Nadnica za strah – Četvorica evropskih pustolova kreću na zahtjevnu i opasnu misiju transporta nitroglicerina.

Negdje u Srednjoj Americi tijekom prve polovine 50-ih prošlog stoljeća četvorica siromašnih evropskih pustolova odluče prihvatiti vrlo zahtjevnu i neugodnu poslovnu ponudu. Žele li se domoći nadnice od dvije tisuće dolara, Korzikanac Mario, Parižanin Jo, Nijemac Bimbo i Talijan Luigi, moraju do nekoliko stotina kilometara udaljenih izvora nafte za tvrtku Southern Oil Company prevesti dva kamiona s nitroglicerinom. Dok ih put vodi vrlo nekvalitetnim cestama i teško pristupačnim terenom, momci shvaćaju da su se prihvatili možda i neizvedivog zadatka transporta smrtonosnog tereta. Istodobno, svi oni imaju različite planove koje žele ostvariti teško zarađenim novcem, no sa svakim novim prijeđenim kilometrom sve više shvaćaju da možda nikad neće stići na cilj…

Riječ je o jednom od najboljih filmova svih vremena, koji podjednako imponira dramaturškom kompaktnošću i savršenim ritmom naracije koji otkucava poput paklene naprave, kao i suptilnim psihološkim profiliranjem protagonista obilježenih intrigantnim i tjeskobnim egzistencijalnim motivima i socijalnim kontekstom. Djelo čvrste narativne strukture koje funkcionira i kao dojmljiva karakterna studija odlikuju i iznimno efektno gradiranje napetosti, što gledateljeve živce dovodi do ruba pucanja, izuzetno sugestivna režija koja nevjerojatno spretno koristi skučeni prostor kabine kamiona, ekspandirajuće ozračje pesimizma i fatalizma, izvrsna glazba Georgesa Aurica i podjednako uspjela fotografija Clouzotova stalnog suradnika Armanda Thirarda te impresivne glumačke interpretacije.

Godine 1953. na festivalu u Cannesu ovjenčan Grand Prixom, pretečom Zlatne palme, i Posebnim priznanjem za glumački nastup C. Vanela, te nagrađena berlinskim Zlatnim medvjedom i nominiran za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg filma.

„Nadnica za strah“ je izazvala veliku kontroverzu u periodu zaoštrenih odnosa Hladnog rata; film je zbog prikazivanja američkih naftnih kapitalista kao negativaca u filmu optužen za protuameričke sentimente te je nekoliko scena iz filma (cca. 20 minuta materijala) izbačeno iz verzije koja je završila u američkim kinima. Takva osakaćena verija bila je jedina službena verzija filma na američkom tržištu sve do 1992. godine, kada je Criterion reizdao film u njegovoj cijelosti, pruživši tako po prvi puta širokoj publici u Sjedinjenim Državama uvid u jedno od najvažnijih i najboljih ostvarenja u povijesti filma.

„Nadnica za strah“ je jedan od onih filmova koji spadaju u obveznu lektiru svakog istinskog filmofila. Unatoč svojoj nesavršenosti i nedotjeranosti, to je film koji je ostavio trajan pečat u povijesti filma i čiji je utjecaj na daljnji razvoj filmske umjetnosti takav da ga se naprosto ne smije preskočiti. Tek kada pogledate ovaj film shvatiti ćete koliko su vam neke tehnike i scene iz novi(ji)h filmova poznate, odnosno koliko je taj Henri-Georges Clouzot bio značajan za povijest filma. Ovaj revolucionarni uradak pokazat će vam koliko je važno imati iskru kreativnog genija, ali i hrabrosti da u vremenu kada je ovaj film bio čista avangarda, taj genij i realizirate. (ArthurPoe, svijet filma/eu)

Egzistencijalni triler. Najoriginalnija i najšokantnija francuska melodrama ’50-ih godina. Kada postoji mogućnost da budeš dignut u zrak u bilo kojem trenutku, samo budala može vjerovati da lik određuje sudbinu.  Ako to nije parabola čovjekovog položaja u modernom svijetu, onda je u najmanju ruku ilustracija toga. Nasilje. se koristi da forsira viziju ljudske egzistencije. (Pauline Kael)

Očajnička egzistencija protagonista, čije se filozofsko opravdanje nalazi jedino u mogućnosti samopotvrđivanja, uokvirena je škrtim (izbjegavanje egzotike), ali oštrim socijalnim kontekstom (bijeda polukolonijalne zemlje), zbog čega je film tumačen i kao komentar (jednim svojim slojem) ekonomskog izrabljivanja latinoameričkih zemalja od strane američkih multinacionalnih tvrtki. (B. Kragić. HFL)

Henri Georges Clouzot jest jedan od “Šest velikih  “C”  francuskog filma, /Cocteau, Clair, Carne, Cayatte, Clouzot, Clement/. Oslobođen bilo kakve sentimentalnosti u psihološkoj podlozi, etičkoj poruci i režiserskom postupku, okrutan u insistiranju na autentičnosti najsitnijih detalja, Clouzot preliva na ekipu, glumce i sam film dio te okrutnosti, koja postaje “crvena nit” autorskog prepoznavavanja, “clouzoovski zaštitni znak”.  Njegovo najznačajnije djelo “Nadnica za strah”, realizirano 1952. godine ostaje, čini se, od svih klasičnih filmova iz te godine najbliže suvremenom filmskom izrazu, kako zbog sprege violencije i emocije, tako i zbog sukoba “mesa” i “duše” s malo izgleda na krajnje pozitivističko rješenje.  Snimajući željezničke prelaze, šine, signale i ostale mehaničke strukture mogu se postizavati ista halucinantna podrhtavanja kao i s bilo kojom drugom temom, rekao je jednom H. G. Clouzot i dodao: “Sva su sredstva dozvoljena, jer je film slobodan da koristi: i ljude i objekte i naša djela i tehnička otkrića u duhu koji želi”. (Ivan Martinac)

Le salaire de la peur, igrani, drama, triler, Francuska, Italija, 1953

REŽIJA: Henri-Georges Clouzot

ULOGE:
Yves Montand (Mario),
Charles Vanel (Jo),
Folco Lulli (Luigi),
Peter van Eyck (Bimba),
Véra Clouzot (Linda)

SCENARIJ:
Henri-Georges Clouzot,
Jérôme Géronimi (prema romanu Georgesa Arnauda)

FOTOGRAFIJA:
Armand Thirard

GLAZBA:
Georges Auric

SADRŽAJ:

U gradu Las Piedras u Južnoj Americi tijekom prve polovine 50-ih godina prošlog stoljeća, četvorica siromašnih europskih pustolova odluče prihvatiti vrlo zahtjevnu i neugodnu poslovnu ponudu. Žele li se domoći nadnice od dvije tisuće dolara, Korzikanac Mario, Parižanin M. Jo, Nijemac Bimba i Talijan Luigi moraju do nekoliko stotina kilometara udaljenih izvora nafte za naftnu tvrtku Southern Oil Company kojom upravlja Bill O´Brien prevesti dva kamiona s nitroglicerinom. Dok ih put vodi vrlo nekvalitetnim cestama i teško pristupačnim terenom, grubi momci shvaćaju da su se prihvatili možda i neizvedivog zadatka transporta smrtonosnog tereta. Istodobno, svi oni imaju različite planove koje žele ostvariti teško zarađenim novcem, a Mariju je najviše na pameti njegova ljubavnica Linda. No sa svakim novim prijeđenim kilometrom sve više shvaćaju da možda nikad neće stići na cilj.

Godine 1953. na festivalu u Cannesu ovjenčana Grand Prixom, pretečom dvije godine kasnije uvedene Zlatne palme, i Posebnim priznanjem za glumački nastup Charlesa Vanela, te nagrađena berlinskim Zlatnim medvjedom i nominirana za nagradu BAFTA u kategoriji najboljeg filma, sjajna psihološka triler-drama glasovitog Henrija-Georgesa Clouzota (Gavran, Demoni) impresivna je adaptacija istoimenog romana francuskog književnika Georgesa Arnauda. Riječ je o jednom od najboljih filmova svih vremena, koji podjednako imponira dramaturškom kompaktnošću i savršenim ritmom naracije koji otkucava poput paklene naprave, kao i suptilnim psihološkim profiliranjem protagonista obilježenih intrigantnim i tjeskobnim egzistencijalnim motivima i socijalnim kontekstom. Djelo čvrste narativne strukture koje funkcionira i kao dojmljiva karakterna studija odlikuju i iznimno efektno gradiranje suspensa, što gledateljeve živce dovodi do ruba pucanja, izuzetno sugestivna režija koja nevjerojatno spretno koristi skučeni prostor kabine kamiona, ekspandirajuće ozračje pesimizma i fatalizma, izvrsna glazba hvaljenog Georgesa Aurica (Praznik u Rimu) i podjednako uspjela fotografija Clouzotova stalnog suradnika Armanda Thirarda (I Bog stvori ženu) te impresivne glumačke interpretacije. Ravnopravni partneri slavnog Yvesa Montanda (Z, Izbor oružja) su pouzdani Charles Vanel (Drž´te lopova), pouzdani Peter van Eyck (1000 očiju doktora Mabusea, Špijun koji se sklonio u zavjetrinu) i znani Folco Lulli (Estera i kralj).

Izvor: Fenomeni

Tekstovi o filmu na portalu P.U.L.S.E

  Fenomeni, Film, Iv Montan, Nadnica za strah