Nuklearni rat – stvarnost ili filmski trikovi

Dr. Strangelove ili: Kako sam prestao brinuti i zavolio bombu naslov je crne komedije i jedne od najoriginalnijih filmskih političkih satira u historiji kinematografije. Riječ je, dakle, o ostvarenju kultnog režisera Stanleyja Kubricka, snimljenog daleke 1964. godine, čija je “bolesna šala” dobila repliku u stvarnosti 21. stoljeća.

Naime, nakon Hladnog rata svijet sigurno nikad nije bio bliže konačnom nuklearnom ratu, koji bi čovječanstvo doveo na rub istrebljenja i čini se da stravična budućnost, koju godinama unazad predviđa filmska umjetnost, postaje sadašnja realnost. Kao vrhunac civilizacije i umjetnost u kojoj je većinu pojava moguće zapaziti jedino okom, film je tokom svoje historije predstavljao izuzetno uvjerljive i direktne prikaze ne samo uzroka nuklearnog rata već i njegovih stravičnih posljedica. Međutim, u “Društvu spektakla”, kako je današnji svijet naslutio čuveni francuski filozof Guy Debord, trenutne “Twitter – nuklearne tenzije” između američkog predsjednika Donalda Trumpa i čelnika Sjeverne Koreje Kim Jong-una uopće ne zabrinjavaju čovjeka u 21. stoljeću, nego ga na svojevrstan način uzbuđuju i zabavljaju.

Dr. Strangelove i kad idioti vladaju svijetom

Ostvarenje Dr. Strangelove, kao sigurno najvažnije filmsko djelo o nuklearnom ratu svih vremena, kroz prizmu satire kreira savršenu sliku svijeta u 21. stoljeću i najdirektniji i najasniji prikaz trenutne “nuklearne krize”. Dakle, Kubrick je prije više od 50 godina u svom flmu ponudio direktan odgovor na pitanje šta će se dogoditi sa svijetom ako o njegovoj budućnosti budu odlučivali pogrešni ljudi u pogrešno vrijeme. Naravno, taj odgovor glasi “Ništa dobro!”, jer cjelokupna sadašnja “nuklearna situacija” u svijetu neodoljivo podsjeća na radnju filma Dr. Strangelove i “slučajni” nuklearni napad SAD-a na Sovjetski savez / Sjevernu Koreju. Ipak, taj “slučajni” napad i opća nuklearna katastrofa imaju uzrok u atmosferi svojevrsne histerične utrke u jačini i veličini naoružanja, koja se iz Hladnog rata sada preslikala u ovaj “vrući rat” između Amerike i Sjeverne Koreje. Dok svijet danas željno iščekuje pritisak na “crveno dugme”, u Kubrickovom ostvarenju tu odluku donese poludjeli američki general Jack D. Ripper (Sterling Hayden), koji, zbog “međunarodne komunističke zavjere” i “tajnog plana uništenja svih vrijednih ljudskih sokova” podmetanjem fluora u pitku vodu Amerikancima, naredi svojim vojnicima i pilotima nuklearni napad na Sovjetski savez. Jedini u bazi koji se pobuni protv napada jest oficir Lionel Mandrake (Peter Sellers), koji će učiniti sve da zaustavi generala koji je zbog vlastitih uvjerenja izgubio razum.

“Znaš li šta je Clemenceau jednom rekao o ratu?”, upita Ripper Mandrakea. “Rekao je da je rat previše važan da se prepusti generalima. Prije 50 godina možda je bio u pravu. Ali danas, rat je previše važan da se prepusti političarima. Oni nemaju ni vremena, ni obuku, ni smisao za strategiju. Ja ne mogu samo sjediti i gledati komunističku infiltraciju, komunističku indoktrinaciju, komunističku subverziju…”,

odgovori Ripper samom sebi, odbijajući otkriti trocifreni kod za opoziv napada.

Naposljetku, Mandrake uspije nekako, iz telefonske govornice, pozvati predsjednika SAD-a Muffleyja (Peter Sellers), koji zatim saziva hitnu sjednicu vojnog vrha u ratnoj sobi, na koju pozove još jednog zakletog “protivnika crvenih”, generala Bucka Turgidsona (George C. Scott), misterioznog i nepovjerljivog sovjetskog ambasadora Alekseja de Sadeskija (Peter Bull) te bizarnog bivšeg nacističkog naučnika po imenu dr. Strangelove (Peter Sellers).

Na početku zasjedanja general Turgidson objašnjava predsjedniku pravila i zakone nuklearnog napada koje je sam odobrio, podsjećajući ga na “Plan R” kao ratni plan za vanredne slučajeve i osiguranje za sovjetsku osvetu.

“Ako ipak pokrenemo napad na sve sovjetske baze, imamo dobre šanse. Imamo više raketa, možemo poslati tri rakete na svaku metu i da nam još ostane. Neslužbena studija, koju smo napravili, pokazuje da bismo uništili 90 posto njihovih nuklearnih snaga. (…) Gospodine predsjedniče, bližimo se trenutku istine za sebe i našu naciju. Istina nije uvijek ugodna, ali sada moramo birati između dvije žalosne, ali različite poslijeratne situacije: jedna je s 20 miliona mrtvih, druga sa 150”, kaže u svom izlaganju general Turgidson. “Govorite o masovnom pokolju. Ne želim ući u historiju kao sljedeći Hitler”, kaže predsjednik. “Brinete li više o američkom narodu ili o Vašem liku?”, upita ponovno general Turgidson.

Upravo ova rasprava dva fikcionalna lika predstavlja najprecizniji odraz aktuelne “nuklearne krize” u svijetu i nagovještaj prijetnji američkog predsjednika Donalda Trumpa, koje je na nedavnom govoru u UN-u izrekao Sjevernoj Koreji, poručivši da “ne želi rat, ali, ako bude morao braniti svoju zemlju, razorit će Sjevernu Koreju”. Dakle, sudeći prema ovoj izjavi, za razliku od onoga u Kubrickovom filmu, svijet današnjice više ne može računati na najmoćnijeg čovjeka na svijetu, koji očito više nema lični sukob u vezi s tim da postane “sljedeći Hitler”, ponovno iz samoodbrane.

Nuklearna bomba kao simbol muškosti

Nakon što, ipak, uz telefonski dogovor s predsjednikom SSSR-a, uspije srušiti tri vojna aviona naoružana nuklearkama “do zuba” te ostale preusmjeriti pomoću tajnog koda, preostane jedan “odmetnik”, koji zbog oštećenog radija nastavi pohod prema ruskim metama. Dok američki i sovjetski predsjednik raspravljaju o tome kome je više žao zbog novonastale situacije, major T. J. Kong (Slim Pickens) iskoči iz aviona “jašući” nuklearnu bombu od 40 megatona i mašući svojim kaubojskim šeširom. Upravo se ovom scenom zatvara seksualni okvir filma Dr. Strangelove, započet uvodnom špicom, u kojoj se potencira sličnost aviona koji kreću “u akciju” s muškim spolnim organima. U ovom “vrućem ratu” između Trumpa i Kim Jong-una nuklearna bomba također simbolizira svojevrsnu nadmoć jednog muškarca nad drugim, uz apsolutna uvjerenja da je “veći muškarac” onaj koji ima veću i jaču eksplozivnu napravu. Stječe se dojam da su i jedan i drugi čelnik kreirali svojevrsnu zaljubljenost prema svojim nuklearnim spravama, ponosno ih ističući i hvaleći se njihovim karakteristikama. Međutim, upravo Dr. Strangelove upozorava i predviđa šta bi se moglo dogoditi ako dvojica “vlasnika” izuzetno snažnih nuklearnih bombi odluče “ići do kraja”.

Oružje Sudnjeg dana

Od početka svog postojanja ljudi vjeruju u Sudnji dan, kraj svijeta kakav poznajemo i upravo bi ovaj izuzetno važan segment religijske literature ljudi najradije posmatrali na filmskom platnu jer predstavlja nešto mistično, nepoznato i strahovito, ali samo pod uvjetom da i sami nisu učesnici toga. Posmatrajući raznorazna uništenja planete Zemlje kao svojevrsnu zabavu, ljudi zaboravljaju da svjesno ili nesvjesno ignorišu jednu veoma realnu verziju Sudnjeg dana, koja ne dolazi od strane Boga niti je dio proročanstva, već od njih samih. Naravno, riječ je o općoj nuklearnoj katastrofi kao posljedici eventualnog nuklearnog rata. U Kubrickovom filmu nuklearni napad Amerike automatski aktivira tzv. oružje Sudnjeg dana, koje uz pomoć neselektivnog izbacivanja hidrogenskih bombi ima samo jedan cilj: definitivno uništenje čovječanstva.

“To će proizvesti masovne radioaktivne padavine. Za deset mjeseci površina Zemlje bit će kao Mjesečeva. Ako uzmete 50 hidrogenskih bombi i obložite ih kobalt-hlor-G-om, nakon eksplozije proizvest će fatalan omotač. radioaktivni oblak koji će kružiti oko Zemlje 93 godine”, predstavlja sovjetski ambasador američkom predsjedniku Muffleyju “oružje Sudnjeg dana”. “Zašto ste napravili takvu spravu?”, upita Muffley. “Zbog troškova! Utrka u naoružanju, svemirska utrka, mirovna utrka. Naši ljudi hoće više najlon-čarapa i veš-mašina. Oružje Sudnjeg dana košta samo djelić troškova odbrane. Kad smo čuli da imate slične planove, uplašili smo se zaostatka”, odgovori ambasador Aleksej.

U posljednjoj dionici filma riječ zatraži dr. Strangelove, bivši nacistički naučnik izuzetno bizarne pojavnosti koji ne može obuzdati vlastitu desnu ruku da se ne diže od prsa pod uglom 45 stepeni (Hitlerov pozdrav). Kao i većina postapokaliptičnih filmskih ostvarenja, i Kubrickova komedija nudi prikaz (riječima umjesto slikama) eventualnog nastavka života “nakon kraja”, a upravo dr. Strangelove predlaže američkom predsjedniku da se sa svojim pomoćnicima sakrije u rudnike duboke 300 metara, uz omjer ljudstva deset žena naspram jednog muškarca. Istovremeno, general Turgidson savjetuje svog predsjednika da nastavi s razvijanjem nuklearnog oružja i u rudnicima ako se slučajno, 100 godina poslije, Sovjeti vrate s novim nuklearnim programom. Upravo ovaj filmski kraj prezentuje najtačniji mogući prikaz istinskih prioriteta predsjednika svjetskih velesila, kojima je važnija nadmoć nad drugim čelnikom i drugom državom nego opstanak cjelokupnog čovječanstva. Dr. Strangelove ili: Kako sam prestao brinuti i zavolio bombu završava dokumentarnim snimcima eksplozija nuklearnih bombi, među kojima je i ona bačena na Nagasaki, kako bi se potenciralo da upravo odgledan film nije naučna fantastika nego stvarnost.

Ostala filmska upozorenja na nuklearni rat

Gotovo istovremeno s Kubrickovim remek-djelom predstavljeno je ostvarenje Kritična tačka (Fail Safe, 1964) Sidneyja Lumeta s Henryjem Fondom u naslovnoj ulozi, koje u žanru političkog trilera s elementima političkog noira te u krajnje realističnoj formi svijet upozorava na isti fenomen na isti način. Naime, nuklearni napad Amerike na Sovjetski savez ponovno prouzrokuje “greška”, odnosno nekoliko njih, nastalih zbog električnih i računarskih kvarova i ljudskih propusta, zbog kojih se eskadrila američkih bombardera naoružanih nuklearkama uputi prema Moskvi. Predsjednik SAD-a (Henry Fonda), poput Lionela Mandrakea i Muffleyja, učinit će sve da pomogne Sovjetima da zaustave napad.

Kao i Dr. Strangelove, tako i Kritična tačka ukazuje na ugroženost čovječanstva od “slučajnog” nuklearnog rata, paradoks u postojanju izuzetno nestabilnog tzv. “balansa straha” između svjetskih velesila, te “perverznu logiku nuklearnog rata” (kako je naziva pilot u filmu) koja eliminiše lični faktor i cijeli ljudski rod povjerava tehnologiji. Sveopći užas koji će zadesiti svijet u slučaju nuklearne katastrofe proriče i ostvarenje Kineski sindrom (1979) Jamesa Bridgesa, u kojem centralni sižejni tok prati pokušaj skrivanja incidenta u nuklearnoj elektrani od javnosti, koji slučajno razotkrije reporterka Kimberly Wells (Jane Fonda) sa svojom ekipom, a koji zamalo prouzrokuje topljenje reaktora, u zemlju, sve do Kine. Ovaj film također prezentuje i vrlo važnu ulogu medija u buđenju društvene i političke svijesti kod uspavanog savremenog stanovnika Zemlje, koji uporno odbija primijetiti opasnost koja dolazi iz energija i tehnologija “budućnosti”. Uz naučnofantastično remek-djelo Terminator 2: Sudnji dan (1991) Jamesa Camerona, u kojem masovni nuklearni napad izazovu roboti, predstavljen kao svojevrsna vatrena eksplozija koja uništava sve pred sobom, te, npr., ostvarenje Cesta (2009) Johna Hillcoata, u kojem zbog nuklearne katastrofe Sunce više ne prolazi kroz crne oblake, a kanibali vrebaju iza svakog ćoška, nagovještava se konačni filmski mozaik o uzrocima i posljedicama eventualnog nuklearnog rata, kao realnom prikazu nezaustavljivog užasa od kojeg nas dijeli samo jedan pritisak na taster, jer, kako je rekao Omar Bradley, američki general iz Drugog svjetskog rata, “živimo u svijetu nuklearnih giganata i moralnih patuljaka. Mi znamo više o ratu nego što znamo o miru, više o ubijanju nego o življenju.”

Mirza Skenderagić

Izvor: Al Jazeera

  Film, nuklearni rat, Stenli Kjubrik