Flotacija: O nevidljivim zmajevima i ljudima

„Flotacija“: O nevidljivim zmajevima i ljudima

Flotacija

Kada je u pitanju dokumentaristička forma, iz ovogodišnje selekcije Takmičarskog programa 6. izdanja AJB DOC Festivala, posebno se izdvojio naslov Flotacija autorica Alesandre Tatić i Eluned Zoë Aiano, koji priču o napuštenom čovjeku donosi u promatračkom, skoro meditativnom obliku magičnog realizma, birajući prostor tišine u kojem se uvijek krije istinski život pun tuge i smijeha. U život porodica Marković i Bujezić u gradiću Majdanpeku na istoku Srbije, zarobljenih između dvije tradicije, lova na zmajeve i rudarenja, dakle, između okultnog i industrijskog koje donosi jedinu zaradu za stanovnike rudarskog grada, ali i poput sjene preuzima njihov svijet, autorice ulaze kao gošće, kamerom dokumentujući jednu njegovu epizodu i napuštajući ga u započetom toku koji je nezaustavljiv poput same prirode.

Film Flotacija koji je završen kao dio prestižnog programa IDFA Project Space, počinje upravo iz prirode, još uvijek nedirnute i nepokorene, gotovo magičnim kadrovima iz šumske utrobe, i dok jedna liska treperi na vjetru, narušavajući savršenost tišine, treći kadar donosi pucketanje vatre i dim. Nastaje magija. Tada se pojavljuje centralni akter filma Dragan Marković, rudar sa dugogodišnjim stažem i posljednji preostali lovac na zmajeva, koji, dok pali malu vatru unutar jednog stabla, odmah objašnjava svoj čin: „Ovako se pale vanprirodne sile, zmajevi. To su stare tradicionalne stvari. One su svuda ovdje po pećinama i jazbinama. Hale, aždaje, svakakve vrste bića možete pronaći ovdje.“ Dogovor o skladu između prirode i magije prekida naravno zvuk bagera koji iza brda lomi granje, da bi naredni kadar donio rezultat sa „obrađenim“ površinskim kopom, dok se između njih proviruje grad koji, istovremeno zaštićen i potisnut, izgleda kao da spava. Na nebu iznad svega se pojavljuje telop naslova: Flotacija, kao mitski naziv za mračni podzemni bunker u kojem „ne može mehanizacija“, ali i kao tehnološki postupak odvajanja korisnih od nekorisnih sastojaka mineralnih sirovina, tzv. oplemenjivanje, pa se postavlja pitanje gdje je tu pozicioniran čovjekov život. Na ovaj način, Tatić i Aiano asocijativno redaju temelje ovoga filma, idejne, ali i narativne, i dok s jedne strane čovjek „čisti“ svoj dom od natprirodnih sila, ovozemaljske sile koje stvaraju vlasti i velike korporacije, osvajaju ga bez riganja vatre.

Negdje ispod, u rudniku svijeta, odvija se jedan drugi proces: život, banalan i tragičan, ali duhovit i lijep. Dragan i njegova sestra Desanka „sviraju“ na lišću i nadglasavajući se pokušavaju uskladiti ritam. „Prvo, nemaš list kako treba. Nemoj uopšte da sviraš dok ne tražiš list. Ne valja ovaj list. List od kruške treba“, reći će Desa. U narednoj sceni na groblju, Desanka će se prisjećati kako je njen muž Ilija „bio predsjednik sindikata deset godina“ te kako se „lavovski borio za rudničke radnike Majdanpeka“. Međutim, „on ništa nema od toga osim što je dobio čir na želucu“ i umro „za samo tri mjeseca, u 52. godini života.“ Kompoziciju centralnog kadra na groblju, onoga sa Ilijinim i Desankinim zajedničkim nadgrobnim spomenikom, direktori fotografije Eluned Zoë Aiano, Milica Drakulić i Vincent Laurin će postaviti tako da je spomenik „sklonjen“ u desnu stranu, kako bi se  ostavio pozadinski prostor za šumu i brda koja kao da pritišću i mrtve i žive. Kada Desanka otkrije da je Ilija „sahranjen 30. novembra 2005.“, a da mu je „penzija stigla 1. decembra“, postaje jasno da glavni autorski cilj nije traganje za angažovanošću, ekološkom ili društvenom, već za apsurdom života koji tokom „flotacija“ uvijek biva proglašen viškom. Posebnu ulogu u filmu će, dakle, u najvećoj mjeri imati fotografija i njena kompozicija, pa će recimo za prijelaz između Desine i Draganove priče u kojoj on nabraja imena sedam svojih žena, zamalo zaboravivši na jednu, poslužiti slika njihovog grada koji nestaje, u kojem se bager sve više približava stanbenim zgradama i guta pred sobom svu preostalu zelenu površinu. Također, autorice će insistirati gotovo na poetskoj slici tog sukoba imeđu prirode i mašina, kao npr. u kadru u kojem je gotovo presušeno jezerce, „uhvatilo“ odraz bagera koji prolazi iznad i naravno, prijeti. Za sada sakriven unutar svoje kolibe, gdje obrađuje malu baštu u dvorištu, i iako narušenog zdravlja zbog „prašine“ kojoj je decenimaja izložen u rudniku, Dragan će s osmijehom govoriti o tome kako mu prija svjež vazduh i provod sa prijateljima bez ikakve nervoze i stresa, što jeste drugačiji pogled na život od Desanke koja cinizmom pokušava sakriti ljutnju, a koji poput vatre protiv zmajeva, još jedino štiti čovjeka od konačne nevidljivosti.

Dragan će na kraju uvodne priče najaviti i svoga sina, „mangupa“ Cveleta, kojem samo želi da nađe posao i nastavi porodičnu tradiciju, pa će naredna filmska slika, posuđena iz nekog filma rumunskog novog talasa predstaviti sklad koji očigledno vlada u ovoj šarmantnoj porodici, urpkos oskudnosti njihove šarene sobe. Sa Cveletom koji se brije mašinicom na jednoj strani i djedom koji leži i gleda televiziju nasuprot njega, te sa Draganom koji u dubinskom kadru kuhinje igra karata, ova slika uvodi i generacijski odnos koji neće razvijati u jaz, nego će svaku njegovu nit pustiti da zasebno postoji. Da vanjska prijetnja mora stići u kuću, pokazuje rasprava o flotaciji između Dragana i Cveleta i o tome kako Cvele „ne zna gdje je Flotacija“, ali iznutra dolazi veća opasnost, kako će u razgovoru sa Draganom naslutiti 90-godišnji djed Petar:

„To je nevidjljiva stvar, a stvara razne probleme, ubija ljude, pojede stoku, sve na krvarenje ide. Ne znaš ti kako on izgleda. On izgleda kao zmaj. Sačuvaj Bože. To je opasna stvar.“

Konačno sjedinjenje ovih dvaju svjetova, okultnog i industrijskog, prirodnog i modernog, autorice postižu u sceni u kojoj prikazuju proces obrade rude, koju iz off-a „opisuje“ Cveletov glas:

„Ispričat ću vam istinitu priču u koju ne može da povjeruje bilo ko. To se izdešavalo meni, mom burazeru i mom dedi. On je im`o dva konja i fijaker i krenuli smo da se provozamo gore kroz brda. Išli smo tako putem i tu je bilo jedno veliko drvo. I deda kaže da tu u tom drvetu postoji nešto što on naziva zmaj. Otiš`o sam tamo i bacio pogled na ono drvo i vidio sam… krv, kako klizi niz drvo. Deda je uz`o i rek`o sada će da ga zapali. I krenulo je ono polako da se pali, počelo da gori… i u jednom trenutku iz onog drveta su počeli da se čuju razni krici, razni zvuci… To je toliko bilo jezivo da… i sada kad pričam prolazi neka jeza, prolazi neka struja kroz mene. Od tog trenutka ja sam strašno povjerovao u te stvari.“

Izazivajući povremeno stanje postapokaliptičnog u kojem je od jedne škole ostala napuštena ruševina bez đaka, a uporedo postižući osjećaj prolaznosti života naspram prirode, i zatvarajući njegov začarani krug u kojem dolazi smrt djeda i zaposlenje Cveleta, dok „Kinezi sve uzimaju“. Fantastično će ostati dijelom ove porodice, kao i tragovi socrealizma, pa će Dragan ponovo zapaliti ugašenu vatru svoga oca, lovca na zmajeve, a Cvele će sa novim danom nastaviti rudarsku tradiciju, preuzeti očev šljem i uputiti se prema Flotaciji.

 

za P.U.L.S.E Mirza Skenderagić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments