Pariz-Teksas: jugozapad Novog sveta

Lutajući sam pustinjskim predjelima južnog Teksasa, čovjek odjeven u prašnjavo odijelo i s crvenom kapom na glavi, u potrazi za vodom, uđe u trošni bar. Kad je ne pronađe, u usta strpa šaku leda iz hladnjaka te se onesvijesti od vrućine. A kad mu liječnik uskoro postavi određena pitanja, čovjekov odgovor bit će šutnja.

Ipak, liječnik kod njega pronađe telefonski broj njegova brata Walta, koji u razgovoru pristane doći po njega te otkrije da je riječ o Travisu Hendersonu. Iako će Travis ubrzo opet odlutati, Walt će ga ponovo uspjeti pronaći te kroz razgovor doznati što ga muči.

Naime, Walt se s Travisom nije čuo pune četiri godine, a tijekom tog razdoblja Walt i njegova supruga Anne su skrbili o Travisovu sada sedmogodišnjem sinu Hunteru. Kad se u Los Angelesu opet susretnu, braća će zajedno pogledati nekoliko filmova iz nekih sretnijih vremena, u kojima je s Travisom bila njegova supruga Jane. Njoj se u međuvremenu izgubio svaki trag, no Anne je optimistična barem zbog toga što Jane iz jedne banke u Houstonu redovito za Huntera uplaćuje novac.

Doznavši to, Travis i Hunter se jednog dana bez znanja Walta i Anne otpute u Houston, te iz automobila na ulici zamijete Jane dok izlazi iz banke. Pronalazak žene koju još uvijek snažno voli Travisa će nagnati da ju slijedi do striptiz kluba.

Godine 1984. na festivalu u Cannesu ovjenčana Zlatnom palmom, nagradom Međunarodne federacije filmskih kritičara FIPRESCI i Nagradom Ekumenskog žirija, godinu kasnije od četiri nominacije za najprestižniju britansku filmsku nagradu BAFTA, uključujući i najvažnije za najbolji film i režiju, nagrađena u kategoriji najuspjelijeg adaptiranog scenarija, za koji je zaslužan Sam Shepard, te također 1985. nominirana za Zlatni globus u kategoriji najboljeg inozemnog filma, izvrsna psihološka egzistencijalna romantična drama redatelja Wima Wendersa antologijsko je ostvarenje i prema mnogima njegov najbolji film, ili barem onaj koji se u konkurenciji s također remek-djelom Nebo nad Berlinom nadmeće za titulu najboljeg.

Za uspjeh djela u kojem je sjajni i u dobroj mjeri kultni karakterni glumac Harry Dean Stanton ostvario svoju najvažniju i najprepoznatljiviju, doslovce amblematsku ulogu, krajnje promišljena te iznimno sugestivna i atmosferična režija jednog od prvaka tzv. novog njemačkog filma 70-ih podjednako je zaslužna kao i odličan, realističan te životnim dijalozima impregniran scenarij glasovitog dramatičara i glumca Sama Sheparda. Svakako valja izdvojiti i dojmljive, vrlo emotivne i naglašeno autentične interpretacije kompletne glumačke postave, osobito spomenutog Harryja Deana Stantona i Nastassje Kinski, koja je u liku Jane Henderson ostvarila svoju općenito najbolju ulogu.

Riječ je o suvremenoj inačici vesterna koja je s jedne strane na nenametljiv, no iznimno učinkovit način revitalizirala mit o starom Divljem zapadu iz eponimnih Fordovih Tragača, a s druge u američki film i na jugozapad ‘novog svijeta’ unijela europsku estetiku i senzibilitet, manje zahvaljujući dijelom dvoznačnom naslovu (Paris), a više tome što je Wenders tada bio na vrhuncu stvaralačke moći.

Izuzetno spretno mijenjajući i koristeći semantički ključne lokacije, od meksičke pustinje preko prašnjavog teksaškog gradića Parisa do hiperurbanih eksterijera Los Angelesa, te nakon smanjivanja prostora intimistički i emotivno neponovljivo poentirajući u dugoj katarzičnoj dijaloškoj sekvenci razgovora jednog čovjeka i jedne žene koji su stvoreni jedno za drugo, sekvenci koja se odvija u dvjema prostorijama odvojenima staklenom pregradom, Wenders je ponajviše s osloncem na maestralno Stantonovo glumačko umijeće i njegov također eponimni lik suzdržanog ´tragača´ za vlastitim identitetom i njegovom rekonstrukcijom Travisa Hendersona stvorio slojevitu studiju karaktera i ljudskih relacija.

Pariz, Teksas

„Pusti da odjeća odglumi, a ti samo budi kakav jesi”, savjet je Jacka Nicholsona koji je prema tvrdnji samog Stantona bitno odredio njegov glumački izričaj. Uistinu, Harry Dean Stanton je bio glumac snažne tjelesne pojavnosti, njegova je tjelesnost važno obilježje svih njegovih likova, on je uvijek (bio) mršavi, rezignirani i pomalo izgubljeni melankolik koji traži svoje mjesto u svijetu, čovjek od malo riječi koji govori tijelom i mimikom lica.

U filmu Paris, Texas lakih rješenja nema, kraj je možda i novi početak drame čiju smo ekspoziciju pratili, a sva navedena obilježja kao i značenjsku mnogostrukost i bogatstvo tkanja Wendersov film može zahvaliti i predlošku danas nažalost pokojnog Sama Sheparda, prema mnogima najvećeg suvremenog američkog dramatičara koji je za Stantona rekao da je jedan od glumaca svjesnih da njihovo lice govori samo za sebe.

Josip Grozdanić

Izvor: Kino Tuškanac

ULOGE:
Harry Dean Stanton,
Nastassja Kinski,
Dean Stockwell,
Aurore Clément,
Hunter Carson

SCENARIJ:
L. M. Kit Carson,
Sam Shepard

FOTOGRAFIJA:
Robby Müller

GLAZBA:
Ry Cooder

MONTAŽA:
Peter Przygodda

Tekstovi o književnosti na portalu P.U.L.S.E

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments