Bog, batina i mrkvica, Diego Maradona

“No nikada nitko kao Maradona tako mangupski nije driblao četvoricu i ulazio u protivnički gol kao svoje tajno svetište. Nikad tako drskog tako samouvjerenog a tako opet naškog, narodskog igrača.”

Diego Armando Maradona ostat će u nogometnoj povijesti zabilježen kao najveći. Usprkos brojnim nedaćama koje su ga snašle za vrijeme njegova relativno kratkog života ( umro je 2020. u šezdesetprvoj godini života) on je legenda, Božja ruka, najobožavaniji ali i najomraženiji junak našeg i vašeg doba. 

Maradona je rođen u Argentini 1960-te u jako siromašnoj obitelji koju je preuzeo na skrb kad se profesionalno počeo baviti nogometom u tinejdžerskoj dobi. 

Bilo je to kako je i za očekivati preteško za jednog jedinog čovjeka, jer breme koje je nosio na kraju ga je skupo stajalo. 

Maradona je imao karizmu, imao je talent, imao je volju ali je i imao tu nesreću da su ga privlačile i tamne stvari svega onoga što donosi novac i slava. Rano je,  još za boravka u Barceloni, gdje je igrao za tamošnji klub početkom 1980-ih došao u doticaj s drogom, točnije kokainom s čijom kletvom će se boriti do kraja života. 
Pun života, elana i nepobjedivog duha Maradona će poslije postati neupotrebljiv, suvišan i težak samome sebi. No to je bilo puno poslije. 

Najagilnije godine svoje karijere proveo je u Napoliju, u tom klubu siromašnog talijanskog grada  gdjesu ga proglasili Bogom ali poslije i samim Luciferom. Ta dvojnost privrženosti i mržnje, taj dvosjekli mač kojeg je  Diego zagrizao tako čvrsto stajale su ga karijere. 

U doba zlatnih 1980-ih bio je najveći. Čak i kada je dao prevarantski gol rukom, kojeg su poslije nazvali Božja ruka. nisu mu mogli ništa. Bio je Bog, doista. U Napulju su ga slavili i dizali na ruke no isto tako par godina kasnije tvrdo će ga spustiti na beton i natjerati da napusti grad koji ga je učinio besmrtnim.

U isto vrijeme kad je s Argentinom osvajao SP u Meksiku počele su i njegove borbe s drogom no tada još zanemarive. U Napulju je drugovao s Cammorom , zločinačkom organizacijom, bio upleten u skanadale ne samo s drogom nego i s prostitucijom no dok je bio u milosti grada nitko mu nije mogao ništa. 

Krajem 1980ih već je dobrano bio zabrazdio u kokainske igrice a svjetsko prvenstvo 1990-te kada je Argentina bila viceprvak početak je njegova kraja. Napuljani i Talijani su svog idola i dojučerašnjeg Boga zamrzili zbog Maradonine provokacije uoči utakmice s Italijom u polufinalu, i tu se počeo nazirati tunel iz kojeg nema spasa. 

Dojučerašnji Bog i batina postao je mrkvica s kojom su se poigrali veliki vođe krimi miljea u Napulju, i posramljen bio je pod raznim optužbama prisiljen napustiti grad, sam i očajan, grad u koji je došao na krilima najveće slave. Tada ga je u Napulju dočekalo 80 000 vjernih sljedbenika, napustio je isti taj grad potajno i skromno, tako ne u svojoj maniri. 

Maradona je tad već pravi ovisnik a svo naličje slave i bogatstva, čovjeka koji je s reprezentacijom osvojio sve, koji je s Napolijem osvojio sve kupove i šampionate koje se dalo osvojiti, kreće u etapu života zvanu propast. 

Od tada starta njegovo carevanje u tabloidima ovaj put ne zbog sportskih rezulatata već zbog brojnih skanadala u koje je taj ovisnik upleten. Tužna storija najvećeg pretvorila se u jednu grotesknu lakrdiju jer godine je proveo na rehabilitaciji ne bi li pohvatao konce svog nekada sjajnog života. Maradona je bio veseljak, mangup, varalica, briljantni nogometaš i sportaš o njemu su se vać tada raspredale legende da je najveći ikada. 

Danas u Napulju postoji legendarni mural posvećen tom nekada skromnom igraču kojeg je slava preobrazila. 

I doista dječak iz siromašne obitelji dobio je sve a na kraju i izgubio to sve. 

Njegove zadnje snimke pokazuju pretilog muškaraca koji je izgubio životni kompas i koji leluja u vremenu koje više nije naklonjeno njemu samome. 

I zaredaše se nakon Maradone brojni, Ruddovi Gulliti, Marcovi van Basteni, Davori Šukeri, A u novije vrijeme i Ronaldovi, Messiji i Neymari. No nikada nitko kao Maradona tako mangupski nije driblao četvoricu i ulazio u protivnički gol kao svoje tajno svetište. Nikad tako drskog tako samouvjerenog a tako opet naškog, narodskog igrača. Uz Pelea i Beckenbauera  Maradona danas stoji kao simbol nogometa jednog vremena, svog vremena. 

Tih ludih 1980-ih godina kada su carevale natapirane lak frizure i sjajni sakoi puf rukava. U vremenima kada se nazirao pad jednog sistema, onog komunističkog no tek nazirao. I kao da je nakon pada zida sve postalo drugačije, kose su manje tapirale, ti puf rukavi su iščezli a muzika je bila nikad manje dobra. Ni Maradona više nije igrao. Ili kao da nije.

Nakon Maradone, Argentina više nikada nije osvojila naslov svjetskog prvaka, a ove godine su konačno  uz Messijevu dominaciju blizu nakom punih 36 godina. Doista opet se vratiše lak frizure i puf rukavi ali muzika je i dalje loša. 

Bog i vrag, opatica i demonsko lice, mit ili stvarna osoba, lice i naličje. Sve je to Maradona. Koji plače pred kamerama i milionskim gledateljstvom, koji se kaje, kojem opraštaju.gotovo svi sve grijehe.  Maradona koji više niti ne može šutnuti loptu a kamoli odraditi božanski dribling. Kao neka tusta alegorija svih onih koji su dotaknuli zvijezde a umrli u vlastitim izlučevinama, ostavljeni i jadni pod istim zvijezdama koje su davno dotaknuli.

Priča je to o neporecivom talentu i karizmi no i nevidjenoj sposobnosti da se uvali u gomilu papazjanija iz kojih se na kraju i nije uspio izvući.

Napuljski bog i napuljska batina, i na kraju napuljska mrkvica, argentinski nogometaš koji je s loptom plesao najljepši mogući tango, no sa smrću je otplesao onaj drugi ples, prerano. Čovjek legenda, Maradona. 

za P.U.L.S.E: Ivana Perić

Tekstovi o sportu na portalu P.U.L.S.E

  fudbal, Ivana Perić, Maradona, Sport