Istina u istoriji: Ivo Goldstein o lekcijama prošlosti koje oblikuju budućnost

Ivo Goldstein, jedan od najistaknutijih hrvatskih istoričara, razmatra nasleđe Jasenovca i Holokausta, kao i njihove duboke i dugotrajne tragove na kolektivnu svest. Goldstein ističe ključnu ulogu istine i sećanja u procesima pomirenja, upozoravajući na opasnosti od historiografskih manipulacija i kolektivnog zaborava. Sa snažnim pozivom na odgovornost u interpretaciji prošlih događaja, on postavlja temelje za budućnost u kojoj se bol iz prošlosti prepoznaje kao osnova za izgradnju međusobnog poverenja i razumevanja.

Kako Vas je činjenica da dolazite iz porodice sa snažnom intelektualnom, istorijskom tradicijom oblikovala kao osobu i istoričara?

Ja se sjećam mojih dječačkih dana kad je moj otac u to doba bio novinar, filmski radnik ,frilenser i vrlo često je ostajao kod kuće tako da je i pisao je na pisaćoj mašini. Tako da sam ja bio u drugoj sobi, i slušao zvuk pisaće mašine,i naravno slušao brzo pisanje i brisanje- sa x i y poništavao. I naravno to očevo pisanje je dobrim delom utjecalo na mene kad sam počeo čitati, i onda sam to čitao, neke stvari sam razumio, a neke nisam- tek kasnije. Mama mi je bila pravnica, koja je isto imala neku svoju profesiju na nekoj visokoj razini. Činjenica da sam ja četvrta generacija koja se bavi knjigom. Brat moje prabake je bio Rajh, njih je bilo dvojica, koji su otvorili knjižare u Vinkovcima i Karlovcu. I tada su knjižare nisu bila samo prodajna mesta, nego i izdavači- štampali, izdavali su različite knjige, takođe i razglednica, dopisnice, bilo je to puno šire od obične prodaje knjiga. Ja mislim da me je to usmerilo, u školi sam bio i dobar matematičar, ali onda sam nekom logikom i preusmerenjem se prijavio na Filozofski fakultet na povijest. Dakle kada sam suzio svoje interese koji su išli od medicine, preko prava i ekonomije, onda je na kraju ostala povijest. Ja se ne bavim isključivo pisanjem, nego sam i urednik različitih izdanja historiografskih , bavim se i leksikografijom. Dakle, proširio sam interese, baš kao i moj otac. Ne znam da li je to svijesno ili nesvijesno, ali on je bio tokom svog dugog života i filmski radnik, izdavač, novinar i onda sa onom svojom izvrsnom knjigom kojoj je teško odrediti žanr, jer to je i historiografija, i memoari i mnogo štošta drugoga. Dakle ta 1941. godina koja se vraća, ja sam eto ušetao tokom života u različite domene, puno više nego što ljudi moje generacije to čine. To se recimo više radilo u prethodnim generacijama, a ja i to sada činim. Sada i prevodim sa engleskog i francuskog, dakle imam različitih interesa, i to me na neki način ispunjava. Malo radim ovo, malo ono, ali ne predaleko od nekih mojih interesa.

Što Vas motivira da se suočavate sa najtežim i najkontroverznijim aspektima povijesti, čak i kada znate da će izazvati oštre reakcije?

Bavljenje poviješću, odnosno historiografijom, nisam nikada smatrao bavljenjem nekom euluškom poviješću. Za mene je istraživanje na neki način provokacija. Ona mora biti intelektualna provokacija. Ona mora postavljati određena pitanja, i mora davati određene odgovore. Jednim delom, barem što se tiče 20. stoljeća, politički je još važno. Ja sam u prvom delu svoje karijere, do neke 40. godine se bavio srednjim vijekom, koji je bio puno manje politički važan. Međutim, mene su ti novi metodološki obrasci i metode o kojima sam učio dok sam još studirao, potaknuli na istraživanje, upoznavanje novih pogleda, pristupa- otvaranje novih tema i davanja novih odgovora. Onda sam se prije 20 i više godina prebacio na 20. stoljeće. Tu su naravno neka pitanja politički relevantna, ili barem za neke politički relevantna. Ja se tih pitanja ne bojim, i meni su ona politički važna, pa prema tome ja želim na njih odgovoriti. Ne vodim računa o tome što će tko reći. I svjestan sam da će neke moje teze i zaključci, na njih će biti žestoke reakcije. Ja sam na njih spreman. Neki put kad vas izvređaju, to je neugodno, a to se meni događalo. Iznose se i neistine, laži. Navikao sam na to, i ne pridajem tome preveliku pažnju. Čekam priliku da tim ljudima odgovorim, i to činim. To je jedini način, naravno u maniru koji priliči kulturnoj komunikaciji. Ali budite uvjereni, da nisam ostavljao oponente bez odgovora, čak i kada formalno nije bilo, ja sam pisao neke duge tekstove i na taj način njima odgovarao, jer sam smatrao da ti njihovi napadi nisu bili vredni moga odgovora. Nekim širim tekstom, nekom širom elaboracijom nečega što se njih tiče zapravo suprotstavljam se tim mišljenjima, kritikama.

Kako razdvajate privatni život od profesionalnog u okruženju gdje se istorijski narativi često prepliću s ličnim emocijama?

Moje dvije kćeri su već odrasle, otišle su već od kuće. U kući smo ostali supruga i ja sa dva psa, tako da imam dosta vremena za rad i mogu rasporediti vreme kako ja želim. Vrlo često sam, dok sam pisao knjigu ,,Jasenovac” koja je izdata 2018. godine, te memoarske zapise prepričavao ženi. Ili kad sam radio takve slične teme poput Jasenovca, onda me ona molila da joj ne pričam više to nakon 7 sati navečer kako bi ona mogla mirno spavati. Tako da pokušavamo žena i ja usklađivati svoje obaveze. Evo, sad smo predali tj. otišla je u štampariju naša prva zajednička knjiga o Parizu, povijest i kultura Pariza, gde smo zajedno boravili. Ja kao ambasador, a ona kao moja pratilja četiri i pol godine. Sad smo napisali tu knjigu. Dakle, teško je staviti privatni život ovdje, a poslovni na drugu stranu. Jer, zapravo priroda moga posle je takva da ja mogu sada otići i šetati se, i niko me ništa ne pita, biti sa psima u šetnji. Ja nikada u životu nisam imao onaj klasični ritam rada od 8 do 4, ili od 9 do 5.

Kako tumačite transformaciju sećanja na Drugi svetski rat u javnom diskursu Hrvatske u poslednjih trideset godina? Šta je najveći izazov u tom procesu?

Dogodio se povijesni revizionizam, koji ima 3 ishodišta. Povijesni revizionisti imaju želju reorganizirati povijest, velikim delom zato što imaju određenu političku agendu. Revizionisti, od skrupuloznih historičara, u principu razlikuje politiziranost. Dakle kada historičar ide u istraživanje, on barata određenim činjenicama, znanjem, uverenjima, stavovima. Međutim, ako je on historičar on je spreman ta svoja uverenja i stavove menjati skladno izvorima koje pronađe, i njegova saznanja o određenom predmetu se na neki način akumuliraju. Revizionist radi suprotno. On ima neki svoj unapred stvoreni politički cilj. I radi upravo ono što rade advokati. Advokati prikupljaju činjenice kao i historičari. Advokati imaju posve legitimnu metodu, a to je da činjenice koje idu u prilog njihovoj stranci ističu i sa njima mašu, a one činjenice koje im ne idu u prilog stavljaju pod tepih da ih niko nikada ne vidi, to historičar ne radi. A ovu advokatsku metodu koriste revizionisti. Hrvatski revizionizam ima 3 ishodišta- politički cilj- želi se jedan desni narativ i vrlo često nalazi svoju povjeznicu sa NDH, ne uvijek, ali vrlo čijesto. Drugi uzrok tog revizionizma je činjenica da je u socijalističkom razdoblju, u Jugoslaviji, pa i u njenom hrvatskom dijelu, se za vrijeme socijalizma, nije se tim temama drugog svijetskog rata često pristupalo analitički trijezno, nego je isto bilo jedan određeni odmak po obrascu partivnosti. Dakle, ono što je komunističkoj partiji odgovaralo se pričalo, ono što nije odgovaralo se nije pričalo, ili se pričalo po obrascu kako je komunistička partija htjela. To je naravno nakon devedesetih izazvalo kontraefekt, i ljudi su počeli istraživati, pričati, pisati o tim temama,u konačnici, kako bi se narativ promijenio. Treća stvar da je u Srbiji već ranih osamdesetih, jednim dijelom kao posljedica onih nemira na Kosovu, se stvarao jedan narativ isto jedan revizionistički koji je vidio sve Srbe zapravo vječnim žrtvama drugih. Dakle, Srbi su uvek bili žrtve drugih genocida, masovnih zločina, drugih progona. Srbi su bili dobri, ljubazni, otvoreni, druželjubivi, a drugi su im uvek zabadali nož u leđa. Jedan narativ koji je zapravo karakterističan za sve te nacionalističke narative. I taj srpski revizionizam, budući da u hrvatskom nacionalističkom svijetu su Srbi zapravo ključna negativna činjenica, i onda naravno da je taj srpski narativ i ta ofanziva iz Srbije dobila je i odgovor u Hrvatskoj. I zapravo ti revizionistički narativi srpski i hrvatski se uzajamno pothranjuju svih ovih 35 godina, zapravo od 1989. godine kad su Tuđmanova ,,Bespuća” bila objavljena.

Postoji li nešto što ste otkrili tokom rada na biografiji Josipa Broza Tita, a što je ostalo previše složeno da bi se uklopilo u narativ knjige?

Sve sam rekao. Knjiga je poprilično obimna, treba ju iščitati, ljudi su mi rekli da je preobimna za današnje vreme. Ja sam pisao, i moj otac je pisao jedan manji dio knjige. Kad sam pisao, nisam vodio računa koliko je to stranica. Teme su mi same navirale. Dakle, čitajući različite memoarske zapise, shvatio sam da je Tito imao jednu fenomenalnu sposobnost, a to je da je znao slušati, to današnji političari ne znaju. Oni idu okolo sa nekom svojom agendom, rukuju se s nekoliko ljudi, pitaju kako si i tako, onda on kaže neku rečenicu, onda oni to slušaju ili ne slušaju, sasvim svejedno. Međutim, naletio sam na činjenicu da je Tito , u različitim zapisima suverenika, koji su s njim razgovarali, da je Tito znao na nekim sastancima , i to u vrlo različitim vremenima- za vreme rata, početkom sedamdesetih, kada je već imao 80 godina. Tito dođe na sastanak, eventualno ga otvoriti vrlo kratko i dati sugovornicima riječ, i onda bi slušao po 45 minuta, sat vremena, čak i 2 sata, neki put bi postavio podpitanje ako mu nešto nije bilo jasno, ali u principu je puštao ljude da govore i formirao mišljenje. Dakle, slušao je vrlo pažljivo i koncentrirano, i formirao mišljenje, a kad je formirao mišljenje, onda od trenutka kada je postao prvi čovijek države i partije, onda je to bilo gotovo, onda je to bilo odlučeno i nije se više raspravljalo. To mi je ovako neka stvar, među puno drugih, koja mi je ovako ostala upečatljiva, dok nisam iščitavao te memoare, uopšte razmišljao da bih mi mogla biti tema. 6. Koliko su duboki korijeni antisemitizma na Balkanu, i da li ste pronašli obrasce koji se ponavljaju u različitim povijesnim periodima?

Antisemitizam je jedna dinamičan fenomen, on jača i slabi, on se mijenja, kao i obrasci po kojem funkcionira, međutim ostaje. Balkan, ako govorimo o prostoru bivše Jugoslavije, nije ni po čemu baš da odskače od antisemitskih obrazaca. Nedavna istraživanja su pokazala da antisemitski stavovi ako se ide u Evropi i u čitavom svetu da ih najmanje ljudi zagovara negdje u zapadnoj i sjevernoj Evropi kako se ide prema istoku i jugu da su ti postotci sve veći i veći. Mislim u tom ritmu funkcioniraju Jugoslavija, pri čemu je Grčka zapravo najviše antisemitskija zemlja. Ali istočna Evropa zapravo prednjači pred zapadnom, srednjom i severnom Evropom.

Da li smatrate da je Jasenovac u javnom narativu danas više simbol ili tema ozbiljne naučne analize, i kako promeniti taj odnos?

O Jasenovcu se i dalje piše. Ja sam napisao knjigu koja je doživjela 2018. prvo izdanje, sada ide drugo, takođe dođivjela i srpsko izdanje, ide i američko izdanje na engleskom jeziku. Ima tu još dosta stvari koje se mogu istraživati, knjiga nije završna riječ. Međutim, on jeste simbol, javnost nije niti u Hrvatskoj niti u Srpskoj kao ni na prostoru bivše Jugoslavije, nije posve jasno čega bi on trebao biti simbol. Svakako, u tome se i zapravo očituju ti sporovi između Hrvatske i Srbije, gdje u Srbiji dominira mišljenje da je ubijeno 700000 ljudi, uglavnom Srba, što jednostavno nije točno. Ako bismo to prihvatili, onda bi to bila optužba protiv čitavog naroda Hrvatkskog, pa i muslimana Bošnjaka. Budući da to nije tako, i da je 700000 višestruko preuveličan broj, onda možemo ići prema nekoj stvarnoj priči o Jasenovcu. Pri čemu naravno, da moramo odbaciti žestoko i taj stav da je to zapravo bio jedan popravni logor, ili tako u kojem se nije ubijalo nego su dolaziji politički zatvorenici i da nije bilo masovnog ubijanja što je isto jedan nonsens i politikanski stav. To je taj negatorski stav o Jasenovcu, i tumači tog stava imaju prilično različita mišljenja. Imate lepezu od potpunog negiranja zločina, do tvrdnje bilo je zločina ali to je bilo u manjoj meri ili nije bilo sustavno. i to je nešto što zapravo Jasenovac čini simbolom. On je uvijek simbol, kako god ga tumačili, da li na ovaj revizionistički neoustaški način ili ovaj revizionističko 700000 žrtava, ili idete jednom smirenom znanstvenom poimanju onoga što je Jasenovac bio. Naravno sa svim posledicama koje se reflektiraju u kulturi sjećanja o njemu. Ja mislim da je bilo od 80 do 100000 žrtava, ja sam čitavo poglavlje u toj knjizi posvetio broju žrtava, kako doći do broja žrtava. Imate i masovne grobnice koje su dobrim delom uništene, ali postoje podaci o njima, rekognisiranje terena, 1945. one su jednim delom uništavane, ali u zapisima, različiti dokazi, i na zemlji dokazi su ostali. Kada govorimo zašto nema 700.000 i to je lako dokazati. 700.000 žrtava nema, zato što tih ljudi nema. Razloga za sumnju da je bilo 700.000 žrtava več je potakao rezultat istraživanja Statističkog zavoda Jugoslavije iz 1964. godine koji je prebrojao 59.000 žrtava za čitav kompleks Jasenovačkog logora, dakle Jasenovac logor 1,2 i 3, i logor Stara gradiška- 59.000 žrtava, u doba kada su oni prikupljali podatke još je puno živih ljudi bilo i mogli su svjedočiti o tome. Međutim, nije skupljeno više nego 59.000. U čitavoj Jugoslaviji je tim istraživanjem skupljeno niti 600.000 žrtava, imena, poimenačno. Prema tome, teško je pretpostaviti to da može biti 700.000 žrtava u Jasenovcu, kad svih Jugoslavena- i ustaša i četnika, od Triglava do Đevđelije je bilo niti 600.000 popisanih.

Kako biste opisali evoluciju odnosa prema Holokaustu u Hrvatskoj od Drugog svetskog rata do danas? Postoji li prelomni trenutak ili ličnost koja je značajno uticala na javno suočavanje s tom temom?

Holokaust, prvo izdanje smo objavili moj otac i ja 2001. godine. Za sadržaj nekih fondova, moj otac koji je i bio ko-autor rekao da nije imao pojma da takvi fondovi postoje, pogotovo da imaju takav sadržaj. Jer je Hrvatska bila dio K und K države je bila spoj između balkanskog primitivizma i jednog srednjo- evropskog birokratizma. Vi recimo imate u Zagrebu nekih 300 do 400 izveštaja zapisa o ulasku u židovske stanove i izbacivanja ljudi van, to imate u knjizi zapisano. Radi se zločin golemih razmjera, a istovremeno se to birokratski registrira. Knjiga je izašla 2001. godine, i sećam se kada sam došao do tih osetljivih tema i izašao iz zgrade Državnog arhiva, nazvao oca i rekao mu šta sam našao.

Prva je ideja bila da ja napišem o povijest Židova u Zagrebu u jednoj knjizi. Kad je moj otac čuo kakvi su to dokumenti i koliko ih ima u detaljima o tom progonu, moj otac je rekao da to mora biti jedna knjiga. Knjiga je izašla 2001. godine, i mi smo nakon toga, budući da je jedno poglavlje bilo naslovljeno ,,Katolička crkva i nadbiskup Stjepinac prema Židovima”, mi smo doživjeli superlativne pohvale sa jedne strane, a sa druge napade i od strane crkve koja je smatrala da smo mi, ili koja je tvrdila da smo mi ponavljali komunističku optužnicu protiv Stepinca iz 1945- 46. godine. Mi smo u tekstu izričito rekli da je ta optužnica politički motivirana, i našli smo neke stvari koje su uistinu Stepinca može smatrati odgovornim. Stepinac nije bio ratni zločinac, i ne može ga se kriviti. On je u jednom teškom vremenu loše reagirao. Znao je neki puta pokušavati i uspjevao je spašavati progonjene Srbe, Židove i druge. Neki put nije u tome uspjeo. Neki put je surađivao sa vlastima na nepriličan način. Može se reći da su ga vlasti na neki način i izigrale. Prema tome, on nije bio glavni organizator zločina, ali je u nekim situacijama, tako ocenjujem ja, a i drugi historičari, jednostavno nije bio na visini zadatka. Trebao je u nekim situacijama puno otvorenije, neposrednije se angažirati, odnosno protestirati. On je na naslovnoj stranici Katoličkog lista 1941. godine objavio tu famoznu Pavelićevu izvanrednu zakonsku obavijesti zapovijed da Židove treba koncentrirati u sabirališta, uključujući i dijecu. I da se taj ukaz mora objaviti jedanput u crkvi. To je bilo sa one strane morala, i Stjepinac ne treba kazneno odgovarati, ali svakako se mora vidjeti ta moralna dimenzija. Ja mislim da je on bio preblizu režimu, i na taj način de facto pomagao neizravno, ali pomagao nacistima i ustašama.

U kontekstu Vašeg rada o NDH i Jasenovcu, kako vidite ulogu historiografije u razbijanju mitova koji se često koriste za političke svrhe? Da li smatrate da je akademska zajednica dovoljno glasna u zaštiti istorijske istine?

Neki ljudi iz Akademske zajednice sudjeluju u kreiranju tih mitova. Sprema se veliki simpozij 2025. godine o tome da je 1100 godina od krunidbe kralja Tomislava, o tome kako je kralj Tomislav postao okrunjena osoba. Te krunidbe nije bilo, i Tomislav nije kralj, ali to se toliko forsira i jednim djelom će u tome učestvovati veliki dio historičara, i meni šalju pozive, međutim ja se na to oglušujem. Što se tiče drugog svijetskog rata i revizionizma, činjenica jest da jedan dio historičara sudjeluje u kreiranju tih revizionističkih narativa. Ja sam to u knjizi i objavio, vrlo detaljno. Možemo reći da je devedesetih godina 20. veka revizionisti su uglavnom bili neoustaše, oni povratnici iz inozemstva iz Argentine i drugih zemalja koji su se nakon 50 godina vratili kući i onda pričali različite neprilične činjenice da je Jasenovac bio radni logor i tako. I neki historičari koji su iz svojih dobro plaćenih socijalističkih ili komunističkih plaćenih karijera kao historičari pretrčali u suprotan tabor.

Međutim oko 2000. godine se stvara nova generacija , jednim dobrim djelom mojih studenata bivših, koji su svojim sazrijevanjem uzeli taj revizionistički narativ i oni su danas vrlo snažni. Oni imaju apsolutnu kontrolu nad nekim institutima, fakultetskim odsijecima, i zapravo to nije više nikakva off scena, nego jednim dijelom predstavljaju hrvatsku mainstream historiografiju.

Kao neko ko se bavio ulogom jugoslovenskog socijalizma u formiranju društva, kako tumačite uspehe i neuspehe tog sistema u borbi protiv antisemitizma i fašističkih tendencija u posleratnom periodu? Šta iz tog iskustva može biti relevantno za današnje društvo?

U Jugoslaviji nakon 2. svjetskog rata tih prvih 20 godina gotovo da nije bilo antisemitizma. Bilo je nekih vrlo laterlanih antisemitskih incidenata, koje možemo pronaći u nekim sudskim spisima. Međutim, generalno atmosfera nije bila antisemtiska. Nakon 1967. godine, stvari se malo kompliciraju, tada je Jugoslavija prekinula diplomatske odnose sa Izraelom nakon šestodnevnog rata. Onda počinju da se javljaju različite optužbe protiv Židova, protiv države Izrael. Ti incidenti nisu bili najvažniji društveni događaj, oni su često prolazili ispod radara, pojavljivali su se u pismima čitalaca, u nekim nevažnim tekstovima. Nisu bili dio nekog programa da bi bili u nekom listu, nego se tu i tamo dogodilo. Antisemitizam se jednim dobrim dijelom prigušio pri čemu stav istočnog bloka da je cionizam rasizam je jednim dijelom službeni narativ gurao prema takoreći pro palestinskom narativu koji nije točan. Nezgodno je bilo i to povlačenje ambasadora i prekidanje diplomatskih odnosa 1967. godine. Ali za osobni svakodnevni život Židova to nije imalo utjecaj. Nije bilo neposrednog pritiska na židovsku zajednicu. Tito je odlučio prekinuti diplomatske odnose sa Izraelom iako su mu neki ljudi u establišmentu govorili protiv toga. Međutim, on je na neki način bio obavezan prema svojim prijateljima nesvrstanima, pogotovo prema egipatskom predsedniku Naseru, sa kojim se više puta sastajao. Ali je onda narednih godina jasno rekao da je odbacivao Naserove teze da se Izrael trebalo gurnuti u more, to je bila Naserova teza. I da je Egipat i njegovi saveznici pobijedili u šestodnevnom ratu 1967. godine oni bi gurnuli Izrael u more.

Kako komentirate trenutnu upotrebu povijesti kao političkog alata u Hrvatskoj, ali i šire u regiji? Koji su dugoročni efekti toga?

Povijesni revizionizam je svakako u rastu. Preokreće zaraćene strane u ratu, preokreće smisao 2. svijetskog rata, i nešto što je bila zadana pozicija u vreme jugoslavenskog socijalizma, a to je da su partizani bili jedina prava strana, strana pravednosti u ratu, a svi ostali- ustaše, domobrani, četnici, na onoj krivoj strani, sada se gotovo preokrenulo za 180 stupnjeva. Sad najedanput četnici i ustaše postaju dobra i patriotska strana, a partizani nekakvi komunistički provokatori koji svojoj prvenstveno matičnoj državi, odnosno žele je gurnuti pod sovjetsku diktaturu. Taj proces se već praktički dogodio- i u Hrvatskoj i u Srbiji. Neki dan sam čitao da je neko radio ispitivanje tj. sondaže na mlađem stanovništvu u Hrvatskoj kakav je njihov odnos prema Titu, prema Tuđmanu, Paveliću; i u zadnjih dvadesetak godina je recimo Tito doživio ne tako značajan ali pad. Što znači da je taj revizionistički narativ uzeo maha, nego je integriran u mainstream.

Ivo Goldstein je kroz ovaj razgovor uspeo da ostavi utisak ne samo kao stručnjak, već i kao neko ko se na svojstven način bori za očuvanje istine, koja je uvek mnogo složenija nego što se to na prvi pogled čini. Njegovo duboko razumevanje istorije, utemeljeno u činjenicama i temeljnoj analizi, nije nikad postalo suviše jednostavno niti se povuklo u populizam, što je upravo ono što mu omogućava da stvori prostor za istinsku diskusiju o prošlim događajima, njihovim posledicama i mogućim lekcijama za budućnost. Njegova sposobnost da sagleda istoriju sa distancom, ali i sa humanizmom koji ne dopušta da se zaborave ni najsvetliji ni najmračniji trenuci, u meni izaziva duboko poštovanje prema njegovoj profesiji. Ovaj intervju, dakle, nije samo prenos istorijskih činjenica, već poziv na razmišljanje o tome kako prošlost oblikuje naše sadašnje izbore, bez obzira na to koliko je težak, neudoban ili kontroverzan taj proces.

Pri svakom njegovom odgovoru, bila je prisutna jasna, gotovo filozofska potreba da se ne ponavlja laž, da se ne beži od istine, bez obzira na njene bolne delove. Ova vrsta iskrenosti i odgovornosti prema istini, koju nosi, poziva na duboko promišljanje o tome kako bi trebalo da pristupimo sopstvenim prošlostima i kolektivnim sudbinama.

za P.U.L.S.E: Luka Benčik

  Društvo, Istorija, Ivo Goldštajn, Luka Bencik, Razgovori