„Mađarski konj“ – o kinematografskom opusu Bele Tara

Film. Šta se pomalja u čovjekovoj glavi kada se pomene film? Da li čovjek, kao biće umjetnosti, odaje počast filmu kao formi te iste umjetnosti? Da li dozvoljava filmu da ga dotakne, uzbudi ili uznemiri, da čovjeka učini čovjekom? Ili je to riječ koja postoji samo kao riječ bez suvislog zaleđa u koji možemo steći bilo kakav uvid, kojom se isti poigrava? Gdje je čovjek sviješću, kada se pred njim odigravaju scene drugosti? Poteškoća se nazire u bilo čemu, što želimo sebi približiti. Otkrivanje suštine stvari oduvijek je zahtijevao metafizički iskorak iz vlastite komforne spoznaje, iz vlastitog dogmatskog dremeža. Film ne izostaje iz takvog diskursa.

Poima li čovjek film umjetnošću, umijećem govora, dijalogom, vizuelizacijom onoga što se vrlo teško izgovora ili što se uopće ne da izreći? Ljudska patnja, stradanja, nepravda umnogome nalaze svoj medijski prostor upravo u filmu. Šta čovjek čini kada nabasa na takve filmove? Okarakteriše ih, često vrlo neopravdano, uzaludno potrošenim filmskim materijalom. Uvijamo se u plašt pseudonarativa, ponekad i ne pronalazeći smisao iza onoga o čemu se govori ili što se plasira kao neophodno ili neizbježno. Umjetnost je izgubila svrhu provociranja istine, onoga što se nazire ispod svake vanjštine i izvan je naših iskustvenih spoznaja. Sam film je transformiran u političkog pandana, koji arbitrira u okviru diskursa o vremenu i društvu o kojem govori. Čovjek je, vrlo svjesno, zakoračio u eru postkulturalnosti i postracionalnosti, ali i u eru vlastite dekadencije.

Jedan čovjek je, ipak, razvio primjernu filosofiju filma, koja se manifestovala kroz četiri kolosalna djela mađarske produkcije, ponudivši jedan kopernikanski uvid u okvire čovjekove egzistencije. U filmovima Béle Tarra ne naziremo odgovore, već isključivo pitanja. U njegovim filmovima ne pronalazimo mišljenja, već sugestije. Ono što naziremo jeste racionalna i nadasve ogoljena tajna sa kojom svaki čovjek kuburi, spoznaja da čovjek, možda, uzaludno egzistira. Tarr-ov diskurs koji razvija u svojim filmovima moguć je upravo zbog jedne poveznice koju svi pronalazimo kada se bavimo njegovom tematikom, paralelno utjelovljujući vlastitu egzistenciju. Svako je, ipak, bira za sebe. Ili je život ili je smrt. Ponekad se život doživljava najvećom tragedijom koja može zadesiti čovjeka, posebice u post-komunističkim zemljama istočnog bloka, koje su žrtvovale svoje vođe i vlastitu slobodu. Sloboda se nazire u mogućnosti izbora, a izbor je u Tarrovim filmovima ipak neizreciv fenomen. Puki život je zamijenio borbu za život, smisao je zamijenilo dokoličarenje, ispraznost je postala savremenost, a savremenost okovi za izgubljenog čovjeka. Čovjek kao da je bačen u takav svijet koji od njega očekuje stapanje, neoriginalnost, nesuvislost, nemarnost, neemotivnost. Gotovo kao predstava naše savremenosti.

Zbog čega doživljavamo Tarrove filmove tako ozbiljnim? Zbog čega ih smatramo univerzalnim, filozofičnim, uspješnim, pravim umjetničkim dostignućem? Mislim da se odgovor nazire u Tarr-ovom diskursu koji stvara svakim pokretom kamere, neobično dugim kadrovskim scenama, koje nam imperativno kazuju da bismo se trebali zadržati, zajedno sa njim, u tom jednom momentu i na tom jednom mjestu, koje samo za sebe ispreda specifični narativ, o svijetu, o čovjeku koji odbacuje sebe jer se samog sebe gadi. Gotovo kao u Cinéma vérité, u kojoj ne pronalazimo apsolutno ništa dopadljivo vezano za čovjeka, Tarr u okviru svog “društvenog kina”, razbija antičke mitove o slavi i snazi čovjeka, pritom ne potencirajući njegovu animalnu stranu, već isključivo onu ljudsku. Tarr teži ka dijalogu koji je ispreden njegovim režiserskim i narativnim mogućnostima, ali i našom reakcijom na simbolizam koji je utkan ispod površine svakog akterskog pokreta. Mimika kojom protagonisti vladaju je vanserijska i vrlo aktuelna, jer se radi o bistvovanju svakoga od nas koji se grčevito držimo vlastite egzistencije. Tarrovi glumci su ljudi sa ulica, pale žene i neispunjeni muškarci, djeca bez budućnosti i životinje bez duše, koji ne glume, već žive svoj karakter. Mislim da smisao trebamo tražiti u pitanju dokle?, a ne kada? Koliko je čovjek hrabar da na vlastitim leđima nosi teret svoje egzistencije? Koliko je svjestan da se vrlo malo pita i da je vrlo malo pitan? DOKLE želi utjelovljavati ulogu građanina, prolaznika, oca, majke, osobe koja je misleće biće i nadasve, koliko značaja sve to ima za njega?

Lom je krucijalan motiv u Tarrovoj kinematografiji, gdje čovek puca pod pritiskom vlastite sudbine, sistemi pucaju pod težinom ljudske amoralnosti i apatije, te sve dobija karakterističan apokaliptični prizvuk. U vazduhu je konstantno prisutna zloslutnost, najavljeni dolazak nečeg krajnje neizdrživog. Tarr se obraća pojedincu, pa upravo zbog toga u kadrovima njegovih filmova nikada nije masa, već dva ili tri pojedinca koja vrlo malo razgovaraju, vrlo malo misle ali mnoga zla čine. To su karakteri unaprijed osuđeni na propast: puki posmatrači, pojedinci otrovani žudnjom, lopovi, kurve i glupaci.

Béla Tarr svojim filmovima daje osuđivački karakter. Iako je u prvom planu propadljivost čovjeka koja je imanentna egzistenciji, plan koji treba posvjedočiti o nečemu razornom što svak’ u sebi nosi, ipak se ispod te datosti nazire kritika upućena malom čovjeku. Da li čovjek dovoljno misli o etičnosti vlastitog bivanja? U jednom od Tarr-ovih filmova, koji nosi simboličan naziv „Satanski tango“, gdje je vlastita egzistencija ples sa inkarnacijom zla i prokletstva, gora od smrti i smješnija od zadovoljstva, nalazimo jedan karakter koji je utjelovila djevojčica sa svojom mačkom. Obje nalaze izlaz iz začaranog, paklenog kruga koji znači život tako što izvršavaju suicid. Ljudi tjeraju ljude na pakosti, na vlastiti resantiman i mediokritetstvo. U njenim očima, ispunjenim očajem dok posmatra one odgovorne kako nemarno traće i ponižavaju vlastitu egzistenciju, kao da čujemo Siorana dok izgovara sljedeće:

“Činjenica da ja postojim potvrdjuje da svijet nema nikakvog smisla. Kako da nadjem smisao u padovima čovjeka, dramatičnim i nesrećnim, kada se sve svodi, u krajnjoj instanci, na prazninu i patnju koja je zakon ovog svijeta?”

Béla Tarr ovim potezom nagovješćuje da se zaokružla dekadencija kojoj je čovjek prisustvovao. On sam postaje zadnji čin pred propast. Momenat spoznaje jedne nekompletirane ličnosti i jedne životinje za koju pretpostavljamo da ne posjeduje razum je dovoljan uvid u ono što se odista prolama kroz cjelokupni Tarr-ov kinematografski opus, a to je beznađe. Kada nada napusti podijum ostaju kaos i zaborav.

Bio to Satanski tango, Werchmeisterove harmonije, Torinski konj ili Prokletstvo, zasigurno je da je očaj na koji neminovno nailazimo sastavnica čovjekovog bistvovanja. Ljudi Tarrovih filmova su ljudi koji su dovoljno dugo gledali u ambis. Ambis je dvostruko uzvratio, uvukavši ih u vortex prokletstva. Satana je sjeo na prijesto, a sense of despair se uvukao u kožu. Šta učini jedan kada shvati sa čime ima posla? Taj jedan napusti scenu. U filmu Torinski konj nailazimo na predstavu, u kojem dva karaktera i treći koji je njihov konj, čekaju na smrt. Gotovo kao neki vic, kada konj prvi odlazi sa pozornice života, tek se tada stiče uvid da uvida nema, da je um ugasnut, da je život igračka za bogove. Nije ni puka slučajnost što je u samom uvodu filma ispričana priča o filozofu Nitzsche-u i njegovom bliskom iskustvu sa smrti, upravo, jednog konja. Film je podijeljen na šest dana, koji simbolično predstavljaju famoznih šest dana tokom kojih je Bog stvarao svijet, makro i mikrokosmose. Béla Tarr pokušava navesti svakoga od nas na značenje prepuštanja čovjeku božje kreacije iliti božjeg dara. Za šest dana došlo je do apsolutne destrukcije tri života, u kojem je poremećen ritam, ali i jedan koncept života. Šta se dešava kada se Sizifu kamen otkotrlja u nepovrat? Film nam prepušta i jednu sasvim drugu perspektivu u kojoj možemo sebi dopustiti pomisao šta slijedi nakon što se povrijedi dinamika i ugrozi pomno uređen mikrokosmos, pa bio on izražen u formi mjesta na kojem se obitava ili u konstantnom ponavljanju istih radnji. Šta li nam to Tarr poručuje ovim filmom? Da je život kratak, egzistencija upitna a vremena sve manje? Carpe diem?

Béla Tarr, ipak, ne nastupa u formi i izričaju stoika koji nas upozorava na smrtnost i prolaznost, na posljedice besmisla i očaja. Béla Tarr ima namjeru pokazati stvari onakvima kakve one jesu. Čovjeka kao propadljivog i korumpiranog, manjkavog i osvetoljubivog,  a svijet kao posljednje utočište palih anđela. Tokom jednog intervjua, kada su pitala Tarr-a da li tvrdi da su njegovi filmovi poput filmova Tarkovskog, on je prostodušno odgovorio da u filmovima Tarkovskog kiša pročišćava, dok u njegovim filmovima kiša, jednostavno, stvara blato. Sam je smatrao da je stvorio dovoljno filmova, kojima je rekao sve što je mislio ali i namjeravao reći. U žiži njegovog interesovanja jeste “tarovski” čovjek, koji je osujećen, ali i ograničen. Čime, pitat ćemo se. Sudbinom, drugim čovjekom, pomahnitalim svijetom, vlastitom nemoćnošću pred zubom vremena. Tarr čovjeku skida masku, ostavljajući ga golog, rugobnog i nakaradnog, bez momenta božanskog u sebi. Ljudsko, suviše ljudsko. Čovjek je samom sebi tvorac i dželat. Egzistencija je, umnogome, samo putokaz koji jedan prati, ipak, on govori o poziciji slijepaca.

za P.U.L.S.E Elma Ćilimković

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  „Mađarski konj“, #belatar, Bela Tar, Elma Ćilimković, Film