Ovo malo duše – Ademir Kenović

Ovo malo duše, 1987. godina, drama; režija: Ademir Kenović; scenarij: Ranko Božić; produkcija: Senad Zvizdić; muzika: Esad Arnautalić; kamera: Mustafa Mustafić; igraju: Davor Janjić, Boro Stjepanović, Branka Bajić, Branko Đurić, Saša Petrović, Zaim Muzaferija

“Još prije onog rata, jedan Čeh, veterinar, meni je pripovijedao da po toj nji’ovoj vjeri u tim starim knjigama piše da je Bog bio namislio dati čovjeku da živi hiljadu godina. – Mašala: hiljadu godina! To bi bio život. I šta je bilo? – To je bilo kad je Bog prvog čo’jeka stvorio. Adema. Adem se zvao, dobro se sjećam. Sve mu pružio, vas rahatluk. I pojest, i popit i… i ženu mu stvorio. Samo, u nekak’e jabuke da ne diraju. Eto, biva ‘vako, to su Božije jabuke. To da ne dira, a drugo je sve njegovo. – I šta je bilo? – Al’, ta ženetina navrati Adema da trgaju jabuke. Bog to vidio, gdje neće, je l’, naljutio se i – kapak. Nesta rahatluka, nesta svega. I otada se čo’ek pati, živi i mre kao svako drugo hajvanče. Sve zbog ote žene. – O, jeb’o joj ja mater!”,

Uvodna je scena filma Ovo malo duše (1987) režisera Ademira Kenovića, u kojoj starosjedilac jednog bosanskog sela Jusuf (Zaim Muzaferija) pripovijeda religijski izvještaj o Postanku. Upravo ovakav uvod smješta ovu autentičnu bosansku priču u kontekst postanka čovjeka i uz pomoć religijske prapovijesti o Adamu i Evi, Ademu i Havi, definira prokletstvo čovjekovog boravka na ovom svijetu. U tom smislu, svakako nije slučajno niti ime najstarijeg, najiskusnijeg i najmudrijeg mještanina Jusufa (ime jedanaestog Božijeg poslanika po islamu), samo što je na ovome svijetu i u surovosti ruralne bosanskohercegovačke svakodnevice njegovo pripovijedanje svedeno na vic.

Na ovaj način režiser kreira centralni antagonizam ideosfere, u kojem je na jednoj strani religijski aspekt koji daje okvir smislu čovjekovog postojanja, a na drugom njegov tragični, tužni i apsurdni život. Jer, čovjeku koji se “pati, živi i ’mre kao svako drugo hajvanče” Adem i Hava nisu uzvišeni preci kojima on duguje udahnuti život, već uzrok njihove ovozemaljske patnje i nemogućnosti konačnog ostvarenja. Ipak, ljudskom biću s dušom dat je jedan razlog za njegov rođenje, a to je ljubav.

Adem i Hava u zabačenom selu nedaleko od Tuzle i neposredno nakon 1945. godine jesu Nihad (Davor Janjić) i Senada (Branka Bajić), koje pokreće jedino ljubav, Nihadova direktna, sirova, muška i Senadina nesvjesna, potisnuta, ženska, a za koju nema prostora u ovozemaljskom životu. Jer, sve njegovo trajanje preuzele su fizičke, psihološke i moralne borbe te društvene, historijske i klasne ograde koje ne dopuštaju čovjeku da iskoristi “ovo malo duše” za nešto dobro, već ga uvjetuju da pati i posrće u zlo.

“A šta ti je Senada? – Senada mi je jaran. – Čuuuj jaran. Ne more to tako. Muško i žensko ne mogu biti jarani. Il’ su familija il’ nisu ništa”, kaže Nihadu njegova tetka.

S majkom na samrtničkoj postelji, strogim ocem, totalnim siromaštvom u državi, bremenom tradicije okorjelog patrijarhata, klasnim porodičnim razlikama, Nihadu ne preostaje ništa drugo negoli da se pomiri sa sudbinom i nemogućnošću ostvarenja ljubavne veze sa Senadom. Naime, nakon što Nihadov otac Ibrahim (Branko Đurić) za svog sina zatraži Senadinu ruku od njenog oca, bogatog trgovca, a ovaj ga momentalno odbije, Nihad biva primoran da oženi onu koju ne voli, a sve kako bi bolesnoj majci ispunio posljednju želju. Međutim, to neće značiti i definitivni kraj njegove ljubavi prema Senadi i okončanja njihovih nevinih, simpatičnih, iskrenih “ašikovanja”.

“A imaš li ti s kim? – Šta? – Da pričaš? – Misliš, imam li nekoga kome možeš reći sve što ti leži na duši a da ti ne kaže da si poludio? – Ja. – Nekoga, ko će i da mu ne kažeš ništa sve sam razumjeti? – Takvog, je l’ imaš? – Otkud mi bolan”, iskrena je Senada u ponovnom susretu s Nihadom.

Osim religijskih simbola prisutnih u filmu, kao što su, dakle, imena, ali i jabuke koje je Latif (Saša Petrović) trebao prodati i kupiti otoman, ali ih je “propio”, a ispod čijih stabala Nihad i Seanada najčešće “ašikuju”, Kenovićevo ostvarenje obiluje i znakovima koji se tiču prolaznosti vremena, kao što su željezničke pruge, vozovi, ali i motivima koji religijskom aspektu suprotstavljaju nauku i njeno stidno probijanje u seoske predjele.

“Hej, školarko, može l’ to biti istina da su ljudi postali od majmuna?”, upita Nihad Senadu. “Tako nastavnik govori”, kaže ona. “A kaže l’ i za sebe da je post’o od majmuna?”, upita Nihad ponovno.

Uprkos izrazito niskoj tehničkoj kvaliteti ovog ostvarenja, režiser Kenović, scenarista Ranko Božić, snimatelj Mustafa Mustafić te kostimografkinja Sanja Džeba, uspjeli su stvoriti konstantni osjećaj nostalgije s nikada dostižnom srećom i toliko traženim “rahatlukom”, ali i ukrotiti istinski oblik života u mjeri koju je postigao malo koji film u historiji bosanskohercegovačke kinematografije. Tome je umnogome doprinio filmski stil svojstven dokumentarističkom filmskom rodu te njegovim osobinama, kao što su: naturšici, prirodno osvjetljenje, statična kamera, realistične lokacije… Posebnu ulogu u filmu odigrali su svakako glumci i glumice, koji su na krajnje uvjerljiv i emotivan, ali i odmjeren te suptilan način oživjeli likove i njihove nezaboravne situacije i replike, poput onih: “Tetka, namaži mi krišku”, “A ono, jest mi nužda, ali neću svašta u kuću”, “Nemoj, babo, ubit Pujdu”… koji su se zauvijek urezali u sjećanja ovdašnje filmske i televizijske publike i postali neizostavan dio savremene bosanskohercegovačke kulture i umjetnosti. Tu je i svakako muzička kompozicija Esada Arnautalića u kojoj su u jednom tonu uhvaćeni tuga, melanholija i patnja, a s kojom se u stvaranju jednog komadića života savršeno nadopunjuju pjesma Negdje u daljini napisana u duhu sevdalinke, ali i narodna kola koja Ibrahim zahtijeva na svadbi.

S rođenjem, smrću, svadbom, dženazom, odlaskom, povratkom, tugom, smijehom, djetinjstvom i starošću, iskrenom i lažnom ljubavlju, te s kreiranjem jednog neupitnog i nezaustavljivog narativa kojeg nazivamo sudbinom, a iako oskudnog trajanja i nedovoljne dramaturške razvijenosti, Ovo malo duše autentična je filmska posveta životu. Tom bolnom i prolaznom putovanju koje toliko volimo i koje ne damo, iako često za to nemamo nikakvog opravdanja.