“Blade Runner 2049.” – Mašta se ne može oponašati

Kad je u svibnju 1941. Isaac Asimov objavio priču „Lažljivac“ (prevedenu u „Siriusu“ br. 30) percepcija robota promijenila se za sva vremena. Njegovi zakoni robotike postali su važnim principom znanstvene fantastike, a tradicija prikazivanja umjetne inteligencije u fikciji krenula je u smjeru nadmetanja svijesti i umjetne inteligencije. „Metropolis“ Fritza Langa iz 1927. postao je temeljem moderne znanstvene fantastike u filmskoj umjetnosti, a baš ove godine, povodom obljetnice tog kultnog filma, imamo prilike nabaviti posebno DVD izdanje koje se može nazvati i najpotpuniijim kolekcionarskim izdanjem tog filma dosad. Rijetko je koji film spojio utjecaje „Lažljivca“ i „Metropolisa“ toliko dobro kao originalni „Istrebljivač“. Dihiotomija između izvorno ljudskog i oponašanja ljudskosti nalazila se u središtu tog kultnog filma, a – s iznimkom Kubrickove „2001.“ – označila je i početak drugačije, inteligentnije znanstvene fantastike.     Nastavak – „Blade Runner 2049.“ – peti film na nekom od jezika engleskog govornog područja fenomenalnog Denisa Villeneuvea zadržao je najvažnija obilježja originala, ali i iskoristio mogućnosti današnje tehnologije. Zbog toga je, bez dileme, jedan od najboljih filmova u 2017.

Nakon „Zatočenih“, „Neprijatelja“, „Sicaria“ i „Dolaska“ ovaj je film drugi Villeneuveov SF, a po njegovim vlastitim riječima i jedan od najtežih uopće. „Bojao sam se da sličim na vandala sa sprejem u crkvi“, rekao je Villeneuve  u novom broju britanskog filmskog magazina „Sight & Sound“. Taj strah sigurno nije osjećao samo on, nego i cijela vojska ljubitelja filma. Eseji su napisani o holivudskom nedostatku ideja, kao i poplavi nastavaka, a mreža je novi nastavak „Blade Runnera“ vidjela samo kao dokaz u prilog toj tezi. Iako se intimno ne slažem s takvom percepcijom Hollywooda jer smatram da se u američkoj filmskoj industriji dade pronaći originalnih i zanimljivih naslova, priznajem da sam sumnjao u uspješnost nove inkarnacije jednog od najvažnijih filmova u povijesti. Na sreću, tu bojazan su sasvim opravdano osjećali i redatelj i glavni glumac koji su (prema istom intervjuu) odlučili prihvatiti pritisak, dati sve od sebe i osloboditi svoju kreativnost. Rezultat impresionira. Zadržano je poštovanje prema najboljim elementima originala, a pridodana mu je moderna estetika koja replikantskoj mitologiji dodaje nova značenja. To je poštovanje vidljivo u rekreiranju efekata originalnog filma koji se i danas smatraju jednim od najboljih VFX efekata u povijesti. Douglas Turnbull koji je tvorac originalnih efekata zaslužan je i za već spomenutu „2001“ i „Bliske susrete treće vrste“. Njegov rad nastavila je izvanredna fotografija Rogera Deakinsa, a taj spoj originala i CGI-ja proizveo je ljepotu kadrova zbog koje svakako treba film pogledati u kinu.

Vizualnost se nastavlja i u motivima. Jedna od stvari po kojima se pamti „Istrebljivač“ su i reklame koje dominiraju panoramama Los Angelesa budućnosti, pa tako PanAm, TDK i Atari postaju dio vizualnog identiteta distopijskog grada u kojem je pitanje svijesti i ljudskosti sporedno u odnosu na pitanje profita i isplativosti (što je i osnovni razlog zašto replikanti uopće postoje). Ono što iznenađuje je pojava tih istih brendova u nastavku, uz one koji još uvijek postoje. Saznanje da su Villeneuve i Deakins pazili i na takve detalje veseli i govori s koliko su strahopoštovanja pristupili originalu. Osamdesete su, kao doba nastanka originala, na taj način itekako prisutne i u ovom filmu.

Priča je zasnovana na knjizi „Sanjaju li androidi električne ovce?“ (Zagrebačka naklada, 2000.) Phillipa K. Dicka. Dick je autor čije se knjige nisu uvijek uspješno transferirale u filmove, ali zadnjih godina imamo prilike uživati u njegovim adaptacijama na malim ekranima („Električni snovi Phillipa K. Dicka“,Channel 4, 2017. ; „Čovjek u visokom dvorcu“, Amazon, 2016./17.)  „Blade Runner“ spada među njegove najranije i najuspješnije adaptacije. Iako je spomenuta središnja dihiotomija stvarna-oponašana ljudskost zaista središnja tema mitologije „Istrebljivača“, nije i jedina. Kad govorimo o dobrom futurizmu, govorimo o predviđanju budućnosti. Film nam je te 1982. ponudio viziju budućnosti koja je bila mračna i u kojoj se možda nismo htjeli prepoznati, ali je bila prepuna simbolike i ostavljala je prostor za nadu. Ne treba zaboraviti kako govorimo o vremenu u kojem opasnost od nuklearnog razaranja postaje sve veća, a ponovno se zaoštrava i Hladni rat. Ideja o skrivenim oponašateljima ljudskosti itekako je živa u kulturi tog vremena, a Scott je u originalni film ugradio i kritiku takvog načina razmišljanja podcrtavajući tezu da su „replikanti ljudskiji od ljudi“. Monolog Rutgera Haugera na samom kraju originala (o „suzama na kiši“) jedan je od najpamtljivijih filmskih trenutaka uopće. „Blade Runner 2049.“ sjajno se nadopunjuje s originalom i pametno iskorištava kultne trenutke kako bi zaokružio priču. Jedna od Dickovih teza o budućnosti pretpostavljala je i naseljavanje Azijata u Los Angeles u 21. stoljeću, a to korenspondira i s njegovom paralelnom stvarnošću „Čovjeka u visokom dvorcu“. Nastavak, kao i original, poštuje tu tezu potvrđujući i na tom detalju zadržavanje osnovnih ideja originala/romana.

Ono zbog čega treba dodatno cijeniti „Blade Runner 2049.“, rekreiranje je osjećaja egzistencijalne paranoje koji smo osjećali gledajući original. Iako je priča nastavka u dosta elemenata drugačija od originala, taj je osjećaj prestravljenosti ostao. Motivi kojima se nastavak bavi dovode nam novog istrebljivača (Ryan Gosling) u konflikt s preostalim replikantima iz originala. Možemo taj sukob promatrati i kao sukob dva društvena modela, pa je tako K. proizvod vremena u kojem je svaka emocija svedena na virtualno i u kojem doživljaj svijeta ovisi o tome koliko smo koji gadget spremni platiti, (upečatljiva Anna de Armas kao Joi) dok su stari replikanti oni kod kojih je iskustvo svijeta, kao i način njihovog doživljavanja, puno iskrenije/neposrednije. Možemo odabrati čitati taj sukob kao dijalog između pretfacebook i postfacebook generacije, ali i kao prilog osnovnom pitanju o definiranju ljudskosti. Ovisi li ljudskost o tome jesmo li stvoreni ili rođeni ili o tome koliko smo sposobni osjećati? Primijetit ćete nadogradnju tog pitanja u odnosu na originalni film.

Upravo je to pitanje ono što plaši Gospođu (Robin Wright), K-ovu nadređenu koja bi radije da neki zidovi ostanu podignuti nego da ih se ruši čak i onda kad ju dokazi navode na suprotno. Poredak mora opstati, čak i kad sve upućuje da je pogrešan. To je fino izvedena kritika društvenog sustava čija suptilnost bi mogla biti poučna za cijeli niz naslova u posljednjih godinu dana kod kojih je kritika Bijele kuće često bila sama sebi svrhom. Nander Wallace (Jared Leto) personifikacija je takvog poretka, osoba koja je stvorila novu liniju replikanata kod kojih je oponiranje sustavu nemoguće. Poslušni replikant djeluje kao oksimoron u odnosu na prvi film, a sukob između starih replikanata i novih „gospodskih Kastora“ (kako bi rekao Kranjčević) čini se neizbježnim. No, taj će sukob ostati jedna od sporednih niti filma što otvara prostor za nastavak. Wallace ne preza ni od čega kako bi ostvario ciljeve, a dostignuće konačnog cilja njegovih napora omogućilo bi mu omnipotentnu poziciju kojoj je diktatura jedini mogući ishod. Sličnost ovakvog Leta s Raspučinom vjerojatno nije slučajna, a ludilo njegova lika tek je donekle naznačeno. Sve to se, pretpostavljam može razraditi u nekim novim inačicama serijala.

Referenciranje, međutim, tu ne staje pa Goslingov lik u nekom trenutku postaje Joe K., da bi samo nekoliko trenutaka kasnije u – naizgled za radnju potpuno nebitnoj sceni – jedan od likova zatočio kukca. Kafkakao inspiracija dodatno se razjasni do kraja filma kad značenje i tog kukca i metaforičkog Gregora Samse dobije  smisao. Na putu do tog smisla morat će se susresti K. i Deckard (Harrison Ford), a Villeneuve će izvesti jedan od svojih karakterističnih obrata koje je nemoguće predvidjeti. Upravo je relativno kratka interakcija između K-a i Deckarda jedna od najčešće spominjanih mana filma. Fanovi tvrde da su očekivali „veći pay-off“ od postignutog. Harrison Ford je neizbježno bio jedna od prvih asocijacija na franšizu u dosadašnjim godinama i logično je da su fanovi očekivali njegovu veću participaciju, no ne treba zaboraviti da je ovo inačica filma za novo vrijeme, vrijeme u kojem Deckard ne može biti u središtu radnje. Za jedne istrebljivač, za druge izdajica. Njemu zaista preostaje skrivanje od svih, pa i od samoga sebe. Uostalom, kod svih revolucija konce su vukli oni iz sjene.

Dihiotomija između stvarne ljudskosti i oponašanja ovdje ponovno budi paranoju. Dok smo mi na putu da postanemo robovi tehnološkog društva i izgubimo ljudskost, replikanti su na putu k oslobođenju. Dva će se puta neminovno negdje sresti/sukobiti. Villeneuve će podvući kako je imaginacija/mašta ono što spaja oba svijeta. Dok možemo zamišljati, možemo i sanjati. Svaka će nas uspomena izgraditi, svaki san oblikovati. Nije važno govorimo li o noćnoj mori ili o ljubavi. Sve ima svrhu. Nije stoga čudno da je uzor za estetiku „Blade Runnera“ i stripovski genijalac Moebius i Godardov „Alphaville“. Vidjeli smo u zadnjih nekoliko godina i „Ex Machinu“ i HBO-ov „Westworld“.  No, ovakav spoj vizualnog i narativnog dugo nismo vidjeli.

Mašta se ne može oponašati. Misao ostavlja nadu u noirovskoj apatiji. Ne samo u novom „Blade Runneru“ i ne samo u fikciji. Granice i zidovi se napokon ruše jer poredak u kojem su neki robovi, a drugi slobodni ne može opstati. Međutim, kako nam pokazuje ovaj film, najvažnije granice su  one u glavi. Iako smo često taoci vlastitih zabluda, maknuti ih možemo jedino – mi sami.

Danijel Jedriško 

Izvor: Ekranizacija

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Blade Runner, Denis Villeneuve, Film