobila, seksa i luksuza. Međutim, ispod sve te mutacije, sjaja, ljepote i privremenog ovozemaljskog zadovoljstva, nešto je trulo. Trulo je, jer temelji svega toga jesu intenzivno konzervativne društvene norme hrišćanstva, konformizma i jakog nacionalizma, koje Zvjagnicev ovdje, koristeći se dramom sa elementima kriminalističkog procedurala, u detalje preispituje.

Inicijalno, “Neljubav” je portret neuspješnog braka, analiziran tokom njegove užasne posljednje faze. Boris (Alexei Rozin) je težak i na momente agresivan. Njegova bivša žena Ženja (Maryana Spivak), sa kojom još uvijek dijeli stan, duboko je razočarana, ljuta i hirovita. Beskrajno u svađi, ujedinjeni samo oko ideje o uzajamnoj mržnji, i Boris i Ženja imaju nove partnere. On sa novom djevojkom čeka bebu, a ona sa dosta starijim partnerom provodi dane u njegovom luksuznom stanu. Oboje, zarad novih seksualnih i emotivnih odnosa i sebičnog utaživanja sopstvene gladi i želja, stavljaju svog dvanaestogodišnjeg, nježnog i povučenog sina Aljošu (Matvey Novikov) u strašnu situaciju koja gotovo da graniči sa maltretiranjem. O nemaru da ne govorimo. Da stvar bude još gora, stidljivi i nesrećni Aljoša je istovremeno i glavni razlog ili simptom njihovog nedostatka ljubavi, kako je to Zvjagincev vješto definisao, jer se u brak ušlo kompromisno, zbog nenadane i neželjene trudnoće.

Nakon jedne od u nizu svađa kojima Aljoša iz dana u dan nevoljno prisustvuje (kadar u kojem tiho iza staklenih vrata plače ostavlja bez vazduha i boli), on nestaje. Bez traga. Do kraja filma niti u jednom trenutku nije posve jasno da li je otišao sam, dobrovoljno, ili je zapravo kidnapovan i ubijen. Mada, u ovom kontekstu i postavci stvari, to nije toliko ni važno. Na taj način, Zvjagincev pravi glavni zaplet filma koji bivše supružnike stavlja u jednu novu situaciju, dajući im novi motiv oko kojeg se mogu ujediniti – pronaći svog sina živog i zdravog.

Hermetičnost Rusije se ogleda čak i pod veoma intenzivnom, ali ipak prividnom, sličnošću sa zemljama takozvanog razvijenog svijeta, gdje se društveni problemi uglavnom vrte oko istih tema i odnosa. Ova hermetičnost je stvar mentaliteta, istorije i kulture ruskog naroda koju poznajemo iz velikih djela umjetnosti, sve od 19. vijeka pa na ovamo. Dobro poznate intenzivne emocije koje krase likove ruske umjetnosti su ovdje ogoljene, počevši od samog naslova, koji veoma precizno ne opisuje rezultat i posljedice narativnog konflikta, nego upravo njihov uzrok.

Siloviti naslov, kovanica Neljubav, gledaoca odmah postavlja u kontekst posmatrača jednog razorenog svijeta, razorenih vrijednosti, koje definiše dekonstrukcija institucije porodice, bivajući time jedan od ključnih stavova autora. Raspad porodice u pomenutom kapitalističkom sistemu je ovdje prikazan kao problem koji metastazira kroz sve slojeve društva, i dalje itekako razdvojene, što vidimo u jednom mikrokosmosu prikazanom kroz baku nestalog dječaka, predstavnika ruralnog nižeg staleža, njegove roditelje, srednjeg staleža kao najnovijeg konstrukta post-sovjetskog društvenog uređenja, te majčinog ljubavnika, biznismena, kao predstavnika visokog staleža, onoga koji je zamijenio nekadašnju rusku aristokratiju.

Lik samog dječaka koji je centar ovog vrtloga svih savremenih problema vrlo brzo nestaje iz vidokruga fabule ove priče, i postaje jedno maglovito sjećanje svojih roditelja, koji se sve vrijeme zapravo bave svojim ličnim poožajem u društvu, kao i mučnim razrješenjem svog međusobnog odnosa, koji im ne donosi ništa osim patnje i tereta. Na taj način se nestanak djeteta prikazuje kao jedno bizarno i morbidno “rješenje svih problema“, čime autor dodatno naglašava sklonost savremenog čovjeka ka eskapizmu, trpanju emotivnog tereta pod tepih, te frenetičnoj riješenosti da svoje probleme prosto amputira iz svog života. Ovakvo ogledalo Rusije se može primijeniti na cjelokupno društvo, globalno gledajući, koje je u filmu odslikano svim onim elementima koji su prisutni ne samo u Rusiji, nego i u cijelom svijetu, a tiču se savremenog načina života, rada, tehnologije, i svega ostalog što, kada bi izuzeli jezik i pismo prisutno u ovom filmu, može vrlo lako da se čita kao događaji u bilo kom većem gradu.

Autor: Monika Ponjavić

Izvor: Srpska cafe

Loveless: Apokaliptična studija odnosa lišenog ljubavi

 

 

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst “Bez ljubavi” Andreja Zvjaginceva: Apokaliptična studija odnosa lišenog ljubavi

  1. Goran Đerić

    24/03/2018 at 22:22

    Svi filmovi A. Zvjagiceva zaslužuju našu pažnju. Lepo je ako možete da ih povremeno ponovo pogledate. Meni je važan taj odstup čoveka od prirode, a koji Andrej kao majstor pejzaža dodatno naglašava. Pored tolike lepote prirode mi prolazimo “hladna srca”, a to je veoma, veoma tužno.
    Juče u autobusu 75 sam prisustvovao nečem sličnom iz filma, samo su uloge bile zamenjene. Brižna majka vodi sina na trening (tenis). Ona nosi i reket i opremu, on samo mobilni telefon. On sedi, ona stoji pored njega, miluje ga pogledom i gleda kroz prozor na parkove koji se bele. Ja gutam pejzaž, jer znam da ga možda već sutra neće biti, a dečak samo vrti slike na mobilnom i u jednom trenutku pita majku “Gde smo”…

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *