Fiksacija – Ladislav Babić

Fiksacija

Nije bio zaljubljen u nju, ali ju je još od srednjoškolskih dana želio povaliti – dali jednokratno, višekratno, ili možda to završilo ozbiljnije, teško je reći. Oduvijek su bili prijatellji, on možda njen najbolji među muškima, ali nikada nije pokazivala seksualni ni ikakav drugi interes spram njega. Otvoreno su, a to znači – za „presvete“ uši većine čitatelja posve besramno, pričali o svemu, pa i o seksu. Drugima je davala, on pak je masturbirao, u mislima vrteći predodžbe svoje mašte što bi sve radio s njom, i na tome je ostajalo. Desetljeća su ih razdvojila, oboje se ženilo i udavalo, varalo svoje partnere kojima su svečano obećavali vjernost do kraja svemira, on bi ponekad drkario prisjećajući se svojih davnašnjih želja, raspitivao se kod njene najbolje prijateljice za nju, i ništa više se nije dešavalo. Svijet se vrtio kao i uvijek, a oboje je slijedilo svoju sudbinu u koju on nije vjerovao, smatrajući je naprosto stjecajem okolnosti na rezultat kojih nemamo utjecaja. Onda ga je jednom prilikom, usred trgovačkog centra zaustavila i prozvala imenom dobro držeća žena koju nije prepoznao, za koju se ispostavilo da je bivša razredna prijateljica, poželjna i svakom srednjoškolcu (koju je također priželjkivao obljubiti; jebiga ga, takvi su muški), na kraju razgovora predajući mu ceduljicu s adresom i telefonskim brojem W.W. udane W. – apotekarke kojoj je suprug umro pred dosta vremena, podarivši joj dva već odrasla sina – spominjući kako ga ona već dugo traži, te neka joj se javi.

I on je, sada već samac u godinama, preko glave pretumbao dosta žena, imajući s nekima također potomke, a taj ga je događaj vratio u prošlost i ponovno rasplamsao žar spram svoje srednjoškolske, gotovo zaboravljene, fiksacije da ga objaše njegova prijateljica. Javio joj se, i vidjevši da je ostala otvorena i za besramne razgovore, jasno i nedvosmisleno, izjavio kako je „oduvijek“ želio da ga baš ona jaši, te da mu je sama sudbina namjenila priliku da to doživi. Od samih početaka desetak višesatnih telefonski zavođenja, njegovih nju – da bude sasvim jasno – bilo je izvjesno da ona tu mogućnost baš ne odbija nedvosmisleno, ali smišlja niz prepreka (prvenstveno psiholoških) da mu se poda. Doznao je svašta o njoj – iskrenost joj nije mogao zamjeriti – od toga kolikima je davala, kome je davala, da brije međunožje, da nema nikoga ali više ni ne masturbira, te niz detalja besramnih za licemjerne čitatelje koji inače svakodnevno konzumiraju stvari o koijma ne vole pričati. No, ono što je on vidio je, da je svako svoje podavanje, ljubav, pa i prevaru pokojnog muža, nastojala naknadno racionalizirati, i pokrivati svakojakim tumačenjima, ne baš po volji njegovoj zahtjevnoj međunožnoj stabljici. Zalud ju je pokušao uvjeriti da njega nimalo ne smeta da je davala i tisućama – dapače, da bi ga njene priče o tome, kad ga objahuje, i uzbuđivale – te da nije bitno obrazloženje proteklih davanja, već jeli u trenutku tog čina bila sretna i zadovoljna ili ne, i da on to može podnijeti, čak se i uzbuđujući na njenu seksualnu poduzetnost (volio je aktivne žene koje znaju što žele). Sve se, čak i njegovo inzistiranje da je seks lijep i neka se sjeti vrhunskih užitaka ne racionalizirajući naknadno svoje doživljene slasti, odbijalo o njene tvrdnje kako ga ne odbija, da ga je uvijek doživljavala kao prijatelja, da ne bi htjela kvariti to prijateljstvo – desetljećima iščezlo u prekidu ma kakvog kontakta među njima, održavajući se samo povremenim „otvaranjem šampanjca“ pri njegovom prisjećanju svoje mladalačke želje, i da bi ga prvo trebala detaljnije upoznati (štogod to značilo ženi koja ni muža nije detaljnije poznavala, prije no mu je priuštila uživanje u svojim čarima) kako bi pristala na mogući odnos. Kako ćeš me upoznati preko višemjesečnih telefonskih razgovora, dođi na dva-tri dana k meni, jer i u seksu je potrebna prilagodba, govorio bi joj. Znaš ljubav se desi ili ne desi, a kad se desi – ako nije tek platonska – obavezno završi seksom, dok se potonji želi ili ne želi, ovisno samo o odluci partnera. Bila je prepuna idealizacije svoje, sad već i fizički pokojne ljubavi, što ga je iziritiralo (ni jedan ni drugi nisu se vrijeđali na uzajamnu iskrenost) da joj postavi pitanje: Ako te već toliko volio, i ti njega, zašto se niste rastali i nastavili uživali u legalizaciji svog dotadašnjeg grijeha? Jeli tebi jasno da si u situaciji u kojoj si se našla, njemu bio gušt doma objahivati svoju ženu, potom doći jahati tebe, te se – još mokre stabljike od tvog rajskog vrta – vratio opet objahivati suprugu, moguće čak oboje uživajući u tome? Pa, konačno, zar i ti nisi bila takva spram svog muža, pitao ju je? To ju je malo uzdrmalo, pa je počela govoriti o muževoj impotenciji i nezadovoljavajućim spolnim odnosima, našto je on uskočio primjedbom kako njen ljubavnik očito nije bio impotentan, uživajući u čarima dviju žena. Pa, konačno, i ja sam u jednom periodu života bio poput njega, uživajući u davanjima dviju „dajki“, koje su čak i znale jedna za drugu, dodao je. Činilo mu se kao da se gotovo predala, odgovorivši mu kako je – kad je ljubavnik umro – počela o tome razmišljati, uvidjevši da je bio gad kao svi muškarci (sebe nije podjednako percipirala). Što ga je prisililo da ponovno uskoči. Da, poslije si razmišljala, a dotle ste oboje uživali u svojoj bigamijskoj prijevari koja je jačala njegovu muškost i rosila tvoju brazdicu. Nije posebno reagirala, no njemu bijaše dostatno zaključiti kako je ona više zatočenik svog moralnog mrtvila negoli on vlastite fiksacije njome.

Jednog dana, nije je mislio nazivati nakon tek nedavne rođendanske čestitke, poticaj mu je ipak dao jedan nenadani susret. Čini se da su se, barem glede nje, sve važne stvari zbivale u veletrgovinama, pa ga je jednog dana prepoznao zajednički školski drug iz davnih dana kad je stekao fiksaciju na nju. Ne bi to bilo ništa neobično, da za njega nisu pričali kako joj je bio ljubavnik, kako ga je ona obrađivala u vremenima dok je on obrađivao sama sebe zamišljajući da to čini njoj. Susret ga je potaknuo da joj se javi, i nakon dosta priča – postala je beskrajno brbljiva, uskačući mu u svaku riječ, ne dozvoljavajući često da završi svoju misao – priznala da je tom tipu u „trenucima“ – nastojeći te trenutke aposteriori pravdati svojim psihološkim stanjem – zaista dala, doduše samo jednom, ali je u uzajamnoj iskrenosti dvoje telefonskih konzumenata seksa i njegovog odbijanja, ispalo da je nešto poslije dala i njegovom bratu, opet s niz izgovora naknadnog kajanja! Naprosto, zaključio je, nije se znala nositi sa vlastitom seksualnom prošloću kao doživljajima lijepim ali svršenima, ostaviti ih iza sebe i okrenuti se budućnosti. Svi imamo svoju povijest, od ratnih zločinaca, do seksualnih manijaka, preljubnika i zaljubljenika u spolne aktivnosti, i nije bilo na njemu (ni na pamet mu nije padalo) da joj predbacuje prošle užitke. Jedino ga je smetalo to neprestano naknadno racionaliziranje slasti, koje su – uostalom – njega još više uzbuđivale. A, sasvim moguće, što nije bila spremna i njemu priuštiti trenutke sladostrašća, pa poslije neka se kaje po volji, bude li joj tako lakše. Njena okajanja ličila su mu na rituale katoličkih vjernica, koje se sred bogomolje pesnicama lupaju o grudi, ponavljajući mantru „Moj grijeh, moj preveliki grijeh!“, ili u ispovjedaonici ištu oprost grijehova, koje ponavljaju čim izađu na svjetlo dana, gdje buja život.

On je, prema svojoj „teoriji“, žene doživljavao u četiri faze, uvijek sasvim ravnopravne muškarcima. Tek da spomenem, to je ovaj čast zaista potrebno, što ga je privlačilo na seksualni odnos sa suprotnim spolom. Grudi i lice – najperverzniji dio žene, koji je volio gledati dok su ga objahivale prelazeći u konačnu, četvrtu fazu spolnih kontakata među njima. Volio je biti ispod, nastojeći održavati svoju stabljiku ukrućenom – pričao mi je – prepuštajući ženi da sama podešava svoj ritam, jer mu je iskustvo govorilo kako ona tako najlakše dolazi do svog, a onda i obostranog užitka. Prvi je stupanj nazivao fazom gospođe (prijateljice), kad se – govorim isključivo s njegova gledišta, što bi čitatelji morali uzeti u obzir – u njega javljao interes za spolne odnose. Druga je bila zavodnička faza žene, kad se ona zaista profilirala zainteresirana za odnos, te uzvraćala bogatim zavodničkim asortimanom žena u tu svrhu, među kojima je njega najviše uzbuđivalo vađenje dojki iz grudnjaka, nudeći ih njegovim usnama. U trećoj fazi, ona je već dirala njegovu stabljiku, gotovo genetski usađenim pokretima učvršćujući je za ono konačno, a tu predfazu prije krajnjeg sjedinjenja nazivao je fazom ženke. Ono što ga je ponajviše izluđivalo nakon spajanja koje je slijedilo, je onaj poslijednji čin do kojega je nastojao dovesti svaku partnericu, priuštajući joj – i sebi samome – nezaboravni užitak. Fazu životinje; poživinjčenja osobe koja više ne može pobjeći od svoje biološki ugrađene želje, baš kao ni lav ili pas koji oplođuju lavicu ili kuju, i to je bio vrhunac – za njega, barem – spolnog akta među seksualnim partnerima. Sve nakon toga, osvrti na učinjeno, racionalizacije, možebitna kajanja, u njega su se slamali na tvrdnji – zašto sada tako blatiš svoj užitak, kad si u tom jedinstvenom trenutku uživala, transformirajući se u živinu koja jaše drugu živinu, ni ne znajući koja i čija je stabljika u tebi, niti on imajući pojma (sasvim mu je svejedno) tko ga jaši u svojoj jurnjavi za svršavanjem. Poslije jebanja, nema kajanja, spomenuo joj je poznatu frazu. Uostalom, zar i „knjiga nad knjigama“ ne navodi božje riječi, da ih sad doslovno ne citiram – plodite se i množite, i Zemlju napučite! Bi li uopće bilo čitatelja, od kojih se pretežni dio licemjerno zgražava nad tekstom, da to nisu radili sa „bezbroj“ partenra i partnerica, da sad ne navodim podatak iz britanske štampe kako čak dvoznamenkasti, prilično veliki postotak muževa, ni ne sumnja da odgaja tuđu djecu.

Oboje bijahu u već poznim godinama, a kako ženski životni vijek biva šest-sedam godina dulji od muškoga, teško mu je bilo povjerovato da je on još fizički raspoložen za „igru ljudi“, dok mu se ona sve više pričinjala seksualno sasvim umrtvljenom. Svakako je priznavao ljudima formiranje na različite načine, kako im to već život čini, da u određenim godinama mnogi počinju sahnuti kao biljke, i uopće joj nije zamjerao njen stav, tek je uvidio da se jednostavno pretvara u čekateljicu konačnog odlaska, kao šetačica pasa, namjesto da njega voda za rudo po stanu i odabire mjesto gdje će ga opkoračivati. Nije uzimala u obzir njegove nagovore (gotovo se osjećao manijakom koji je nagovara učiniti strašne stvari, van njenih okamenjenih moralnih stavova), kako više nemaju puno vremena, i da dođe k njemu kao osoba, sa svim svojim seksualnim i nevezanim za to životnim iskustvima prenijeti mu ih, i sam spreman njoj raditi isto. U zadnjem razgovoru rekla mu je da na par dana odlazi u svoj apartman na moru (bijaše puka sirotinja spram nje), što mu je otvorilo pitanje, koja to žena sama odlazi u jadranske apartmane, ali nije inzistirao na odgovoru. Zaključili su razgovor, ona s porukom da treba još vremena, a on shvativši da žive sasvim nespojive živote i da za njega nema nikakve nade da zadovolji mladalačku fiksaciju. Nije ju otpisao, prepustivši sebe svojim, a nju njenim životnim strujanjima, pa što budne da budne – bude li mu tada uopće stalo do neodlučne starice. Mladost – ludost, mnogi bi rekli, a drugi bi starce koji joj robuju uputili na psihijatriju. Uostalom, zar se sve ljudske želje ispunjavaju na ovom svijetu? Među stotinama svojih tekstova objavljenih po portalima širom bivše države, jednom joj je preporučio jedan za koji je mislio da će ju moguće stimulirati razmisliti o iskrenosti, prolaznosti, ljubavi, užitku, čekanju kraja i da mu se poda, no ona ga je sasvim krivo procijenila, poput čitatelja koji karakter književnika ocjenjuje temeljem izdvojenog citata iz njegova opusa.

Na koncu, ne toliko njoj (sada već pokojnici), koliko zapjenjenim čitateljima ovog teksta, iznova posvećenog licemjerju ljudi koji se praše uzduž i poprijeko, izvan braka i u njemu, po noći, danu, u školama, na poslu, bolnicama, vlakovima, i u prirodi – jer misle da svojom hipokrizijom mogu izbjeći ono čime ih praksa demantira, biološku činjenicu da su svi od reda promiskuitetna bića – posvećujem nešto nježniju pjesmu, Charles-a Baudelaire-a, iz prepjeva antologije francuske erotske poezije, Danila Kiša – „Bordel Muza“:

„Uvek“

„»Koliko će naša ljubav trajati?«

Pita devica na mesečini.

Zaljubljeni kaže: »Meni se čini

Uvek, uvek.«

Naokolo kad san svakog svlada,

Hortenzija počne da zadnjicom suče:

»Želim da me jebeš«, nežno mi guguće,

»Uvek, uvek.«

A ja kažem da začaram dane

I da zatreperi mojih patnji struna:

Muda moja, zašto niste puna,

Uvek, uvek.

Al ljubav makar najčednija bila

I jebač makar i najveća droca,

Troše se i prazne kao boca,

Uvek, uvek.“

Sad, smatrate li Kiša velikim piscem dostojnim Nobela, a Baudelaire-a jednim od najznačajnih pjesnika svijeta, dok pišu o stvarima koje odgovaraju vašem katolički inkorporiranom licemjerju, a posljednjim gnjidama, kandidatima za psihijatrijske klinike ili hapšenja zarad skarednosti dok progovaraju o svojim putenim čežnjama, to baš ništa ne govori o njima, već – o vama, dragi moji jebači u tami noći i mraku svoje duše.

Uostalom, da ste „vodili ljubav, a ne rat“, svijet bi bio mnogo bolji, a vi sretniji u agoniji seksualnih ekstaza, namjesto licemjernog oplakivanja mrtvih koje ste sami usmjerili na groblja. No, da se vratim na nju i njega. Pred oko pet godina, čitajući osmrtnice s oglasnih stupova, vidjeh da je njega objahala nezajažljiva, nikome draga ljubavnica – smrt – te je tako, da budem pomalo ciničan, bio jahan u snu kad je moguće sanjao o svojoj fiksaciji. Kako je ona bila iz drugog grada, dugo o njoj ništa nisam čuo sve dok me, opet u supermarketu (ha, jeli to čudno za potrošačko društvo?) nije srela na početku spomenuta zajednička kolegica, obavijestivši me da je W.W. udana W. – preminula predlani u staračkom domu, od posljedica razbuktale pandemije. Eto, to bila pričica o suvremenom, telefonskom Romeu i njegovoj vjerojatno nesuđenoj fiksaciji Juliji. Kako sam, već ste zaključili, prilično ciničan tip, moja poruka na kraju je: jebite se ljudi, jer kapital zahtijeva sve više topovskog mesa za svoje potrebe. Budite krajnje sigurni, da će vas netom spomenuta ljubavnica sve objahati, imali ili nemali fiksaciju na bilo kojeg smrtnika.

Ladislav Babić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments