New Order – Život posle smrti

Ili kako su New Order postali jedan od najznačajnijih bendova u istoriji rokenrola.

New Order

Pre malo više od četiri decenije, novembra 1981. u britanskim prodavnicama ploča pojavio se vinil upakovan u svetlo-plavi omot, neobičnog, svedenog dizajna, na kome je bilo ispisano “New Order Fact 50 1981 Movement”. Prvo je bilo ime benda, drugo je kataloški broj, jubilarni u mančesterskoj izdavačkoj kući “Factory Records”, treće je godina objavljivanja a poslednje – ime albuma. Movement. Bio je više nego adekvatan, s obzirom da su New Order činili “preživeli” članovi benda Joy Division čiji se pevač Ijan Kertis ubio pre samo malo više od godinu dana. Od snimljenog i (uglavnom) neobjavljenog materijala Factory records je tek mesec dana pre izlaska albuma “Movement” objavio testamentarni, kompilacijksi album “Still”. 

Still i Movement, simbolika je bila jasna. Naslovom albuma, basista Piter Huk, gitarista Bernard Samner i bubnjar Stiven Moris pokušali su da pošalju poruku da je vreme da se krene dalje. Ali to nije bio lak pokret, više trzaj, pokušaj da se iz paralize u kojoj ih je sve ostavio pokojni Kertis započne nova karijera, novi muzički pravac i stil, da iz legata Joy Division izađe novi zvuk i da članovi benda učine nemoguće – iskorače iz senke svog mrtvog prijatelja i frontmena čiji je kult već u to vreme počeo da raste i širi se. Svojom smrću, Ijan Kertis postao je mitska figura, vanvremena, gigantska. I trojica zbunjenih i nesigurnih mladića koji su svome bendu dali novo ime – New Order – znali su to najviše od svih.

Ovih dana, New Order završavaju turneju koja je zvanično počela septembra prošle godine. Društvo su im u jednom delu iste pravili kolege i prijatelji Nil Tenan i Kris Lou, poznatiji kao Pet Shop Boys. Zato je taj deo turneje imao adekvatno ime – “Unity Tour”. Između te 1981. i ove 2023. godine zjapi ogromna provalija od vremena. Šta su momci (i jedna devojka) iz Mančestera uspeli da stvore tokom tog perioda?

Za početak – promenili su u potpunosti savremenu pop i rok muziku.

Neki kritičari, poput Mika Midlsa, koji ih prati čitavu karijeru, smatraju da je New Order najuticajni bend u istoriji rokenrola. 

Toni Vilson, njihov izdavač, išao je i dalje, on je Kertisovu smrt bukvalno “kanonizovao” i tako nesrećnog mladića iz Stretforda, koji je patio od retkog i veoma teškog oblika epilepsije, uzdigao na pijedestal rok mučenika, u red veličina poput Lenona, Morisona, Kobejna ili Hendriksa, iako sam Kertis, i kao frontmen, i kao u umetnik, i kao čovek, nije bio nimalo poput njih.  

Ono što je bitno reći za Joy Division jeste da iza njihove muzike stoji određeni istorijski i socijalni kontekst trenutka u kome se tada nalazila Velika Britanija, pa samim tim i njihov Mančester. Za muziku Joy Division se često kaže da je u njoj iskorišćena energija i “prljavština” panka kako bi se izrazila mnogo kompleksnija osećanja. Ali kako se menjala Britanija, koja je od zemlje u recesiji, opterećene dugovima, inflacijom, siromaštvom, rastom nezaposlenosti, sivom ekonomijom (za detalje se možete obavestiti u prvim sezonama serije “Mućke”) lagano, postajala moderna država koja je brže-bolje prigrabila tzv. “Tačerovsko doba” i optimizam osamdesetih, tako se menjala i muzika New Order.

Od turobnog prvog albuma nastalog od restlova koje je iza sebe ostavio pokojni Kertis a koji je producirao Martin Hanet u svom psihodelično-depresivnom maniru, New Order će tokom osamdesetih, progresijom kakvu je imao malo koji bend, doći do zvuka koji je poletan, vedar i pozitivan, a da opet ostanu verni sebi. Osamdesete su, dakle, započeli sa “Dreams Never End” a završili sa “World in motion” – zvaničnom himnom engleske fudbalske reprezentacije za svetsko prvenstvo u Italiji 1990. Znate, ono u kome su Englezi ispali na penale u polufinalu, a Piksi dao dva čuvena gola Špancima. “World in motion” je ujedno jedini singl broj 1. na britanskoj top-listi u karijeri benda, a pesma je, u godinama koje su došle, postala nezvanična queer himna.

“Dreams Never End”, počinje stihovima: 

Moje obećanje bi moglo biti tvoj neprijatelj 

Dat kraj tvojim snovima 

Jednostavan pokret ili rima

Dok “World In Motion” počinje ovako:

Izrazi se 

Stvori prostor 

Znaš da možeš pobediti 

Ne odustajte od trke 

Pobedi takmaca

Obori ga 

Nikad ne odustaj 

Za New Order sve nije počelo tako veselo jer kada su 1981. godine ušli u studio “Strawberry” u Stokportu da snime “Movement” postaće bolno svesni Kertisovog odsustva i praznine koju je ostavio iza sebe. Da stvar bude gora, producent i snimatelj albuma, vizionar i ludak Martin Hanet, čija produkcija je stvorila prepoznatljivu hladnu i industrijsku atmosferu Joy Division, nije mogao očima da vidi preostalu trojicu članova, naročito gitaristu Bernija Samnera i basistu Pitera Huka. On je Kertisa smatrao za srce i dušu Joy Division i jedinog istinskog umetnika u bendu. 

Često je znao Joy Division da definiše na sledeći način: 

“Genije i tri navijača Mančester Junajteda.” 

Što baš nije bilo tačno, pošto je Stiven Moris navijač Maklsfild Tauna.

“Sećam se kada sam prvi put čuo Closer…”, priseća se Robert Smit, frontmen The Cure. “Ne mogu čak ni da zamislim sebe kako stvaram nešto tako moćno. Mislio sam da moram prethodno da ubijem sebe da bih napravio tako ubedljivu ploču.”

Ovo vrlo precizno i živo opisuje breme koje su u tom trenutku imali ljudi čiji je bio zadatak da naprave svojevrstan “nastavak” ovog velikog albuma. Pa još pod imenom drugog benda. U New Order, kao punopravni član, dolazi, tada devojka, a kasnije i supruga Stivena Morisa, telentovani multiinstrumentalista Džilijen Džilbert. 

To je bio ključni momenat, jer je Džilijen, na neki način, “umekšala” zvuk grupe, dala joj novi identitet i koncepciju i okrenula zvuk ka (tada sve popularnijoj) elektronici jer su njen primarni instrument bile klavijature. Naravno, to je takođe bio dugotrajan posao, i nije se desilo preko noći, ali kada su New Order prigrili novi koncept i novi zvuk, stvari su same krenule u drugačijem pravcu. Međutim, mančesterski New Order nije bio kopija u Londonu baziranih bendova poput OMD, Soft Cell, Human League, pa čak i Depeche Mode… Niti su zajahali potentni talas novog romantizma sa bendovima kao što su (tada) popularni Duran Duran, Spandau Balet ili Franky Goes To Hollywood… Oni su prosto pričali svoju priču.  

A ta priča je bila kao nijedna druga u istoriji savremene muzike.

Nakon prvog albuma, njihovo eksperimentisanje sa zvukom i žanrovima brzo je iznedrilo niz sjajnih numera među kojima se izdvojila legendarna “Blue Monday” koja je postala ne samo veliki klupski hit nego i najprodavaniji dvanaestoinčni singl u istoriji muzičke indrustrije. Sve vreme podršku im je davala mančesterska indi-kuća “Factory Records” na čijem čelu je bila mitska figura “Gospodin Mančester” a.k.a Toni Vilson, dok se o njihovoj karijeri starao vispreni menadžer Rob Greton. 

Mnogi tvrde da je najbolji album New Order, u stvari – kompilacija. “Substance” je izašao 1987. godine a ove je upriličino obnovljeno, remasterizovano izdanje na plavom i crvenom vinilu kao i četvorostruki kompakt disk. Kao i svaki bend, oni su takođe imali uspone i padove, članovi su se sa manje i više uspeha bavili solo-projektima, došlo je do više prekida u radu grupe, koja je i prestala da postoji u izvornom obliku kada je basista Piter Huk odlučio da ode 2007. godine. 

Međutim, njihov povratnički album “Music Complete” iz 2015. prvi bez Huka, bio je uspeh bez presedana. Od tada su New Order na neprestanoj turneji i njihov katalog je proširen nizom koncerntih albuma, kompilacija i remiks izdanja. U vreme korone izbacili su singl “Be A Rebbel” koji krasi isti onaj optimizam i nepretencioznost koja je postala sinonim za bend.

I možda je baš u te dve stvari ključ za uspeh New Order. Samner, koji je postao tekstopisac i pevač umesto Ijana Kertisa, ima potpuno drugačiji pristup, njegovi stihovi koje su kritičari često nazivali “banalnim” nemaju istu vrstu slojevitosti i ambicije kao oni koje je pokojni Kertis pisao pod uticajem Kafke, Berouza ili Dostojevskog. On nije pevač velikih glasovnih mogućnosti, ali kada se sve to spoji u pesmu i uz podršku mašinski preciznog bubnja Stivena Morisona, sofisticiranog sint patosa Džilijen Džilbert i melodičnog basa Pitera Huka, muzika koja nastaje je istovremeno i umetnička i komercijalna. New Order je naprosto alternativni bend koji je možda najbolje koketirao sa mejnstrimom od svih ostalih njima sličnih. Ono što nije uspelo za mnoge druge, njima je pošlo od ruke kao da je to najlakša stvar na svetu.   

Krajem septembra prošle godine, njujorški mediji su izveštavali kako su New Order i Pet Shop Boys “doneli magiju” na Medison Skver Garden. Dok je na zvaničnom fejsbuk i instagram profilu New Order objavljena set lista sa tog koncerta na kojoj su pesme poput “Age of Consent”, “Your Silent Face”, “True Faith”, “Temptation” (poznata iz saundtraka za kultni film “Trainspotting”), nezaobilazni klasik “Blue Monday” i naravno, legendarna “Love Will Tear Us Appart”. Sve ove pesme snimljene i objavljene pre, manje-više, tri decenije, i danas su sveže, aktuelne, bezvremene, prihvaćene i od strane nekih novih kliaca koji u vreme njihovog nastajanja nisu bili ni rođeni. 

Spisak bendova i muzičara na koje su uticali Joy Division i New Order je impresivan: U2, The Cure, Primal Scream, Coldplay, The Stone Roses, The Chemical Brothers, Trent Reznor, Red Hot Chilly Peppers, Arcad Fire, Nirvana, Radiohead, Pixies, The National, Interpol, The 1975, Scissor Sisters, Moby, Franz Ferdinand, LCD Soundsystem, The Whip, Muse… 

Najzanimljiviji je možda podatak da je jedan od trenutno najpopularnijih bendova na planeti – The Killers, dao sebi ime po fiktivnom bendu koji se pojavljuje u spotu za pesmu “Crystal” sa albuma New Order “Get Ready” iz 2001. godine. Dok su, s druge strane, Happy Mondays sebe nazvali kao “kontratežu” čuvenoj pesmi “Blue Monday”. A dvojica inspektora u stripu (čiji autor Džejms O’Bar je veliki fan Joy Division) i filmu “Vrana”, sasvim slučajno se zovu – Samner i Huk.

Omot njihovog albuma iz 1983. “Power, Corruption and Lies” se čak našao na poštanskoj markici izdatoj 2010. od strane Kraljevske pošte u seriji “Classic album covers”, zajedno sa omotima ploča The Rolling Stones, Pink Floyd, Dejvida Bouvija, Majka Oldfilda…

Ima li života posle smrti?

Muzika i karijera New Order daju savršen odgovor na ovo večito pitanje.

 
Izvor: Nedeljnik
 
Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments