Memento: Peteljka Nolanovih premetaljki

Inverzija vremena, ne (klasično) putovanje kroz vrijeme. To je scenaristički koncept Teneta, citiran u najnovijem blockbusteru najvećeg hitmejkera današnjice Christophera Nolana, koji postiže odlične rezultate u kinima u inat koroni. Invertiranje, preokretanje i obrat vremena potencirani u Tenetu, njegova inverzija, ali i reverzija, Nolan je patentirao u Mementu (2000.), kultnom trileru najzaslužnijem za lansiranje uspješne autorske, redateljsko-scenarističke karijere. Nakon Mementa uslijedila je Nesanica sa zvijezdama Alom Pacinom i Robinom Williamsom, a potom i hitoidno resetiranje priče o popularnom superjunaku – Batman: Početak. Nije Memento prvi Nolanov film; to je Following. No, baš je Memento od Nolana stvorio filmaša kakav je danas, vječno opsjednut visokim nelinearno-kronološkim konceptima za perpetualno mozganje unutar vremena, prostora i sjećanja.

Memento; režijaChristopher Nolan; uloge: Guy Pearce, Joe Pantoliano, Carrie-Ann Moss; 2000.

IMDb rejting: 8.4/10

Bez inventivnog Mementa ne bi bilo Nolana. Ne bi bilo Nolana. Ne bi bilo PrestižaPočetka (Inception), InterstellaraDunkirkaTeneta… Ne bi bilo ni trilogije o Batmanu, gdje se, ne zaboravimo, Nolan također (suptilno) poigravao vremenom/kronologijom Viteza tame i njegovu priču u prvom filmu vratio na početak, a u završnici drugog upravo su satovi vremena otkucavali akcijski triler. Memento je prvi pravi “nolanovski” film – narativni “puzzle”, glavolomka, mozgalica, rebus, sve. Ovo je peteljka njegovih labirintnih temporalnih, akcija-reakcija premetaljki, svojevrsni početak Početka i prednastavak Teneta. Peteljka koja (sa)drži plodove njegove daljnje karijere.

Deset godina prije Cobba (Leonardo DiCaprio) u Inceptionu, Leonard (Guy Pearce) prvi je očajnički pokušavao održati na životu sjećanje na mrtvu suprugu (ondje Marion Cotillard, ovdje Jorja Fox). Na novo gledanje Leonard je prototipni Nolanov protagonist, lik opsjednut svojim djelom, odnosno akcijama, što ga istodobno proganja i daje mu smisao u besmislu dok se pita tko je i (za)što je, dakle od Batmana do Cobba i dalje. Za njega je to pronaći čovjeka koji mu je ubio suprugu i oduzeo pamćenje, čitav život. Oduzeo pamćenje? Tako je, no Leonard ne pati od amnezije, već nečeg drugog. “Ne pamtim na kratka razdoblja, znam sve o sebi, ali nemam svježe pamćenje”, tumači on opet i iznova svoje stanje nalazeći se u perpetualnom Beskrajnom danu s kojim Memento dijeli Stephena Tobolowskog u sporednoj ulozi, odnosno trilerskoj inverziji istog.

“Čega se zadnje sjećaš?” pitaju Leonarda. “Svoje žene… kako umire”, odgovara on. Sjećanje i uspomene su suština Mementa, njegov početak i kraj, tj. kraj i početak, budući da film mahom ide prema natrag, počinje od – kraja. “Svi trebamo uspomene da nas podsjete tko smo”, podsjeća Leonard i obraća se ženi rečenicom koju bi mogao izgovoriti i Cobb: “Ne mogu zapamtiti da te moram zaboraviti.” Razlika između Mementa i Početka jest da prvi film nije ušuškan u svijet snova sklopljenih očiju, barem ne doslovno. “Svijet je tu i kad zatvoriš oči, zar ne?”, kaže Leonard i kasnije se nanovo referira na izgovoreno. “Moram vjerovati da postoji svijet i kad zatvorim oči…”, smatra glavni lik Mementa, koji osjećaj kratkoročnog pamćenja uspoređuje s osjećajem “kao da si se upravo probudio”.

Što se događa kad Leonard zatvori oči u jednoj od najboljih scena filma? On se sjeća supruge, kuće, sobe. Sjeća se i osjeća. “Slaže” i “osjeća” detalje sjećanja, “djeliće koje nisi složio u riječi” jer kad ih složiš, počneš osjećati (o)sobu. Znači, sjećanje kao sanja(re)nje. Naime, sjećanje je “nepouzdano” i njime se dade manipulirati, a pamćenje može sve “iskriviti”, gotovo poput snova kojih se nerijetko ne možemo točno (pri)sjetiti kad se probudimo ili se barem ne sjećamo početka sna, ako već zapamtimo kraj, jer “sve izblijedi”. Nekoliko ljudi bi sjećanje na isti događaj “rašomonski” (re)interpretiralo na nekoliko različitih načina jer ono je “tek bilješka ne zapis”. Sigurno bismo drukčije pisali i razmišljali o Mementu da nismo osvježili pamćenje ponovnim gledanjem filma pred pisanje, iako nam je ostao u dobrom sjećanju kao ponajbolji Nolanov uradak i jedan od najnezaboravnijih naslova 2000-ih. Svoje sjećanje Leonard osvježava podsjetnicima u obliku polaroidnih fotografija i tekstualnih bilježaka, na papiru i na tijelu, torzu, rukama, nogama, u obliku tetovaža s riječima. Njegovo tijelo je kao “post-it” od krvi i mesa u filmu koji biva tetoviran u sjećanje.

“Naučiš vjerovati vlastitu rukopisu, pišeš poruke. Činjenice, ne pamćenje”, tvrdi Leonard u repetitivnoj igri detekcije “tko je ubojica?”, ali pitanje jest jesu li bilješke baš činjenične s obzirom da mogu biti nepouzdane, pa tako likovi koje susreće, Teddy i Natalie (Joe Pantoliano, Carrie-Ann Moss), mogu biti prijatelji i neprijatelji, ovisno o perspektivi, te ga, možda, navoditi da “ubije krivoga”, a možda bi i trebao “istraživati sam sebe”. Perspektive su različite od jedne scene do druge, s drukčijim kutovima gledišta svaki put kad se Leonardovo kratkoročno pamćenje resetira. U mozaičnom Mementu Nolan razbija konvencije i raščlanjuje na proste faktore žanr (akcijskog) trilera s filmovima poput Bjegunca o običnom čovjeku, ovdje osiguravatelju/istražitelju osiguranja, u neobičnoj situaciji (potraga za ubojicom supruge) i njegovu klasičnu linearnu strukturu.

Nolan napreže moza(i)k filma i gledatelja kojeg nelinearnom strukturom ubacuje u glavu zaboravna protagonista zamagljene percepcije koji svako malo započinje potragu ispočetka (kao u videoigri) i čini se da bi mogao tako dovijeka tragati za ubojicom, što je autoironično oslikano njegovim završnim upitom “Nego, gdje sam ono stao…?”. Protagonist je zarobljen u inverzivnom “time-travel” filmu, vremenu vlastita kratkoročnog pamćenja, na uzročno-posljedičnoj relaciji friška prošlost-sadašnjost, sklonoj oblikovanjima temporalnih okvira. Kratkoročno pamćenje Nolan je vješto iskoristio za strukturu svjevrsnih kratkometražnih filmova na istu temu, kronološki ispremiješanih i spojenih u jedan dugometražni.

Vizionarski je i najavio novi milenij sve kraćeg trajanja pažnje u sceni s Leonardovim klijentom (Tobolowsky) sa sličnim poremećajem koji voli gledati reklame jer su kratke, ali i općenito konceptom zaboravljanja nečega nedugo nakon gledanja u eri hiperprodukcije. Struktura Mementa je sve, puna obrata, ali ne samo u Šesto čulo smislu “twista”. Cijeli Memento je obratan i obratan u odnosu na lika: Leonard ide kronološki naprijed u svom vremenu i pita se “Kako da ozdravim ako ne osjećam vrijeme?” u nemogućnosti da to cureće vrijeme točno zabilježi. A Nolan scenaristički reverzira njegovo (filmsko) vrijeme, od naizglednog kraja priče koji je početak filma i kreće k njegovom približnom početku.

Početak/kraj je impresivan. Prvi kadar: polaroid-slika, na njoj poprište umorstva, lokva nečije krvi. Nakon što Leonard protrese sliku da se “učini” (osuši, ispadne), ona blijedi i vraća se natrag u polaroid i uslijedi bljesak fotoaparata. Zatim se i čahura/metak vraća u pištolj i krv njegove žrtve potekne unatrag. Dobar dio naprijed-natrag akcije u vremenu iz Teneta porođen je u uvodu Mementa i akcijski/budžetski nabildan. Od toga kronološkog klimaksa Memento odlazi natrag i njegov protagonist boravi u začaranom krugu vremena i upitno je da će iz njega iskoračiti dok se, kako mu govore, sjeća samo onog što želi da je istina.

“Ti istinu ne želiš, izmišljaš je za sebe da kreiraš nerješivu zagonetku”, veli Teddy za “Sherlocka” Leonarda. Tako opisan/postavljen lik Leonarda je preslik filma i Nolanova scenarija. U metafilmu o filmu/priči o scenariju Nolan pokušava pospojiti razlomljenu storiju i privesti je kraju ili početku, premda je dvojbeno da će to uistinu uspjeti napraviti. Time Nolan filozofski traži smisao postojanja/sjećanja ne samo u žanru, već i filmu i životu. “Čak i ako se osvetiš, nećeš se toga sjećati”, podsjećaju Leonarda. “Moje nepamćenje ne čini moje postupke beznačajnima. Moram vjerovati u svijet izvan svoga uma da moji postupci i dalje imaju značenje”, uvjerava se on. Leonard je decidiran da njegova žena zaslužuje osvetu sjećao se on toga ili ne i zato brže-bolje zapisuje nešto novo da ne zaboravi prije nego nastavi potragu. Nešto za sjećanje. “Memento”.

 

Redatelj ispred glumaca

Memento je imao zvjezdane glumce u glavnim ulogama. Guy Pearce se nedugo prije proslavio ulogom u filmu L.A. povjerljivo, a Carrie-Ann Moss i Joe Pantliano su tad friško glumili u Matrixu. Ipak, najveća zvijezda Mementa bio je Nolan, koji je početkom 2000-ih slovio za “najuzdudljivijeg britanskog filmaša”.

Piše: Marko Njegić

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Najstariji
Najnoviji Najpopularniji
Inline Feedbacks
View all comments