Bijeli dijamant – Verner Hercog

Verner Stipetić Hercog jedan je od najvećih živućih filmskih autora današnjice. Najneobičniji, najznatiželjniji i najbizarniji lik filmske europske elite snimio je mnoštvo igranih ali i dokumentarnih filmova. Ja sam ga otkrila gledajući njegova remek djela u biranim ciklusima nacionalne dalekovidnice HTV-a, u nježnim skoro maloljetnim godinama.

Njegovi Nosferatu, Fitzcarraldo, Tajna Kaspara Hausera, Woyzek i Aguirre tako su mi se usjekli u nevini razum i bezumlje da sam ga davno proglasila jednim od najdražih mi redatelja. Njegova količina ludosti graniči s količinom genijalnosti, tik su jedan do drugoga a onaj tko nije gledao bar jedan njegov film ostao je zakinut za ne samo umjetnički nego i životni doseg.

Njegovo nemoguće neprijateljstvo sleš prijateljstvo s legendom njemačkog filma Klausom Kinskim osvjedočeno je i na celuloidu  Moj najdraži neprijatelj, u kojem je opisana ta neraskidiva i posebna glumačko redateljska veza osvjedočena u brojnim filmskim remek djelima.

Kugom okupana vampirijada, brod koji je u stanju prijeći brdo, divljak koji postaje džentlmen, najpoetičnije ubojstvo na filmu te konkvistadorska svakodnevica, sve je to oslikano u prekrasnim igranim remek djelima majstora Herzoga.

No tu je i ne manje znatan i bitan Herzogov opus dokumentariste sa sjajnim zvučnim naslovima poput Grizli mana (čovjek vs surova priroda), Meeting Gorbačov, U provaliju (dokumentiranje osuđenika na smrt), Špilja izgubljenih sjećanja (jedinstven 3 D pothvat), Susreti na kraju svijeta, već spomenuti Moj najbolji neprijatelj te i film kojeg ću sada predstaviti Bijeli dijamant.

Bijeli dijamant je kao i većina Herzogovih flma (izuzevši neke slavne promašaje poput Kraljice pustinje s Nicole Kidman) filmski dragulj aka dijamant. Sama postavka je herzogijanskog tipa, snimiti neobičnog reklo bi se sumanutog pojedinca koji na granici ludila vrši nemoguću ili ipak moguću misiju.

Film snimljen prije točno 20 godina na trenutke djeluje kao da je sniman dronom no nije.

Prati znanstvenika Grahama Dorringtona koji je opsjednut letjelicama i lebdenjem u zraku. Kao mali želio je napraviti raketu no ona mu je eksplodirala u ruci te je ostao bez dva prsta. Bezprstićev vječni san je usavršiti neslavnu letjelicu Zepelin (ploveći brodovi u obliku cigare koji su se u 20.stoljeću koristili za prekoocenaska putovanja do velike tragedije Hindenburga kada su se prestali proizvoditi).  Velika mana Zepelina bila je u njihovj masivnosti i sporoj pokretljivosti. Dorrington želi sagraditi manji i kompaktniji model koji bi se lakše kretao i bio u obliku balona. Na tome radi gotovo cijeli život. Njegov i Herzgov sumanuti plan je istražiti prirodu oko vodopada Kaieteur  šest puta većeg od Nijagarinog) u Gvajani (jedinoj britanskoj koloniji u prostoru Južne Amerike). Oko vodopada su prašume sa raznolikom i bujnom životinjskom i biljnom vegetacijom. Iguane, mnogoprste žabe, raznoliko gušterje, zmijetine debelih oblika, sve to vidimo u takvim krasnim snimateljskim scenama da nam zastaje dah i pitamo se izgleda li tako šaroliko i dubinsko putovanje na lsd-ju.

U samom početku pokušaj letenja Dorringtona i Herzoga je nemoguć, smeten, nepripremljen, blesav i nespretan. Pokusni let završava mnogobrojnim havarijama no dvojac se uspjeva spustiti na zemlju. Mic po mic ono što se činilo nemogućim postat će dosanjani san. Dorrington će od ljepote viđenog iz balona Zepelina kao dijete plakati. Herzog će raditi ono što najbolje zna, snimati.

Slap krije prolaz u druge svjetove, nama neotkrivene, svjetove u koje vode jata ptica piskavica kao neki nabrijani nagovještaj raja zemaljskog. Da li je Dorrington okusio raj na zemlji a tek naš slavni Herzog? Mislim da jesu, no nama su ga prešutili.

Brojni lokalci obogatiše Herzogovu avanturu: oštroumni i senzibilni Mark Anthony Yhap koji sanja izgubljenu obitelj te Zepelinom skupa sa svojim živahnim pijetlom želi otputovati u Europu po njih; mladac koji na stijeni uz gigantske slapove pleše najepohalniji I najdirljiviji Moonwalk kojeg se ni sam Jacko ne bi postidio; djeca koja ne razumiju što vide, njima je Zepelin čudnovata sprava koju ignoriraju jer to jedostavno ne mogu shvatiti ( nije li ono neshvatljivo u isto vrijeme i nepercipirajuće). Vlasnik živahnog i alfa pijetla uspoređuje Zepelin s rijetkim bijelim dijamantom koji se iskapa u Gvajani i tada stop, sve je rečeno. Dok plutaju nad beskonačnim prostranstvom gvajanske prašume i snimaju halucinatorne prizore naš dvojac bilježi ne samo neku tamo egzotični fantazmagoriju, oni bilježe eksluzivne i uzbudljive trenutke življenja a ja samo trljam oči skupa sa ostalim gledateljima i zahvaljujem dugovječnom 20-godišnjem Zagreb doxu, hvala im na ovakvom istinski vrijednom filmskom iskustvu doživljenom u udobnom kinu u centru grada , repriznom filmu koji je prikazan još na 1. izdanju istog festivala.

Vrata percepcije se otvoriše, i sve je tu tako kao što doista jest, ili nije? Izlazimo polaganim korakom zamućenim od plemenske pjesme  ( mali je procenat domoradoca u Gvajani, većina su stanovništva su uvezeni Indijci i karipski crnci) koja pjeva o postanku, životu, slapu, piskavicama, onostranoj i ovostranoj ljepoti i kraljevstvu tih istih piskavica.

Ovo je film na kojem se plače a usput se pjeva i pleše, film o ljudskoj biti, o ljudskoj potrebi za istraživanjem i ljudskoj potrebi za srećom a često i tugom. Čemu čovjek stremi, čega se boji, je li smrt konačna? (Dorrington je potresen smrću svog suradnika koji je poginuo u jednom od pionirskih Zepelinskih pokušaja)

Je li čovjeku suđeno da bude ptica?

Zašto su uostalom dinosauri ostali na zemlji u obliku malih iguana i sličnih bića da ih gledamo i da im se dviimo ili se grozimo?

Bojimo li se neuspjeha, bojimo li se uspjeha, zašto plačemo i kada je dosta?

Kada je dosta i može li se od raja ovozemljaskog umrijeti? Mislimo da se i Herzog bojao pa nije snimio piskavičije carstvo.

Kada stati, kada odustati? Sve su to legitimna pitanja s kojima nas ovaj najznatiželjeniji svjetski filmaš suočava i zato mu beskrajno hvala.

Dok sam hodala Tkalčićevom polupraznom ulicom i mislila o izbornom danu na tren sam postala svjesna da sam osvjedočila magičnom i transcedentnom iskustvu, celuloidnom doduše, ali onda se upitah, koliki silni indvidulaci neće ni to. Ja sam sretna. Živio Herzog.

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments