Da bi se neki film mogao okarakterisati kao kvalitetan, ili jednostavno za njega reći da je “dobar“ – kako je to popularno među filmofilima, potrebno je da taj film ima tri bitne karakteristike: zanimljivu priču sa kvalitetno ispisanim scenarijem, prikladnu režiju i uvjerljive glumačke performanse. Rijetko se desi da film ima označeno “x“ na svim traženim poljima, a kada se desi, ostvarenje sa takvim sastojcima prometne se u kultni klasik. Takav je upravo slučaj sa filmom Iskupljenje u Shawshanku (The Shawshank Redemption) iz 1994. godine, dugometražnim rediteljskim prvijencem Franka Darabonta.

Istina, film je u vrijeme svog pohoda u kino-dvoranama imao slab start, čak nije ni isplatio uloženi novac, kamoli zaradio; kritika je bila poslovično suzdržana, neko hvalio, drugi kudili, a publika izgledala zbunjeno. Sitaucija se pak preokrenula kada je Američka filmska akademija nominovala film za sedam Oscara što je opet donijelo bolju prođu na box officeu, a publika se više zainteresovala. Iskupljenje u Shawshanku nije osvojilio niti jednog Oscara, ali je zato u nadolazećim godinama, a i dan danas preraslo u miljenika publike broj 1, čak ispred filmova Kum i Ratovi zvijezda. Barem je tako stajalo na Internetskoj filmskoj bazi, popularnom IMDb-ju.

Riječ je o filmu koji s pravom ima status kultnog klasika. Svi sastojci su tu. I zanimljiva priča, koja se na prvu možda i ne učini takvom, ali je zato kvalitetno ispisan scenarij dovodi do vrhunca, dok je režija konvencionalna, ali znalačka, te uvjerljive glumačke performanse. Naravno, tajni sastojak je upravo savršeno doziranje svih ovih elemenata, sa osnovnim temama filma poput prijateljstva i ne gubljenja nade.

Priča je to Andyju Dufresneu (Tim Robbins) koji biva osuđen na dvostruku doživotnu kaznu zbog ubistva supruge i njenog ljubavnika. Kaznu koju će služiti u zatvoru Shawshank od 1946. godine, gdje će upoznati šaroliku paletu likova: od pokvarenog i okrutnog Upravnika (Bob Gunton), nemilosrdnog čuvara Byrona (Clancy Brown), nasilnog homoseksualca Bogsa (Mark Rolston), dobroćudnog bibliotekara Brooksa (James Whitnmore), simpatičnog “mucavca“ Heywooda (William Sadler) i naravno Reda (Morgan Freeman), “čovjeka za kojeg se zna da je s vremena na vrijeme sposoban u zatvoru dobaviti određene stvari“; poput cigareta (koje su i osnovno “sredstvo plaćanja“ u zatvoru), boce Whiskyja za proslavu sinove/kćerkine mature ili čak marihuane. Prijateljstvo koje će se godinama razvijati između Andyja i Reda i jednom i drugom donijeće mnoštvo nezaboravnih trenutaka, dok će vjera u nadu jednog u konačnici biti i “pogonsko gorivo“ za drugog.

Na prvu, priča se čini kao ništa specijalno, obična “zatvorska drama“, ali ono što će vas ostaviti prikovane svaki put uz TV kada je na programu Iskupljenje u Shawshanku jeste upravo nevjerovatna lakoća sa kojom reditelj, ujedno i scenarista Frank Darabont, vodi priču koncentrisanu unutar zidova kaznionice. Tačno se vidi koliko pažnje Darabont posvećuje psihološkom sjenčenju karaktera, a glavni glumci, Freeman i Robbins, svojski uvjerljivo iznose uloge. Kao i ostatak glumačkog ansambla, naravno. Darabont je derivirao scenarij za film iz novele Stephena Kinga „Rita Heyworth and the Shawshank Redemption“, autora najpoznatijeg kao majstora horora, a sam King imao je samo riječi hvale kada je pogledao film, jer većina njegovih literarnih djela ispadne loše u transferu na celuloid.

Iskupljenje u Shawshanku također je prožeto i humorom i suspensom (onim u određenm trenucima najmanje očekivanim), te je zasigurno film kojem ćete se vraćati u vremenima kada od čudesnih pokretnih slika budete trebali tražiti utjehu i nadu.

Sead Vegara

Izvor: Filmofil

  Bekstvo iz Šošenka, Film, Filmofil, Frenk Darabont, Morgan Frimen, Sead Vegara, Tim Robins