Ulogujte se / Kreirajte profil

Kreativnost i ludilo – genij Vinsenta van Goga

“Uložio sam svoje srce i dušu u umjetnost, izgubio svoj um u procesu…”

Vincent van Gogh

Zašto su genijalnost i ludilo tako često povezani, tako često dolaze skupa? Zašto je kreativnost nerijetko povezana s gubitkom razuma? Koliki su filozofi, znanstvenici, a posebno umjetnici svoj genij platili gubitkom razuma?

U sljedećem tekstu pokušat ću dati svoje tumačenje kreativnosti kao – bivanja van duha vremena.

Kreativnost je, kako se meni čini, posve novi način organizacije svijeta kakav nije postojao nikada ranije u povijesti. Svejedno radilo se o znanosti ili umjetnosti, kreativna osoba slaže elemente svog svijeta na posve nov i još neviđen način. Dijelove svog svemira kreativna osoba, genij, organizira u cjelinu na način kojeg nije mogla vidjeti ni naučiti u svijetu u kojem obitava. Vjerujem stoga kako genij živi van duha vremena i tradicije.

Život van duha vremena znači i život van ljudskog konteksta. Kako je izvan i ispred svog vremena genij ne može biti prepoznat i prihvaćen od svojih suvremenika. Genij je stoga uvijek na pragu raspada, pred vratima ludila. Biti posve svoj i autentičan znači biti lišen svake empatije, znači biti usamljen do kraja, izoliran do smrti. Odvojenost od drugog ljudskog bića uzrok je svakog duševnog problema kojeg poznajemo pa tako i Vincentovog ludila. Rizik gubitka razuma cijena je koju plaća svaki autentični genij.

Heinz Kohut tako navodi primjer oca psihoanalize, Sigmunda Freuda. Freud je u svom kreativnom zanosu, tih dana kada je bio na pragu stvaranja svoje teorije nesvjesnog, doživljavao kratkotrajne epizode ludila. U svojim pismima prijatelju Flissu, možemo vidjeti da Freud doživljava stvaralačku krizu, da se bori s novim idejama te da svoje ideje nastoji organizirati u novu, još neviđenu teoriju. Kako u pismima piše, on je tih dana usamljen, osjeća neizmjernu samoću protiv koje nema lijeka. To nas ne čudi kad znamo kako tih dana na cijeloj zemaljskoj kugli nema čovjeka koji ga može pratiti i razumjeti. Srećom, Freud je još za života bio shvaćen i prepoznat, a njegova teorija psihoanalize prihvaćena. Više nije bio usamljen!

Slikar Vincent van Gogh nije bio te sreće!

Genij Vincent

Kad kažem da je genij umjetnik koji je stvorio novi, dotad neviđeni umjetnički stil, tada je Vincent zaista genij. Jedan pogled na njegove slike i nama je jasno kako pred sobom imamo iskrenog, autentičnog umjetnika. Osobu koja u svom radu ne kopira druge već stvara svoj vlastiti svijet kojeg preuzimaju i kopiraju drugi. Slikarski stilovi koje je Vincent predvidio su fovizam i ekspresionizam.

Glavno obilježje fovizma su čiste, žestoke boje koje se nanose na platno izravno iz tube te odlučnost poteza kistom. Ime dolazi od francuske riječi les Fauves – divlje zvijeri. Stvarno, njihove su slike prave orgije boja i tonova. Vincent u životu nije smio pokazati svoju vitalnost, nije bilo nikoga da je vidi, ona je zato u njegovim slikama.

Ekspresionizam je umjetnički pravac s početka dvadesetog stoljeća u kome je objektivna stvarnost pomaknuta ili predstavljena simbolički kako bi opisala unutrašnje stanje umjetnika. U francuskom, expression znači izražaj, izraz. Ekspresionizam za cilj ima pokazati unutarnje stanje autora, njegovo viđenje svijeta. To je prvi jasan krik modernog čovjeka kojim on izražava svoju ljutnju i tugu.

Vincent van Gogh živio je pored ljudi, a ne s njima, pored svijeta, a ne u svijetu. Baš zato što je živio tako usamljen, odvojen od svijeta, Vincent je stvorio svoj vlastiti svijet i svoj autentični stil izražavanja. Zato što nije bio dijelom društva, dijelom svijeta, Vincent je svijet vidio na svoj način, kako ga nitko prije njega nije vidio. Njegovo viđenje stvarnosti otvara nam vrata u posve novu stvarnost, u posve novi svijet, i zato poslije njega svijet više neće biti isti.

Zašto Vincent nije smio živjeti?

Vincent je odrastao u obitelji kalvinističkog svećenika. Kalvinizam je stroga kršćanska doktrina u kojoj se vjernik mora posve prilagoditi nehumanim načelima vjere. U toj patološkoj prilagodbi duh osobe mora nestati kako bi njegovo mjesto zauzela ideologija i tradicija.

Spomenut ću nekoliko načela kalvinizma.

Vjerujem kako je od svega najgora ideja da svako dijete preuzima Adamov grijeh. Drugim riječima, to znači da je ono prokleto od rođenja. Svako je dijete tako nasljednik “istočnog grijeha” i u svojoj je osnovi zlo biće. Strašna je i ideja kako Bog posjeduje listu ljudi koji su spašeni i listu onih koji su prokleti za sva vremena. Ta je lista unaprijed određena i čovjek ne može učiniti baš ništa da se spasi. Oni prokleti za sva vremena poslije smrti idu u pakao gdje trpe užasne muke sve do kraja vremena, dakle zauvijek. Jednako je tako strašna kalvinistička ideja da se Isus Krist nije žrtvovao za sve ljude, već samo za one odabrane, a Duh sveti koji otklanja prokletstvo neće spasiti sve, već samo one pozvane. Ostale čeka pakao i vječna muka.To je

Pitam se, može li se preživjeti vlastito djetinjstvo ako odrastamo u tako sumornoj atmosferi? Kakve posljedice na duh djeteta ostavlja užasna spoznaja da je ono grešno i prokleto za sva vremena?

Kako ja to vidim, načelo urođenog zla posve je suprotno potrebi za empatijom i prihvaćanjem. Ideja urođenog prokletstva suprotnost je bezuvjetnoj ljubavi. Autentična osobnost djeteta pod takvim se pritiskom lomi, a na njeno mjesto tada dolazi kalvinistička doktrina, ideologija, tradicija i sve ono što obično zovemo – Roditelj. Tu psihološku strukturu koja dolazi na mjesto osobnosti ovdje često nazivamo i unutrašnji saboter ili ubilački superego. Dominantni su osjećaji tada užasna krivnja i otrovni sram. Vjerujem kako je Vincent čitavog života trpio strašni progon svog unutrašnjeg sabotera i na kraju si pod utjecajem ubilačkog superega oduzeo vlastiti život.

Potrebu da se prilagodi tradiciji, da nestane u religiji, vidimo iz njegovih pisama bratu Theu:

“U našoj je obitelji, a to je kršćanska obitelj u punom smislu te riječi, dokle mi pamćenje seže, iz generacije u generaciju, uvijek postojala osoba koja propovijeda. Pitam se, zašto ne bi član obitelji osjetio sebe pozvanim da nastavi tu tradiciju? Moja je najveća želja i molitva da duh moga oca i moga djeda uđu u mene, tako da postanem istinski vjernik i kršćanski radnik, tako da moj život sve više i više sliči na živote moga oca i djeda jer je staro vino bolje od novog i ja ne žudim za novim vinom!”

Novo vino je autentična osobnost Vincentova koje se on “dobrovoljno” odriče. Vincent je stoga žudio za identifikacijom, za stapanjem sa svojim idealima. Pokušao je postati svećenikom, ali ni u tome nije uspio, čak ga se i crkva odrekla.

Kako se nije uspio prilagoditi Vincent je morao stvoriti svoju vlastitu perspektivu.

Osim strogog oca, kalvinističkog svećenika, Vincenta je pogodila još jedna nesreća. Točno godinu dana prije njegovog rođenja pri porodu je umro njegov brat. Oba brata imala su isto ime. Možemo pretpostaviti kako je slikar Vincent trebao zauzeti mjesto svog umrlog brata. Da nesreća bude veća, njegov mrtvi brat pokopan je u blizini kuće i Vincent je svakog dana prolazio kraj groba na kojem je bilo njegovo ime. Vjerujem kako Vincent nije mislio da je posve živ, ne, on je bio duh umrlog brata. Možda je čak vjerovao kako i nije pravi sin svojih roditelja već prazna lutka, loša kopija, bijedna zamjena za pravu stvar. Možemo li zamisliti proslavu rođendana koja je istovremeno i oplakivanje smrti “pravog” sina?

Možda ta dva problema, kalvinizam u obitelji i tragedija mrtvog brata istog imena, svaki za sebe i ne bi doveli do sloma ličnosti, ali su zajedno sigurno imali razorne posljedice za mladog Vincenta.

 

Ukratko, njegov je život bio greška i on je morao učiniti sve da tu grešku ispravi. Što je i učinio u svojoj 37. godini, posuđenim revolverom.

Bipolarni poremećaj

Danas bi rekli da je Vincent imao problema s tzv. bipolarnim poremećajem. Psihoanalitičar Heinz Kohut tvrdi kako svaki čovjek ima bipolarnu strukturu psihe. Po njemu je osobnost dijalog između dva pola naše osobnosti, između Ja i Ti. U pravom, iskrenom dijalogu Ja i Ti nestaju, postoji samo Mi. To je tzv. teorija o “dijaloškoj osnovi osobnosti”. Dijalog je ovdje znak da sam od svijeta prepoznat i prihvaćen. Kada me svijet ne vidi, taj Mi se lomi, dijalog se raspada na Ja i Ti, na mene i svijet. Tada je svijet protiv mene, želi me pokoriti, pretvoriti u sebe. Počinje borba između slobodnog Djeteta i strogog Roditelja koja obično traje čitav život.

Neki se puta moj Ja uspije otrgnuti iz zagrljaja strogog Roditelja. Tada vladam svijetom, posjedujem svu energiju i snagu koja uopće postoji. Makar i kratkotrajno, na nekoliko dana ili sati. To je stanje euforije ili manije, u kojem smo kreativni, možemo stvarati danima, ne treba nam odmor. Vincent je u tom stanju mogao raditi noćima, mogao je naslikati i tri slike dnevno. Tih dana nije morao spavati ni jesti, njegova je energija bila neiscrpna. Na um su mu padale sve moguće ideje. Tada vjeruje kako može popraviti svijet, kako može spasiti sve ljude. Tih je dana on spasitelj. Slobodno je dijete u njemu pobijedilo Roditelja!

Euforija ili manija, kako to kaže psihoanalitičar Donald Winnicott, obrana je od psihičke smrti. Ona je istovremeno protest i molba. Protest protiv svijeta koji nas ne doživljava, ili još gore, koji nas doživljava kao stvar, kao objekt koji se može iskoristiti. (Mnoge obitelji tako odaberu najslabijeg člana kao objekt u koji će trpati svoje obiteljsko smeće, koriste ga kao kantu.) Euforija ili manija istovremeno je i molba, očajnički poziv upomoć, krik za ljudskim razumijevanjem koje će zaustaviti pad u beskonačno Crnilo! Ne čudimo se stoga što je početak ekspresionizma u slikarstvu obično označen slikom Edvarda Muncha – Krik!

Ali neki je puta svijet jači od mene, nemam više energije za borbu, moj Ja je poražen. To je situacija u kojoj ne postojim, mene nema. To je stanje bez osjećaja, bez energije i ideja. Prava depresija. Misli i stavovi svijeta tada postaju moje misli i stavovi, ja se sa svijetom identificiram u potpunosti. Ako svijet misli loše o meni i ja ću to misliti, ako svijet misli da trebam biti kažnjen, ja ću kazniti samog sebe. To je pobjeda Roditelja – gdje je On stao ja ću nastaviti!

Vincent je tih dana bio bez energije, osjeća bolove po cijelom tijelu, gubi svijest. Tada razmišlja o svojim greškama, svojim grijesima, kako je loš, kako bi bolje bilo da ga nema. Njegovim svijetom vlada osjećaj krivnje i srama. U takvom je stanju odsjekao vlastito uho, a nekoliko godina kasnije ispalio hitac iz revolvera u svoje srce.

(Prema njegovim biografima, Vincent je proveo poslijepodne razgovarajući s prostitutkama. Po povratku kući nasumce je otvorio Bibliju i pročitao odlomak – Ako te dio tijela navodi na grijeh, odstrani ga! Vincent je istog trena brijačem odrezao vlastito uho. Vjerujem kako je tog trena Roditelj smrvio njegov pravi Ja, natjerao ga da odustane od sebe i kazni se za sve grijehe!) Poznati francuski dramatičar Antonin Artaud, koji je i sam proveo posljednje dane svog života u instituciji, za Vincenta kaže da je stradao od – “samoubojstva društvom”.

Što je tražio Vincent?

Vincent je žudio da ga drugi vide. Nisu ga vidjeli!
Vincent je čeznuo da bude kao oni. Nisu ga htjeli!
Njegove su ambicije odbacili, nisu mu dozvolili ideale!

Vincent je bio spreman za dijalog, otvoren za nove susrete i iskustva. Na žalost, to nije dovoljno, za dijalog nam treba netko s druge strane. Društvo u kojem je živio nije bilo spremno za dijalog. Vincent je morao stvoriti vlastiti svijet u kojem je bilo mjesta za njega.

Vincent je čitavog života tražio osobu koju bi obožavao, tražio je ideal kojem bi se mogao posvetiti. Nije imao sreće. Žene u koje se zaljubio grubo su ga odbile, prijatelji s kojima je živio napustili su ga. Pokušao se posvetiti Bogu, ali ga je i on ostavio. Kako nije našao ništa lijepoga za što bi se uhvatio stvorio je svoj vlastiti svijet ljepote.

Tražio je cjelovitost u ljudima oko sebe, ali nije bilo nikoga tko bi svoju cjelovitost podijelio s njim. Po njegovim riječima:

“Neki ljudi zaista imaju velika ognjišta u svojoj duši, ali nitko nikada ne dolazi da se na njima ugrije!”

Vladimir Nemet

Kreativnost i ludilo – genij Vincenta van Gogha

  •  
  •  
  •  
  •  

Jedan komentar na tekst Kreativnost i ludilo – genij Vinsenta van Goga

  1. Pingback: Kreativnost i ludilo – genij Vincenta van Gogha – SBPeriskop

Ostavite komentar

Komentari objavljeni na sajtu ne odražavaju stav uredništva, a stavovi objavljeni u tekstovima nisu nužno i stavovi redakcije.

Zabranjeni su govor mržnje, pretnje, uvrede na nacionalnoj, religioznoj, rasnoj ili polnoj osnovi, kao i psovke. Zabranjeno je i lažno predstavljanje, tj. ostavljanje lažnih podataka u poljima za slanje komentara. Takođe, komentari koji su napisani velikim slovima neće biti odobreni.

Obavezna polja označena su *