Johan Sebastijan Bah – majstor nad majstorima

Johan Sebastijan Bah  (1685. – 1750.), jedan od najvećih skladatelja svih vremena, uzdigao je glazbu na pijedestal najdragocjenijih ljudskih vrijednosti.

Pojavio se u završnom razdoblju baroka i svojim djelom zaokružio epohu stoljetne glazbene tekovine dovevši je do savršenstva te je ujedno najavio nove mogućnosti razvoja glazbe.

Počasni naziv “majstor nad majstorima” zahvaljuje savršenoj tehnici skladanja u polifonom stilu. I danas učimo i upoznajemo umjetnost polifonije upravo na Bahovim nenadmašivim polifonim djelima.

Životopis

 

Johan Sebastian Bah rodio se 21. ožujka 1685. godine u Eisenachu. Od oca Ambrosiusa Baha, gradskog i dvorskog glazbenika, uči osnove sviranja violine, od strica klavir i orgulje, a nakon smrti roditelja brigu o njegovom glazbenom obrazovanju preuzima najstariji brat Johann Christoph koji mu daje prve upute o skladanju. U svojoj petnaestoj godini Bah postaje učenik i pjevač škole Sv. Mihovila u Lüneburgu, u kojoj prima humanističku naobrazbu i produbljuje glazbeno obrazovanje. Često putuje kako bi čuo izvedbe poznatih skladatelja te upoznaje čitavu protestantsku tradiciju vokalne glazbe i francusku glazbenu praksu, a uči se i vještini gradnje orgulja.

Nakon mutacije glasa postaje instrumentalist te se uzdržava radeći kao glazbenik, no vrlo brzo u Arnstadtu dobiva svoje prvo namještenje kao orguljaš. Iz tog razdoblja potječu njegova prva crkvena djela. Godine 1707. preuzima mjesto orguljaša u crkvi sv. Blaža u Mühlhausenu, no sljedeće godine, na poziv vajmarskog vojvode, počinje raditi kao dvorski orguljaš i skladatelj, a kasnije i kao koncertni majstor. U Weimaru se Bah posvećuje proučavanju talijanskih majstora te sklada uglavnom duhovnu glazbu. Od 1717. do 1723. godine vodi dvorsku kapelu u Cöthenu, gdje se počinje intenzivnije baviti skladanjem instrumentalnih i svjetovnih vokalnih djela.

Godine 1723. započinje novo razdoblje njegovog života. Preuzima mjesto kantora crkve sv. Tome i gradskog glazbenog ravnatelja (Director Musices) u Leipzigu i na toj službi ostaje do kraja života. To je vrijeme njegova najplodnijeg stvaralaštva u kojem, za potrebe službe, sklada uglavnom sakralnu glazbu. Međutim, 1729. godine postaje ravnatelj glazbenog udruženja Collegium musicum za čije nastupe sklada glazbu svjetovnog tipa. U tom razdoblju često putuje te dobiva mnoga priznanja, uključujući i titulu kraljevskog dvorskog glazbenika. Potkraj života obolijeva od očne bolesti koja mu krajem 1749. godine potpuno oduzima vid. Umire 28. srpnja 1750. godine.

Put glazbenika

 

Bah potječe iz stare tiringške glazbene obitelji koja je kroz dva stoljeća dala nekoliko generacija izvanrednih majstora: skladatelja, orguljaša, protestantskih kantora. U Bahovo su vrijeme glazbenike u Tiringiji nazivali “die Bahe”. U takvoj je obitelji postojalo tradicionalno srednjovjekovno glazbeno zanatstvo, u najvišem smislu te riječi, što se svakako moralo odraziti na Bahovo stvaralaštvo.

Već i sama zanatska strana njegove umjetnosti donosila mu je priznanje. Svirao je klavir, klavikord, čembalo i sve instrumente s tipkama, a orguljama je vladao kao nijedan njegov suvremenik. Smatran je najvećim orguljašem svoga vremena i ljudi su ga dolazili slušati sa svih strana.

“Sviram za najboljeg glazbenika na svijetu. Možda on i ne postoji, ali ja uvijek sviram kao da je on tu.”

Za života je bio slavan kao glazbeni virtuoz, što je čak i poslije njegove smrti potpuno zasjenilo Baha kao skladatelja. Obogatio je i samu tehniku izvođenja na instrumentima s tipkama. Uvodi novitet sviranja svim prstima, a promijenio je i prstomet – prvi je primijenio ono što se naziva prirodnim križanjem palca ispod ostalih prstiju. Potpomogao je i usavršavanje klavira jer je, prema njegovim sugestijama, njegov prijatelj Gottfried Silbermann poboljšao ovaj instrument.

Bio je vrstan violinist, a kada se počeo baviti komornom glazbom, osjetio je potrebu za instrumentom koji bi ispunio prazninu između violine i violončela te je izumio violu pomposu s pet žica. Kada bi ga netko hvalio kao izvrsnog orguljaša, znao je u šali reći: “Treba samo u pravi trenutak pogoditi pravu notu, tada vam orgulje same sviraju.” Na pitanje kako se u glazbi može doći do vrhunskih postignuća, odgovorio je: “Bio sam marljiv, priznajem, i svatko tko se bude jednako trudio, doći će do istog rezultata kao i ja.”

Plodan skladatelj

 

Iako je od njegova ogromnog opusa sačuvana jedva polovina, opseg njegova skladateljskog rada gotovo je neshvatljiv.

Za Bahov rukopis karakteristično je to što je na svoje partiture stavljao natpis S. D. G. (Soli Deo Gloria: Samo u slavu Boga), što za njega nije bila samo puka fraza. Bahu je glazba bila bogoslužje i njegovo stvaralaštvo počiva na dubokoj pobožnosti. Stoga, najveći dio njegovih djela čini upravo crkvena glazba. Skladao je šest ciklusa kantata (ukupno oko njih tristo), šest moteta, pet misa, dva oratorija, te dvije “muke” koje spadaju u vrhunce glazbene umjetnosti. Muka po Mateju kruna je Bahove evangeličke crkvene glazbe i jedno od najvećih djela cjelokupne glazbene povijesti.

Veliki broj njegovih instrumentalnih skladbi čine djela za klavir: preludiji, fuge, dvoglasne i troglasne invencije, francuske i engleske suite, fuge s preludijima od kojih su najpoznatije Kromatska fantazija i fuga, Dobro ugođeni klavir (u dva sveska), Clavierübung (u četiri sveska), te njegovo posljednje i najveće djelo Umjetnost fuge.

Međutim, od svih instrumenata Bah je najviše volio orgulje, za koje je napisao svoju najuzvišeniju glazbu: dvadeset velikih preludija i fuga, šest sonata, Passacaglia, te zbirku Orgelbüchlein (Knjižica za orgulje).

Od orkestralnih djela najpoznatiji su Brandenburški koncerti, klavirski i violinski koncerti, te četiri uvertire. Od mnoštva komornih djela najznačajnije su sonate i suite za violončelo, sonate za violinu i klavir, te triosonate.

Učitelj, pedagog i didaktičar

 

Bah je bio ne samo jedan od najvećih orguljaša i skladatelja svih vremena, već je slovio i kao izvrstan kapelnik i neobično dobar učitelj. Svu svoju djecu glazbeno je obrazovao, a 1730. godine s ponosom je napisao kako bi od svoje obitelji mogao sastaviti vokalno-instrumentalni ansambl. Tri njegova sina, Wilhelm Friedeman, Carl Philip Emanuel i Johann Christian, također su postali skladatelji. Za svoju je ženu napisao knjižicu lakših klavirskih stavaka Za Annu Magdalenu, a i svojoj je djeci posvećivao razna djela.

Čitavog života podučavao je učenike, a primao je samo one koji su svoj život zaista htjeli posvetiti glazbi:

“Ne tražim od vas zahvalnost, zadovoljan sam što ozbiljno učite glazbu, te ne tražim od vas drugo do potvrdu da ćete u dano vrijeme sve moje skromno znanje prenijeti vlastitim učenicima.”

Često je pisao djela za svoje učenike pa su tako slavne Goldberške varijacije posvećene njegovom učeniku Gottliebu Goldbergu.

Mnoga svoja djela napisao je u pedagoške svrhe. Njegovo najbolje djelo iz područja klavirske glazbe Dobro ugođeni klavir zbirka je preludija i fuga koje je napisao: “… u korist i za upotrebu glazbenoj mladeži željnoj znanja, kao i onima u ovom studiju već vičnima, za razonodu”.

Nedovršeno djelo Orgelbüchlein (Knjižica za orgulje) trebalo je sadržavati obrade svih koralnih napjeva koji se pjevaju kroz crkvenu godinu (od njih 164, Bah je dovršio 45), a imalo je i didaktičko značenje jer mu je svrha bila pokazati mladom orguljašu kako se pišu i izvode koralne predigre.

Die Kunst der Fuge (Umjetnost fuge) prava je enciklopedija barokne polifonije u kojoj Bah, nedostižni majstor fuge, nudi jedinstveni tečaj baroknog višeglasja te, poštujući didaktička načela, ide od jednostavnijih do sve složenijih okvira fuge.

Bahov glazbeni izraz

 

Nikad prije ni poslije nisu pravila glazbene forme postavljala tolika ograničenja neposrednosti izraza kao u vrijeme baroka, ali nigdje glazba nije bila manje formalistička nego u Bahovim djelima. Istovremeno je sve to bilo udruženo s gotovo neshvatljivom inventivnošću i plodnošću koju nitko do tada nije uspio postići. U okviru svijeta srednjovjekovnih ideja i glazbenih oblika Bah je pronašao nove mogućnosti izražaja, a mnoge od tih glazbenih oblika upravo je on revolucionirao i kao takve sačuvao za budućnost. Sve ono bitno što se u glazbi renesanse započelo, a u baroku izgradilo, u Bahovoj je glazbi poprimilo najizgrađenije i najpotpunije oblike.

Po svom odgoju, obrazovanju i djelovanju Bah je bio čvrsto vezan za svoju zemlju, njene običaje i kulturnu baštinu. U njegovoj se glazbi osjećaju glazbene tradicije reformacije, njemačke narodne pjesme, te svjetovne vokalne i instrumentalne prakse. Međutim, tijekom svog života i stilskog usavršavanja neprestano usvaja nove elemente iz francuske i talijanske glazbe, dajući svemu pečat vlastite stvaralačke osobnosti.

Poznato je da je Bah puno radio na skupljanju, proučavanju i obradi tuđe glazbe, no sve što je naučio od svojih uzora pretopio je u svoj vlastiti stil koji nikada nije slijedio niti jedan pravac. Tijekom života, i u vremenu umjetničkog razvoja i zrelosti, proučio je sve glazbene forme i ustrajno slijedio nutarnji poriv da pronikne u istinsku strukturu i značenje glazbe. Često je citirao misao Martina Luthera:

“Kada se prirodna glazba uzdigne i produhovi umjetnošću, onda čovjek u njoj s velikim čuđenjem može spoznati veliku i savršenu Božju mudrost, koju je On u tom stvaranju priložio svom velikom glazbenom djelu.”

Bahova umjetnost, pored duha vremena u kojem je nastala, donosi i osobne doživljaje, osjećaje i misli autora. Po tome je ovaj barokni majstor prethodnik građanskoj glazbi, ne samo sadržajno, već i formalno. Nažalost, njegovi suvremenici nisu ispod naslaga tradicionalnih glazbenih oblika uspjeli otkriti začetke istog onog glazbenog jezika i ideologije koji su kasnije, u klasicizmu i romantizmu, dobili svoj potpuni umjetnički oblik.

Iako su vrsni poznavatelji glazbe bili vrlo dobro upoznati s Bahovim djelom, za prosječnog ljubitelja glazbe Bach gotovo da i ne postoji sve do romantičarskih vremena. Njegova su djela doživjela svoje puno priznanje tek u prvoj polovini 19. stoljeća, kada je glasovita Mendelssohnova izvedba Muke po Mateju 1829. godine pokazala veličinu Bahova stvaralaštva i otvorila put živom zanimanju za djela gotovo zaboravljenog majstora. Za Haydna, Mozarta i Beethovena on je bio ono što će ostalima postati tek kasnije – najbolji majstor polifonije i jedan od najznačajnijih skladatelja svih vremena.

Autor: Maja Petrović

Izvor: Nova Akropola

Tekstovi o muzici na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments