Ulogujte se / Kreirajte profil

Bezdan melanholije – Ian Kertis

Na razočaranje svatko reagira na svoj način. Svatko gradi svoj vlastiti svijet, svoj svemir odnosa, koji nastaje uslijed svih bolnih uskraćivanja koja nas prate svaki dan još od ranog djetinjstva.

Svatko dobro pazi koje će osjećaje, afekte, pokazati, podijeliti, a koje mora zauvijek skrivati, potiskivati ili poricati. Kako se ljudi razlikuju po osjećajima kojih smiju ili ne smiju biti svjesni, tako se i umjetnički pravci razlikuju po osjećajima koji se mogu pokazati, podijeliti s publikom.

Svako doba stvara svoju publiku, svoj umjetnički kontekst, u kojem su neki afekti društveno prihvaćeni, a neki strogo zabranjeni, nevidljivi.

Umjetnik je čovjek koji mijenja društvenu paradigmu, svjetonazor, duh vremena, time što utječe na svoju sredinu, ukazuje na postojanje nekih afekata, osjećaja, koji su prije njega bili nepoznati, skriveni negdje u dubinama nesvjesnog. Tako umjetnik osvještava društvo. Razvoj civilizacije vidim u tome što društvo pomalo, veoma sporo, dopušta pojedincu pokazati i prihvatiti one afekte koji su još do jučer bili zabranjeni ili nevidljivi.

Kraj je povijesti, prema tome, ono doba kada čovjek konačno može dijeliti, pokazati sve svoje osjećaje, te kada društvo konačno reagira empatijom na sve njegove afekte bez obzira jesu li ili nisu u skladu s tradicijom. Tek će tada čovjek biti cjelovit, zaista živ! Na žalost, još smo veoma daleko od ostvarenja tog ideala, još uvijek se svi manje ili više patološki prilagođavamo svijetu oko sebe, odustajemo od najboljih dijelova sebe. (Naše osiromašeno sebstvo postaje time krhko i nestabilno, što prate brojni simptomi, na primjer depresije, tjeskobe, anksioznosti…)

Ian Curtis

 

Ian Curtis i Joy Division nastali su kao posljedica svog konteksta, svog okruženja. Nastali su uslijed specifičnih razočaranja koja su činila tadašnji duh vremena.

(Što uopće čini razočaranje? Je li to spoznaja odvojenosti od svijeta, spoznaja da Ja i Ti nismo isti, nismo jedno? Ili je to spoznaja vlastite ograničenosti, vlastite bespomoćnosti, smrtnosti? Je li to spoznaja ograničenosti Drugog, njegove ograničene empatije, njegove slabosti, njegove smrtnosti? Možda sve zajedno?)

Vjerujem kako je najveće razočaranje, najveća trauma druge polovice dvadesetog stoljeća strašni prvi i drugi svjetski rat, koji su ostavili bolni trag iza sebe. Traumu drugog svjetskog rata čini tragična spoznaja o ljudskoj okrutnosti i bezdušnosti, svijest o tome kako čovjek može preko noći postati stroj za ubijanje, bez tračka empatije i humanosti.

Činjenica da je moguće ostvariti tako neljudsku ideju kakva je holokaust može zauvijek izbrisati svaku nadu u ljudsku dobrotu i toleranciju.

Umjetnik je osoba koja ne ostaje ravnodušna prema traumi, ona je mora izraziti, podijeliti sa svijetom i time se iscijeliti. Kako su glazbenici reagirali na traumu drugog svjetskog rata? Kako se meni čini, glazba pedesetih i šezdesetih godina nastoji poreći postojanje traume. Glazbene grupe The Doors, Pink Floyd, Led Zeppelin, i neke druge, često pokušavaju stvoriti apstraktni, imaginarni svijet lišen bolnih osjećaja. Vjerojatno stoga što je tada bolna trauma rata još uvijek bila previše živa i prisutna u svijesti ljudi tog vremena.

Punk

Prva zaista emotivna reakcija na gubitak humanosti i empatije možda je punk glazba. Nije li tada po prvi puta u povijesti čovjek mogao emotivno prihvatiti i odreagirati ograničenja svog vremena? Drugim riječima, napokon se mogla osvijestiti bolna spoznaja, otkriće kako zapravo nikoga i nije briga za nas? Bog je mrtav i nitko nas uistinu i ne vidi. Ljubav je negdje drugdje!

Na žalost, emotivna reakcija punk glazbenika na traumu vodi prema auto destruktivnosti, samouništenju. To nije način da od svijeta tražimo nama toliko potrebnu empatiju i bezuvjetnu ljubav. Punk kao emotivna reakcija na traumu, odnosno na spoznaju da je roditelj nedostupan, emotivno ili fizički, bliži je iživljavanju, (acting out), nego osjećaju tuge ili žalosti. Vjerojatno zbog manjka povjerenja, manjka iskustva, da tamo vani postoji netko kome je stalo.

Kao što znamo, postoji reakcija na traumu koja se može dijeliti sa svijetom i koja traumu može iscijeliti, a to je tugovanje ili žalovanje. (Iživljavanje je aktivnost zatvorena sama u sebe i stoga se ne može dijeliti sa svijetom. Punk glazba nije usmjerena prema svijetu već ide od svijeta, više razdvaja, a manje povezuje. Manjak međuljudske povezanosti ne može stvoriti stabilno sebstvo, čovjeka koji je u harmoniji sa sobom i u harmoniji s ljudima oko sebe.)

Melankolija

Punk grupa Sex Pistols izravno je utjecala na tri druge glazbene grupe, a to su Joy Division, The Smiths i Simply Red, kao i na njihove članove, Iana Curtisa, Stevena Morrisseya i Micka Hucknalla. Iako posve različitih glazbenih stilova, te tri grupe povezuje činjenica da su iz istog vremena i okruženja, grada Manchestera, te da svoje korijene vuku iz punk, odnosno, post punk glazbe.

Nama je ovdje zanimljivo vidjeti kako svaka od tih grupa pokušava izraziti svoje vlastito razočaranje oblikujući svoj vlastiti glazbeni stil, te što time postiže.

Nakon agresivnog, gnjevnog stila punk glazbe, Ian Curtis i Joy Division svoj bijes okreću prema sebi u jednoj vrsti melankolije.

(Melankolija nije isto što i tugovanje, kod melankolije ne postoji mogućnost da se osoba poveže sa svijetom, da emotivno odraste. Ona ostaje zauvijek zarobljena u bezdanu svog očaja, uvijek se iznova vraća svojoj traumi, svakog dana ponovo. Tu pojavu filozof Nietzsche naziva vječno vraćanje.)

Razliku između depresije i melankolije vidim u tome što je melankolija vrsta depresije koja se može pokazati svijetu. Većina slavnih umjetnika bili su melankolici. (Depresija i melankolija slični su u tome što se u oba slučaja ljutnja, destrukcija, okreće prema sebi, a što je u slučaju Iana Curtisa imalo tragične posljedice.)

Kako kaže filozof Martin Heidegger – “Svaki je oblik kreativnosti na neki način posljedica melankolije!” (Nema kreativnosti bez razočaranja! Što opet ne znači da je svako razočaranje kreativno!)

Melankolija je posljedica razočaranja, gubitka roditelja ili njegove pažnje i brige. Kako kaže psihoanalitičar George Atwood – Roditelj mora nositi dijete u svojim mislima, to je pravi dječji dom. Relacijski dom. Ako dijete nije sadržaj misli svog roditelja ono se raspada, fragmentira. To je razočaranje, trauma.

Simptomi

Simptomi života bez empatije, bez relacijskog doma, mogu biti raznoliki; osjećaj izolacije od svijeta i drugih ljudi, gubitak doživljaja vitalnosti, snažan otrovni sram, gubitak volje za životom, želja za samouništenjem, izljevi bijesa, tjeskoba i anksioznost uslijed raspada i fragmentacije, ovisnosti, osjećaj ostavljenosti i mnogi drugi.

Ian Curtis ih je sve opisao u svojim stihovima:

Isolation

“Majko vjeruj mi sve sam pokušao
Radim najbolje što mogu
Sramim se stvari kroz koje sam prošao
Sramim se osobe koja sam postao… ”

To može značiti ovo – Sramim se sebe, nisam se oslobodio negativnih osjećaja, još mrzim, još uništavam. Zbog svega sam ja kriv.

Something must break

“Soba puna ljudi, soba samo za jednog
Ako se ne probijem, vrijeme će stati… ”

Okružen ljudima, a opet od njih odvojen staklenim zidom. Za mene je vrijeme stalo. Samoća.

Insight

“Tvoji snovi nikad ne žive
Ne uspinju se, samo padaju
Ali nije mi važno
Izgubio sam volju, ne želim ništa… ”

Koji su to snovi? Za razumijevanjem, prihvaćanjem, empatijom? Ali nema nade da me itko shvati. Ionako nema nikoga.

Transmission

“Bez jezika, samo zvuk, to je sve što znamo
Da se stopimo s ritmom radija… ”

Svoju bol, svoju patnju ne mogu izraziti riječima. I čemu razgovor kad me nitko i ne čuje?

Heart and Soul

“Egzistencija mi nije više važna
Postojim kako najbolje znam
Prošlost je sada dio moje budućnosti
Sadašnjost mi izmiče… ”

Uvijek će mi biti isto, promjena nije moguća, zarobljen sam u traumi djetinjstva. Vječno vraćanje istog razočaranja.

Izolacija

“Prisiljen braniti se, čuvati se
Od drugih što samo na sebe misle… ”

Bježim od svijeta, izoliram se, štitim se od drugih za koje ne postojim.

Transmission

“Dotičem te izdaleka, ti si sve dalje… ”

Ljudi mi izmiču, dijeli nas stakleni zid

Tugovanje i žalovanje

Od spomenuta tri glazbenika iz Manchestera, jedino je Ian Curtis tragično stradao. Steven Morrissey (The Smiths) i Mick Hucknall (Simply Red) nastavili su svoju glazbenu karijeru s velikim uspjehom. Vjerujem kako su oni našli način da svoja razočaranja i traume dijele sa svijetom. Isto tako vjerujem da je njihova publika prepoznala njihove potrebe i pomogla im.

Mick Hucknall u svojim pjesmama ne očajava, ne gubi nadu. Iako duboko povrijeđen, napustila ga je majka još u ranom djetinjstvu, on ipak vjeruje da ga svijet može shvatiti. Njegove su pjesme tužne. To je dobra osnova za autentično žalovanje i tugovanje, jedino što može iscijeliti razočaranje i traumu. On pjeva o značaju prošlih ljubavi, dijeli svoje osjećaje sa svijetom, i ti ga odnosi određuju čovjekom.

Ian Curtis, iako u istom okruženju, nije se mogao tome nadati, njegova tuga ostala je nevidljiva. Kako u svijetu nije bilo mjesta za njegovu tugu, tako je Ian vjerovao da ni za njega nema mjesta. Napustio nas je zaista prerano, u 24 godini, no njegova je glazba uvijek s nama!

Vladimir Nemet

Bezdan melankolije – Ian Curtis, Joy Division

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst Bezdan melanholije – Ian Kertis

  1. Pingback: Bezdan melanholije – Ian Curtis – SBPeriskop

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *