Kradljivci bicikla, djelo na koje je uticala posleratovska ideologija socijalizma, protkana motivima ekonomske nemoći, karakterističnim za opis života radničke klase, izvrsno je uklopljeno u koncepciju italijanskog neorealizam, pokreta baziranog na prikazivanju siromaštva, nejednakosti, depresije, bliže poznatog kao “zlatnog doba italijanske kinematografije”.

Oslobođeni okova Musolinijevog fašizma, a u isti vrijeme suočeni sa strahovima i srijepnjom izazvanom višegodišnjom nejednakošću u društvu, italijanski reditelji, zajedno sa De Sicom, počinju da se opredjeljuju za socijalne teme, pa na platna uvode živote svakodnevnih, “običnih” junaka, čije djelovanje postaje paradigma za cjelokupnu posleratnu društvenu zajednicu, u sjećanju suočenu sa užasima rata, a u svakodnevnici sa teškim radničkim životom.  Realizam, kao pravac u umjetnosti, uvijek je povezan sa socijalizmom, a samim tim i sa ljevicom, te generalnim nezadovoljstvom društvenim statusom, koje uslovljava promjene i na drugim poljima, nerijetko onim duhovnim, moralnim, čineći da se lakše prave kompromisi sa etičkim, ili onim što smatramo poželjnim, u smislu opštih društvenih uzusa koje pratimo.

Cijeneći navedeno, a  sagledavajući društveni kontekst u kojem je pokret nastao, ne čudi što filmovi snimani u ovom ruhu nerijetko imaju mali budžet, neprofesionalnu glumačku ekipu i scenografiju smještenu u perifernim djelovima grada. Ideja stvaralaca je upravo u saglasju sa svim navedenim. Akcenat je stavljen na priči i veličini teksta, ne na izrazu čija bi prebogata forma pokvarila koncept neorealizma kao takvog, ukopljenog u skromne društvene strandarde.

Film “Kradljivac bicikala” u svojoj formi prožima više tema, a priča glavnih junaka može biti ispričana kroz više uglova. Djelo možemo posmatrati kao pokretanje pitanja materijalne egzistencije, preživljavanja, nedaća radničke klase i zasluga koje proizilaze, ili ne poizilaze iz vrijednog rada. Sa druge strane, reditelj akcenat stavlja i na odnos oca i sina, definisan kroz pojmove uzora ili heroja, te raočarenja ili gubitka istog. Takođe, on promišlja i o temama etike i morala u ponašanju i djelovanju, osvrćući se na vječitu dilemu odnosa uzroka i akcija, koje kroz prizmu upravo tog etičkog i moralnog, opravdavaju ili ne opravdavaju ono što činimo.

Žrtva glavnog lika Antonija koja se prikazuje u filmu prvenstveno je finansijska. Njegova žena na samom početku radnje prodaje jorgane kako bi zarad posla koji je dobio, naš junak kupio biciklo, materijalnu stvar čije je značenje preneseno na veći nivo. Naime, kroz odvijanje radnje publika se susrijeće sa istinom koja kaže da je upravo biciklo, kao jednostavan predmet i prevozno sredstvo, uslov opstanka jedne porodice koja planira svoje proširenje, ali i mehanizam koji služi kao alatka opstanka onoga koji porodicu osniva, a samim tim i održava. Ljubav koju osjeća prema najbližima, glavni lik reflektuje kroz ovaj predmet, jer on za njega predstavlja nešto mnogo veće od njegovog pojavnog oblika. Biciklo postaje glavni saputnik našeg junaka, možda i sami lik filma, onaj kroz čiju je pojavnu jednostavnost protkana duhovna kompleksnost društevih prilika, ali i situacije u kojoj se nalazi pojedinac, njegov vlasnik.

Sa druge strane, cjelokupna radnja ima i jednog posmatrača, koji nije gledalac lično, ali jeste onaj koji upija i uči, sudjelujući pasivno u svemu što se dešava. Uvođenjem lika Bruna, Antonijevog sina, cjelokupna radnja dobija posebnu, moralnu dimenziju.

Bruno čini da priča dobija novi fokus, pa se gledalac kroz doživljaj filma “brine” i za nasljeđe, ono što kroz svoj primjer prenosimo na buduće generacije, često nesvjesni u kojoj mjeri naše akcije utiču na kasnije aktivnosti onih koji su dio nas, nastao u nekim drugačijim i kasnijim okolnostima.  Mali dječak, po svemu prost, prerano upoznat sa nemaštinom života, u svom ocu vidi idola, uzora, nekoga koga pomno prati, drži za ruku. Ta nevina dječija ljubav, kao da obavezuje, na neki način tjera na uzuse i određene načine pomašanja, daje duhovnoj ravni bicikla, kao simboličkog predmeta, još veći značaj. Sa druge strane ona i guši, uvodeći obaveznost moralnog u stavovima i djelima, jer to je upravo ono što prenosimo na najmlađe, a pred čime sami posustajemo suočeni sa nejednakim uslovima života.

Odnos Bruna i njegovog oca svakako je kompleksan, višeslojan. Bruno sa jedne strane simbolizje nevinost, dječiju razdraganost, igru. Sa druge strane on je obaveza, stalni podsjetnik na potrebu egzitencije, neophodnost materijalnog, a kroz to i na društvene razlike, nevolje, nejednakosti, koje utiču da neko ko pripada njegovom sloju, bez svoje krivice ili bilo kakvog ličnog uticaja, postaje onaj čija je priča na neki način zapečaćena, ograničena, svedena na okvire definisane materijalnim, a koji mu neće dozvoliti da se širi kroz ono duhovno.

Ovakav odnos siromaštva i društvene klase, te nejednakih šansi za sve, najbolje je reflektovan kroz scenu ručka u restoranu, u kojoj Bruno oponaša nekog drugog, nepoznatog dječaka,  kojeg ne gleda ni sa ljubavlju, niti sa podozrenjem, ali koji ga podjeća, ili koji mu dokazuje da razlika između njih dvojice ipak postoje. U želji da  živi drugačiji život, bar na tren, pretvarajući se da evidentno ipak nije tu, Antonio svog sina vodi na večeru, pijanku, u restoran. Scena je protkana noslagijom, stavljajući akcenat upravo na nemaštinu i depresiju, koja još više dolazi do izražaja smještena u luksuznom, veselom ambijentu restorana. Gledaocu postaje jasno da bi veći standard u novcu naših glavnih likova, značio i veći standard u sreći, životu.

Ipak, ono što ostaje kao jaka, upočetaljiva poruka je to da je Bruna fasciniran svojim ocem, njegovim herojem, idolom. On je svjestan ozbiljnosti situacije, naslućuje da se dešava nešto što je za njegovog oca teško, kompleksno, ali ga to u nijednom trenutku ne distancira od njegovog primarnog vjerovanja, njegove težnje i ljubavi. Dječak je ubijeđen u ispravnost očevog stava, on ga prati u stopu, hodajući gleda u njegovo lice, u svakom času ponosan i spreman da jednog dana postane upravo on, svoj otac.

Ovako snažan motiv dječije ljubavi i fascinacije roditeljom nije umetnut slučajno. Nerijetko svakodnevne životne okolnosti vode ka tome da se napravi otklon od onog logičnog, dječijeg, moralnog i etičkog. Tako Bruno može da shvati neophodnost teškog rada, nemaštinu, upornost, borbu, ali je njegov dječiji um ipak organičen. On živi životnu situaciju u svoj njenoj težini, ali ne može da isprati kompromis, prevazilaženje onog moralnog, upliv u posebnu ravan u kojoj žrtva postaje dželat, ispovocirana nepravdom sopstvenog života, ali i motivisana cijelm kojem teži, a koji svakako nije mali.

Antonio pronalazi kradljivca njegovog bicikla, ali ne može da dokaže da je on učinio to djelo. Pod budnim okom sina, u sjećanju na svoju ženu, sve je više svjestan neizlaznosti situacije u kojoj se nalazi. Dobar posao, hleb na porodičnom stolu, biće dodijeljen nekom drugom.

Reditelj podjseća da je život pun iskušenja, ne jednog, već stotine hiljada njih. Ova okolnost najbolje je prikazana kros scenu u blizini stadiona, ispred kojeg je parkirano stotine bicikala. Naš junak, bez izgovorene riječi, biva suočen sa iskušenjem, upitan do koje mjere je spreman da ide, da li je njegov cilj takav da iziskuje upotrebu bilo kojeg mogućeg sredstva, i da li je takvo ponašanje, posustajanje pred životnim izazovom, nešto što možemo opravdatai, uzimajući u obzir kompleksne okolnosti.

Antonio tako, suočen sa iskušenjem, od žrtve postaje zločinac, i to na jedan neobičan, skoro nagonski način, čiji je prikaz još više dokazao nelagodnost situacije u kojoj se nalazi.

Publici je jasno da je njegov postupak nagonski, nepromišljen, i prije svega jako loše isplaniran. Ovakav prikaz, još više potvrđuje činjenicu da je isti izazvan nevoljom, nemaštinom, možemo i reći sveopštom nepravdom u svijetu, cijeneći da je u ovoj fazi, upoznat sa svim nedaćama kroz koje je prošao, gledalac upravo na strani našeg glavnog junaka, saosjećajući sa njim i braneći svaki njegov postupak.

Ipak, nije jasno da li se tako osjeća i Bruno, suočen sa moralno sumnjivim činom, poljuljan u svog idola, ali ipak spreman da stane u njegovu odbranu, apsolutno razočaran u okolnosti koje će ga svakako, naslućuje gledalac, u potpunosti promijeniti.

Za P.U.L.S.E Jelena Žarić

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Film, Jelena Žarić, Kradljivci bicikla, Vitorio de Sika