„Povijest svih dosadašnjih društava jest povijest klasnih borbi.“ – Karl Marks

Kada sam pripremao prvi nacrt teksta o ovom članku, dvojba je bila samo kako će glasiti njegov naslov, a s obzirom na to da nisam htio da on bude aluzija na poznat Eagletonov rad Zašto je Marx bio u pravu, odlučio sam se za ovakav upitan naslov, jer mislim da će on u vidu retoričkog pitanja potaknuti na razmišljanje, a s time i na odgovore koje će proizići kao rezultat boljeg razumijevanja samog Marxa.

Jer kao nikada do sada u povijesti, niti jedno tumačenje povijesti nije privuklo toliko pažnje kao to učinilo Marxovo materijalističko tumačenje povijesti društva, u kojem stvarnost nije dana prema idejama, već ideje su dane prema same stvarnosti. Zato što, postojanje samih ideja o kasnoj borbi nije stvarni razlog postojanja klasne borbe, već stvarno postojanje klasne borbe je pravi razlog iz kog niču ideje.

S toga, nije dovoljno izvršiti se promjena nivoa samih ideja, jer zalaženje koje traži promjenu samih ideja, nije ništa drugo, do pokušaj, postojećeg da protumačimo na jedan drugačiji način, pomoći drugačije svijesti, povećane svijesti za realnost koja nas okružuje. To nam nalaže da, nedvojbeno i što prije spoznamo stvarnost, pomoći demistifikacije svijesti prethodne mistificirane svijesti, prema kojoj postojanje kapitala, odnosno kapitalizma, te eksploatacija koja postoji unutar njega, predstavljaju samo privid.

Kako bi se izvršila ova transformacija mistificirane svijesti o stvarnosti, potrebno je promijeniti samo stvarnost, a to je, da kapitalističko društvo mora biti uništeno kao takvo, jer je zasnivano isključivo, i samo isključivo na eksploataciju najamnog ljudskog rada. Jer, ma koliko to netko ne želi priznati, eksploatacija i dalje egzistira unutar kapitalističkog ustrojstva, i jedino ona može biti okidač ideje o kasnoj borbi, kao sustavni dio revolucije.

Zato što sve dok postoje eksploatiranih i eksploatatora, sve dok je društvo podijeljeno na dvije suprotstavljene klase, od kojih jedna živi od rada, truda i života one druge, dotle će biti aktualne ideje iz Manifesta komunističke partije, jer one nisu samo norme ili nečije fiks ideje, već rezultat same povijesne stvarnosti. Klasna borba, a s time i klasni rat, nije puka klasna ideja, kako nas mnogi žele uvjeriti danas, već ona predstavlja suštinski dio same stvarnosti, stvarna ideja o klasnoj borbi, jer u stvarnosti zaista postoji klasna borba.

Međutim, ono što danas preokupira neomarksiste, su dva veoma bitna pitanja; 1.) je li radnička klasa (proletarijat) koju mnogi ne vide/prepoznaju voljna da promjeni tijek povijesti, i 2.) je li mogu moguća sveopća revolucija kao rezultat nezadovoljstva međunarodnog radništva.

Nadopunjavajući Hegela, Marx je jednom rekao da se povijest najprije ponavlja kao farsa, a drugi put kao tragedija. Što se tiče one klasnih borbi, ja bih rekao da se povijest više puta ponovila i kao farsa, i kao tragedija, a dijalektički marksizam povijesti i ideja nam je to u više navrata pokazao. S toga, ne postavlja se pitanje, da li će se dogoditi, već kada? Možda još i pitanje, je li će se to dogoditi na Zapadu kako je to davno predvidio Marx, ili na Istoku, gdje se tehničko-tehnološki razvoj polako ali sigurno približava onom na Zapadu. Međutim, mora se uzeti u obzir i to, da akcelerirajući tehničko-tehnološki razvoj četvrte industrijske revolucije, u sebi uključuje i subjektivni trenutak – razvoj klase, njezinu organiziranost, njezinu svijest i njezinu tradiciju. To ne znači da se sljedeća revolucija mora dogoditi u centru kapitalističkog poretka svijeta, već na periferiji istog, gdje objektivni trenutak (sredstva za proizvodnju su još u razvoju) neće biti okosnica vala nezadovoljstva, već onaj subjektivni (sama klasa u razvoju). Međutim, ne zato što subjektivni trenutak postigao viši, razvijeni osjećaj za neophodne promjene, već zato što stupanj ekonomske nerazvijenosti uvijek stvara veću socijalnu neravnopravnost u društvu, a s time i bijedu koja stvara osjećaje nezadovoljstva.

Dakle, osjećaj nezadovoljstva je glavni uvjet za neophodne promjene. To upućuje na to, da eventualna revolucija na Zapadu neće biti materijalno motivirana, jer sve materijalne čovjekove potrebe su već zadovoljene od strane konzumerističkog kapitalizma, koji kroz masovnu potrošnju pokušava sebe da održi u životu. Tako što će masovno proizvoditi, a na osnovu toga će ubirati plodove kapitala, koji po difoltu uvijek stvara višak robe od onoga što je zaista potrebno čovjeku, i sve to na uštrb radničke klase. Suprotno stvorenim (umjetno) nepotrebnim ‘potrebama’, duhovna bijeda sve više raste. Klasna raslojenost na vrhuncu kapitalističkog razvoja je do te mjere velika, da iziskuje pitanje, je li dominantne vrijednosti kapitalizma, poput principa efikasnosti po svaku cijenu, vladanje funkcionalnog racionalizma, i besprijekornog individualizma, koji potiskuje emocije, te postojanje dvojnog morala kao i privid radne etike koja za većinu ljudi predstavlja otuđeni i ponižavajući trud i sve veća želja za dominaciju i moć, trebaju i dalje biti jedini izbor postojeće ljudske civilizacije. 

Između ostalih, na tu činjenicu su upućivali svojevremeno i mnogi neomarksisti, pripadnici čuvene Frankfurtske škole, poput Herberta Marcusea, Theodora Adorna, Maxa Horkeimera, koji su insistirali na redefiniranje Marxovog poimanja radničke klase (proletarijata). Ovi apostoli novog marksizma su smatrali da se mora promijeniti pristup borbe u preobrazbi suvremenog kapitalističkog društva. Smatrali su da treba doći do cjelokupne emancipacije čovjeka po pitanju emocija i osjećaja u njegovom umu, gdje mora doći do potpuni izraz kreativna reciptivnost umjesto represivna produktivnost, koja se ostvaruje po svaku cijenu, ne bi li se došlo do olakšanje fizičkog truda, a samim time i skraćenje radnog vremena, više vremena za slobodne aktivnosti, dostupnog obrazovanja za sve, do komotne i jeftine odjeće, kao i do potpune liberalizacije seksualnog morala, a sve to kroz ispoljavanja masovne kulture, jer su to vrijednosti iz sfere kulture, a ne ekonomije. Također, oni su smatrali da se proletarijatu morala priključiti i studentska avangarda iz redova ljevice, zbog toga što radnici koji su već integrirani u postojećem sustavu proizvodnje, zadovoljeni svojim umjetno stvorenim potrebama, ne posjeduju transcendiračku revolucionarnu moć. Zato Marcuse svoju pažnju osvrće na studente, čekajući da inicijalna iskra koja će potpaliti vihor revolucije doći iz njihovih redova. On studente vidi kao nosioce, odnosno glava emancipacije, dok bi radnička klasa (proletarijat) bila njezino tijelo, oruđe za njezino ostvarivanje. U tu priliku će na jedno od svojih mnogobrojnih predavanja na Sveučilištu u Berlinu, održavao tijekom 1967. godine Marcuse reći:

„Uloga studenata, kao inteligencije iz koje se regrutiraju vodeće pozicije… možda danas povijesno značajnija od bilo kada. Ka ovome se priključuje i moralno-seksualna pobuna, koja se okreće protiv dominantnog morala, a koja kao faktor dezintegracije mora se ozbiljno uzeti u obzir…”

Ovu su ulogu studenti voljno prihvatili tijekom velikih studentskih protesta 1968. godine širom svijeta, među kojima i u ondašnjoj socijalističkoj Jugoslaviji. Međutim, veliki talijanski filmski redatelj, novinar, društveni intelektualac i mislilac, te politički kritičar, Pier Paolo Pasolini, dokazani komunista koji je kratko vrijeme bio član PCI, već bio njezin žestoki kritičar zbog protivljenja revoluciji i sklonosti talijanskom centralizmu, često puta je u javnosti nastupao veoma kritički protiv studentskog pokreta. Izljev bijesa je bio sasut u javnosti kada je postavio svoju teorijsko-kritičku javnu raspravu u vezi s tim. Pasolini i pored toga što je prvobitno prihvaćao ideološke motive studenata, smatrao ih je ‘antropološkom srednjom klasom’, stoga im je suđeno da propadnu u svojim pokušajima revolucionarne promjene. Pasolini se nije bojao reći da su to djeca buržoazije, i da im neće laskati. Te dodaje: „Imate lica tatinih sinova, mrzim vas kao što mrzim vaše očeve“ (Avete facce di figli di papà, vi odio come odio i vostri papà). Nakon okršaja kod Valle Giulia rekao je studentima kako je suosjećao s policajcima, jer su to djeca siromašnih (pjesma Figli di poveri) te potencirao aspekt generacijske borbe unutar buržoazije, koju predstavlja sam pokret, kazavši kako mladi militanti provode lijevi fašizam tijekom nasilnih protesta.

Njegov će film Teorema u tom iznimno vrućem razdoblju političke klime za Italiju, prouzrokovati burne reakcije ne samo u talijanskoj javnosti, s obzirom na njegov alegorijski komentar u vidu kritike buržoaskog društva i pojave konzumerizma, kojeg će u narednim godinama oštro prezirati i javno kritizirati u svojim nastupima. Pasolini je također u Italiji izazvao burne javne rasprave svojim „kontroverznim“ analizama javnih poslova, pa je zbog toga bio na udaru lijevog spektra političke borbe, a kao argument su mu uzeli pjesmu PCI mladim ljudima (Il PCI ai giovanni). On je studentsku pobunu gledao kao unutarnju, dobroćudnu reformu establišmenta u Italiji. Budući da su sami prosvjednici bili dio buržoazije javno je pitao: „Hoće li se i prema mladim radnicima postupati slično ako se ponašaju na isti način?“ Nešto što je bilo krivo protumačeno u redovima talijanske ljevice, te da je on bio na strani policije, ili točnije s policajcima. Međutim, Pasolini je samo u njemu poznatom stilu sugerirao da je policija pravi proletarijat, poslan na borbu za slabu plaću iz razloge koji nisu mogli razumjeti, protiv razmaženim dječacima njihove iste dobi, jer nisu imali tu sreću da mogu studirati. Stoga njegovo novinarsko oštro pero neće zatreperiti, već ostat će mirno i onda kada će napisati i s time opet prouzrokovati burne reakcije u talijanskom društvu da su: „policajci, sinovi proleterskih južnjaka, pretukli arogantne tatine sinove“ (Poliziotti figli di proletari meridionali picchiati da figli di papà in vena di bravate).

I pored svega će veliki Pasolini do kraja svog života ostati dosljedan svojih komunističkih uvjerenja, kritizirajući PCI za skretanje s puta socijalizma, nazvavši je jednom otok na kojem se kritička svijest uvijek očajnički brani, i gdje ljudsko ponašanje je još u stanju da sačuva staro dostojanstvo. Također, oštro je kritizirao talijanske demokršćane, optuživši ih za suradnju s američkom CIA-om i talijanskim tajnim obavještajnim službama, kako bi spriječili uspon ljevice. Ostao je također dosljedan svojih komunističkih ideala protiv konzumerizma i masovne potrošnje, te ekonomske globalizacije i kulturne dominacije sjevera Italije, javno kritizirajući i osudivši sve promjene u društvu povezane s gubitkom humanizma prilikom otuđenja u širenju hiperproduktivnosti, koja je u središtu ljudskog mentalnog stanja. Te nedvojbeno upućivao na prizore koprofagije u Salòu, kao komentar za prerađenu industrijsku hranu, nešto što je također duboko prezirao. 

Posve čini se da ovakvi dijametralno suprotstavljeni stavovi proizlaze iz različitog tumačenja Marxa, Marxa kao filozofa, i Marxa kao ekonomistom. Prije nego što se krene u promatranju Marxove misli, i počne dijalektičko razdvajanje o tome jeli on bio filozof ili ekonomista, mora se uzeti u obzir jedna bitna činjenica, a to je, da filozofija do Marxa dolazi preko Hegela, da je Hegel Marxu svojevrsni „otac“, učitelj, posjednik baštine. Međutim, tu prestaje svaka analiza koja u sebi ne sadrži emanaciju dijalektike, koja nužno traži observaciju kontinuiteta i diskontinuiteta misli. Misao se, prema Hegelu, ostvaruje praktično u državi i putem nje, dok će, prema Marxu, jedino teorijska i praktična revolucija omogućiti da se to ispuni u društvenom. Za Hegela je ostvarivanje prošlo i sadašnje, dok je za Marxa virtualno, premda utemeljeno u sadašnjem (rad, radnička klasa). Za Hegela je istinska zbilja već ovdje, dok je za Marxa ona samo moguća. U pogledu diskontinuiteta se da napomenuti, da povijest ne završava modernom državom, jer ostvarenje istinskog i spoznaja revolucionarno će izmisliti nove oblike. Razotuđenjem, prema Marxu, ne iščezava izvorni totalitet. Otuđenje ometa rađanje potpunog čovjeka, osjet i znanje, tijelo i intelektualne sposobnosti.

Dok se za Hegela ispunjenje postiže političkim putem u državi. Dalje, u diskontinuitetu, Marx konfrontira Hegelovu tezu o čovjeku koji sebe proizvodi, ili bolje, koji se samo proizvodi u povijesti koju pokreće Ideja, s Feuerbachovom filozofskom antropologijom, prema kojoj je čovjek osjećajno biće koje osjeća u prirodi. Dijalektika – ako je razumijemo – prema Marxu, duboko se razlikuje od Hegelove dijalektike. Negativno djeluje radikalnije a trijade postavljene jedna iznad druge ne oblikuju učvršćenu arhitekturu (logika, povijest, državni i filozofski sistem itd.). U diskontinuitetu u samog Hegela vodi se neobična borba logike (teorije koherentnosti) s dijalektikom (teorijom suprotnosti). Logika pobjeđuje. Filozofski sistem nalaže koherentnost a država svoju koheziju elementima koji ih sačinjavaju i koje oni obuhvaćaju (potrebe i poslovi, pravo i moral itd.). U Marxa, naprotiv, pobjeđuje dijalektika. Ona povlači u bivanje (prvenstveno u klasnu borbu) sve elemente i momente društva, toliko da u Marxa logika blijedi te se više i ne vidi jasno njezino mjesto i funkcija, pa je treba braniti od pseudo dijalektičara koji brkaju dijalektiku sa sofistikom.

Diskontinuitet potvrđuje da se Marx razilazi po pitanju države. Hegelovoj apologiji države suprotstavlja se kritika države koja prožima Marxovo djelo od prvoga do posljednjeg spisa. Marxova je strategija temeljno antidržavna. Ona smjera, kroz političke promjenjivosti i savezne, ne jačanju države, nego njezinu raspadanju, slabljenju (odumiranju). Ako dakle Marx nastavlja Hegela u nekim bitnim pitanjima, posebice moći znanja i pojma, on ga u drugim, ne manje bitnim pitanjima, ne priznaje. S druge strane, u kontinuitetu Marx u početku zadržava Hegelovu trijadu; „potrebe, rad, uživanje“. Poslije naglašava rad, a da pritom ostala dva pojma ne iščezavaju. Hegelov pak pojam proizvodnje ostaje u Marxa, ali preinačen. Jedanput se proizvodnja sužava na materijalnu proizvodnju, a drugi put se proširuje na proizvodnju društva, osobito na reprodukciju, što je složen pojam koji obuhvaća reprodukciju sposobnosti za rad sve do reprodukcije društvenih odnosa.

Marx na Hegelovim tragovima nastavlja privilegirati i gotovo fetišizira pojam. Već se pokazalo da nije točno kako pojam u Marxa nema opravdanja. On mu, međutim, pridaje veliku moć, ne samo osvjetljavanja nego i praktičnu. Makar se suprotstavlja Učitelji, on uporno vjeruje u gotovo svemoć pojma i znanja. Dakle, dalje, da bi se bolje razumjela Hegelova filozofija, trebalo bi se bolje razumjeti Njemačka klasična filozofija. No, ono što stalno bode u oči je Marxova XI. Teza o Feuerbachu, koja nipošto ne umanjuje činjenicu da je on u suštini filozof koji se bavio ekonomijom, ali po formi ekonomista koji je često puta govorio o sebi da nije marksista. Nije sporno da je posve različito shvaćanje Marxove misli na putu povijesnog dijalektičkog materijalizma od strane filozofa i ekonomista, nakon Marxove smrti dovelo do različitog poimanja klasnih razlika u društvu, klasne borbe kao kontinuitet, te potrebu od sveopće svjetske revolucije proletarijata. Tako, recimo poznati mađarski marksistički filozof, jedan od začetnika čuvene Frankfurtske škole, Gerg Lukacs kaže: 

„Za vulgarnog marksista, temelji buržoaskog društva su toliko nepokolebljivi da, čak i kada se najvidljivije tresu, samo se nada i moli za povratak u normalnost, vidi svoje krize kao privremene epizode, i smatra borbu čak u takvo vrijeme kao iracionalna i neodgovorna pobuna protiv uvijek nepobjedivog kapitalističkog sustava. Za njega su borci na barikadama luđaci, poražena revolucija je greška, a graditelji socijalizma u uspješnoj revoluciji, koja u očima oportunista može biti samo prolazna, pravi kriminalci.“

Ovo samo potvrđuje oportunizam u filozofskim redovima, ono što je Marx iznio u XI. Tezi o Feuerbachu. I tako za razliku od marksističkih ekonomista, filozofi su tijekom povijesti odlično odigrali ulogu statiste u društvu, konformistički i oportunistički projurili po stazi povijesnog materijalizma, kao antipod na zagovaratelje revolucionarnih promjena u društvu. Ulogu koju su ozbiljno shvatili, daleko od svih dešavanja sa one strane barikada. Nažalost, većina najpoznatijih „marksista“ danas ne dijele Marxovu revolucionarnu misao. Mnogi od njih su branitelji kapitalizma, te se poput socijaldemokrata izričito suprotstavljaju nasilnom svrgavanju kapitalizma putem sveopće svjetske revolucije.  No, jesu li uvijek revolucionarni marksisti i komunisti bili u pravu po pitanju zauzimanja pozicije o mogućoj revoluciji i metodama s kojim bi se ona izvojevala, te različite ideje i pristupe prema istoj, ako se zna da Marx nedvojbeno govori kako je prvi korak ka radničkoj revoluciji, pretvaranje proletarijata u vladajuću klasu, jer sve dotadašnje vladajuće ideje u povijesti su bile samo ideje vladajuće klase.

Ipak povijest  nam je surovo pokazala da nije baš tako, još od onda kada je komunistička i socijalistička literatura Francuske, koja je nastala pod pritiskom vladajuće buržoazije, odmah nakon Revolucije, koja je bila literarni izraz tog vladanja, prenesena u Njemačkoj, u vrijeme kada je tamošnja buržoazija započinjala borbu protiv feudalnih apsolutizma. Naime, njemački su se filozofi dohvatiti te literature, zaboravljajući da sa preseljenjem ovih spisa iz Francuske u Njemačkoj, nisu bili istodobno premješteni i francuski životni uvjeti. U odnosu na njemačke životne uvjete, francuska je literatura izgubila svo svoje neposredno praktično značenje i zadobila se čisto literarnim izgledom. Ona je morala da se pojavi poput bezazlenog mudrovanja o suštini čovjekovog bića. Tako, za njemačke filozofe iz XVIII. Stoljeća, zahtjevi Prve francuske revolucije imali su smisao jedino ako zahtjevi praktičnog uma postanu opći. Dok pojava volje kod revolucionarne francuske buržoazije u njihovim očima imala značenje zakona čiste volje, volja kakva je ona morala da bude, prava čovjekova volja. Sva stvar je bila u tome da su njemački literati morali usuglasiti nove francuske ideje sa svojom starom filozofskom sviješću, ili točnije, iz svog filozofskog stanovništva da prisvoje francuske ideje.

Međutim, tu leži sva tragedija ovakvog pogrešnog filozofskog tumačenja ideje o borbi jedne klase protiv druge. Filozofska besmislica čija frazeologija pokreće razna pitanja među kojima i ono o čovjekovom biću umjesto o interesima radničke klase (proletarijata). Po primjeru na Ludwiga Feuerbacha, čiji stvarni idealizam kaže Engels, postaje očevidan čim se pristupi njegovoj filozofiji religije i etici. Te da on (Feuerbach) nipošto neće da ukine religiju, već da je usavrši. Filozofija sama treba da se rastvori u religiji. Tako, njemački je socijalizam s vremenom zaboravio da je francuska kritika, čiji je bezdušan odglas bio on, predstavljala moderno građansko društvo i njemu adekvatne životne materijalne uvjete, kao i politička konstitucija po njihovim mjerilima, ali bilo je riječ o pretpostavkama koje su u Njemačkoj tek trebalo da budu izvojevane pomoći „pravim“ njemačkim socijalizmom. Međutim, taj „pravi“ socijalizam na taj način je postao oružje u rukama vlade protiv njemačke buržoazije, neposredno zastupajući reakcionarne interese, interese njemačkog malograđanstva. Tako, njemački socijalizam se sve više osjećao prozvanim da bude visokoparan predstavnik tog malograđanstva. Tako, svi osim komunista su naseli na mudrovanje filozofa, s obzirom na to da uvijek i svugdje podržavaju svakog revolucionarnog pokreta protiv postojećeg društvenog i političkog stanja u kojem je proletarijat ugrožen.

Tako i u Njemačkoj, kada je buržoazija nastupila revolucionarno, Komunistička partija je zajedno s njom borila protiv apsolutističke monarhije i feudalnim veleposjednicima. Ona nije popuštala svaki trenutak da kod radničke klase izdejstvuje što je moguće jasniju svijest, s čime bi njemački radnici kao svoje oružje mogli okrenuti protiv buržoazije sve društvene i političke uvjete koje ona svojim vladanjem mora stvoriti. Ali i da nakon rušenja reakcionarnih klasa u Njemačkoj, koji sabotiraju ustanak protiv monarhije, otpočne borbu protiv same buržoazije, njezinog uvjetnog saveznika. To potvrđuje da sve revolucionarne snage nisu bile na istom stajalištu kao komunisti. Pogledajmo samo socijaldemokrate, te vječne sluge kapitala čiji je zadatak da uvijek zbune radničku klasu na putu revolucije do konačne pobjede i osvajanje vlasti. Tako je još od začeća ideje o drugom maršu kroz institucije i odbacivanje nasilnog prevrata i boljševičkih metoda primjene sile tijekom Druge internacionale, gdje su Kautskyjeve otpadničke sofistrije i njegovo potpuno odricanje od marksizma, te njegovo pretvaranje u struvizam i Brentanoizam (buržoasko-liberalna teorija koja prepoznaje nerevolucionarnu klasnu borbu proletarijata). Ta opasna sofistika koja je dovela u zabludu proletarijat. Oni ne samo da su reakcija, već i negacija ideje, da put klasne borbe može biti jedino popločen revolucionarnom otvorenom borbom, kako je to svojevremeno opisao Lenin u svom djelu Socijalizam i rat. Čak će i veliki Stalin jednom reći: 

„Nemoguće je svršiti sa kapitalizmom dok se ne svrši sa socijaldemokracijom u radničkom pokretu. Zato je era umiranja kapitalizma ujedno i era umiranja socijaldemokracije u radničkom pokretu.“

Znanstveni marksizam duboko u sebi sadrži elemente revolucionarne političke doktrine, koje radnička klasa nužno mora iskoristiti u ratu protiv buržoazije, ne bi li ostvarila svoju hegemoniju nad sredstvima za proizvodnju, od kojih buržoazija se nikada neće dobrovoljno odreći. A sve to s jednim krajnjim ciljem, uspostaviti diktaturu proletarijata. Komunisti se nikada ne stide i ne skrivaju svoje poglede na svijet i njihove namjere da ga zauvijek promjene. Oni otvoreno govore da njihovi ciljevi mogu da budu postignuti jedino nasilnim rušenjem postojećeg društvenog poretka. Zato, neka treperi vladajuća klasa ispred komunističke revolucije, jer proleteri u njoj nemaju što izgubiti, osim svoje okove, a dobit će sav svijet samo za sebe.

Međutim, kamen spoticanja, ja bih rekao više u redovima marksista, nego li u redovima komunista, je bilo pitanje o nužnosti nasilne revolucije u razgrađivanju starog kapitalističkog svijeta i rađanje novog, komunističkog, pravednog. Naime, nakon Engelsove smrti, krajem XIX stoljeća, u redovima njegovih i Marxovih sljedbenika, otvara se dilema o tome, kojim će putem ići Revolucija, te ozbiljna razilaženja između njih, je li jedini i pravi način za dolazak komunizma nasilna revolucija, shvaćena doslovno kao nasilna preobrazba starog buržoaskog društva, ili je to moguće drugačije. S jedne strane su bili Lenin, Trotsky i Luxemburg, a s druge Bernstein, Kautsky i Plekhanov. Prvi kao predstavnici radikalne marksističke ljevice, a drugi odraz socijaldemokracije. I pristalice nasilne revolucije, i zagovaratelji transformacije društva mirnim putem, iznijeli su brojne argumente u odbrani svojih stavova. Najveći problem čini se bila upotreba terminologije diktatura proletarijata, na koju i dandanas imaju primjedbu sve reakcionarne, reformističke i revizionističke skupine na lijevom spektru društvene akcije i političke odgovornosti.

Međutim, čak i Marx, koji je za sebe govorio da nije marksista, je u više navrata uporabio kovanicu diktatura proletarijata, između ostalog i u svom djelu Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850), kojeg je napisao odmah nakon završetka revolucionarnih dešavanja u Francuskoj, koja su okončana s junskim/lipanjskim porazom 1850. godine. To što Marx nije imao razrađenu teoriju o diktaturi proletarijata, već incidentno pisao u raznim prepiskama s ondašnjom intelegencijom, ne daje nam za pravo da negiramo njegovu revolucionarnost. Dakle, revolucionarnost filozofa i političkog ekonomista Marxa se nipošto ne smije zanemariti, ma koliko god to željeli revizionisti njegove teorije tijekom povijesti. Vratimo se opet na njegovo djelo Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850) u poglavlju o Posljedicama 13 lipnja 1849. godine, gdje on decidno piše:

„Proletarijat se sve više grupira oko revolucionarnog socijalizma, oko komunizma, za koji je sama buržoazija pronašla ime Blanki. Taj socijalizam je objava permanentne revolucije, klasna diktatura proletarijata kao nužan prelazni stupanj ka ukidanju klasnih razlika općenito, ka ukidanju svih društvenih odnosa koji odgovaraju tim odnosima proizvodnje, ka prevratu u svim idejama koje proizlaze iz tih društvenih odnosa.“ 

Od ovoga se da zaključiti, da se Marx nedvojbeno koristio terminologijom diktatura proletarijata koju će kasnije uporabljati apostoli velike Oktobarske revolucije, Lenjin i Trotsky, ali i njihovi (ne)istomišjenici Antonio Gramsci i Rosa Luxemburg. Međutim, dalje će relativizatori Marxove ekonomske i političke teorije pokušati skrenuti pažnju s ovakvim Marxovim stajalištem i prebaciti se na manje bitnim stvarima. Oni, će dalje tvrditi, kako Marx i njegov kompanjon Engels nisu bili na mišljenje da se preobražavanje buržoaskog kapitalističkog društva može izvesti jedino uz pomoć nasilne revolucije, te da je Revolucija najprirodniji način koji može dovesti do transcendiranja ekonomskog i političkog modela buržoaskog kapitalističkog društva i privatne svojine općenito. Oni se i dalje pozivaju na nekim opaskama poput Engelsovog Predugovora ka Marxovom djelu Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850),  kojeg je Engels napisao 6. ožujka 1895. godine, samo par mjeseci prije njegove smrti 5. kolovoza te iste godine. Pored ostalih opaski Engelsa, ovi tendenciozni relativizatori vole naročito potencirati i onaj segment, gdje sam Engels kaže, kako je povijest pokazala da oni (Marx i Engels) nisu posve bili u pravu, te da je njihovo gledište na revoluciju bilo iluzija: 

„…Ali povijest je pokazala da ni mi nismo bili u pravu, da je gledište koje smo zastupali bilo iluzija. Povijest je pošla još dalje; ona je razorila ne samo našu tadašnju zabludu, nego je totalno izmijenila i uvjete pod kojima se proletarijat mora boriti. Način borbe iz 1848. godine je danas u svakom pogledu zastario i ta točka zaslužuje da je ovom prilikom pobliže ispitamo.“ 

Međutim, tu svakako leži kvaka na koju nasjedaju mnogi neomarksisti, kojima Engelsov Predgovor na Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850) predstavlja svojevrsni politički testament. Njihova kratkovidost seže dotle gdje se pokapaju njihovi oportunistički stavovi po pitanju revolucije. Ukoliko pomno promatramo isti taj Predgovor Engelsa na Marxovu Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850), vidjet ćemo da, Engels u biti govori o nečemu drugome, gdje piše: 

„Posle lipanjskog poraza iz 1849. godine mi nikako nismo dijelili iluzije vulgarne demokracije koja se grupirala oko budućih prijevremenih vlada in partibus infidelium. Ona je računala na blisku i definitivnu pobjedu naroda nad tiranima; a mi – na drugu borbu, poslije uklanjanja tirana među suprotnim reakcionarnim elementima koji se skrivaju u samom narodu. Vulgarna demokracija očekivala je iz dana u dan ponovnu eksploziju; mi smo još u jesen 1850. godine izjavili da je, u najmanju ruku, završila prva etapa revolucionarnog perioda i da se ne može ništa očekivati prije izbijanja nove svjetske ekonomske krize. A nova revolucija moguća je samo kao posljedica nove krize. Ali, ona je isto tako neminovna kao i ova. Zato smo bili žigosani kao izdajnici revolucije, i to od onih istih ljudi koji su kasnije gotovo svi bez izuzetaka sklopili mir s Bizmarkom, ukoliko je Bizmark smatrao da se vrijedi s njima baviti.“

Kada Engels tvrdi da je 1848. godine zajedno sa Marxom bio u zabludi, te da „sad“ tijekom 1895. godine su potrebna nova, drugačija sredstva u borbi za klasna prava proletarijata, on postavlja bitno pitanje, koja je to dilema, ili, točnije, na koja to sredstva on aludira? Onda postavlja se retoričko pitanje; je li logično da proletarijat silom odgovori na silu nasuprot sebe, kao manifestacija terora diktature buržoaske države. Saznanje do kojeg je radnička klasa došla ne slučajno, već kao odgovor na ukidanje općeg prava glasa. Marx je ovdje i više nego jasan: 

„Odbacujući opće pravo glasa, s kojim se dosad zaodevala, iz kog je crpla svoju svemoć, buržoazija otvoreno priznaje; Naša diktatura postojala je dosad voljom naroda, ona sad mora biti učvršćena protiv volje naroda.“

…ili kako u svom govoru održanim u Demokratskom udruženju u Briselu na sjednici od 9. siječnja 1849. godine Marx otvoreno govori: 

„Gospodo, ne dajte se obmanjivati apstraktnom riječi sloboda. Čija sloboda? To nije sloboda jedne odvojene ličnosti prema drugoj. To je sloboda koju uživa kapital da gazi radnike.“

Engels možda zaista misli da su legalna sredstva za dolazak na vlast komunista neusporedivo efikasnije nego li ulične borbe, barikade ili nasilne revolucije, misleći tu prije svega na redovne parlamentarne izbore. Međutim, zar ne misli Engels ovdje na komuniste, a ne na radničku klasu, po primjeru na njemačke komuniste koji su zajedno sa socijalistima mahom bili pretopljeni u socijaldemokraciji. Komunisti su ipak nosioci revolucije, manjina koja bi je trebalo izgurati, ali zato njezino tijelo, ili gvozdeni bataljuni (kako ih je Gramsci nazivao) su radnici i seljaci, radnička klasa, klasa sama po sebi, koja će kroz prisvajanja sredstava za rad i proizvodnju, ostvariti vlast nad kapitalom, i s time ukinuti najamni rad. To se da vidjeti u onom dijelu u Predgovoru na Marxove Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850) o onome na šta su se svodile sve dotadašnje revolucije: 

„Sve dosadašnje revolucije svodile su se na potiskivanje gospodstva jedne određene klase gospodstvom druge; ali sve dosadašnje vladajuće klase bile su samo sićušne manjine u usporedbi s podvlašćenom narodnom masom. Na taj način, jedna vladajuća manjina bila je obarana, druga manjina dokopavala se mjesto nje državnog kormila i prekrajala državne institucije prema svojim interesima. Bila je to svaki put ona grupa manjine koja je na danom nivou ekonomskog razvitka bila sposobna i pozvana da vlada, i baš zato i samo zato se dešavalo da je podvlašćena većina ili učestvovala u prevratu na strani te grupe, ili se mirila s prevratom.“ 

Onda postavlja se pitanje. Ne postaje li pomalo Engels kontradiktoran u svojim stavovima kada odgovara na to, može li se mirnim putem ukinuti najamni rad i privatna svojina? I slijedi: 

„Moglo bi se poželjeti da bude tako i, razumije se, mi bi bili zadnji koji bi se protivili tome. Komunisti jako dobro znaju da svi zagovori ne samo što su beskorisni, već i štetni.“

…jer u svojim Principima komunizma, koji predstavlja jedan vid nacrt Manifesta, u vidu katehizma on piše ovako: 

„Zna se jako dobro da revolucije uvijek i svugdje predstavljaju nužna posljedica iz okolnosti, koji uopće ne ovise od volje rukovodstva pojedinih stranaka. Ukoliko na kraju krajeva sve ovo gurne proletarijat prema revoluciji, onda mi komunisti ćemo braniti djelo proletarijata, na djelu ne lošije odošto sada riječima.“ 

Međutim, ono što svaki komunista treba da zna je to, da povijesno pravo proletarijata na revoluciju ne ovisi nužno od njega samog, već i od spremnosti buržoazije da odstupi ispred njegovih legitimnih zahtjeva. A kako znamo da buržoazija uvijek insistira na besprijekornu zaštitu vlastitih interesa, ne možemo se nadati ni na kakva odstupanja prema proletarijatu, pogotovo ne u ovakvim uvjetima globalnoga kapitalizma. Stoga, konačnu odluku će ipak na kraju donijeti buržoazija, a ne radnička klasa. Njome je dužnost jedino da uvijek vrši pritisak na buržoaziju, čiji je zadatak da se odupre tom pritisku. Uostalom sam Marx kaže da je proletarijat samo egzekutor jedne povijesne nužnosti.

A proletarijat mora uraditi ono što će uraditi, ne samo zato što želi, već zato što mora, jer je i sam dio povijesne neizbježnosti. Suština svega ovoga je u rješenju proturječnosti između kapitalista i radnika, između kapitala i truda, te između bez životnog (apstraktnog) kapitala, i životvornog (stvaralačkom) rada u truda. Proletarijat nije samo teorijska, već i stvarna, povijesna snaga koja može promijeniti svijet, snaga radnika i seljaka, čiji rad je temelj svega postojećeg, pa čak i onda kada ona (radnička klasa) nije sama svjesna toga. Čak i onda kada ne vidi i prepoznaje kako tržište dionica i kapitala sunovrato pada, i pored toga što čitava privredna i proizvodna infrastruktura nije taknuta, a kamoli uništena, te da je to zasluga njezinog smanjenog rada. Stvar je u tome da se povijesna stvarnost odvija kao rezultat neizbježnosti, jer sukob između ove dvije klase je neizbježan, pa stoga je i on povijesna stvarnost. Zato i Marx kaže da je povijest sudac, a proletarijat izvršitelj presude. Buržoazija je ta koja po pravilu stvara svoje grobare, pa njezina propast i pobjeda proletarijata su također neizbježna. Buržoazija nije iskovala samo oružje koje joj nosi smrt, ona je stvorila i vojnike koji će to oružje nositi, radnike i seljake, proletere, gvozdene bataljone koje će da je unište. 

Povijesna je neizbježnost također i ukidanje privatnog vlasništva, koje se javlja kao osnova eksploatacije tuđeg čovjekovog truda. Ukidanje samog privatnog vlasništva nije fiktivna ideja, niti puka zamisao, ma koliko god je danas takvom mnogi ljevičari prikazivali, već ona predstavlja dio same povijesne stvarnosti. Zato što ideja o kasnoj borbi postoji zbog toga što u stvarnosti zaista postoji klasna borba. Zapravo, postojanje ideje o kasnoj borbi nije stvarni razlog za postojanje same klasne borbe, već stvarno povijesno postojanje klasne borbe je pravi razlog iz kojeg niče ova ideja. To je suština Marxovog materijalističkog tumačenja povijesti i društva, prema kog stvarnost nije dana prema ideji, već da je ideja dana prema same stvarnosti. S obzirom na to, da je prvi korak proleterske revolucije, pretvaranje radničke klase u vladajuću klasu, proletarijat bi morao iskoristiti svoju političku vlast ka postupnog oduzimanja cjelokupnog kapitala od buržoazije, te u potpunosti centralizirati i koncentrirati sva sredstava za rad u njezinim rukama, a ne u rukama države.

To će se postići tako što će organizirana radnička klasa u vladajuću klasu, putem radničkih savjeta jedan od glavnih segmenata radničke države. S obzirom da je privatno vlasništvo glavni razlog za stvaranje najamnog rada, a s time i iskorištavanje tuđeg truda, s ukidanjem privatnog vlasništva prestaje i suprotstavljenost unutar dvije klase, izrabljivača i izrabljivanih, tlačitelja i potlačenih, ugnjetavača i ugnjetenih. Zapravo, sva dosadašnja društva su zasnivana na suprotstavljenosti tih klasa. Stoga, glavni cilj proletarijata ne može biti ništa drugo do, formiranje klase samu za sebe, obaranje buržoaskog gospodarenja i osvajanje političke moći pomoći koje će ostvariti vlast. To je ono što će biti okidač rušenja klasnih suprotnosti. Kada govorimo o ukidanju privatnog vlasništva, mi prije svega govorimo ne o njegovom nadilaženju, već o stvarnom ukidanju, a povodom toga Marx u Manifestu jasno kaže: 

„Nam, komunistima, prebacuju to da smo htjeli da ukinemo lično stečenog, vlastitim radom zarađenog vlasništva, vlasništvo koje stvara osnovu svake lične slobode i samostalnost. S radom dobivenim, stečenim, lično zarađenim vlasništvom! Vi govorite o sitno buržoaskom, sitno seljačkom vlasništvu? Mi ga ne trebamo ukidati, njega će ukinuti razvoj industrije, te svaki dan ga ukida. Ili možda govorite o modernom buržoaskom vlasništvu? Pa zar najamni trud, trud proletera, njemu stvara vlasništvo? Ni u kakav slučaj. Vas hvata užas od toga što mi hoćemo da ukinemo privatno vlasništvo. Upravo u vašem postojećem društvu privatno je vlasništvo ukinuto za 9/10 od njegovog članstva, ono postoji upravo zahvaljujući time što za 9/10 ne postoji. Vi dakle, nam prebacujete da mi hoćemo da ukinemo vlasništvo koje nužno pretpostavlja da ogromna većina društva nema vlasništvo. Jednom riječju, vi nam prebacujete da hoćemo da ukinemo vaše vlasništvo. Svakako, to hoćemo!“ 

Svakako, oni koji odlično poznaju Marxovu teoriju kapitala, znaju da se ovdje radi o ukidanju privatne svojine, ali ne i lične svojine, i tu ne postoji nikakva dvojba unutar dijalektičkog materijalizma. Kada govorimo o ukidanju privatnog vlasništva, naravno da govorimo o buržoaskom vlasništvu, o kapitalu, o onom vlasništvu koje je posljedica (rezultat) eksploatacije jednih ljudi od strane drugih, čiji je kapital vlasništvo. Tako, čovjekov trud je sredstvo za povećanje (gomilanje) kapitala u buržoaskom društvu, trud koji se prije svega otuđuje (eksploatira) od strane drugog. Opće poznato je, da je većina teoretičara empirijskog, vulgarnog komunizma, iz samo svojih dobro poznatih razloga su anulirali razliku između privatne i lične svojine, a s time i svjesno unakazili Marxovu misao, te njegove izvorne ideje. Međutim, ono što još predstavlja temeljno nepoznavanje Marxovog rada te grubo i svjesno iskrivljenje njegovog značaja, je svakako neprimjerno izjednačavanje pojmova poput oruđa (sredstva) za proizvodnju, sa proizvodnim silama. Stoga, nedopustivo je da se proizvodne snage reduciraju na sredstva za proizvodnju, nešto što je bilo svojstveno vulgarnom, nekritičkom pristupu prema marksizmu.

Naprotiv, proizvodne snage ne uključuju samo oruđa (sredstva) za rad i proizvodnju, što čini njihov neživ, statični element, već i samog čovjeka, koji čini njihov živi, dinamični element. Dotle više, da bez čovjeka, bez najamnog radnika, oruđa (mašine) ne predstavljaju ništa same po sebi, niti same mogu da proizvode, čak nije moguće niti njihovo postojanje, jer su i same rezultat čovjekovog rada i truda, fizičkog i umstvenog. Oni jednostavno ne predstavljaju nikakvu ekonomsku kategoriju, jer ne čine dinamičnu stranu proizvodnih snaga prema teorije društvene dinamike. Međutim, kada govorimo o radnicima, prije svega ne govorimo isključivo o manuelnim radnicima, fizičkim radnicima u tvornicama, te o njihovom trudu koji se ispoljava na traci, već o svim onima koji žive od svog rada i truda, a koji ne eksploatiraju drugog, te je to odraz njihove radne snage, koja ujedinjuje fizičke i intelektualne sposobnosti. Ipak da se za potencirati, da je fizički radnik bio i ostao najviše izložen na udaru buržoaskog kapitala zbog nemilosrdne eksploatacije njegovog tijela. Vrijedi za spomenuti je i to, da je buržoazija ipak odigrala najveću revolucionarnu ulogu u povijesti, te ona ne može postojati ukoliko postojano ne revolucionizira sredstva za proizvodnju, proizvodne odnose i cjelokupne društvene odnose. Dokaz tome je uvođenje mašina, s čime je povećana podjela rada u društvu, a time i radnikov posao učinjen jednostavnim u radionici, mada se je sve više koncentrirao kapital, a ljudsko dostojanstvo sve više komadalo. Marx u njegovom briljantnom djelu Bijeda filozofije, kao odgovor na Filozofiju bijede G. Prudona piše: 

„Podjela rada svodi radnika na ponižavajuću funkciju; toj ponižavajućoj funkciji odgovara pokvarena duša; toj pokvarenoj duši odgovara sve veće i veće padanje najamnine. A da bi dokazao da to padanje najamnine odgovara pokvarenoj duši, G. Prudon tvrdi, radi umirenja savjesti, da je to po želji opće savjesti. Ubraja li G. Prudon i svoju dušu u opću savjest? Mašine su za G. Prudona logička antiteza podjele rada, i time on pomoći svoje dijalektike počinje da preobražava mašine u tvornici. Pošto je pretpostavio modernu radionicu, da bi iz podjele rada izveo bijedu, G. Prudon pretpostavlja bijedu koju je stvorila podjela rada da bi došao do tvornice i da bi je mogao predstaviti kao dijalektičku negaciju one bijede. Pošto je radnika pogodio moralno ponižavajućom funkcijom, a fizički neznatnošću najamnine, pošto je radnika stavio u zavisnost od poslovođe i ponizno njegov rad na trud pomoćnog radnika, on ponovno svaljuje krivicu na tvornicu i mašine, da bi radnika ponizio dajući mu majstora, i degradira ga do kraja time što ga spušta s ranga zanatlije na rang pomoćnog radnika. Lijepe li dijalektike! 

Pa još kad bi se na to zaustavio; ali ne, njemu (Prudonu) treba nova povijest podjele rada, ne više da iz nje izvede proturječje, već da rekonstruira tvornicu na svoj način. Da bi to postigao, on je prinuđen da zaboravi sve što je rekao o podjeli rada. Rad se ne organizira i dijeli različito, već prema oruđem kojem raspolaže. Ručni mlin pretpostavlja drugu podjelu rada nego parni mlin. Početi s podjelom rada uopće a onda doći do nekog posebnog oruđa za proizvodnju, do mašina znači ići uz nos povijesti. Mašine isto toliko nisu ekonomska kategorija, koliko i volovi koju vuku plug; one su samo proizvodna snaga. Moderna tvornica, koja počiva na primjeni mašina, društveni je odnos proizvodnje, tj. ekonomska kategorija.“ 

Ono što po meni važno i što moram da istaknem je sam lumpenproletarijat u vidu reakcionarne klase. On je pasivan trulež, kako ga je Marx opisao, pasivni trulež iz najnižih slojeva starog društva, koji se na mjesta ubacuje u pokretima proleterskih revolucija. Ali s cijelim njegovim životnim položajem on je naklonjen da se prodaje raznoraznim reakcionarnim smisalicama. Lumpenproletarijat svakako ima neformalnu potporu u reformistima i oportunistima, koji pretendiraju na to da su čuvari političke mudrosti i čarobnog štapića, koji nikada nisu proučavali stvarne probleme radničke klase s kojima se ona susreće, izgubivši pritom svaki fizički kontakt i duhovni dodir s proleterskim masama i s povijesnom stvarnošću. To su blagoglagoljivi i prazni retori, koje susrećemo danas na lijevom političkom spektru društvene akcije i političke odgovornosti, nesposobni za bilo kakvu vrstu akcije i za izricanje bilo kakvog određenog suda. Pošto su izgubili svaki dodir s proleterskom stvarnošću, oni misle da su nas uvjerili iskreno da je misija radničke klase ispunjena onda kada je opće pravo glasa dozvolilo institucije pomoći kojih će se ona izboriti za svoja prava. Totalna iluzija?

IIntelektualc reformisti i oportunisti, koji zahtijevaju privatno i monopolizirano vlasništvo marksističkog učenja, uvijek su mislili da je higijenskije igrati karata ili voditi parlamentarne intrige, kao što to danas pokušava učiniti salonska (kavijar) ljevica u Evropi, nego li sistematski i duboko proučavati povijesnu stvarnost. Bez ikakvih doprinosa malograđanskih intelektualaca koji su izdali svoju misiju vaspitača i učitelja, radnička klasa ne uspijeva da shvati i ocijeni povijesni proces razvitka kroz koji prolaze sredstva za rad i mašine za proizvodnju. Svakodnevni mitinzi i javne diskusije za pripremu tvorničkog samoorganiziranja koristili bi vaspitanju radničke klase više nego deset godina provedenih u čitanju brošura ili članaka čiji su autori vlasnici čarobnog štapića. Radnička klasa treba sama sebi prenijeti stvarna iskustva svojih pojedinih pripadnika, od kojih bi trebala stvoriti kolektivnu baštinu znanja, ona se mora vaspitavati komunistički, vlastitim sredstvima i vlastitim sistemima. Da bi se to dogodilo najprije bi trebalo svaki radnik steći svijest o svom položaju na ekonomskom polju, naučiti prije svega razliku između pojmova oruđa (sredstava) za proizvodnju i proizvodnih snaga, kao i o tome tko i što sve predstavlja ekonomska kategorija u društvu.

Kada ovo vremenom postane siu generis, onda tek možemo govoriti o radničkoj autonomiji, shvativši na taj način njegov odnos sa nadređenim, jer radniku je manje nego ranije potreban tehničar zbog visokih tehničko-tehnoloških otkrića kao rezultat napretka visokog tehnološkog razvoja, pa se zbog toga moraju promjeniti odnosi unutar radničkih organizacija. Lik samog tehničara, ili danas modernog supervizora, pa čak i menađera, potrebno je u potpunosti preobraziti, odnosno njihov odnos s industrijalcem u potpunosti izmijeniti, jer više odavno nije povjerljiva osoba, on je jednostavno postao agent kapitalističkih interesa. Pošto radnik može opstati bez tehničara u bezbroj radnih postupaka, tehničar postaje suvišan kao disciplinski agent, on se jednostavno svodi na proizvodnu snagu, koja je s kapitalistom također povezana jasnim i glasnim odnosom (ugovorom) eksploatiranog i eksploatatora.

Tako, njegova psihologija polako treba izgubiti svoju malograđansku ljušturu i preobrazi se u proletersku, u revolucionarnu. Industrijski visokotehnološki pronalasci i veća profesionalna sposobnost trebalo bi dopustiti radnicima veću autonomiju, stavivši ga na viši industrijski položaj. Ali tu leži i kvaka, jer kapitalizam sve više pokušava okrenuti akceleraciju u svoju korist. Danas radnik u tvornici ima samo izvršne nužnosti. On ne prati opći proces rada i proizvodnje, i on nije točka koja se kreće da bi obrazovala liniju, on je čioda zabodena u određeno mjesto, a linija nastaje nizanjem čioda koje je tuđa volja rasporedila za svoje ciljeve. Radnik je sklon da taj svoj način postojanja unese u sve ambijente svoga života; posvuda se lako prilagođava dužnosti materijalnog izvršitelja mase koju vodi neka njoj strana volja; intelektualno je len, ne ume i ne želi da predviđa izvan onoga što neposredno predstoji, i stoga mu nedostaje svako mjerilo u odabiranju vođa, te tako on dopušta da ga lako zavaraju obećanja. On hoće da vjeruje kako se može nešto postići bez nekog velikog napora s njegove strane, i bez velikog razmišljanja. S obzirom na to da se radnička klasa nimalo ne razumije u vještinu vladanja i upravljanja, buržoazija će dati strašan otvoren i podmukao otpor njoj. Stoga, samo politički uzdignut proletarijat koji ne očajava i ne gubi nadu zbog mogućih i neizbježnih preokreta na putu do konačne pobjede. Koji ostaje vjeran i lojalan prema svojoj državi usprkos grešaka koje pojedinci mogu da počinje, te koraka unazad koje novi uvjeti proizvodnje mogu nametnuti, samo takav proletarijat će moći da sprovede diktaturu, da likvidira kobno nasljeđe kapitalizma i rata, i da ostvari svoju hegemoniju u radničkoj državi unutar komunističke internacionale. 

Često puta vulgarni marksisti danas govore kako je Marx svojevremeno pisao da o tome da radnici nemaju svoju domovinu, što je djelomična istina i pomalo preokretanje teza u njihovu korist. Naprotiv, proletarijat itekako ima, on je najprije nacionalan, a onda i internacionalan. On prije svega mora izvojevati političko gospodarstvo, kako bi ss uzdignuo u nacionalnu klasu, da se sam konstituira kao nacija, da postane nacionalna klasa, ali nikako u buržoaskom smislu, misao koju jasno vidimo u II-om poglavlju o proleterima i komunistima u Manifestu. Čak je i veliki talijanski intelektualac, marksistički teoretičar, novinar i političar, Antonio Gramsci, govorio kako je radnička klasa nacionalna prije svega, a onda i internacionalna. Da je ona ta koja treba da stane na čelo talijanskog radnog naroda koji se na nacionalnom, a kasnije i na internacionalnom planu treba boriti za oslobađanje od jarma industrijskog i financijskog kapitalizma. Da je nacionalni zadatak radničke klase utvrđen razvojnim procesom talijanskog kapitalizma i buržoaske države koja je njegov zvanični izraz.

Gramsci je još govorio da je kapitalizam osvojio vlast s time što je kreirao razvojnu liniju; sela je potčinio velikim industrijskim centrima, gradovima, srednju i Južnu Italiju potčinio je Sjevernoj Italiji. Pitanje odnosa između grada i sela u buržoaskoj talijanskoj državi ne postavlja se samo kao pitanje odnosa između velikih industrijskih gradova i sela koja su u neposrednoj vezi sa njima, jer se nalaze u istoj oblasti, već kao pitanje odnosa između dva djela, potpuno različita i sa posebnim obilježjima, nacionalne teritorije. Kapitalizam je sprovodio metode iskorištavanja osiguravajući sebi prevlast, s tim što je u tvornicama neposredno podjarmljivao radničku klasu, u državi najšire slojeve talijanskog radnog naroda koji se sastoje od siromašnih seljaka i poluproletera. Neosporno je da je samo radnička klasa, otimajući iz ruku kapitalista i bankara političku i ekonomsku vlast, kadra da riješi glavni problem talijanskog nacionalnog života, južno pitanje, te da samo radnička klasa može uspješno okončati veliki napor ujedinjavanja koji je počeo sa preporodom. Gramsci još upozorava, da je buržoazija teritorijalno ujedinila talijanski narod, radničkoj klasi je stavljeno u dužnost da dovrši djelo buržoazije, da ekonomski i privredno ujedini talijanski narod.

Međutim, to se može postići samo rušenjem sadašnjeg mehanizma građanske države koja je izgrađena na hijerarhijskoj nadmoći industrijskog i financijskog kapitalizma nad drugim proizvodnim snagama nacije. Te da do tog prevrata može doći samo revolucionarnim naporom radničke klase koju je kapitalizam neposredno podjarmio. No, kako bi se došlo do svega ovoga, iza proletarijata mora stajati organizirano tijelo oko kojeg će se on okupljati, a to je partija, i ne bilo koja, već Komunistička partija, pročišćena od svih dosadašnjih reakcionarnih, reformističkih i revizionističkih subverzivnih elemenata, kako iznutra, tako i iz vani. Zato što u sadašnjem razdoblju komunistička partija, jedina je institucija koja se može ozbiljno postaviti nasuprot neoliberalnog koncepta globalizma s jedne strane, i sve većeg nadolazećeg krajnje desničarskog populističkog koncepta kapitalizma (koji ponovno srlja u fašizam) s druge strane. Da bi se to dogodilo, da bi opet Komunistička partija postala oslonac radničke klase, potrebne su korjenite promjene unutar samih revolucionarnih redova, gdje i dalje postoje višedecenijske nagomilane razlike zasnovane prije svega na neznanje, a onda i na ega i sujetu o tome kako se treba ispoljavati klasna borba protiv buržoazije.

Borba koja će završiti u proletersku revoluciju, nakon čega bi se oformila proleterska država kako bi se realizirao krajnji cilj, uspostave komunizma. Čitav proleterski pokret danas, ma koliko ga god nije bilo, mora u ovoj fazi društva postojano težiti da ostvari revoluciju u organiziranju materijalnih stvari i fizičkih snaga; njegove karakteristične crte ne mogu biti osjećanja i strasti koji su rašireni u masi i koji podržavaju volju masa. Karakteristične crte proleterske revolucije mogu se tražiti jedino u partiji radničke klase, u Komunističkoj partiji, koja postoji i razvija se ukoliko je disciplinirana organizacija riješenosti da se zasnuje država, riješenosti da se proleterski sistematizira ustrojstvo postojećih fizičkih snaga i postavi osnovu za narodnu slobodu. A povijest je dokazala da je Komunistička partija kao organizacija jedina do sada pokazala kao poseban oblik proleterske revolucije. 

Niti jedna revolucija u prošlosti nije znala za partije, one su se rodile poslije buržoaske revolucije i raspale su se na polju parlamentarne demokracije. A na tom polju se provjerila marksistička ideja da kapitalizam stvara snage kojima kasnije ne može vladati. Demokratske partije su služile da ukažu na valjane političare i doprinesu njihovoj pobjedi u političkoj konkurenciji, dok danas kao i nekad ljudi iz vlade nameću banke, velike medije, industrijska udruženja (trustovi), a partije su se raspale na veliki broj ličnih klika. Komunistička partija je jedina koja može odbaciti svoje demokratsko i parlamentarno porijeklo i otkrije sva svoja obilježja koja su originalna u povijesti. Sve političke partije su odraz i nomenklatura društvenih klasa. One nastaju, razvijaju se, raspadaju, obnavljaju, već prema tome koliko razni slojevi društvenih klasa u borbi podliježu pomjeranjima realnog povijesnog dometa. U sadašnjem povijesnom razdoblju, a zbog posljedica imperijalističkih ratova, koji su duboko izmijenili strukture nacionalnog i međunarodnog aparata za proizvodnju i razmjenu, postala je karakteristična brzina kojom se odvija proces rasčlanjavanja tradicionalnih političkih partija, rođene na na terenu parlamentarne demokracije, kao i pojava novih organizacija.

U tom vrtlogu nestajanja političkih partija i nastajanja novih kvazi političkih organizacija kojima je politički populizam postao glavno sredstvo za dolazak na vlast, Komunistička partija mora težiti da opet ostvari prevlast na političkoj pozornici, ne bi li pridobila veliki dio masa koji je postao indiferentan prema društvenim događanjima. Ona može biti jedini stvarni pokretač novog revolucionarnog vala, te kao jedinstveni pobornik marksističkog učenja bi ona jedino mogla i morala imati busolu za snalaženje u spletu novih povijesnih događaja, morala bi posjedovati onu sposobnost predviđanja koja karakterizira inteligentne sljedbenike marksističke dijalektike povijesnog materijalizma. Morala bi imati opći plan akcije zasnovan na tom povijesnom predviđanju, i biti u stanju da među radničku klasu u borbi ubaci jasne i precizne parole, umjesto golog populizma kako to rade danas salonske ljevičarske partije. Komunisti su ti koji svojom energijom i znanjem kroz inicijativu, te poziv na klasnu borbu, mogu povesti radničku klasu u rat protiv buržoazije, te kao jedina partija radničke klase, kadra organizirati radničku državu i uvjete za uspostavu diktaturu proletarijata, a kasnije i dolazak komunističkog društva.

Komunistička partija nikada neće postati vladajuća, revolucionarna partija, ako proletarijat ne bude mogao da shvati da sve njegove životne probleme može riješiti samo jedna klasna vlada, koja je zauzela vlast putem revolucije. Štoviše, ne može postojati niti radnička vlada ako radnička klasa nije u stanju da postane, u cjelini, izvršna sila, sila radničke države. Jer zakone radničke države treba da primjenjuju sami radnici. Zato se radnička klasa najprije mora izvježbati, obrazovati i obučiti upravljanju društvom, mora ovladati kulturom, steći psihologiju vladajuće klase. Ovo se mora dogoditi kako se ne bi desilo da radnička država kao ranije bude izložena opasnosti da padne u ruke raznim avanturistima i politikantima, te ponovno pretvori u imitaciju građanske države. Komunistička partija treba pokazati da je partija proletera, partija socijalizirane i internacionalizirane partije, tipična partija proleterskog društva, vladajuća partija radničke klase. Partija koja se bitno razlikuje od sve ostale lijeve partije, koje služe interesima kapitala, partije slobodne utakmice na tržištu kapitala, partije tipičnog kapitalističkog društva, koje bi da kroz slobodnu utakmicu industrijalizira cjelokupni organizirani društveni rad, ali i stavi ga pod državnom upravom, kako to danas sve više zagovara moderna salonska ljevica, i s time vladajuća elita kroz državu zadrži sve svoje privilegije u vidu državnog kapitalizma.

Sve ove partije pokušavaju da cijeloj posjedničkoj klasi pridaju osobine privrednog klijenta kapitalističkog državnog režima koji će da akumulira veći dio kapitala. Dakle, problem je u tome što komunizam nikome ne oduzima moć prisvajanja društvenih proizvoda, već oduzima samo moć da se pomoću tog prisvajanja podjarmljuje tuđi trud. A kako vidimo, prisvajanje društvenog proizvoda neće uraditi radnička klasa koja ne posjeduje vlast, već državni aparat oformljen od strane vladajuće kapitalističke elite koja u šaci drži sve postojeće partije ovakvog društvenog sistema kakvog danas imamo. Zato, kada se danas nama marksistima, komunistima, prigovara da se sa ukidanjem privatnog vlasništva stvaraju uvjeti za prestanak svih djelatnosti, te nastupanje sveopće bezazlenosti, mi nećemo nipošto prihvatiti te zabilješke jer nisu znanstveno utemeljene na osnovu marksističke teorije i prakse političke ekonomije. Koja kaže, da je buržoasko društvo, ukoliko je tako, već odavno trebalo propasti zbog lijenosti, zato što svi oni koji u njemu rade ne stiču ništa, dok oni koji stiču ne rade ništa. 

Dakle, proletersko načelo; Tko ne radi, ne može da jede!, svakodnevno dobija sve veće konkretno povijesno značenje. To načelo nema u sebi ničeg jakobinskog, ničeg mističnog, ne može se ni približno usporediti sa načelom građanske revolucije; Jednakost, bratstvo, sloboda!. Proletersko načelo je izričito priznavanje jedne neposredne nužnosti, jedne organske nužnosti ljudskog društva kome prijeti opasnost da se raspadne i rastoči zajedno sa građanskom društvom. Dakle, treba proizvoditi, a da bi se proizvodilo treba da postoji radnička klasa, fizički i umno dorasla za podvig rada. Veliki Gramsci ne propušta da bude direktan u svojim stavovima po tom pitanju, pa kaže: 

„Zato potrošačkim knjižicama prvenstveno treba podržati radničku klasu, klasu proizvoditelja, i treba da postoji vlast koja bi bila u stanju da tako nešto nametne kao nužnost, da radničkoj klasi osigura hranu i blagostanje da bi mogla podnijeti radne napore, povećanje proizvodnje. Ako se prosječno raspolaže sa 200 grama kruha na dan po glavi stanovnika, mora postojati vlada koja će osigurati radnicima 300 grama kruha, a one koji ne proizvode prisiliti da se zadovolje sa 100 grama ili čak i sa manje, ili da ne dobiju ništa ako ne rade, ne proizvode. Takva vlada može biti samo radnička vlada, vlada radničke klase, koja je postala vlada, vladajuća klasa.“ 

Dakle, komunistička revolucija predstavlja najradikalnije raskidanje sa nasljednim odnosima vlasništva, pa nije ni čudo što tijekom svog razvoja ona najradikalnije raskida sa idejama naslijeđene iz prošlosti, pogotovo sa onima koje su njoj ometale na putu ka krajnjem cilju. Stoga kada nju proletarijat ostvari u obliku potpune hegemonije vlasti, on mora postupno oduzeti sav kapital buržoaziji, centralizirati sva sredstva za proizvodnju u rukama države, ali samo u onoj državi u kojoj je on (proletarijat) organiziran kao vladajuća klasa, i kroz što kraćeg vremenskog roka pokuša povećati masu tih sredstava za proizvodnju. Samo tako radnička klasa može ostvariti pravednijeg i boljeg društva, komunističkog društva, koje se razlikuje od svih dosadašnjih društava u pokušaju (s predznakom socijalističkim) po primjeru na reakcionarno sitno buržoaskog socijalizma, konzervativnog ili buržoaskog socijalizma, ili kritičko utopističkog socijalizma. Tu moram svakako potencirati ova dva zadnja, koja su i danas dijalektički aktualna, ali i veoma opasna.

Naime, svjedoci smo ovih dana u doba pandemijske krize s novim virusom, kako se sve više govori o redefiniranju postojećeg kapitalističkog ustrojstva svijeta, te da je izvjesno da će se to dogoditi mirnim putem. Međutim, samo veliki naivci i ne poznavatelji Marxove misli, mogu povjerovati u ovakve sladkoriječive priče koje dolaze iz redova buržoazije. Dok svi mi, koji odlično vladamo dijalektikom povijesnog materijalizma i služimo se njome, dužni smo ukazati na ovakve reformističke stavove iz redova buržoazije i njenih kolaboracionista, koji su infiltrirani u našim redovima. Tu prije svega mislim na sve one ekonomiste, filantrope, humaniste, na sve one „altruiste“ koji se tobože bore za poboljšanje položaja radničke klase. Tu u obzir dolaze i sve one organizacije, zaklade i pokreti, dokazani štićenici raznoraznim marginalnim zajednicama, divljim životinjama, okoliša i prostornog uređenja, koji kroz raznoraznih okruglih stolova i panel diskusija promiču i zagovaraju trezvenost, povećanje svijesti, povezivanje ideja, te otvoreno mišljenje o svemu. I sve to uz pozamašnu količinu korporativnog novca kojeg ispumpavaju subjekti poput UNDP-a, USAID-a, UKID-a, zaklade Rockefeller, zaklade Open Society, Friedrich Ebert Stuftung, Rosa Luxemburg Stuftung, itd…, itd….

Ovaj buržoaski socijalizam je razrađen u čitavom svijetu danas i veoma je opasan i agresivan u svojim nastupima i namjerama. Po primjeru na Prudonovu Filozofiju bijede, ovi socijalistički buržuji žele sve životne uvjete modernog društva, ali bez borbe i opasnosti koji nužno proizlaze od njih. Oni žele takvog društva sa odbijanjem svih onih elemenata koji ga revolucionariziraju i raspadaju. Oni žele buržoaziju bez proletarijata. Prirodno, svijet u kojem vlada, buržoazija ga sebi predstavlja kao najbolji i najsavršeniji svijet. Kako Marx kaže; kada ovakav socijalizam poziva proletarijata da ostvari njegove sisteme i uđe u novi Jeruzalem, u biti on od njega traži jedino da ostane u sadašnjem društvu, ali da odbaci od sebe svoju revolucionarnost i svoju sa mržnjom zadojenu predstavu o njemu. Zato kada čujete da je slobodna trgovina u interesu radničke klase ili zaštitne carine, onda znajte da je to jedino u interesu buržoazije, jer njezini se socijalizam sastoji baš u tvrdnji, da su buržuji, buržuji – u interesu radničke klase.

Ovakav socijalizam, više ili manje, dosljedno, hoće da sruši gospodstvo financijske aristokracije, i oslobodi industriju, trgovinu i poljoprivredu njihovih dosadašnjih okova. Međutim, je li tko od vas vidi gdje je tu radnička klasa? To je socijalizam velikih industrija, trgovina i poljoprivrede, multinacionalnih konglomerata, interesi koje njihovi regenti u buržoaskim strankama negiraju, čim se oni ne pokapaju s njihovim privatnim monopolima. To je socijalizam par excellence, gdje se kapital javlja kao vjerovnik jedne klase, a ona zahtjeva kreditne ustanove, kapital je onda davi svojom konkurencijom, pa ova zahtjeva asocijacije koje pomaže država. Zatim, kapital je pobjeđuje koncentracijom, a ona zahtjeva progresivne poreze, ograničenje nasljedstva, preuzimanje velikih radova od strane države i druge mjere koje nasilno zadržavaju porast kapitala. Budući da buržoazija sanja o mirnom provođenju svog socijalizma, ona, prirodno, zamišlja nastupajući povijesni proces kao primjenjivanje sistema koje izmišljaju ili su izmislili socijalni teoretičari. Tako ti socijalisti postaju adepti postojećih socijalističkih sistema, doktrinarnog socijalizma koji bi bio teorijski izraz proletarijata samo dotle dok proletarijat još nije dorastao do svog vlastitog slobodnog povijesnog pokreta. 

Međutim, ono što danas mnogi teoretičari marksizma žele previdjeti je sama reakcionarna priroda kritičko-utopističkog diskursa unutar jedne potlačene klase, opasni subverzivni povijesni element koji propovijeda opći asketizam i grubu jednakost. Tvorci ovog bezazlenog sistema prosto ne vide, ili ne žele vidjeti povijesnu samo aktivnost proletarijata, te njegovog vlastitog političkog pokreta. Oni jednostavno negiraju politički povijesni stvarni trenutak. S obzirom na to da razvoj klasnih suprotnosti idu uz korak razvoja industrije, oni ne mogu iznaći materijalne uvjete za oslobađanje proletarijata, i traže društvenu znanost i društvene zakone, s kojima bi stvorili te uvjete. Njihova dijalektička kontradiktornost ide dotle, da pokušavaju da poboljšaju položaj svih članova društva, čak i onima najbolje situiranima. Zato oni neprekidno apeliraju na društvo bez razlike, čak i onamo gdje radnička klasa nije vladajuća klasa. Zato oni nužno odbacuju svaku političko-revolucionarnu akciju, te žele svoje krajnje ciljeve postići mirnim putem, i tako uspostaviti njihovo utopističko društveno evanđelje.

Značenje kritičko-utopističkog socijalizma stoji u obrnutom razmjeru sa povijesnim razvojem društva. U istoj mjeri u kojoj se klasna borba razvija i oformljuje, svako njihovo uzdizanje i borba gube svaku praktičnu urednost, i svaku teorijsku opravdanost. Tako ove sekte, kako ih Marx naziva, svojim reakcionarnim ponašanjem utapaju klasnu borbu proletarijata, s čime pokušavaju da ponire suprotnosti između zaraženih klasa, i s time uspore povijesni napredak same radničke klase. Oni maštaju za opitno ostvarivanje svojih društvenih utopija, i zato često puta ogorčeno nastupaju protiv svakog političkog pokreta radnika, kao rezultat nepovjerenja u njihovo novo evanđelje. Tu svakako moram spomenuti i one koji zagovaraju uništenje Države na osnovu njihovog krivog tumačenja Marxa po pitanju odumiranja ove konkretne forme ljudskog društva. Međutim, oni ne shvaćaju da komunizam nije protiv Države, štoviše, odlučno se suprotstavlja neprijateljima Države, anarhistima i anarhistički nastrojenim sindikalistima (anarho-sindikalistima), proglašavajući njihovu propagandu utopističkom i opasnom po proletersku revoluciju, tj. Kontrarevolucionarnom. U tom pogledu Gramsci je i više nego jasan: 

„Izgrađena je šema po kojoj bi socijalizam bio most koji vodi u anarhiju. To je glupa predrasuda, opterećivanje budućnosti proizvoljnošću. U dijalektici ideja, anarhija je nastavak liberalizma, a ne socijalizma; u dijalektici povijesti, anarhija je isključena iz oblasti društvene stvarnosti zajedno sa liberalizmom.“ 

Stoga nam je danas nego ikada više potreban osviješten proletarijat, kako bi se odbacila anarhistička agitacija koja širi pseudo revolucionarnu frazeologiju o napretku društva u budućoj Komunističkoj civilizaciji po njihovim mjerilima. Ipak komunizam ne mogu ostvariti tamo neki zanesenjaci, romantičari zarasli u kosu, te raspojasani momci, kao niti pripadnici lumpenproletarijata, raznorazni diletanti i boemi, već široke mase klasno opredijeljenih radnika, gvozdeni bataljun svjesnog u discipliniranog proletarijata. Jer su fabrički radnici i siromašni seljaci dvije snage proleterske revolucije. Za njih komunizam znači i slobodu, a održavanje privatnog vlasništva neposredna opasnost da budu uništeni, da izgube sve, pa i sam život. Oni su nepopravljiv element, oličenje neprekidnog revolucionarnog oduševljenja, gvozdene volje da se ne poklekne, da se po svaku cijenu nastavi borba dok se ne postignu svi ciljevi. A da se pritom ne gubi nada zbog djelomičnih i prolaznih neuspjeha, i ne zavarava mnogo lakim uspjesima. Oni su stub revolucije, gvozdeni bataljuni proleterske vojske koja napreduje sa zanosom obarajući sve prepreke ili opsjedajući ih, slični velikoj ljudskoj plimi i oseki koja mrvi, strpljivo podriva, neprestano spremna za žrtvu. Komunizam je njihova civilizacija, on je sustav povijesnih uvjeta u kojima će oni steći svoju ličnost, dostojanstvo, kulturu, sustav u kojem će postati stvaralački duh napretka. 

No ono što bi trebalo biti od krucijalnog značaja za sam proletarijat potpuno ostvaren u komunizmu su stvarne pretpostavke komunizma, a to je, da nema odstupanja od Marxovog shvaćanja komunističkog društva, gdje vlada potpuna jednakost u bogatstvu i blagostanju, ali ne i u siromaštvu. Otuda sam Marx govori o pojavi komunizma najprije na Zapadu, onamo gdje ne vlada ekonomska bijeda, onamo gdje materijalne okolnosti ne mogu biti ograničeni, a s time i same čovjekove potrebe, koje ga neće ograničiti na putu da postane slobodan čovjek, otjelotvoren u komunizmu. Zato i Marxova teza da je komunizam moguć jedino kao rezultat visokog ekonomskog i industrijskog razvoja u društvu, aktualna i danas nakon stoljeću i pol. Mnogi će danas reći da, ono što je Marx iznio kao svoju tezu nije se ostvarilo, a ono što se je dosad ostvarilo, Marx nije očekivao (predvidio). Međutim, povijest ide dakako u njegovu korist iz više razloga, od kojih najupečatljiviji je onaj, da sam Marx ne postulira komunizam, niti ga nameće kao stanje koje se treba uspostaviti, ili puki ideal u kojemu se samo treba slijepo vjerovati. Već je to povijesna činjenična stvarnost koja će ukinuti i prevazići sadašnje stanje, tj. on (komunizam) je inherentan naspram same povijesti, štoviše naspram same stvarnosti, jer nije to stvar koja se sa spolja nameće, već slijed povijesnih događaja.

Stoga komunizam ma gdje god, i kada god bio, on mora biti djelo same povijesne stvarnosti, ali ne i realizacija nečijih želja i ideja. Također, ono što ide u prilog Marxove teze je povijesno iskustvo sa preodnom fazom na putu ka komunizma, faza realsocijalizma, koju smo imali primjerice u Sovjetskom Savezu i još u nekim zemljama. Promatran iz materijalističkog kuta, on se je ostvario u svom egzistencionalizmu, ostvarivši mnoge ideale, pa čak i onog da čovjek napusti svoj planet i uputi se duboko u prostranstava kozmosa. Međutim, promatran iz materijalističkog kuta, ovaj socijalizam u pokušaju, koji nema ničeg zajedničkog sa komunizmom, pokazao je svu svoju bahatost i oholost, potonuvši duboko u dekadenciju i proturječnosti. Naime, ono što je krajem ’80-ih dogodilo u Sovjetskom Savezu i ostalim zemljama članicama istočnog bloka, samo potvrđuje sve gore navedeno. Isti se taj Sovjetski Savez kao rezultat povijesnih proturječnosti empiriskog znanja, uz pomoć svojih unutarnjih reakcionarnih elemenata, vratio na predratno i predrevolucionarno stanje, stanje ponovnog uspostavljanja privatnog vlasništva i obnavljanje buržoazije. Korak kojeg su mahom sve socijalističke zemlje u svijetu pratile uzastopno. Ista ona buržoazija koja je na početku prošlog stoljeća bila bačena na koljena, ponovno je bila u stanju da povrati sebi sve ono što joj je bilo oduzeto, i svo to kroz eksproprijacije već ekspropriranog.

Upravo tako, a da paradoks bude još veći, eksproprijatori su postali eksproprirani, nakon čega su radnici ostali bez ičega, nakon što se je kao novi vlasnik njihovog vlasništva pojavila stara dobra buržoazija, ili bolje rečeno, ova novopečena sa zakonom demokracije zaštićena. Oni isti koji su nekada davno pozivali na barikada, a koji nikada nisu viđeni na barikadama. Oni isti koji su istupali u ime radničke klase, koju će kasnije razvlastiti, uzevši joj sva ovlašćenja i odlučivanja koja je posjedovala u radničkim halama, prebacivši ih u partijskim kancelarijama na dohvat ruke aparatčicima. Kao rezultat svega ovoga, dogodila se najveća dijalektičko-marksistička ironija u povijesti, umjesto uspostavljanje diktature proletarijata u stvarnosti, bila je uspostavljena diktatura nad proletarijatom. Da bi ironija bila još veća, te potvrdi Marxovu nepogrešivost, potrudili su se narodi koje Engels u svojim tekstovima pod naslov Der maguarische Kampf, koje je objavljivao u Marxovom vjesniku Neue Rheinische Zeittung, nazivao nacionalnim povijesnim olupinama (ostacima), ili još gore, ruine od naroda, otpadci od naroda. Ovim ruinama, otpadcima od narodima su pripadali svi Slaveni, osim Poljaka, narodima kojima nedostaju primarne, geografske, povijesne, društvene i političke uvjete za samostalnost, što ih čini ne egzistencijalnim. Štoviše, čitava njihova egzistencija je protest protiv velike svjetske revolucije, čineći ih na taj način kontrarevolucionarnima. Stoga bi svi bez izuzetaka (osim Poljska) trebalo iščeznuti s lica zemlje. Tako, kod Engelsa recimo ne postoji dvojba kada Marx naziva Ruse barbarima, pa poziva na obračun sa Slavenima u stilu: 

„Mržnja prema Rusima i dalje je prva revolucionarna strast kod Njemaca, te da im je iz vremena revolucija pridodata i mržnja prema Česima i Hrvatima, i da mi, u zajedništvu sa Poljacima i Mađarima, možemo da revoluciju napravimo sigurnijom uz najodlučnijim terorizmom protiv tih slavenskih naroda. Neka bude to borba na život i smrt sa Slavenstvom, koje izdaje Revoluciju.“

Međutim, reakcionarnost ovakvih nacionalnih olupina, kakva su od strane Marxa i Engelsa nazivani slavenski reakcionarni narodi, nije bila jedina prijetnja revoluciji, već je tu tradicionalno bila institucionalizirana religija u vidu ideologije. Strukturna anti-dijalektička institucija koja je tijekom predrevolucionarnog razdoblja bila alfa i omega u održavanju „svijesti“ ljudi na Zemlji. To je bilo doba kada je riječ kršćanin bila gotovo sinonim za seljaka, pa čak i za čovjeka. U razdoblju koje prethodi 1848. ta uloga religije u nekim dijelovima stare Evrope nestaje, iako još ne izvan područja izmijenjenoga dvojnom revolucijom. Religija, koja je prije bila poput nebeskog svoda ispod kojeg nijedan čovjek ne može pobjeći, koji obuhvaća sve što je na Zemlji, pretvorila se u nešto poput sloja oblaka, velikog, ali ograničenog i promjenjivog obličja, na ljudskom horizontu. Od svih ideoloških promjena ta je bila najdublja, iako su njezine praktične posljedice dvosmislenije i neodređenije, nego što se dotad mislilo.

Besprimjerna je, naravno, bila sekularizacija masa. Ravnodušnost prema religiji, vezana uz brižljivo izvršavanje ritualnih obaveza, da bi se pružio primjer nižim slojevima, bila je odavno raširena među emancipiranim aristokratima. Uglađeni i obrazovani ljudi mogli su formalno vjerovati u najviše biće, koje nema drugu funkciju osim što postoji, ne miješa se u ljudske aktivnosti i ne traži nikakvo obožavanje, već samo blagonaklono priznanje. Ali oni su na tradicionalnu religiju gledali s prezirom i često otvoreno neprijateljski, a ne bi bili drugačiji ni da su bili spremni proglasiti se ateistima. Otvoreni ateizam ipak je još bio rijedak, no među prosvijećenim učenjacima, piscima i plemićima, koji daju intelektualni ton kraju XVIII. stoljeća, iskreno kršćanstvo bilo je još rjeđe. Ako je postojala religija elite kasnijeg XVIII. stoljeća, bilo je to racionalističko, iluminističko i anti-klerikalno slobodno zidarstvo. Međutim, čak ni među srednjim slojevima otvoreno neprijateljstvo prema religiji nije bilo popularno, iako je racionalistička ideologija progresivnog, anti-tradicionalnog prosvjetiteljstva savršeno odgovarala šemama buržoazije u usponu. Oni su povezivali aristokraciju i nemoralnost.

Bilo je dobrih razloga za paradoks, da su najsmjeliji mislioci, koji su uvelike anticipirali kasniju ideologiju srednje klase, kao pojedinci bili vezani za staro i pokvareno društvo. Snage buržoazije u usponu trebale su za svoje bitke disciplinu i organizaciju jakog i strogo jednosmjernog morala. Teoretski, agnosticizam ili ateizam mogao im je potpuno odgovarati, a kršćanstvo im nije bilo potrebno. Ali u praksi, prokušane prednosti starog tipa vjere bile su velike, a opasnost od napuštanja natprirodnih moralnih sankcija činila im se strašnom, i to ne samo za radnu sirotinju, koju su općenito smatrali previše neukom i glupom da bi mogla živjeti bez neke vrste društveno korisnog praznovjerja, već i za samu srednju klasu. Postrevolucionarne generacije u Francuskoj pokušavale su stvoriti buržoaski marksistički moral kao ekvivalent kršćanskom moralu, putem russoovskog kulta vrhovnog bića (Robespierre, 1794.) kao i putem različitih pseudo religioznih sekti, osnovane na ne kršćanskom racionalizmu, koje su ipak zadržavale obrede (sensimonisti, Comteova vjera humanosti).

Tako je buržoazija u pogledu ideologije ostala podvojena na manjinu sve otvorenijih slobodnih mislilaca, i na većinu pobožnih protestanata, katolika i Židova. Ali u novoj povijesnoj zbilji slobodni mislioci bili su neizmjerno dinamičniji i uspješniji. Iako je u kvantitativnom pogledu religija ostala vrlo jaka i čak je, kao što ćemo vidjeti, postala sve jača i jača, ipak se povlačila, i tako će ostati u svijetu izmijenjenom dvojnom revolucijom. Ipak konačna pobjeda svjetovne ideologije nad religioznom ideologijom nije trajala predugo, već se njezin kraj nadzirao tijekom ratnog razdoblja XX. stoljeća, dok njezin sumanuti pad i konačan kraj dogodio se onda kada je Vatikan i RKC na čelu s Papom Pavao Drugi, javno i ne dvosmisleno podržali reakcionarni pokret Solidarnost u Poljskoj, u rušenju socijalizma. Onda se je obistinila ona čuvena maksima iz Civilità Cattolica: 

„Dajte mi narod čije su uzavrele strasti i zemaljska pohlepa stišane vjerom, nadom i milosrđem, narod koji vidi ovu zemlju kao križni put, a drugi život kao svoju pravu domovinu, narod naučen da se divi kršćanskom herojstvu i poštuje u njemu vlastito siromaštvo i svoje patnje, narod koji u Isusu Kristu voli i obožava prvorođenoga svih potlačenih, a u njegovu razpeću sredstvo općeg spasenja. Dajte mi, kažem, takav narod, i socijalizam ne samo što će biti lako poražen, već će biti nemoguće razmišljati o njemu…“ 

Govoreći o religiji i politici sedamdeset godina prije pada Berlinskog zida i socijalizma, Antonio Gramsci će izreći jednu pronicljivu misao, kada je je rekao, da je zaista nemoguće pomiriti dvije velike sile kakve su svjetovna država i katolicizam, pošto su one nesvodljive pod zajedničkim imeniteljem. Itekako zvuče proročanski njegove riječi, kada kaže da se u krilu katolicizma rađaju modernističke i demokratske težnje kao pokušaj da se u religioznu sredinu prenesu sukobi koji se javljaju u suvremenom društvu. Da katolici razvijaju sve širu i dublju društvenu djelatnost. Da organiziraju proleterske mase, osnivaju kooperative, kase (blagajne) uzajamne pomoći, banke, dnevne listove, novine i časopise, penetrirajući u praktični život, nužno preplićući svoju djelatnost sa djelatnošću svjetovne države, tako da nazad njena sudbina počinje da ovisi od njihovih privatnih interesa. Država prihvaća religiozni mit, nastoji da ga pretvori u oruđe vlasti, spremno da suzbije napade novih, potpuno svjetovnih snaga koje je organizirao socijalizam.

Je li vam poznato ovo gospodo salonski ljevičari, ili imate preča posla, brojeći novac kojeg uzimate od buržoazije? A zašto bi vam bilo poznato, ukoliko jedino i samo jedino čitate Marxa u modernističkoj varijanti, pa zbog vašeg ne razumijevanja istog, rađaju se užasi postmoderne s kojima radničku klasu navodite na krivi smjer. Zato što se unutar Marxove misli, teorija povezuje s praksom, a nepoznavanje njegove misli dovelo je do razdvajanja teorije od prakse, tako da se marksistička teorija počela vrtjeti u krugu, a praksa skretati s puta. Sve više imamo pokušaja negacije Marxa pomoću mainstream podvalama tipa neoliberalne jednađbe socijalizam = staljinizam = marksizam = gulag, što koincidira sa lansiranjem novih filozofa, novih ekonomista, novih sociologa, novih povjesničara, nove ljevice. I ne samo pogled na Marxovu misao, nego i pogled na revoluciju uvijek se različito tumačili na Istoku i Zapadu, zbog razlike u odnosu između države i društva, ali nakon pada socijalizma i restauracije kapitalizma na Istoku, stvari se polako mijenjaju. Tako, ono o čemu je nekad davno pisao Gramsci o Zapadu, danas jednako valja za sve zemlje sa one strane gvozdene zavjese, zemlje post tranzicijskog kazino kapitalizma: 

„Na Istoku država je bila svê dok je društvo u zametku i nepostojano, a na Zapadu bi se prilikom najmanje krize države odmah primjećivala čvrsta struktura građanskog društva.“

Na Zapadu je industrijski razvoj stvorio čvršću socijalnu povezanost, i Gramsci naglašava da postoji potpuna prevlast vladajuće klase čija je hegemonija učvršćena. Otuda Gramsci ističe da radnička klasa i njena partija treba da pređu sa manevarskog rata na pozicioni, frontalni, da se penetriraju u građansko društvo i da tako zadobiju kulturno, moralno i političko vodstvo, da bi se time zamijenila buržoaska ideologija socijalističkom. Po njemu, proletarijat i njegova partija treba da, uporno, sistematski, idejno i kulturno rade, kako bi se uzdigli i stekli hegemoniju u društvu. Ovo važi danas i za reakcionarni i kontrarevolucionarni Istok, s obzirom na to da neoliberalni momentum, pojačan s desnim ekstremizmom u usponu i nacional populizmom, prijete da uspostave novi društveni poredak, lišen bilo kakvog pokušaja revolucionarne borbe. U mnogočemu takvoj situaciji doprinosi i politička apatičnost današnje moderne (salonske) ljevice, koja nema nikakav dodir s realnošću i povijesnom stvarnošću, nemajući program za budućnost, što je čini besperspektivnom, bolesnik na samrtnoj postelji. 

Međutim, može li se zaista danas realno očekivati bilo kakvu/koju revolucionarnost proletarijata, ako je ovaj bačen na koljena, do te mjere da moli za svoja prava za koja se je već odavno bio izborio kroz raznoraznih revolucija? Je li on zapravo doživio dijalektičku katarzu povijesti, zbog toga što nije izvukao niti jednu pouku iz svih tih ratova, pa čak i onda kada ga buržoazija prirodno baci u vatru kada je kapitalizam u krizi? Ovo su samo neka od pitanja na koja trebamo tražiti odgovore unutar Marxove misli. Čini se, da poslije Marxa još mnogo puta se je potenciralo kako radničkoj klasi nedostaje upravo poznavanje svojih nevolja, a nažalost bilo ih je dovoljno za akciju. Svi već odavno govore kako je kapitalizam u krizi, te kad god je on krizi producira nevolje radničkoj klasi (proletarijatu). I tako će biti sve dok kapitalizam ima potrebu od akumulacije kapitala, tj. njegove proširene reprodukcije, koja oblikuje moderno društvo konzumerizma i masovne potrošnje. Kapitalizam će propasti onda, kada se akumulacija kapitala i proširena reprodukcija zaustave zauvijek, ne trenutno, te materijalna bijeda nestane, kako ih više ne može biti.

Je li to možda ovaj trenutak sa pandemijom novog virusa teško je za pretpostaviti, iako mnogi mainstream teoretičari političke ekonomije sve više aludiraju na to. Ipak realni pesimizam, da ne kažem skepticizam, i ovog će puta nadvladati neutemeljeni optimizam, iz prostog razloga što je smisao klasne borbe za novi naraštaj radničke klase sve više beznačajan, te da se njezin ishod ne može predvidjeti, a determinizam stoga ne može naći svoje uporište. Međutim, uvijek možete reći kako je klasni sukob determiniran, te da je smisao klasne borbe upravo u tome da se njezin ishod ne može predvidjeti, jer je ona sama po sebi nužni dio povijesti, te kao takva postavlja radničku klasu uistinu za kreatora vlastite povijesti. Te kako kaže Marx, klasna borba je neposredna pokretačka snaga povijesti. Za njega uvijek povijest oblikuje klasna borba, a klase je nemoguće svesti na ekonomske čimbenike. On generalno klase shvaća kao skupine ljudi koji zauzimaju isto mjesto unutar načina proizvodnje, te da je riječ o društvenim, a ne o ekonomskim klasama. Zato se njemu ne može predbacivati, da je unutar njegove misli sve determinirano ekonomijom.

Dok recimo, Sigmund Freud je bio pristalica oblika ekonomskog determinizma. On je smatrao da, ukoliko ne bismo bili prisiljeni da radimo, jednostavno bismo po cijeli dan ležali besramno, prepuštajući se našem libidu. Međutim, ljudski rad rijetko kad ispunjava čovjeka. S jedne strane, uvijek je na ovaj ili onaj način bio prisilan, čak i ako se ta prisila sastoji u tome da se ne gladuje. S druge strane, on se odvijao u kasnom društvu, što znači da nije bio cilj po sebi, već sredstvo za postizanje moći i profita drugih ljudi. No, što je to zapravo što je desetljećima unatrag poticalo negatore marksizma, da upozoravaju na bauka marksizma koji hara svijetom? Je li to možda bio strah od onoga, što je Marx znanstvenim metodama „prokazivao“ budućnost društva, jer prije svega on je bio znanstvenik, a tek onda i filozof. S obzirom na to, da kao sekularni Židov nije imao pravo na proricanje, odbacuje se svaki pridjev proročki. 

Antonio Gramsci će jednom prilikom povodom stogodišnjice njegovog rođenja, reći za, da on nije bio neki balavac koji kmeči u kolevci, niti bradati čovjek koji plaši crkvenjake, ili jedna od onih njegovih anegdotskih epizoda iz njegove biografije, već široki i smireni mozak koji misli, pojedinačni trenutak grozničavog vjekovnog traganja, koje čovječanstvo poduzima da bi postalo svjesno svog postojanja i svoje budućnosti, da bi uhvatilo tajanstveni ritam povijesti i odgonetnulo tajnu da bi bilo jače u mišljenju i djelovanju. On je nužni i sastavni dio našega duha, koji ne bi bio ono što jeste da nije živio, da nije mislio, da nisu vrcnule iskre u sudaru njegovih strasti i njegovih ideja, njegove tuge i njegovih ideala, zaključava Gramsci. Veliki talijanski marksista još dodaje, da je Marx za sviju nas učitelj duhovnog i moralnog života, a ne pastir sa šibom. Te da on podstiče na razmišljanje lenje mozgove, budi plemenite snage koje dremaju, ali se moraju probuditi, jer im predstoji odlučan boj. Te da je Marx primjer silnog i upornog rada u postizanju jasnoće i poštenja u idejama, solidne kulture neophodne da se ne bi govorilo u prazno, o apstrakcijama.

Gramsci s pravom kaže da je Marx monolitan blok svjesne i misaone humanosti, čovjek koji nema dlake na jeziku, koji ne stavlja ruku na srce da pokaže kako osjeća, već gradi gvozdene silogizme koji obuhvaćaju stvarnost u njenoj biti i njome vladaju, koji prodiru u mozgove, ruše naslage predrasuda i čvrstih ideja, podižu moral i okrepljuju karakter. Marx za njega nije mističar, niti metafizički pozitivista, već čovjek koji se uklapa u povijest sa čvrstom kvadraturom jednog giganta. Iz ovoga se da zaključiti, da samo veliki genijalni mislilac kakav je bio novinar i političar Antonio Gramsci, da putem ovakvih superlativa ukaže na značaj povijesnog trenutka u kojem se pojavio Karl Marx. Međutim, ovaj talijanski komunista ne staje ovdje sa dijalektikom nužne spoznaje Marxovog životnog djela, pa nastavlja dalje. Tako, u nepotpisanom članku u listu Il Grido del Popolo, od 4. svibnja 1918. godine, povodom stogodišnjice Marxovog rođenja 5. svibnja iste godine, piše, kako se Marxovo djelo upravo javlja u vrijeme kada se rasplamsava velika borba između Thomasa Carlilea i Herberta Spencera po pitanju uloge čovjeka u povijesti. Kako Gramsci piše, Marx i pored toga što je znanstvenik, on je čovjek od akcije, te velik i uspješan u razmišljanju, a da su njegove knjige preobrazile svijet, kao što su preobrazile misao. Ma koliko god ovo danas osporavali i opovrgavali protivnici Marxove misli, nama marksistima je dužnost da ukažemo na svako nerazumijevanje Marxa, pa čak i onima kojima je danas moderno da budu „marksisti“, pa ga stoga čitaju površno i ga ne razumiju. U tom pravcu će marksist Gramsci jasno i nedvosmisleno napisati: 

„Jesmo li mi marksisti? Postoje li marksisti? O, gluposti, samo si ti besmrtna. Ovih dana vjerojatno ćemo se vratiti na to pitanje, povodom stogodišnjice i tražeći odgovor na njega prolit ćemo rijeke mastila i izgovoriti tisuću gluposti. Praznoriječje i sitničarstvo su trajna ljudska baština. Marx nije sročio nekakvu doktrinicu, on nije mesija koji je za sobom ostavio svežanj parabola, prepunih kategoričnih imperativa, neospornih, apsolutnih normi, izvan kategorija vremena i prostora. Jedini kategorički imperativ, jedina norma je: Proleteri svih zemalja ujedinite se. A dužnost organiziranja, propaganda dužnosti organiziranja i udruživanja trebalo bi, dakle, da bude ono što odvaja marksiste od ne marksista. Premalo i previše, tko da ne bude marksista.“

Poznati profesor engleske književnosti, Terry Eagleton, nedvojbeno će postaviti pitanje: „Je li ikada neki mislilac bio tako groteskno i pogrešno shvaćen poput Marxa?“, i s pravom. U samom Predgovoru njegove knjige Zašto je Marx bio u pravu, Eagleton u njegovom će klasičnom maniru šaljivđije, tipičnim smislom za dosjetke i humor, reći: „Kako neće nastojati Marxove ideje prikazati kao savršene, već kao uvjerljive.“ Svakako da je Marx bio pogrešiv prilikom njegovog viđenja povijesti, te da je bio sklon preispitivanja svojih uvjerenja, kao što je to bilo jedno vrijeme kada je vjerovao da njegova rodna zemlja Njemačka mora proći kroz stadij buržoaske vladavine, prije nego što radnička klasa dođe na vlast. Uvjerenje kojeg će kasnije ipak napustiti, predlažući umjesto toga trajnu revoluciju koja bi zajedno sukobila ta dva stadija. Međutim, samo tumačenje Marxa može postati ponekad konfuzno, iz prostog razloga što ga često puta, oni koji mu žele dati pridjev proročanski, proglasivši ga prorokom, poistovjetiti ga sa proricateljem, vidovnjakom.

Ali prorok i vidovnjak nije te jedno isto. Prorok naime prokazuje svu bijedu, korupciju i trgovanje moći u sadašnjosti, upozoravajući nas da ako nešto ne promijenimo, uopće nećemo imati budućnost. Premda je Marx predvidio budućnost, ipak ostao oprezan sa prikazom budućnosti. On komunizam u budućnosti vidi drugačijim očima, pa tako u Njemačkoj ideologiji, on odbacuje ideju komunizma kao ideal kome će se stvarnost trebati prilagoditi. Umjesto toga, on ga u tom djelu vidi kao stvarni pokret koji dokida sadašnje stanje stvari. Ako se pitamo, je li Marx bio utopijski mislilac, a pod time podrazumijevamo da je zamislio budućnost koja bi bila znatno bolja od sadašnjosti, vjerojatno jest. Vjerovao je da će doći kraj materijalnoj oskudici, privatnom vlasništvu, izrabljivanju, društvenim klasama i državi kakvu poznajemo. Theodor Adorno je pokušavao svojevremeno odgovoriti na ovo pitanje, rekavši; da je bio, i da nije bio, mada kaže da je Marx bio neprijatelj utopije za dobrobit njezina ostvarenja. Ipak se da zaključiti da je Marx prije svega bio znanstvenik, jer je prešao od ideologije na znanost. 

Drugo pitanje koje se također često puta postavlja, je to, je li Marx bio filozof. Dva su autora pokušala obnoviti Marxovu misao uzimajući u obzir suvremene okolnosti. Prema Axelosu, Marx je filozof. Njegova misao, usmjerena na tehniku izražava kretanje i ulaženje tehnike u suvremeni svijet, koje se opaža od sredine XIX. stoljeća i postaje sve značajnije, gotovo odlučno. Tehnika uz umjetnost i znanost, djelovanje i poeziju, te drugačije moći kojima raspolaže čovjek, dobiva sve veću ulogu; tehnika je tajna suvremenog društva. Tehnika u različitim vidovima djeluje i u Marxovoj misli; on koherentno i globalno ovladava u povlaštenom fragmentu svijeta njegovom sveukupnošću ; čovjek obdaren voljom može pomoći tehnike proniknuti svijet. Ta velika misao, kojom Marx počinje i završava, pojavljuje se prema Axelosu, već u prvim djelima, tzv. filozofskim ranim radovima i provlači se kroz tzv. znanstvena djela, među ostalima i Kapital, razvijajući se do kraja. Marx je, dakle, prvo naslutio, a onda i jasno izrazio djelovanje faktora tehnike, više kao pokretača, nego kao elementa ili obraza preobrazbe suvremenog svijeta. Marx, dakle, zaslužuje naziv filozof jer on uzima fragment svijeta, analizira ga, pokazuje njegove odnose i mjesto u globalnom kretanju.

On otkriva jednu cjelinu, polazeći od fragmenta; podjele rada i organizacija rada, proizvodnih snaga i života radnika. Dok Axelos vuče Marxovu misao prema filozofiji, Louis Althusser je vuče odluno prema znanosti. Marxova misao nije jedna od znanosti, nego znanost i prema tome je oslobođena ideologije i filozofije. Znanost o društvu, povijesti, shvaćenima u totalitetu, s razinama i institucijama, ekonomskom, društvenom i političkom. Epistemologija drži da jest i želi biti znanost o znanosti. Upravo u ime epistemologije Althusser, nakon što je novim čitanjem i novim gledanjem očistio sasvim Marxova djela od ideologije koja se u njih bila uvukla i ondje podmuklo zadržala, dakle, upravo je u ime epistemologije Althusser uveo Marxovu misao u čistu znanost. Ono što je još zanimljivo, je Marxova besprijekorna dijalektika, za koju znamo da se njome bolje služio možda jedino otac dijalektičkog materijalizma, Joseph Dietzgen. Dijalektika van dometa logike, jer se logika definira kao teorija koherentnosti, a dijalektika se, nasuprot logici, definira kao teorija proturječja i sukoba. Štoviše, povijest je na tome izgrađena! Ono što je još neobično, je to, da se odnos između Marxa i Hegela rijetko analizira dijalektički, tj. kao konfliktno jedinstvo. Jer ipak filozofija do Marxa dolazi preko Hegela. I više nego očigledan je taj kontinuitet koji obuhvaća radikalni diskontinuitet prilikom tumačenja misli ovih dvojice filozofskih divova.

U Hegela, država, kojom završava i koja dovršava povijesno vrijeme, otjelovljenje je razuma (Logosa) i ugrađuje znanje i sistem koji je ujedno idealan i zbiljski, filozofski i politički, istinski i aktualan. Za Marxa će revolucija, koja će srušiti sve što postoji da bi začela posve novo, biti djelo znanja, ona se ispunjava spoznajom. Prema Marxu, moguće su zablude, ali ne i pogreške za one koji znaju. Ako radnička klasa spozna mehanizam kojim je izrabljivana i svoje stvaralačke mogućnosti, njezino će neznanje iščeznuti. Proletarijat je dužan spoznati kako se izrabljuje, ugnjetava, i kako to onemogućiti. Radnička klasa može samo radom spoznati proces proizvodnje, premda se podjela rada tome suprotstavlja. Ona dakle, već može uvesti u proces racionalnost koja odgovara njezinim neposrednim interesima, i koja je na duži rok usmjeruje prema potpunom oslobođenju. Ova klasa može od filozofije baštiniti nastojanje usmjereno prema znanju, i privesti je kraju, ujedno prema potpunom znanju i prema njezinu praktičnom ostvarenju, što tu klasu čini doista univerzalnom, nositeljicom najopćijih i najsnažnijih istina, ujedno negativnih i konstruktivnih.

Međutim, pitanje je jednostavno, zna li to ona? Svakako je to Marxova misao. Ali na putu joj stoje svi oni koji s prezirom odbacuju Marxovu misao o povijesti, ponašajući se kao da je ona neistinita. Te ljude prepoznajemo kao branioce kapitalizma, kao svjetionik njegove vrijednosti, a to su bankari, financijski savjetnici, državni rizničari, direktori multinacionalnih kompanija i špekulativnih fondova i slično. Sve što god čine svjedoci o istinskom primatu ekonomije kapitalističkog svijeta. Oni su zapravo ne svjesni marksisti. Tako je bilo još od onda kada je u i oko Manchestera nastala ekonomska teorija povijesti, pa sve do nastanka slogana „Pohlepa je dobra!„ na Wall Streetu. Međutim, dužnost kapitalizmu i kapitalistima je da Marxa negiraju, a Marxova misao objašnjava kapitalizam, koji nju poriče! Zar nije to najveći paradoks svih ovih desetljeća? Možda i nije, jer kako kaže prof. Dr. John Bellamy Foster, kojeg sam intervjuirao prije par godina; „Marxa danas uče i proučavaju na Wall Streetu više, nego li bilo gdje drugdje“. 

Živimo u teškim vremenima, u zadnjem stadiju kapitalizma, doba korporativnog fašizma, ono što drug Lenin nije predvidio kada je rekao da će to biti imperijalizam. Svijet sve brže ulazi u doba četvrte industrijske revolucije, pa kako proizvodne snage akceleriraju, tako akcelerira i samo kapitalističko ustrojstvo društvenog sistema. Radnička klasa, koju kapitalistički milje naziva prekarijatom, ne kao rezultat lingvističke anomalije, već pomno osmišljenom konceptualnom logikom o bezizlaznosti u kojoj se ona nalazi, te (ne)znanjem s kojem ona raspolaže, nesvjesna svoje moći, je sve više bačena u klinč iz kojeg se ne može izvući spuštenim gardom. Kapitalistička samopouzdanost danas proizlazi mahom od konformizma u kojemu se nalazi radnička klasa, te vrijednosti koje proizlaze iz individualizma koji je glavni ideal i san buržoazije od samog početka. Kada svemu ovome dodamo i glavni proizvod kapitalizma, a to je hiperprodukcija proizvodnje kao rezultat konzumerizma i masovne potrošnje, onda se moramo upitati, je li danas u svijetu napredne tehnologije i smart tehnike, radnička klasa može spoznati znanje koje se nalazi unutar Marxove misli, ili je to ipak kao eksluzivitet prepušteno akademskoj i intelektualnoj eliti.

Pojedinci sve više postaju konformisti, a događa se da i anti-konformizam postaje na svoj način konformizam, i to jedan od najgorih. Pogledajmo samo današnje ljevičare i biti će nam i više nego jasno. Onaj pojedinac koji se povlači iz društva, biva izvan društven, potvrđuje se kao marginalan, čak autonoman, tj. nasilan. To su prije svega ljudi koji su došli do spoznaje Marxove teorije kroz filozofiju prakse. Radnička klasa, također mora doći do spoznaje, ili će u suprotnome ostati amorfna masa ne svjesna svoje moći, bez imalo tendencije da ugrozi vladajuću klasu, jer ova druga ima i oružje, i znanje. Tu se svakako mora računati na subjektivnim elementima u redovima radničke klase, koji pomoću svoje reakcionarnosti održavaju status quo. Kad god se dosad nagovještavao kraj kapitalizma, uvijek se pokazalo kako su najlucidniji među rukovoditeljima i šefovima u industriji suzbijali te težnje. Oduvijek su „marksisti“ suviše često govorili o „zakonu“ koji su drugi ekonomisti osporavali. Kapitalizmu je zacijelo više puta uspjelo osujetiti ovu tendenciju i ponovno potaknuti povećanje dobiti.

Pitate se kako? Tehničkim inovacijama, izmišljanjem novih područja djelovanja, rekonstrukcijom urbanog prostora, promocijom kulturne industrije i industrije zabave, te industrije slobodnog vremena (turizma), onda ulaganjem u energetskom sektoru obnovljive energije, telekomunikacijskom sektoru, informacijskom djelatnošću ili kako se danas popularno naziva, rad na daljinu, te pomoću svega onoga što danas akceleracijski kapitalizam uzima pod svojim zakriljem. Sa svakom inovacijom profit raste u promatranom sektoru, što se odražava u drugim područjima. Čini se da je ipak najbolje sredstvo za povećanje dobiti devalvacija investiranog kapitala. Svjedoci smo toga svaki put kada je kapitalizam u krizi, fenomen koji je nerazdvojiv od inflacije i stagflacije, nevolja današnje kapitalističke ekonomike. Izraženo u novcu; prijašnje investicije gube svoju vrijednost. U veličini Vv÷k+v, gdje je Vv – višak vrijednosti, a k – konstantni kapital, dok v – varijabilni kapital (nadnice), vidimo kako se u ovom tabelarnom prikazu faktor k smanjuje, dakle, norma profita raste. Danas se sa sigurnošću može reći da se ovaj toliko osporavani Marxov doprinos analizi postojećeg društva obistinio, premda on nije predvidio prilike u kojima će se obistiniti, s obzirom na to da automatizaciju nije promatrao u vidu primjene upravljanja i kontrole, već u postizanju obilja za sve, koja se ostvaruje samo u komunističkom društvu. 

Ono što je krucijalno u Marxovom radu, je zapravo kritika političke ekonomije, jer je ekonomija pokretač svega onoga što modernog društva održava u životu. Zašto je toliko važna unutar Marxove misli ta kritika političke ekonomije se ogleda u tome što, Marx kao nitko drugi prije njega i nakon njega, je kroz taj ekonomski odnos prikazao glavni sukob na polju proizvodnih odnosa snaga unutar odnosa tlačitelja i potlačenog, ili amo bolje reći unutar dvije suprotstavljene klase. To se svakako može ogledati u jednađbi Vt=k+v+vv, jednađba koja bi se sasvim sigurno mogla nazvati kanonskom, kada je u pitanju sažimanje Kapitala. Ovdje po Marxu Vt – predstavlja proizvedena tržna vrijednost (izračunata u novcu), k – predstavlja konstantni kapital, v – je svakako varijabilni kapital (nadnice), dok vv – predstavlja višak vrijednosti. E sad, kapitalistički poduzetnik, njegov knjigovođa i njegov ekonomist, jednako zbrajaju i jednako računaju, ali drugim riječima. Vv, prema Marxu, kapitalist i njegov knjigovođa zovu profit, na koji se plaćaju dividende i kamate, ako je bilo zajma, što profit ili bruto-zaradu razlikuje od neto-zarade. Faktor k – konstantni kapital, po Marxu su, investirana novčana svota, nekretnine, strojevi, sirovine, itd…, itd…, kapital koji je postojan ili fiksan, odnosno mrtvi rad koji posjeduje kapitalist, kako ga još naziva Marx. Faktor v – varijabilni kapital (nadnice) ili živi rad, prema Marxu, za razliku od mrtvog rada, tj. minulog rada koji je osigurao materijalne uvjete za proizvodnju, kapitalist naziva najamnom masom ili fondom najamnina. To su zapravo radnici, oni koji su prirodna snaga, puno važnija od sredstava za proizvodnju, jer i u najvećoj tehnološkoj eri ona su neupotrebljiva bez ljudskog fizičkog rada i misaonog truda. Najbitnija stvar koju „marksisti“ previđaju tijekom njihova izlaganja. 

Iako do određenog trenutka, kapitalist i radnik ovise jedan od drugog, te za svoje postojanje imaju mjeru obostrane koristi u brzom rastu kapitala, po pravilu ovaj drugi je uvijek u podređenom položaju. Kapitalistu je potreban radnik da stvori nove materijalne vrijednosti u svrhu prisvajanja viška vrijednosti i akumuliranja kapitala, radniku je potreban kapitalista da bi dobio plaću kao plaću za svoju radnu snagu. Na taj način on dobiva sredstva za život. Kada industrijska proizvodnja raste, kapitalist će sigurno povećati svoj profit i akumulirati kapital sve dok stopa zarade ne opada i ne pojavi se kriza prekomjerne proizvodnje kao rezultat konkurencije među kapitalistima i povećanja stalnog kapitala (opreme i sirovina) protiv promjenjivog kapitala za plaće.

Iako je poslovanje dobro za kapitaliste, plaće ne moraju nužno rasti, osim ako postoje sindikalne organizacije dovoljno snažne da zahtijevaju povećanje plaće, što je rijedak slučaj u današnjici, zato što u konačnici padne dogovor koji se svodi na oportunizam sindikalnih vođa, po primjeru na talijanske koji su se u vrijeme pandemijske krize priklonili kapitalu. S obzirom na to da su sindikati uvijek skloni na odstupanja ispred kapitala, nije teško kapitalistima i njihovim knjigovođama i računovođama na kraju dana da zbroje koliko je 2+2. Stoga, ako je jasno da je zbroj k+v cijena proizvodnje, ako je ona kapitalistu, njegovom knjigovođi i njegovom ekonomistu poznata, isto tako je jasno, da je profit kapitalističkog poduzetnika (zarada, dobitak) rezultat razlike između troškova proizvodnje i prodajne cijene, odnosno cijena robe na tržištu umanjena za troškove proizvodnje, nadnice, kamate, dividende i amortizaciju. Marx bi, dakle, rekao isto što i poduzetnik kapitalista i njegov knjigovođa, kao i njegov ideolog, tako što oblikuje empirijsku tvrdnju, jezikom koji, prvo, praksu prenosi u pojam, i drugo, upozorava na odnose koje empirijska rasprava obuhvaća i skriva; na kvalitativno skriveno kvalitativnom, i to riječima običnog knjigovodstva i brojkama.

Nije, dakle, posrijedi samo terminološka razlika, i različita upotreba riječi, već radikalna razlika poimanja. Riječi poput zarada, profit, dobitak, skrivaju činjenicu da jedan dio tržne vrijednosti rada nije isplaćen radniku, pojedincu ili kolektivu na svim razinama, od radionice do nacije. Dokinuto je živom radu da bi onaj koji je vlasnik mrtvog rada ostvario profit. Najamni radnik prima, mjerenu novcem, tržnu vrijednost svoga radnog vremena i radne snage onoliko koliko mu je potrebno da je održi i obnovi, međutim, svi, i radnik, i njegov poslodavac, pa čak i ekonomist, vjeruju ili se pretvaraju da vjeruju kako mu je rad, govoreći globalno, plaćen. Naprotiv, Marx konkretnom analizom najamnog rada, proleterskog života, dokazuje da je ta tvrdnja netočna. Također, ovo valja spomenuti i kada su u pitanju stvari vezane uz suprotnostima u kapitalizmu, koje dosad nisu sprečavale, nego su poticale njegov razvoj za što je Marx mnogo puta govorio. Događalo se, međutim, obrnuto, tako što su „marksisti“ najavljujući katastrofe vjerovali da su jaki i da su već na putu koji vodi do konačne bitke. Da, katastrofa je bilo, ali to nisu bile one što su ih najavljivali ti „marksisti“, jednako isto kao što to neće biti ni danas u doba pandemije s novim virusom i nakon nje, kada govore o socijalizmu i pogledu na svijet nakon izlaska iz ove krize.

Dakle, moramo imati u vidu, da je kapitalizam uvijek znao upotrijebiti silu, rat, i represiju da bi ostvario svoje ciljeve. Katastrofa je i svjetski rat – u kojem i poslije kojeg je ponovno oživjela akumulacija kapitala i ostvarilo se višak vrijednosti. Vladajuća klasa pokazala se poduzetnom u tehničkom, institucijskom i političkom pogledu, za što je „marksisti“ nisu smatrali sposobnom. Kapitalizam je, dakle, održavajući razvoj svo vrijeme, nadživio krize i ratove, stvorio je čak državu novoga tipa, te proizveo je prostor svjetskog. Čak je prevazišao revolucionarno nadahnutu Leninovu postavku o posljednjoj fazi kapitalizma – imperijalizam – koji po njemu je bio parazitski, rentijerski, tako što će paralizirati izume, skrivati tehnološke inovacije i patente u ladici. Ali, zbog ove dogmatske postavke, koja je na početku prošlog stoljeća bila djelomično točna, većina „marksista“ nije moglo shvatiti drugu polovicu stoljeća. Može se, dakako, reći da su ratovi svojim razaranjima iznova potaknuli rast dovršavajući djelo započeto krizom, i to iznad svih kapitalističkih očekivanja. Treba se naglasiti također, da je izvanredan rast, ne prekidan ovim smetnjama, bio usmjeren u skladu sa interesima i strategijama ekonomsko-političkih sila, koja su nacionalne „interese“ podredile svjetskim tvrtkama, tzv. multinacionalkama. Dakle, ovakav stadij kapitalizma slobodno možemo ga nazvati korporativnim fašizmom. 

Kapital uvijek govori o rastu, jer uvijek radi o potrazi za profitom. Neoliberalni pogled na kapital je onaj gdje kapitalisti održavaju „zdravu“ kapitalističku ekonomiju, u kojoj svi imaju pozitivne zarade, što znači da na kraju dana ima više vrijednosti, nego što je bilo na početku. Ta veća vrijednost na kraju dana koristi se za stvaranje još veće vrijednosti. Zapravo, veličina globalne svjetske ekonomije udvostručuje se približno svakih 25 godina. Kako za primjer; nakon Drugog svjetskog rata je globalna svjetska ekonomija bila svega par tisuća milijardi američkih dolara, da bi do kraja XX. stoljeća dostigla nivo od 40 tisuća milijardi dolara. Ovakav trend se i dalje nastavlja, pa tako projekcije se danas kreću, da će do 2025. godine, dostići 80 tisuća milijardi, dok će do kraja 2050. godine, biti 160 tisuća milijardi, te nevjerojatnih 320 tisuća  milijardi do 2075. godine, da bi do kraja ovog stoljeća dostigla vrtoglavih 640 tisuća milijardi američkih dolara. Stoga ovakvo udvostručenje stope će postati vrlo ozbiljan problem za globalni svijet ekonomije. Ovakav veliki rast je nešto što se ne može održati u postojećim uvjetima neoliberalnog kapitalizma. Došli smo do tog trenutka, da ovakav rast počeo gomilati kapital takvom brzinom, da je postao globalni problem današnje civilizacije, te on iziskuje svoje restartiranje.

Marx je svojevremeno govorio, da postoji samo jedna vrsta kapitala koja se može akumulirati bez ograničenja, a ta vrsta kapitala je zapravo, novčani kapital – pod uvjetom da je novac virtualan, tj. da se radi o brojkama. To se vidi nakon ukidanja zlatnog standarda od strane administracije Nixona 1971. godine, kada je čitava novčana masa oslobođena bez ikakvih ograničenja. Onda, više nitko nije moga da zaustaviti rast novčane mase, pogotovo kada je fiskalnu politiku u svijetu počela jedinstvena privatna središnja banka u svijetu, američka Fed Reserve, koja je bila ustanovljenja puno ranije od strane par međunarodnih investitora. Institucija koja je uspostavila dolar za rezervnu valutu u svim transakcijama, u kad god ona bude naišla na poteškoće, onda jednostavno ispisuje višak novca u opticaju. Onda postavlja se glavno pitanje, kako će taj višak količine novca u opticaju donijeti zaradu, kako na zemlji možete ponovno uložiti sav taj novac na takav način da stvara više dobiti, i odakle dolazi ta zarada?

Odgovor je jednostavan, zaustavljanjem globalne ekonomije koja je u nasrtaju, drastičnim smanjenjem radne snage, te stvaranjem viška radne snage na tržištu rada, s čime bi se došlo do drastičnog pada cijene njenog truda zbog enormno pojačane konkurencije, i na kraju, stvaranjem potpunog monopola na znanost i akceleraciju tehničko-tehnološkog razvoja od strane multinacionalnog kapitala, s čime bi se u potpunosti uništili obrtnička zanimanja i zanati. Šta će biti onda s njihovim trudom? Odgovor na ovo pitanje možemo potražiti u Prilogu ka kritike političke ekonomije, gdje Marx govori o apstraktnom trudu, kojeg označava kao truda sans phrase. On pravi usporedbu sa konkretnim trudom, po pitanju stvaranja uporabne vrijednosti koja se javlja u vidu proturječnosti, jer konkretni trud za razliku od apstraktnog stvara točnu opredijeljenu vrijednost. Dakle, milijuna radnih mjesta će biti zatvorena, milijuna radnika, obrtnika i vlasnika malih poduzeća i njihovi obitelji naći će se na rubu propasti i suočiti se sa katastrofom. 

Ono što još moram potencirati su dvije važne premise, koje se moraju uzeti u obzir kao postulate da bi se napredovalo sa tehničkom analizom, a one su; da je izvor vrijednosti rad, a želja za profitom je neograničena. Pokretačka snaga kapitalističke aktivnosti je želja za profitom i to prisiljava svakog pojedinog kapitalista da se bori na dva fronta; prvi, protiv radnika u proizvodnji i stvaranja viška kapitala, i drugi, protiv drugih kapitalista za osvajanje tržišnih udjela. Organski sustav kapitala daje omjer konstantnog kapitala na varijabilnog kapitala, prvi koji se odnosi na tehnologiju, a drugi na radnu snagu. Tehnologija omogućava kapitalistu da smanji troškove po jedinici, povećavajući tako svoju produktivnost, što je glavno oružje konkurencije. Drugim riječima, veća produktivnost omogućava kapitalistu da spusti svoju cijenu i tako proširi svoj tržišni udio. Očigledno je da što više kapitalista danas ovisi od tehnologije kao metode proizvodnje, veći organski sustav kapitala koji dovodi do otpuštanja jednog djela radne snage. Međutim, stopa profita je pod pritiskom triju bitnih faktora: prvi, kada kapitalista pokuša da poveća nivo svoje proizvodnje, morat će da da se suoči sa većim fiksnim troškovima povezanim sa istom tehnologijom, kao što su veći troškovi amortizacije i više pomoćnih materijala poput energenata, goriva, struje, održavanja…

Drugi faktor tog pritiska je vezan za ponašanje konkurenata, koji će usvojiti isti tehnološki nivo da bi povećali svoju produktivnost, što će na kraju dovesti do povećanje cijena. Te zadnji treći faktor pritiska, koji potiče od sve većeg broja nezaposlenih radnik, što smanjuje efektivnu potražnju. Ukupni rezultat je pad stope profita. Zapadne su se ekonomsko razvijene zemlje dosad u povijesti više puta suočavale sa problemom pada stope profita, koji se na kraju pogoršavao zbog vanjskih ekonomskih šokova. U vrijeme velike ekonomske depresije, koja je bila rezultat velikog ekonomskog šoka, zapadne su zemlje morale da ulažu u infrastrukturu poslije kejnizijanskog pristupa. To je doprinijelo povećanju stopa profita. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća, Zapad se je suočio sa istim problemom zbog krize stagflacije. Rješenje je pronađeno u progresivnoj migraciji velikih tvornica u zemljama sa niskim troškovima rada, poput Kine, koja je nakon odlaska Maoa s vlasti, napustila put socijalizma i širom otvorila vrata anglo-saksonskom neoliberalnom kapitalu, tako što je uvela novu tržišnu ekonomiju, koja će njoj kasnije omogućiti dvocifrenu stopu rasta ekonomije i izlazak na globalnom tržištu rada i kapitala, te razmjenu stoka i dobara. Ovakav ekonomski pristup će Kini tijekom zadnjeg desetljeća omogućiti pomoću njezine kulturne i prije svega ekonomske hegemonije na Afričkom kontinentu, a kasnije i u Južnoj Americi i Evropi, ubrzani razvoj do te mjere da poveća konkurentnost unutar ekonomskog globalnog svijeta, uz velike ambicije da preuzme tron od Sjedinjene Američke Države.

Međutim, Kina je danas u istom položaju kao i zapadne zemlje, suočene sa opadajućom stopom profita zbog automatizacije i mehanizacije svoje ekonomije, dok globalna potražnja sve više opada. No onoga što su se dosjetili domišljati zagovarači slobodnog kretanja globalnog kapitala i slobodnog protoka ljudi, stoka i dobara, je upravo stavljanje pod svojom kontrolom akceleraciju načina proizvodnje, koja dolazi kao rezultat potpunog korporativnog monopola na znanost, te tehničko-tehnološkog razvoja četvrte industrijske revolucije. Međutim, nije samo to što se danas treba potencirati kada je u pitanju zaustavljanje globalne svjetske ekonomije, kako bi se zaustavila hiperprodukcija proizvodnje, jer ljudi osim hrane i lijekove sve manje troše novac na stvari koje već imaju nagomilano tijekom svog kratkog života. Tako, u intermedijarnoj fazi između sadašnjeg i sljedećeg tehnološkog nivoa razvoja, pod pritiskom pada stope profita, kapitalista stiže do tačke u kojoj je zapravo primoran da reinvestira u promjenjivi kapital. Drugim riječima, korištenje radnika predstavljeno fiksnom plaćom će biti usmjereno sve više protiv interesa radničke klase, jer će mogućnost smanjenja plaća biti još veća ako je ponuda radnika na tržištu velika. Prethodni korak omogućava kapitalistu da poveća svoju stopu profita, profitirajući od viška kojeg stvaraju radnici, i stoga nadoknaditi smanjenje stope profita do tačke u kojoj je u stanju da ponovno investira u viši tehnološki nivo razvoja, otpuštanjem dio svojih radnika. Ovo je belgijski ekonomist Mandel predstavio kao proces fluktuacije stope profita, poznate kao dugački valovi. To je neizbježan dio strukture kapitalističke ekspanzije. Poznato je da kapitalistička opsjednutost sve većom produktivnošću, praćena brzim razvojem tehnoloških inovacija, primorava kapitaliste da se oslobode stare tehnologije, čak i prije nego što dostignu nulu. I to po pravilu, uvijek na račun radničke klase. 

Ekonomska kriza koja nam prijeti nakon ove pandemije, u mnogo čemu će promijeniti svijet kojeg dosad poznajemo. Ona će strukturno izmijeniti ekonomiju koja se je dosad zasnivala isključivo na hiperprodukciju proizvodnje materijalnih stvari. Mnogi će sektori neposrednih usluga otići zauvijek u povijest, a na njihovom će mjestu doći sektori koji se zasnivaju na socijalnu (čitaj bez kontaktnu) distancu, novi virtualni svijet prodaje usluga. Tako, u sektorima poput trgovine, koje su već pod žestokim pritiskom internetske konkurencije, može se pokazati kako je privremena obustava rada krajnja i nepovratna. To se možda neće odraziti na velike lance opskrbe poput Wallmarta ili Starbucksa, ali zato sva manja i srednja uslužna poduzeća je osuđena na propast. Kada se svemu ovome doda još kombinacija niskog rasta produktivnosti zbog smanjenja radne snage kao rezultat smanjenja proizvodnje, koja je pak rezultat smanjenja opće potrošnje na globalnom nivou, i još sa nedostatkom privatnih ulaganja zbog sve većeg nesigurnosti i rizika od bankrota, te manje sklonosti ka trošenju novca i veće uštede nakon pandemije, onda dobivamo postkoronavirusnu financijsku arhitekturu nalik onoj iz vremena prije Bretton Woodsa.

S jedne strane, šteta će u globalnoj međunarodnoj trgovini i financijama biti velika, trajna i nepovratna, koju će nažalost ponajviše osjetiti radnička klasa. S druge strane, pandemija ubrzat će kontinuiranu digitalizaciju i automatizaciju rada, novi trend koji će umanjiti radna mjesta sa niskim i srednjim kvalifikacijama, istodobno povećati visoko plaćene poslove tijekom narednih desetljeća i time pridonijeti stagnaciji niskih i srednjih plaća, te rastuću nejednakost dohotka. Dok će mnogi poslovi s osobnim ulaganjima u oblasti davanja usluga, sa manje kvalificiranom radnom snagom i niskim plaćama, koji pružaju usluge koje nisu konkretne, će propasti i neće se više nikada vratiti natrag na globalnom tržištu nakon ove krize. Digitalizacija prostora u mnogo čemu će preuzeti poslove mnogih dosadašnjih posrednika i organizatora, pa će tako u oblasti putovanja i turizma, te industrije slobodnog vremena i zabave, pa čak i u obrazovanju i zdravstvu, zauzeti svoje mjesto. Mnogi radnici koji su nekad radili u sektorima koji danas zahtijevaju veću akceleraciju zbog konkurentnosti, će trajno izgubiti njihova radna mjesta ukoliko se ne prekvalificiraju za nove trendove koje diktira tržište rada i kapitala. Međutim, pitanje koje lebdi u zraku je svakako, šta je to što je dovelo do zaustavljanja globalne ekonomije, obustave proizvodnje i prestanak radnih aktivnosti na području čitavog kapitalističkog svijeta. Mnogi će naravno reći da je to novi virus koji se ni od kuda pojavio. Međutim, ako malo bolje pogledamo veliku sliku, vidjet ćemo sa se ovdje zapravo radi o principu i suštine kapitalizma, a to je poklonstvo novcu.

Osnovni problem kapitalizma je gomilanje kapitala, tj. kriza hiperprodukcije ili suficit robe. Ljudi sve više prestaju kupovati u kešu, jer se sve danas daje na kredit, pa čak i na beskamatni, samo da bi se pospješila potrošnja. Međutim, sva ova kreditiranja (čitaj zaduživanja) su iscrpljena, jer su ljudi pokupovali maltene sve što se moglo kupiti, čak i ono što im nije bilo preko potrebno, a je dio konzumerizma i masovne potrošnje. Dakle, vraćamo se onome što je davno izrekao Marcuse, a to je, da eventualna revolucija na Zapadu neće biti materijalno motivirana, jer su sve materijalne čovjekove potrebe već zadovoljne, štoviše, stvorene su nove, umjetne, već bi revolucija svoj izvor tražila u duhovnoj blijedi koja sve više raste. No, je li duhovna bijeda ovog čovječanstva može obuzdati potrošački mentalitet ljudske vrste i potrebu za materijalnog? Sigurno da ne! Hiperprodukcija proizvodnje to samo potvrđuje, i pored toga što se kriza hiperprodukcije postavlja kao jedan od glavnih problema daljnjeg funkcioniranja kapitalizma, jer samo kroz hiperprodukcije stvara se višak kapitala, koji uvijek po pravilu ide kapitalistima, a ne onima koji ga stvaraju, radnicima. Zato što čitava ekonomska vrijednost je proizvod ljudskog rada. Ovakva kriza kapitala polako ali sigurno dostiže kritičnu crvenu liniju, nakon čega bi se trebalo da se zaustavi, te opet restartira. Pitate se zašto? Zato što pored ovoga, novac je glavni pokretač i uvjet svih trgovinskih usluga ako se daje na kredit, jer kako je davno rekao čuveni američki investitor, J. P. Morgan: „Zlato je jedini novac, dok sve ostalo je samo kredit“. Zato što isti taj novac može da se iz pozicije stimulansa pretvori u drogu ako se dijeli bez kontrole i ako ga ima previše u opticaju, što je glavni cilj potrošnje. 

Stoga, ukoliko pogledamo današnji ukupni opticaj novca u svijetu, vidjet ćemo, da od svih valuta koji stvaraju ukupnu novčanu masu, u protuvrijednosti od čak 600 tisuća milijardi (600 trilijuna) američkih dolara, najveći dio tog novca dolazi sa privatne institucije Fed Reserve koja ih je odštampala bez ikakvog pokrića. Ali, ono što je još zanimljivije je to, da gotovo 10% od ove novčane mase, ili čak 59 tisuća milijardi dolara, predstavlja javni dug svih zemalja svijeta. Onda se postavlja još jedno pitanje, kome i što to duguju sve ove zemlje današnjeg svijeta? Tako dolazimo do zaključka, da osim stvaranja hiperprodukcije robe i kapitala, vidimo i stvaranje hiperprodukcije novčane mase, novac bez vrijednosti, koji kako vidimo nije kapital, već kredit (dug). Uz to, naš planet se ne može više izboriti sa eksploatacijom drugog najvećeg resursa kapitalističkog načina proizvodnje, prirodom. Svakako prvi i (ne)zamjenljiv resurs oduvijek je radnička klasa, klasa sama po sebi koja je s malim izuzecima u povijesti bila, te i dalje je u podređenom položaju.

Međutim, kapitalisti, članovi vladajuće elite, koji žele da po svaku cijenu sačuvaju svoj položaj, pokušavaju uraditi par stvari kako bi očuvali svoje pozicije, a s time i kapitalističko ustrojstvo ovoga svijeta. Te stvari su: da privremeno zaustave proizvodnju kako bi se smanjila hiperprodukcija robe; kao i da spale sav suvišni novac kojeg su tiskali desetljećima unatrag, možda najradikalniji korak koji se mora načiniti od strane financijske elite. Ali za sve ovo je potrebno izazvati krizu, koja će opravdati zaustavljanje ekonomije, privrede i proizvodnje. Dakle, iz povijesti nam je poznato da velike ekonomske krize mogu da dovedu do smanjenja potražnje robe od strane ljudi, koji će zapasti u financijsku krizu, a s time većina od njih neće imati što jesti, biti će puno gladnih, pa ljudi će sve više umirati zbog gladi ali straha od neizvjesnosti, najmoćnija urođena emocija u čovjeka. Znamo da je ranije najefikasnije sredstvo kapitalizma za postizanje ovog cilja bio rat, i kad god je kapitalizam bio u krizi, bilo je velikih ratova. Međutim, danas ovakvi ratovi nisu više tako efikasni, s obzirom da smo mi već u permanentnom ratu još od pada gvozdene zavjese i Varšavskog ugovora, ali zato jedna ovakva pandemija, te ekonomska kriza koja će biti izazvana zbog nje, može odlično da posluži kao sredstvo za ponovno restartiranje globalnog kapitala.

Vladajuća elita svjesna svoje moći da još dugo može ići ovim putem, no, također, svjesna nemoći devastirane radničke klase, da se kao snaga može njome suprotstaviti, iskoristit će ovaj trenutak da se bolje reorganizira. Radnička klasa kao snaga u teoriji može promijeniti svijet, to je snaga radnika i seljaka, čiji rad je temelj svega postojećeg, pa čak i onda kada ona nije sama svjesna toga. Jer ne samo to, ona ne vidi niti kako tržište dionica i kapitala sunovrato pada, i pored toga što čitava privredna i proizvodna infrastruktura nije taknuta, a kamoli uništena, te da je to zasluga njenog smanjenog rada. Međutim, glavni problem je u tome što ova snaga se ne može sama (re)organizirati kako bi ostvarila svoje ciljeve. Zato što na njenom putu da ostvari taj cilj ometaju je akademska zajednica i intelektualna elita s lijevog spektra društvene akcije i političke odgovornosti, umjesto da joj pomognu. Taj reakcionarni element koji misli da ima monopol na znanje, a time i pravo na revoluciju.

Na kraju, „Ma koliko god bilo teško danas podržati Marxov racionalistički optimizam, Marx prihvaća da povijest ima smjer, da bivanje ide prema cilju, prema svrhama, u dvostrukom značenju riječi; prema svršecima i iščeznućima. Sve to prolazi kroz labirint skretanja, sukoba i borbi na smrt. Taj cilj oduzima privid apsurdnosti krvavim epizodama povijesti, punoj buke i bijesa“, reći će Henri Lefebvre. Marx samo tumači povijest društva, onako kako je vidi, stvarnom, propraćenom vječnim kasnim sukobima, i kao takvom mi marksisti je moramo promatrati, te moramo neprestano upozoravati na dijalektiku liberala i desnice, da je marksizam jedini krivac za sve pogreške koje su zadesile čovječanstvo tijekom ponove povijesti. Svjetska i književna baština mora ljubomorno da pazi i skrbi za marksističku ostavštinu, pogotovo ona koja dolazi iz pera briljantnog uma, kakav je bio Karl Marx, kao i njegov kompanjon Friedrich Engels. Zbrana djela ova dvojica velikana sadrži točno 122 knjige, i nisu dosad nikad prevedena u cijelosti. U Sovjetskom Savezu, je na primjer, do 1930. godine, od planiranih 42 naslova izašlo jedva 13, ali zato u Istočnoj Njemačkoj do pada Berlinskog zida, u izdanju Karl Diez izašlo čak njih 40. Plan Berlinsko – Brandenburške akademije znanosti koja je preuzela pravo na njihove autorske radove, je, da do kraja 2030. godine objavi sve njihove 122 knjige.

Ovo je itekako od velike važnosti za radničku klasu, jer se ona na svom putu ka ostvarenja svojih ciljeva, mora neprestano obrazovati i stvarati težnju da se znanjem (kad već ne posjeduje oružje) suprotstavi vladajućoj klasi, da bi ona postala vladajuća klasa. Buržoasko društvo je podređeno isključivo na utrku za novcem i bogaćenjem grupu ljudi, za što na godišnjem nivou život izgubi nekoliko milijuna radnika, dok svaki dan od gladi umre gotovo 40 tisuća djece širom svijeta. I sve to iza otrcanih fraza o slobodi, demokraciji i čovjekovih prava. Radna sirotinja kako je rekao Eric J. Hobsbawm, ima tri mogućnosti na stazi buržoaskog društva; može pokušati da postane buržoazija, pomiriti se s propadanjem, ili pak se pobuniti. Čini se da je jedino ovo zadnje prihvatljivo za nju. Veliki vođa Mao je svojevremeno govorio da je dužnost svakome seljaku i radniku da se pobuni. No, je li danas radnička klasa, koja sve više zapada u konformizam i oportunizam, voljna da se pobuni. Očajni šleski tkalac, jedan od onih koji su se „uzalud“ bunili protiv svoje sudbine tijekom 1844. godine će reći : 

„U naše vrijeme ljudi su izumili izuzetne vještine da oslabe i pokopaju tuđi život. Nažalost, nitko više ne misli na sedmu zapovijed koja naređuje i zabranjuje: ne kradi. Nitko više ne mari za Lutherov komentar te zapovijedi, koja kaže: Ljubit ćemo i bojati se Boga tako što nećemo uzeti imanje i novac svoga susjeda, niti ih stjecati lažnom robom i trgovinom, nego pomažući mu da očuva i poveća svoje blagostanje i imovinu.“

Gdje je u međuvremenu iščezla empatija u redovima seljaštva i radnika ako je uopće bilo? I još pitamo se, trebamo li mi uopće usporediti ondašnjeg seljaka koji je bio go, bos i gladan, sa današnjim radnikom koji čuči u svojoj komfornoj zoni i čeka da ga netko drugi povede u borbu za njegova prava. Trenutno postoji povijesni trenutak koji daje indicije da današnji radnik nije u stanju da napusti svoju komfornu zonu, tako što će odbaciti politiku linije manjeg otpora i poći u borbu s pjesmom lionskih tkača:  

„Za vladanje imati treba

ogrtač ili oko vrata rubac

mi ih za vas, o moćnici, tkamo 

a nemamo ni pokrova za pokop

mi, radnici sasvim smo goli. 

 

Kad naše carstvo stigne

kad vaše propadne carstvo

tkat ćemo pokrov starome svijetu 

čuje se već tutnjava pobune 

mi, radnici, nećemo više ići goli.“ 

Jer kako kaže Marx:

„Povijest je sudac, a radnička klasa je izvršitelj presude.“

Autor teksta Gordan Stošević

Izvor: Grido Del Popolo

Korištena literatura:

 

Porijeklo porodice, privatnog vlasništva i države – Friedrich Engels, Kultura, Zagreb, 1941.

Beda filozofije – Karl Marx, Kultura, Beograd, 1946.

Ludwig Feuerbach i kraj klasične nemačke filozofije – Friedrich Engels, Kultura, Beograd, 1947.

Manifest komunističke partije – Karl Marx & Friedrich Engels, Kultura, Zagreb, 1948.

Klasne borbe u Francuskoj (1848 – 1850) – Karl Marx, Kultura, Beograd, 1949.

Prilog kritici političke ekonomije – Karl Marx, Kultura, Beograd, 1949.

Izabrana djela I – Karl Marx & Friedrich Engels, Kultura, Zagreb, 1949.

Izabrana djela II – Karl Marx & Friedrich Engels, Kultura, Zagreb, 1950.

Kritika Hegelove filozofije državnog prava – Karl Marx, Veselin Masleša, Sarajevo, 1960.

Nemačka ideologija – Karl Marx & Friedrich Engels, Kultura, Beograd, 1964.

Rani radovi – Karl Marx & Friedrich Engels, Naprijed, Zagreb, 1967.

Država i revolucija danas – L. Magri, Socijalizam br. 11. Beograd, 1968.

Kraj utopije. Esej o oslobođenju – Herbert Marcuse, Stvarnost, Zagreb, 1972.

Izbrana dela – Antonio Gramsci, Cankarjeva založba, Ljubljana, 1974.

Dijalektika prosvjetiteljstva – Max Horkeimer & Theodor Adorno, Veselin Masleša, Sarajevo, 1975.

Marxove teze o Feuerbachu – Ernst Bloch, BIGZ, Beograd, 1976.

Filozofija istorije i politike – Antonio Gramsci, Slovo Ljubve, Beograd, 1980.

Misao postala svijetom. Treba li napustiti Marxa? – Henri Lefebvre, Globus, Zagreb, 1981.

Izbor političnih spisov 1914-1926 – Antonio Gramsci, Komunist, Ljubljana, 1982.

Merila vremena – Herbert Marcuse, Grafos, Beograd, 1985.

Doba revolucije – Erich J. Hobsbawm, Školska knjiga, Zagreb, 1987.

Kritika politične ekonomije 1861-1863. Temeljna izdaja – Filozofski institut ZRC SAZU, Ljubljana, 1989.

Znova Marx? – Mira Ružić, Dolenjska založba, Novo Mesto, 1999.

Zašto je Marx bio u pravu – Terry Eagleton, Naklada Ljevak, Zagreb, 2011.

  Filozofija, Gordan Stošević, Grido Del Popolo, Karl Marks, Politika