Gangsteri slomljenog srca – Doni Brasko

Gangsteri slomljenog srca – Oči Johnnyja Deppa otvaraju kriminalističku dramu Donnie Brasco (1997.), snimljenu prema istinitoj priči. Kadrirane u krupnom planu, one otvaraju prozor u dušu njegova lika Donnieja Brasca i cijeloga filma. Nitko dotad nije glumčeve oči posnimio kao Mike Newell, britanski redatelj dotad najpoznatiji po odličnoj romantičnoj komediji Četiri vjenčanja i sprovod, ni Tim Burton u Edwardu Škarorukom i Edu Woodu niti Jim Jarmusch u Mrtvom čovjeku. Newell se držao izjave Ala Pacina “Oči nikad ne lažu” iz Lica s ožiljkom snimajući Donnieja Brasca s njim i Deppom. Možda Depp laže kao Donnie Brasco, federalni agent pravog imena Joe Pistone, infiltriran u mafiju sedamdesetih godina prošlog stoljeća, ali njegove oči govore istinu od prve do zadnje minute filma. Sav Donniejev teret izvagan je u Johnnyjevim očima.

Depp je spreman ponijeti taj teret i iznijeti ulogu kao veliki glumac i velika zvijezda, što je ubrzo nakon Donnieja Brasca i postao. Nisu mu za to trebale maske ni otkačeni likovi po kojima su ga prije i poslije Donnieja Brasca najviše znali; ovo je jedna od njegovih najboljih, najzrelijih i najhumanijih uloga koje se valja sjetiti danas kad su ga mnogi zamrzili i zaboravili koliko je (bio) dobar glumac. Sigurno mu je u tome pomogao Pacino kao ostarjeli mafijaš Lefty, metafilmski odigravši dvostruku ulogu mentora – u filmu i na snimanju istog. Pacino je tijekom devedesetih i na početku novog milenija bio u mentorskoj fazi, često glumeći u tandemu s mlađim glumcima (Miris žene, Gradska vjećnica, Odvjetnik zla, Svježa krv), no s Deppom je “kliknuo” znatno bolje od Chrisa O’Donnella, Johna Cusacka, Keanua Reevesa i Colina Farrella.

Brasco je meta uloga za Deppa kao Lefty za Pacina, definicija metodske glume. Jer, Johnny glumi nekoga tko nije (gangster) da bi ubrzo i postao taj čovjek kojeg utjelovljuje kako sve dublje ulazi ispod kože čovjeka izjedena poslom. Što više provodi vremena s mafijašima, Leftyjem (Pacino) i ekipom, Donnie je sve više Brasco, sve manje Joe Pistone, na žalost njegove supruge Maggie (zahvalna Anne Heche u nezahvalnoj ulozi). Sve više gangster, sve manje federalac. Pri početku filma on sprječava da Lefty sredi jednog tipa, da bi se negdje oko polovice pridružio mafijaškom cipelarenju drugoga. C/b kadrovi krase Donnieja Brasca u uvodnim minutama, ali ništa nije crno-bijelo, odnosno jest iz “jin-jang” domene. FBI moralno ne operira bitno drukčije od mafije. I jedna i druga “organizacija” dovode svoje podčinjene u situaciju da moraju koknuti (Lefty) ili izdati bliske ljude (Donnie).

Naime, Lefty je primoran ubiti kolegu kojeg je poznavao 20 godina misleći da je cinkaroš, a Donnie je prisiljen izdati Leftyja prije ili kasnije, jer obojica služe svojim šefovima i to im je posao. Oni su “zupčanik na kotaču” koji pokreće FBI i mafiju. Lefty tokom filma često ima egzistencijalne dvojbe kakve će prema kraju imati i Donnie, pitajući se za što točno crnči 30 godina u mafiji s obzirom da ne napreduje i da ga šefovi preskaču unaprijediti. “Čak i pas dobije dio pločnika”, opaža Lefty, premda da ga i unaprijede morao bi, poput njegova “bossa” Sonnyja Blacka (Michael Madsen), plaćati 50.000 dolara mjesečno tipu iznad sebe na mafijaškoj hijerarhiji. “Nikad ništa neću postići”, žali se i Sonny koji je, kao i Lefty, utjelovljenje prosječnog pripadnika radničke klase, samo što, eto, oni rade za mafiju.

Tako, Lefty može biti takoreći svaki čovjek pri kraju radnog/životnog vijeka kad je njegova sudbina više-manje već ispisana, žalostan što nije postigao više i živio život drukčiji od onoga kakvog je zamišljao u mladosti. Izvjesno je da iz njega djelomično progovara i sam Pacino: američka Akademija preskakala je velikog glumca nagraditi Oscarom i zlatni kipić je dobio tek za Scent Of a Woman nakon šest nominacija, uključujući Coppolin The Godfather. Za sjajnu izvedbu u Donnieju Brascu nije bio niti nominiran, kao ni za De Palmin Carlitov način, premda bi bio idealan scenarij da je Oscara dobio za jednu od te dvije uloge, kompletirajući nakon Kuma III sliku “pacinovskog” gangstera. Lijepo i tužno se, za Pacina, Donnie Brasco nadovezuje na Carlito’s Way, od podjednako divne glazbe Patricka Doylea do tiho nijansirane introspektivne uloge gangstera s kovčegom neodsanjanih snova u implozivnoj interpretaciji eksplozivna glumca.

“Da imam brod došao bih do doka i otišao, istok, zapad, nitko me ne bi našao”, mašta Lefty koji postaje očinska figura Donnieju, a ovaj njemu posvojeni sin dok njegov pravi ima problema s drogom, ali i prijatelj, netko kome može povjeriti sve brige što ga more. Odnos njih dvojice srce je Donnieja Brasca za koje gledatelj zna da će biti slomljeno (istinita priča filma je već ispričana), no svejedno se nada da će se dogoditi neko čudo, jednako kao kad gleda Carlito’s Way. Jasno, Donnie Brasco je napeti “undercover” krimi-triler i Newell diže tenzije u scenama kad titularni lik može biti “provaljen” nalazeći se na vatrenoj mafijaškoj liniji, prije nego ga FBI izvuče s tajnog zadatka. Međutim, dramska napetost je snažnija, tj. odgovornost na Donniejevim leđima koju u kontekstu Leftyja povlači otkrivanje njegova idetiteta.

Donnieju Brascu s lakoćom polazi za rukom da bude dva filma u jednome, sukladno dvama licima glavnog lika – izvrsna dramska napetica o agentu ubačenom u mafiju i još bolja mafijaška drama. Točnije, jedna od najboljih u širem žanru, bliska Carlitovu načinu i Scorseseovim Dobrim momcima, onako kao što u Leftyju postoji tračak Carlita Brigantea i starijeg Michaela Corleonea, ali opet nešto drukčija, s vlastitim identitetom. Nijedan mafijaški film nije ovako deglamuriziran i deromantiziran, a tragediziran, kao tragični, rijetko “goodfellasovski” komični Donnie Brasco koji prati (naj)niži rang gangstera, oglednih primjeraka beznadnih luzera bez svijetle budućnosti koji su poznati unutar pet newyorških blokova. Gledajući Donnieja Brasca nema šanse da bi netko mogao poželjeti biti mafijaš, zaveden raskošnim stilom života.

Dovoljno je vidjeti tragičnog Leftyja kako u trenirci gleda program o životinjama u neuglednom stanu da vam bude milo, da simpatizirate s njime i bolje razumijete njegovu nesreću, da vam on slomi srce, kao što će napraviti u posljednjoj sceni kad odlaže nakit u poluzatvorenu ladicu. U mafijaškim filmovima teško je naći srce da bi u njega zabili nož, parafrazirajmo Denzela Washingtona u Američkom gangsteru, ali ne i u Donnieju Brascu. “Brasco” je sav od srca kao “Carlito”.

Linkovi prema ‘Dobrim momcima‘ i ‘Bilo jednom u Americi‘

U sporednim ulogama gangstera nalaze se Bruno Kirby i James Russo, prvi kao nekakav Joe Pesci ovog filma i link prema Dobrim momcima i Casinu od kojih Donnie Brasco naslijeđuje I nasilje, a drugi kao poveznica s Bilo jednom u Americi.