Empatija – dragocjena ljudska kvaliteta

Empatija – dragocjena ljudska kvaliteta

Empatija je pronalaženje odjeka druge osobe u sebi.
Nelson Mandela

Empatija označava proces neposrednog uživljavanja u emocionalno stanje, mišljenje i ponašanje druge osobe. Riječ empatija dolazi od starogrčkog παθο, što u prijevodu znači osjećanje, uživljavanje.

To je složen fenomen koji možemo proučavati iz različitih kutova. U ovom članku promotrit ćemo empatiju s gledišta filozofije, psihologije i religije te sagledati kako empatija može utjecati na kvalitetu života pojedinca i šire zajednice.

S filozofskog gledišta empatija je usko povezana s konceptom intersubjektivnosti. Taj se koncept odnosi na ideju da je naše razumijevanje svijeta i drugih ljudi oblikovano našim interakcijama s njima. Nedostatak empatije, odnosno uživljavanja u pojave i ljude oko nas, otežava dublje povezivanje i razumijevanje drugih, a time i samih sebe.

Već su filozofi poput Platona i Aristotela uviđali važnost “suosjećanja” kao vezivnog tkiva društva i raspravljali o konceptu simpatija (koji je srodan empatiji, ali s manje fokusa na emocije, a više na osjećaj zajedničkog iskustva) kao ključnog za skladno funkcioniranje svake zajednice.

Filozof Martin Buber empatiju je smatrao temeljem svih ljudskih odnosa. On je vjerovao da empatija omogućuje pojedincima da se povežu s drugima na dubokoj, osobnoj razini i da je ta povezanost ono što u konačnici daje smisao našim životima.

S druge strane, Kant je vjerovao da empatija može biti koristan alat za razumijevanje perspektive drugih, ali treba biti uravnotežena predanošću, racionalnim razmišljanjem i moralnim načelima. Vjerovao je da bismo trebali upotrijebiti razum kako bismo odredili koji su postupci etični, a zatim upotrijebiti empatiju kako bismo razumjeli kako naši postupci mogu utjecati na druge, jer je empatija ograničena našim subjektivnim iskustvima te nas zbog toga nekada može navesti i na iracionalne ili nemoralne izbore.

Danas psiholozi razlikuju dvije razine empatije: kognitivnu empatiju (sposobnost razumijevanja perspektive druge osobe) i emocionalnu empatiju (sposobnost osjećanja emocija druge osobe).

Kognitivna empatija ili “plitka empatija” je najčešća definicija empatije, a to je mogućnost da se stavimo u “tuđe cipele”, da vidimo svijet “tuđim očima” te da “pročitamo” tuđe emocije. Tako definirana, empatija nije ništa više od mentalne sposobnosti poput one kad zamišljamo neke buduće scenarije ili rješavamo probleme na temelju prošlih iskustava.

Emocionalna empatija ili “duboka empatija” je više od same mentalne sposobnosti zamišljanja što drugi ljudi osjećaju – ona je mogućnost da doista osjetimo ono što drugi ljudi doživljavaju.

Ovdje je važno napomenuti da pojmove “plitka” i “duboka” empatija treba uzeti sa zrnom soli. Sociopati i psihopati mogu savršeno razumjeti kako se drugi osjećaju, ali ih to nije briga. Isto tako, emocionalno uživljavanje (empatija) može biti plitko, kratkotrajno, beskorisno, pa čak i opterećujuće za druge osobe. Zato jedna nije bolja od druge, već se trebaju nadopunjavati kako bi se razvila istinska empatija.

Empatija je vještina koja se može naučiti i razvijati, i to kroz proces samospoznaje. Kako bismo razumjeli tuđe osjećaje – zašto je netko takav kakav je, zašto tako reagira i sl., trebamo težiti bolje razumjeti sebe. To ne znači sebično se baviti sobom, nego biti u mogućnosti u drugima prepoznati ono što postoji i u nama samima.

Studije su pokazale da su pojedinci koji imaju visoku razinu empatije sposobniji stvarati i održavati zdrave odnose te je manja vjerojatnost da će doživjeti negativne ishode mentalnog zdravlja kao što su anksi­oznost i depresija.

Nerazvijana empatija može dovesti do niza problema, budući da pojedinci koji nisu u stanju razumjeti ili dijeliti osjećaje drugih mogu biti prilično uskraćeni u uspostavljanju i održavanju zdravih međuljudskih odnosa. Zbog toga takve osobe mogu biti sklonije (samo)destruktivnom, agresivnom i devijantnom ponašanju.

Upravo zbog manjka empatije druga ljudska bića postaju objekti i sredstva za zadovoljavanje vlastitih želja i potreba.

Zato mnoge religijske tradicije stavljaju snažan naglasak na suosjećanje, razumijevanje i uljudno postupanje prema drugima kao put ka postizanju moralnog i duhovnog rasta. Zlatno pravilo, prisutno u mnogim religijskim učenjima, potiče ljude da se “ponašaju prema drugima onako kako bi željeli da se postupa s njima”.

Empatija

 

U budizmu se suosjećanje u patnji, kao i u radosti, ubraja u četiri “nemjerljiva” ili “božanska prebivališta” (brahmavihare) koja se, uz dobronamjernost i smirenost, smatraju ključnima za postizanje prosvjetljenja.

U hinduizmu postoji koncept daya, koji govori da bismo trebali pokušati olakšati patnju svih ljudskih bića, uključujući patnju stranca i neprijatelja, jer su svi oni dio našeg postojanja.

Slično tome, u kršćanstvu se empatija povezuje s vrlinom milosrđa i zapovijedi “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe”.

U svakodnevnom životu empatija je ključna komponenta kvalitetnih odnosa i interakcija. Empatične osobe spremnije su pomoći, dijeliti, surađivati, a i lakše se prilagođavaju novim životnim okolnostima. Zbog toga su često i sretnije u svojim osobnim i profesionalnim životima.

Da bi empatija bila korisna – nama i drugima – ona treba biti djelotvorna. Svrha empatije nije samo “razumjeti i osjećati druge”, već nam treba služiti kao kompas u našem djelovanju i pomoći nam odrediti što možemo učiniti za druge u određenom trenutku. Smisao je djelovati, učiniti nešto, a ne samo osjećati. Ovisno o situaciji i osobi to može biti nešto jednostavno poput aktivnog slušanja druge osobe, zagrljaja, ohrabrivanja, slavljenja njenog uspjeha i sl. Empatija nas treba pokretati na djelovanje jer tako tuđu sreću ili nesreću kanaliziramo u međusobno povezivanje i izgradnju dubokih i smislenih odnosa. Zato Robert Ebert kaže: “Vjerujem da je empatija esencijalna ­kvaliteta civilizacije.”

Autor: Nikša Đerek

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o psihologiji na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments