Poetika društvene kritike talijanske glazbe

Poetika društvene kritike i pjesnička dijalektika talijanske autorske glazbe

 

portika

„Zašto pišem? Iz straha. Iz straha da bi se sjećanje na ljude o kojima pišem moglo izgubiti. Iz straha da bi se sjećanje na mene moglo izgubiti. Ili čak, samo biti zaštićen pričom, uvući se u priču i prestati biti prepoznatljiv, kontroliram, podložan ucjeni.“

Fabrizio De André

 

Photo: Una foto del Canzoniere delle Lame, un gruppo politico-musicale bolognese nato nel ’67 / Rockit.it

Talijanska autorska glazba i njena poetika je podjednako važna, kao što je važna i talijanska kinematografija, naročito ona koja je upućivala jasnu kritiku talijanskom poslijeratnom društvu, dobu ekonomskog oporavka, iliti talijanskom ekonomskom čudu, te razdoblju olovnih godina poznatom još i kao razdoblju osporavanja. Na udaru kritika talijanske protestne glazbe će se naći imperijalni ratovi, kolonijalizam, kapitalizam, konzumerizam i masovna potrošnja, ali i Crkva, klerofašizam, Mafija, te državni sustavni terorizam i politički motivirano nasilje. Pjesničko stvaralaštvo pod autorskom palicom talijanskih kantautora, pjesnika i tekstopisaca, nerijetko u svom sadržaju ubraja i sliku običnog svakodnevlja samog ruba talijanskog društva, čije note opisuju iscrpljene starce, umorne radnike i melankoličare koji liječe svoju napaćenu dušu vinom, prostitutke i njihove klijente, društvene buntovnike, disfunkcionalne obitelji, i svega ostaloga čija je socijalna dimenzija glavno obilježje. Kritička misao pretočena u note koja potiče na razmišljanje i razumijevanje egzistencijalizma. Mračna strana vanjskog svijeta čiji pogled na društvo polazi sa perspektive inferiornih, koji nemaju tu sreću da ih sunce ogrije podjednako sa „jednakim među jednakima“. Ili kako što će svojevremeno napisati veliki francuski pisac Jacques Prévert u svojoj pjesmi Embrasse moi: „Sunce dobrog Boga ne sija s naše strane, već ima previše posla u susjedstvu bogatih“.

Talijansko kritičko pjesništvo i protestna glazba su poezija koja izvire iz života ljudi na marginama društva, od onih koji ga svojim buntom žele srušiti, do onih koje je to isto društvo zaboravilo ili želi zaboraviti. Poezija vrijedna ulaska u školske udžbenike zbog svog iznimno hrabrog i dosljednog predstavljanja nepoželjnih, marginaliziranih, potlačenih i poraženih, kojima se ističe plemenita crta, izvlačeći ih na taj način iz gradskih geta i industrijskih četvrti, praveći ih bar malo vidljivim u društvu. Poezija koja se slobodno može uvrstiti u antologiju svjetske književnosti. Čak su se oformili i neki poznati centri talijanske autorske glazbe kakva je bila čuvena Genovska škola, koja je u biti bila epicentar ondašnje talijanske autorske glazbe. Genova je takoreći postao grad kolijevka autorske glazbe par excellence, te utočište kantautorske tradicije, ne samo Ligurije, već čitave Italije. Novi standard talijanske glazbe koji su uspostavili Bindi, Lauzi, Paoli, Tenco i De André, u mnogo čemu će promijeniti odnos Talijana prema pop kulturi. To je zapravo svojevrsni pokret poput Beat generacije Allena Ginsberga, Jacka Kerouaca, Williama Burroughsa i Gregorya Corsa.

Photo: Fabrizio De André con la band PFM in un concerto a Genova il 3 gennaio 1979 / HPost.it

Pokret koji je napravio duboki raskid s tradicionalnom talijanskom glazbom. Prije svega zbog promijenjenog stilskog pristupa koji je postao prefinjeniji, ali i zbog korištenja drugačijeg realističnog jezika, obraćajući se raznim temama. Od osjećaja empatije, egzistencijalnog iskustva, preko politike, ideologije i rata, pa sve do tema marginalizacije. I sve to popraćeno jakim individualističkim naznakama, često puta povezanim s tonovima poznatog francuskog egzistencijalizma. Kulturni utjecaj na Genovsku školu je bio velik, a dolazio je iz više pravaca, iz domaće talijanske i ligurske književne tradicije oličenom u dijelima Sbarbara, Pavesea, Capronija i Mannerinija, koji će kasnije ostaviti veliki trag na Tencov i De Andréov opus. Kao i od francuske književne i glazbene tradicije predstavljene od strane Sartrea, Queneauja, Aznavoura, Brela i Brassensa. Ovim apostolima ili ocima poznate glazbene škole čije je glavno središte talijanska luka Genova,  kasnije će se pridružiti još mnoga druga imena koja će obilježiti talijansku glazbenu scenu, od kojih su neki i dan danas aktivni.

Međutim, pored pripadnika poznate Genovske škole, na polju autorske glazbe imamo još plejadu poznatih imena kantautora, pjesnika i tekstopisaca iz onog vremena kada su izbacili vlastite motive na talijansku glazbenu scenu, ističući na taj način javno svoje kritičko mišljenje u društvu. Ovi protagonisti talijanske protestne pjesme će mahom svi pripadati lijevom političkom spektru, pa će neki od njih upravo zbog toga platiti visoku cijenu. Međutim, to nipošto neće pokolebati ovaj progresivni dio talijanske kulture u namjeri da ukaže na sve anomalije u društvu, počevši od ekonomsko-političkih i vojnih pitanja, preko svakodnevnih egzistencijalnih problema i životnih stvari, pa sve do ljubavnih jada običnih Talijana. Glas ovih pjesnika se jednostavno morao čuti u društvu, što će nerijetko izazvati buru negodovanja u određenim krugovima. I naravno, po uzoru na talijansku kinematografiju, kada se je film kao umjetnost našao na udaru državne cenzure zbog svog „neprimjerenog“ sadržaja, talijanska je angažirana glazba također postala predmet bojkota državnih redaktora. Tome svjedoče mnogi slučajevi, od kojih ću par njih izdvojiti.

Photo: Francesco Guccini e Augusto Daolio / Infosannio.com

Naime, poznata je odluka Komisije za cenzuru nacionalne RAI televizije, kojom je početkom sedamdesetih na neko vrijeme kantautor Bruna Lauzzi bio „zamračen“ od strane RAI-ja zbog stihova u nekim od njegovih pjesama, smatranim kao „grubima“. I koliko god da su to bile teške godine (razdoblje poznato kao “olovne godine”) zbog političke nesigurnosti i militantnih sukoba kao rezultat ideološkog antagonizma između krajnje desnice i ljevice, ovi su kulturni kreatori javnog diskursa u Italiji mogli doprijeti do sluha mladih generacija koje su odrastale uz gospodarski procvat zemlje, u ritmu tvorničkog života na plećima talijanske poslijeratne radničke klase. Zahvaljujući Brellovoj  i Brassensovoj poetici i anarhičnom osjećaju koji je u ono vrijeme zavladao talijanskim ulicama, poznata će genovska petorka postaviti temelje kritičkog, ali u isto vrijeme i melankoličnog stila, izrazito cinično i neprijateljski prema talijanskom društvu, koji će se kasnije proširiti i na samu Crkvu. Lopovi, pijanci, ubojice, mrtvi u ratu, kurve, mračne uličice, djevojčice prerano probuđene za uskogrudnost svijeta, te pohotni kler, postat će centralne figure koje su se pojavljivale u njihovim kompozicijama koje su i danas vrlo aktualne.

Dakle, na meti ovih intelektualnih divova je bilo izopačeno društvo, prema kojemu su zauzeli realističan stav za šta će biti izopćeni iz istog putem državne cenzure. Naravno, zbog ponašanja koje nije bilo u skladu s „uobičajenim“ osjećanjima. Neki od njih su se morali pokoriti toj dinamici, no, neki ne, plativši za to visoku cijenu zbog otvorenog uma, pre naprednim za to doba, poput Luigija Tenca koji je otišao s ovog svijeta s nepunih 29 godina. Kako god, većina njih su u svom pjesničkom opusu upotrijebili svoj britki um i jezik, da kroz jedan vrlo sarkastičan i izrazito ciničan pristup denunciraju kontradiktorno i neprimjerno ponašanje političke elite, ali i sam kler unutar crkvene hijerarhije. Politička satira na djelu, koja je u svom karakteru sadržala isključivo jezgro društvene kritike. Sjetimo se samo Lollijeve Borghesia (Buržoazija), Pietrangelijevih Contessa (Grofica), Mio caro padrone domani ti sparo (Dragi moj gospodaru, sutra ću te ustrijeliti), Valle Giulia (Dolina Giulia) i Il vestito di Rossini (Rossinijina haljina), De Gregorijevih Generale (General) i Capo d’Africa (Poglavica Afrike), Dallieve 4 marzo 1943/Gesù bambino (4. ožujak 1943./Djetešce Isuse), Fossatijevih La musica che gira intorno/I ragazzi cattivi (Glazba koja ide okolo/Loši momci) i Dedicato (Posvećen), Gaberovih Il conformista (Konformist), Destra-sinistra (Desnica-ljevica) i La libertà (Sloboda).

Francesco Guccini e Lucio Dalla / Sito ufficiale di Francesco Guccini

Onda Guccinijevih L’avvelenata (Otrovna), La locomotiva (Lokomotiva), Stagioni (Godišnja doba), Dio è morto (Bog je mrtav) i Auschwitz, Massijevih Ballata di Pinelli (Balada Pinelliju), Prendiamoci la città (Uzmimo grad), Lotta continua (Borba se nastavlja), La violenza (Nasilje), Quello che mai potranno fermare (Ono što nikada neće moći zaustaviti) i Compagno sembra ieri (Druže čini se kao jučer), Amodeijevih Non è finita a Piazza Loreto (Nije gotovo na trgu Loreto), Se non li conoscete (Ako ih ne poznajete), Per i morti di Reggio Emilia (Za mrtve Reggio Emilije), Al Compagno Presidente (Drugu predsjedniku), Torna a casa americano (Vrati se kući, Amerikanac) i Dongo, Grazianijeve Pigro (Lijen), Della Meajevih O cara moglie (O draga ženo), Rosso un fiore (Crveni cvijet), Ringhera, La nave dei folli (Brod budala), Viva la Fiat (Živio Fiat), Balatta per L’ardizzone (Balada o smionosti), L’internazionale di Fortini (Fortinijeva internacionala) i Nove maggio (9. svibanj), Gaetanove Scusa Mary (Oprosti Mary), te De Andréovih Un blasfemo (Bogohulnik), La guerra di Piero (Pierov rat), Via del Campo (Ulica del Campo), Il testamento (Testament), Fiume Sand Creek (Rijeka Sand Creek) i La Città vecchia/Delitto di paese (Stari grad/Seoski kriminal).

Ovo je samo jedan dio velikog opusa talijanskih pjesničkih velikana, čija ih je poetska ironija i britki smisao za kritiku društva svrstala u sam vrh kulturne avangarde ove zemlje. Talijansko se društvo kao i sva društva na Zapadu nakon Drugog svjetskog rata susrelo sa bezbroj poslijeratnih problema, pogotovo ako se zna da je Italija bila na strani poraženih. Zbog toga, ne samo što su zemlja i narod morali izgraditi novi politički identitet, već i kulturni, s kojim će svijetu pokazati da je talijanska nacija kao nasljednica jedne velike civilizacije, protiv svoje volje bila izmanipulirana i uvučena u rat zbog kojeg je platila visoku cijenu. Ono što će zasigurno obilježiti poslijeratne godine u Italiji, je odlučnost progresivnih snaga da se jednom zauvijek riješe svog političko-ideološkog nasljeđa i povedu svoju zemlju u prosperitet. Međutim, taj put nije bio nimalo lak imajući u vidu geostrateški položaj Italije i poziciju naspram velikih sila koje su izašle kao pobjednice iz rata. Nakon provođenja ekonomskog čuda, Italija se sve više isticala kao važan ekonomski faktor u svijetu, tim više je njeno ekonomsko pozicioniranje postalo prioritet u odnosu na vojno. Veliki ekonomski rast zemlje bio je glavni okidač u izgradnji kulturnog identiteta ujedinjene talijanske nacije, čije je nacionalno tkivo bilo ozbiljno uzdrmano fašizmom tijekom ’20-ih i ’30-ih godina.

Fabrizio De André, Francesco Guccini e Claudio Lolli / Sito ufficiale di Francesco Guccini

Ipak, tijekom obnove zemlje nije baš išlo sve tako glatko. Italija je bila prinuđena da se podredi pravilima međunarodnog financijskog kapitala i kapitalističkog ustrojstva svijeta, ali i vojnog geopolitičkog i geostrateškog planiranja NATO pakta, čija je članica i zemlja osnivač bila. Sve ovo će tijekom poslijeratnog razdoblja izazvati val nezadovoljstva u redovima progresivnih snaga, pogotovo onih na krajnje lijevom spektru društvene akcije i političke odgovornosti. Do te mjere, da se za svako formiranje nove vlade moralo ozbiljno pitati talijanske komuniste i socijaliste. Ovakav razvoj događaja se nimalo nije dopadao zapadnim saveznicima, naročito Sjedinjenim Državama, koje su u Italiji gledali svoj najistureniji bedem u ratu protiv crvene najezde s Istoka. Ipak je talijansko društvo u takvim specifičnim uvjetima geopolitičkog i geostrateškog položaja zemlje, pored velikog ekonomskog procvata, doživjelo i kulturni procvat. Talijanska je glazbena scena, naravno pored kinematografije, bila osnovni stup kulturne avangarde u zemlji, koja se rame uz rame mogla stajati s Francuskom i tamošnjim kinematografskim novim valom, ali i francuskim glazbenim utjecajem, čiji su promotori bili Georges Brassens i Jacques Brel. Dvojica pjesnika koji će ostaviti neizbrisivi trag na talijansku glazbenu scenu. Umjetnici čiji će opus postati fundament stvaralaštva znamenite Genovske škole. A sama Genovska škola će postati institucija talijanske autorske glazbe, svojevrsni umjetnički pokret koji će izbaciti u eter više od 17 000 autorskih pjesama. Fascinantan broj koji nije zabilježen nigdje drugdje u poslijeratnoj Europi kao izvorni i originalni žanr autorskog izričaja putem pisanja i skladanja pjesama.

Žanr koji će kasnije apstrahirati društveno-politički i kulturni kritički opus imena poput Baccinija, Calabreseja, Gaetana, Fossatija, Manfredija i plejadu briljantnih tekstopisaca kao čisti ekstrakt Genovske škole. Neizbježan dio glazbene i kulturne panorame talijanske pop glazbe, svakako čini Club Tenco, osnovan u Sanremo 1972. godine na inicijativu Amilcareja Rambaldija, čija je svrha bila okupljanje svih onih koji namjeravaju prenositi poruku Luigija Tenca, te namjeravaju unaprijediti kantautorski rad, tražeći umjetničko dostojanstvo i poetsku nit u laganoj glazbi, kako kaže sam statut osnivanja ovog prestižnog kluba, koji će djelovati na neprofitnoj osnovi uz apsolutnu i priznatu autonomiju od glazbene industrije. Club Tenco s vremenom postaje najprestižnija organizacija u glazbenom sektoru. Godine 1974. ovaj je klub usvojio nagradu Tenco, posvećena velikom Luigiju Tencu, koja se dodjeljuje za uspješnu karijeru skladateljima i zaslužnim kulturnim djelatnicima, čija je vrijednost u svijetu glazbene kritike od velike važnosti. A kako i ne bi, kada nosi ime velikog glazbenika i kantautora.

Fabrizio De André e Francesco Guccini a cena e osteria / Blogging.art

Luigi Tenco je ordinarni primjer kulturnjaka kakvog u Italiji danas rijetko viđamo (čast pojedinim izuzecima). Ovaj intelektualni div je često puta znao reći o sebi:

kako je bio sam svoj i originalanne pristajući ni na kakve kompromise i ni za čije interese“.

Tenco je još znao reći:

 „Da se ne živi da bi bio dobar prema drugima, te da ga ne zanimaju novac i uspjeh, i da to prepušta onima koji su pametniji od njega u ovakvim stvarima“.

Ovaj vrsni intelektualac koji je još kao 12-godišnjak s velikom lakoćom rješavao komplicirane diferencijalne jednadžbe, a kasnije upisao studije elektrotehnike koje će samo nakon godinu dana napustiti da bi upisao studije političkih znanosti (koje će također napustiti zauvijek kako bi se u potpunosti posvetio glazbi), postati će sinonim društvene kritike u Italiji. I to sve u vrijeme velike političke nestabilnosti u zemlji, nešto što se njegovim najbližim takvo trošenje talenta činilo zločinom.

Photo: Luigi Tenco con Donatella Turri in “La cuccagna” (1962) di Luciano Salce / RB Casting

Međutim, „svojeglavi“ Tenco ostaje pri svojim uvjerenjima za koja će ubrzo postati predmet opservacije i profiliranje ličnosti. Biva uvršten u datotekama crne liste SIFAR-a (Služba za informiranje oružanih snaga), super tajna vojna služba u Italiji aktivna među 1949. i 1966. godine, koja je bila koordinirana od strane američkih tajnih službi nakon ulaska Italije u NATO-u. Hrabrost Luigija Tenca se može ogledati u izjavi na Beat-72 u Rimu 1966. godine kada je javno i otvoreno rekao:

„Nikada nisam pravio kompromise ni s kim, jer ne znam kako napraviti, ne mogu se pomiriti sa svojom savješću, odnosno s nekim svojim uvjerenjima. Takav sam kakav jesam.“

Ta Tencova odvažnost javno i otvoreno reći u društvu sve što mu smeta je često puta nailazila na kritiku javnosti, ali se on nije previše osvrtao na to. Štoviše, još žešće je nastupao i ne dvosmisleno i otvoreno govorio o stvarima koje je većina intelektualaca namjerno prešućivala. Čak je jednom poručio javnosti:

„Pjevat ću dok budem imao što reći, a kad me nitko ne bude htio dobro saslušati, pjevat ću samo u kupatilu dok se brijem, ali mogu nastaviti gledati u ogledalo bez prezira prema onome što vidim.“

Photo: Dalida e Luigi Tenco / Dalida Official

Ono što je još važno napomenuti je to da se Tencova umjetnička, kulturna i društvena revolucija očitovala u želji za dubokim raskidom s tradicionalnom talijanskom glazbom i potreba za bavljenjem avangardnim pitanjima, kao što je ljudski osjećaj u cijeloj njegovoj grubosti, ljubav iz višestrukih i višeslojnih perspektiva, egzistencijalna iskustva samog života, preko društvene kritike politike i vlasti, ekstremne ideologije, ženska prava, ratove, pa sve do tema marginalizacije u društvu, s jakim individualističkim naznakama koje se često povezuju s tonovima francuskog egzistencijalizma. I s pravom! Svojevremeno će poznati kantautor Marco Castoldi (poznatiji kao Morgan) za Tenca reći: „Da filozofija koja stoji iza Tencovih pjesama mogla bi se usporediti s mišlju egzistencijalističkih mislilaca kakav je Jean-Paul Sartre, ili ne egzistencijalista kakvi su Jacques Derrida i Louis Althusser. Dok će Tencov veliki prijatelj Fabrizio De André više puta izjaviti: „kako bez Tenca on ne bi bio tu“, podcrtavajući na taj način umjetničku prazninu koju je Tenco izazvao svojom smrću. I zaista, Tencov prerani odlazak u vječnosti je ostavio veliku prazninu na avangardi talijanske glazbene scene. Ovaj veliki buntovnik je zauvijek otišao, a da nije uspio sve reći. Imao je samo 28 godina.

Photo: Luigi Tenco / Bergamo News

S druge strane imamo karizmatičnog Fabrizija De Andréja, izvornog Genovljanina, referentna figura talijanske autorske glazbe. Pjesnika kojeg su nazivali kantautorom marginaliziranih ili pjesnikom poraženih. Umjetnik koji je iza sebe ostavio preko 65 milijuna ploča i postao jedan od najuspješnijih talijanskih umjetnika svih vremena. Intelektualac par excellence, čiju je naobrazbu pronalazio u djelima Mikhaila Bakunina i Enrica Malateste, ali i u onima njemačkoga filozofa i zagovornika antietatizma, Maxa Stirnera, kakvo je Der Einzige und sein Eigentum – ili u prijevodu Jedini i njegovo vlasništvo. Ova ga referentna točka definira kao anarhoindividualistom koji će uvijek suosjećati s anarhističkim idejama. Također će biti pod velikim utjecajem svog omiljenog tekstopisca, Georgesa Brassensa, s kojim se nikada u životu nije osobno upoznao. Godine 1957. De André pridružiti će se Talijanskoj anarhističkoj federaciji (FAI). De Andréovo referentno polazište glazbenog stvaralaštva koje se proteže od egzistencijalizma do godine osporavanja, pronalazeći svoje utočište u egzistencijalističkim temama ali i u anarhističku misao njegovog dobrog prijatelja, pjesnika i tekstopisca, Riccarda Mannerinija, koji je prije toga surađivao i sa Luigijem Tencom.

Photo: Fabrizio De André, Reinhold Kohl / Fondazione Fabrizio De André

Mannerini je napisao tekst poznatog djela Ballata per un ferroviere (Balada za željezničara) u čast poginulog partizana i anarhista, Giuseppeja Pinellija. Pjesma koja je izazvala pravu pomutnju na radiju i na televiziji, kada su odbili da je emitiraju.

„Željezničar je bio čovjek koji je izabrao Božić da umre. S prozora je ušao u priču koja govori o gladi, svakako ne o slavi…

U zoru ne umire samo noć, umiru i čovjek i njegovo postojanje, a topla krv koja kopa pločnik te je započela diskurs…

Ali kad je sudbina pedantna, smrt stiže u neobičnom obliku koji mu, ljudskom avionu daje let s četvrtog kata i svodi ga u hrpu krpa, kostiju u snop…“

De André će krajem ’60-ih surađivati i sa Gipom Ferassinom, kantautor koji je dosta tvorio na pijemontskom jeziku, a čije je tonove crpio iz dirljive melankolije, inspiriran francuskom tradicijom. Kako vrijeme prolazi tako i De Andréov opus dobija sve veću političku konotaciju, od francuskog svibnja pa sve do državnog terorizma u doba godine olova i strateške napetosti. Jedno vrijeme će se De André naći i na udaru kritika radničke autonomije i izvan parlamentarne ljevice, koje će napasti kantautora zbog pjesme Storia di un Impiegato (Priča jednog uposlenika) u kojoj se priča o jednom mladom uposleniku koji je nakon slušanja pjesme o francuskom svibnju ulazi u krizu i postaje radikalan, te odlučuje se na pobunu, ne odričući se svog individualizma.

Photo: Cristiano De André, Dori Ghezzi e Fabrizio De André / Ansa.it

Pjesmu je pored ostalih napao i militantni glazbeni tisak blizak studentskom pokretu. Čak je pjesmu oštro kritizirao i veliki kantautor Giorgio Gaber, rekavši kako se De André koristio srednjoškolskim jezikom, na što mu ovaj nije ostao dužan, izjavivši:

„Poštujem i divim se Giorgiju i žao mi je što on, koji se izjašnjava kao komunist, otišao te stvari ispričati prvom novinaru kojeg je sreo na ulici. Mogao mi je telefonirati, iznijeti svoja zapažanja, razgovarali bi smo o tome. Stoga je umjesto toga, još više unizio svijet koji je već toliko kritiziram.“

Tako se je De André našao na istoj strani kao i veliki Pasolini kada se je „osudio“ da kritizira studente, nazivajući ih antropološkom srednjom klasom kojima je suđeno da propadnu u svojim pokušajima da uspostave revolucionarne promjene, potencirajući sam aspekt generacijske borbe unutar buržoazije, jer su to djeca buržoazije, te da su njihovi ideološki motivi također emanat buržoazije. Ipak se De André kao i Pasolini nije previše obazirao na ovakve javne kritike, imajući u vidu njegove čvrste stavove o društvu.

Photo: Fabrizio De André con il figlio Cristiano / Ansa.it

Poznata glazbena tematika De Andréa svakako su naj zloglasniji kvartovi luke Genova. Nezaobilazni narativ njegovog pjesništva su melankolične priče kvartova grada gdje sunce dobroga Gospodina ne daje svoje zrake svima podjednako. Njegova umjetnička ali u isto vrijeme i egzistencijalna dijalektika s oštrim ciničnim i satiričnim narativom oblikuje talijansku društvenu stvarnost, čiji su motivi i panorame protkane s likovima koji žive na marginama, na kojima je društvo zaboravilo ili želi zaboraviti. To su alkoholičari, pijanci, prostitutke, kockari, lopovi, kriminalci i ubojice, čitav marginalni stalež modernog talijanskog društva kojem daju dekadentni predznak. Tako recimo u pjesmama La città vecchia (Stari grad) i Delitto di paese (Seoski kriminal) De André oslikava najmračniju stranu ljudskog roda kao rezultat pada morala u društvu, međutim, De André se ne postavlja kao moralista ili prokurator u priči, već kao pripovjedač koji u Baudelaireovom stilu pokušava da izvuče ljepotu iz zla. Pjesma Delitto di paese je na osnovu teksta svok učitelja Brassensa, gdje u prvom stihu spominje Cvijeće zla iz knjige Charlesa Baudelairea, a kojeg nema u izvornom tekstu Georgesa Brassensa. Sam De André će jednom prilikom izjaviti:

„Vjerujem da muškarci ponekad djeluju neovisno o svojoj volji. Neki stavovi i određena ponašanja su nedokučivi. Psihologija je učinila puno, psihijatrija možda čak i više, ali još uvijek ne znamo ništa o čovjeku. Postoje anomalna ponašanja koja si ne mogu objasniti i stoga sam uvijek mislio da ima vrlo malo zasluga u vrlini i malo krivnje u zabludi, također zato što nikada nisam sasvim razumio što je vrlina, a što pogreška.“

Photo: Fabrizio De André con il figlio Cristiano / Radio Pico

Za naslov i sadržaj djela, De André je inspiriran La città vecchia, poznatom pjesmom Umberta Sabe, smještenom u zloglasnim uličicama lučkoga područja grada Trsta. Motivi su isti, i svode se na moral u ljudima, portretirajući sliku mlade prostitutke i mornara, starca koji psuje, ženu koja se svađa… „Sve su to stvorenja života i boli“, kako kaže Saba, dok De André osjeća da ima nešto zajedničko s tim ljudima. Pjesma će biti djelomično cenzurirana, tako što će biti zamijenjeni neki originalni stihovi. De Andréov sarkastičan poetski izražaj je često puta bio predmet cenzure, te bio na udaru kritike zbog toga jer je često govorio protiv političke upotrebe religije, ali i crkvene hijerarhije, ističući svoj jasno izraženi antiklerikalizam, što se moglo primijetiti u nekim njegovim pjesmama poput Un blaspheme (Bogohulnik), Il testamento di Tito (Titov testament), La balata del Miché (Balada o Michéu) i Bocca di rosa (Rosina usta). Ono što je još za obilježavanje u De Andréovoj karijeri je i to, da je bio podvrgnut nizu provjera talijanske policije i tajnih službi. Provjere su se odvijale zbog brojnih kontakata s prijateljima koji su bili simpatizeri militantnog marksizma-lenjinizma, koji su od strane vlasti bili obilježeni kao crvenim ili anarhističkim. Talijanska tajna služba SISDE ga je čak smatrala simpatizerom Crvenih brigada. Ova služba je kupnju zemljišta u Tempia Pausanija na Sardiniji sa njegovom suprugom Dori Ghezzi, smatrala za pokušaj stvaranja utočišta za članove ekstremno lijevih izvan parlamentarnih skupina.

Photo: Fabrizio De André con il figlio Cristiano, Mondadori / Portfolio / Angelo Deligio

Međutim, nije samo De André pripadao ljevičarskom miljeju i društvu, već i mnogi drugi poznati kantautori i tekstopisci u Italiji. Kulturni umjetnici koji su obilježili jednu cijelu epohu autorske glazbe i protestne pjesme. Spomenimo samo Paola Pietrangelija koji je nedavno preminuo, čija je Contesa (Grofica) postala svojevrsna himna tijekom študentskih protesta ’68. Komad koji će biti aktualan i tijekom uličnih demonstracija ’90-ih. Pjesma koju je veliki Pietrangeli napisao nakon jednog internog razgovora koji je čuo u baru Negresco na Piazza Istria nedaleko svoje kuće u Rimu. Iz njegovog autorskog pera je izašla i čuvena Valle Giulia, inspiriran događajima od 1. ožujka 1968. godine, kada na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Rimu, koji se nalazi u ulici Via di Valle Giulia, dogodio ozbiljan sukob između studenata koji su okupirali fakultet i policijskih snaga. Pietrangelijeva genijalna anticipiranost društvenih promjena ne ogleda se samo u glazbi, već i u kinu, gdje asistira poznatim filmskim redateljskim imenima poput Bologninija, Felinija i Viscontija. Godine 1974., će debatirati samostalno s dokumentarcem sa snažnim političkim utjecajem, pod naslovom Bianco e nero (Crno i bijelo). Svojevrsno putovanje u svijetu neofašizma u kojem vješto razotkriva dosluh između države i subverzivnih elemenata na krajnjoj desnici.

Photo: Fabrizio De André / Torino Today

Pet godina kasnije će snimiti dramu I giorni cantati (Pjevani dani) u kojoj glumi on sam, ali i kantautor i pjesnik Francesco Guccini, kao i popularni talijanski komičar Roberto Benigni. Sam filmsko ostvarenje ima izraženo duboki politički kontekst. Sam Pietrangeli je bio dosta politički aktivan tijekom života, pogotovo kada je direktno sudjelovao u izbornoj kampanji za Zastupnički dom 1996.  godine iz redova stranke Partito comunista rifondazione. Godine 2001. se kandidirao i na izborima za Senat na koledžu Roma-Tuscolano gdje je dobio 5,5% glasova, što nije bilo dovoljno da bude izabran. Te iste godine će snimiti dokumentarni film Genova. Per noi (Genova. Za nas) koji govori o tri dramatična dana sa samita ’68  u Genovi. Kratko razdoblje od 19. srpnja do 21. srpnja koje će rezultirati sa sukobima između prosvjednika i policijskih oružanih snaga, pri čemu će smrtno stradati mladi 23-godišnjak Carlo Giuliani. Od po zapaženih albuma s političkim porukama se može izdvojiti onaj iz 1974. godine pod naslovom Karlmarxstrasse. Dok od filmova već spomenuti Bianco e nero, te Porci con le ali (Svinje s krilima) i L’addio a Enrico Berlinguer (Zbogom s Enricom Berlinguerem). Svestran umjetnik koji će obilježiti jednu čitavu epohu filma i glazbe u Italiji, koji s pravom pripada samom vrhu talijanske kulturne scene.

Photo: Fabrizio De André / Guido Harari

Kada je još u pitanju taj nezaobilazni društveni aktivizam kroz protestne pjesme, ne možemo a ne spomenuti ime Claudija Lollija. Književnik, pjesnik, tekstopisac i učitelj. Jedan od najplodonosnijih talijanskih kantautora u povijesti. Poetska duša čija je poetika dotakla ljudsku duhovnu bijedu, kulturni pad i kriza duha talijanske nacije, ekonomsku pustoš društva, kao i političku dekadenciju i nakaradnost, te državni supresivni aparat nad običnim čovjekom. Pisac čija se autorska glazba uvrštava u sam vrh glazbenog egzistencijalizma potkraj ’60-ih, i čija je komunistička crta poslijeratne Bologne iscrtala konture njegovog društvenog, intelektualnog i političkog života. Njegova se darovitost pokazala još u ranoj mladosti kada je inspiriran Beat generaciji počeo pisati kratke priče, stihove i pjesme. „Kad tinejdžer ima gitaru u ruci, što može nego pisati pjesme i kratke priče…“, će jednom za njega reći Piero Guccini, brat od Francesca Guccinija. Posve čini se da je Claudio Lolli u svojoj mladosti pronašao smisao svog života. Ili kako će jednom neformalno reći:

„Bio sam prilično usamljen tinejdžer, naviku koju sam, srećom napustio… Mnogo sam volio slušati i pisati, to je bio jedan od razloga mog života, činilo mi se da su dali minimum smisla mom životu…

Upravo ga Francesco Guccini 1972. godine vodi u talijanski EMI, gdje će u razdoblju od 1972-76. snimiti njegova prva četiri LP-a. Na prvom albumu Aspettando Godot (Čekajući Godoa) pored istoimene pjesme, druga po redu nalazi se pjesma Borghesia (Buržoazija), njegovo remek djelo koje duboko promišljenom dijalektikom govori o vladavini nadređene klase. Njegov suptilan osjet za detekciju opresije privilegirane klase nad ostalima, daje nam do znanja da je Lolli nepopravljivi komunista koji se izražava kroz složenu glazbu i jezik. Sam Lolli u jednu od strofa pjesme kaže:

„Uživajte kada se abnormalne tretiraju kao kriminalci

I zatvorili biste sve Cigane i intelektualce u azil

Volite red i disciplinu, volite svoju policiju

Osim kada morate istražiti stečajnu masu.“

Lollijeva snažna politička poruka koja se odnosi na događaje iz 1968. i 1977. godine, na lijevom će spektru društvene akcije i političke odgovornosti izazvati burne, ali u isto vrijeme i pozitivne reakcije, naročito u redovima militantne ljevice. To je naročito značajno u vrijeme godine olova, razdoblje obilježeno državnim terorom s kojim se služila krajnja desnica. Lolli se nikada nije libio da javno kaže ono što misli, i to onda kada uistinu treba. Njegova će oštra političko-ideološka uvjerenja u mnogo čemu snažno utjecati na stvaranje autorske protestne glazbe, koja će nažalost početkom ’90-ih doživjeti progresivan nestanak s talijanske glazbene scene.

Pjesme poput Agosto (Kolovoz), Primo Maggio di Festa (Proslava 1. Svibnja), La morte della Mosca (Smrt Moskve), Albana per Togliatti, Quello li – Compagno Gramsci (Onaj – drug Gramsci), La socialdemocrazia (Socijaldemokracija) posvećena militantu organizacije Lotta Continua, Francescu Lorussu, ili In cubo numero zero (Noćna mora broj nula) koja je bila posvećena Urlike Meinhof, jedna od vođa RAF-a, će svakako postaviti ovog vrsnog umjetnika u sam vrh talijanske protestne glazbe. Glazba koja će obilježiti ne samo godine državnog terora u Italiji, već i ratna dešavanja u svijetu, brojnih državnih udara poput onog u Čileu, institucionalizacija aparthejda i rasne segregacije, te marševa za ljudska i građanska prava i studentskih protesta. Talijanski kantautori, pogotovo oni koji nedvojbeno pripadaju lijevom spektru, ne libe se da izađu iz svoje komforne zone u društvu i javno izreći svoj stav u medijima kroz svojih pjesama. To je bilo stvaralaštvo koje je imalo za cilj postaviti novu paradigmu kritičkog razmišljanja u društvu kao nikada prije toga, otvoreno govoreći o temama kao što su politička predanost, egzistencijalna nelagoda, disfunkcionalnost obitelji, kritika vlasti i institucija, klerikalizam i etičko I moralno licemjerje Crkve, kolonijalizam, vojni intervencionizam i ratovi, rasna podijeljenost i netrpeljivost, itd…, itd…

Photos: Claudio Lolli / Il Messaggero

Francesco Guccini svojim stvaralaštvom itekako pripada ovoj skupini kantautora koji su promijenili povijesni tok talijanske suvremene glazbe. Ovaj pisac, pjevač i glumac, i danas društveno aktivan, osigurao je sebi mjesto među najvećim glazbenim umjetničkim imenima ne samo u Italiji, već i van njenih granica. Ipak po pitanju odnosa između njegovih pjesama i političkog djelovanja, i pored toga što su neke od njegovih skladbi u kojima se prepoznaje ton društveno angažiranog diskursa, ovaj kolosalni pjesnički div se ne može upisati u neki strogo određeni institucionalni politički okvir. Jer njegov uspjeh proizlazi iz visoke umjetničke i književne vrijednosti koja određuju njegova djela. Isto kao i njegov veliki prijatelj Fabrizio De André, on sebe definira anarhistom, iako je recimo u prošlosti podržavao Talijansku socijalističku partiju (PSI) i politiku kontroverznog Bettina Craxija. Politika koja je u više navrata bila štetna po političkim interesima talijanske ljevice. Da bi kasnije Guccini napravio još jedan politički zaokret tako što je podržao Demokratsku partiju ljevice Massima D’Aleme. Zapravo, on je često puta iznosio svoje stavove, usmjereni na umjereno područje lijevog centra, gdje će se kasnije pozicionirati Demokratska partija koju će preuzeti isključivo kapitalistička elita Italije, a čiji će simpatizer on postati nažalost.

Guccini će jedno vrijeme dati svoju podršku lijevoj Sinistra ecologista liberta, u vidu podrške neovisnog kandidata na izborima za gradonačelnika općine Porretta Terme 2011. godine, što se tumačilo kao pristup lijevom političkom pokretu koji je predvodio Nicola Maria Vendola, mada će tri godine kasnije Guccini izjaviti da je glasao za PD. Kako god, njegov društveni aktivizam kroz pjesničkog opusa nije toliko izravan kao u ostalim kantautorima, na šta je par puta izjavio: „kako nikada nije rekao da se revolucije prave u pjesmama, gdje se zapravo pravi poezija“. Mada će jednom slavni Giorgio Gaber o njemu reći:

„Bolonjezi zapamtite: Sting je jako dobar, ali zadržite vi svog Guccinija. Netko tko je napisao 13 strofa o lokomotivi stvarno može napisati bilo što.“

Ipak, od pjesama gdje se u tekstovima pojavljuju društveno-politički stavovi pored već spomenute La locomotiva, mogu se još izdvojiti: Primavera di Praga (Praško proljeće) kao kritika sovjetske vojne intervencije ’68-me u Čehoslovačkoj, Don Chisciotte Canzone per il Che (Pjesma za Che), obje posvećene Che Guevari, Piazza Alimonda (Trg Alimonda) posvećena samitu G8 u Genovi, Il testamento di un pagliaccio (Testament klauna) i Su in collina (Gore u brdima), pjesma posvećena partizanima. Obje pjesme na zadnjem albumu L’ultima Thule. Time se vidi da se njegov lajtmotiv ne razlikuje previše od već spomenutih kantautora, koji obuhvaća teme poput društvene nejednakosti, socijalne pravde, građanske slobode, prateći stil anarhističkih autora glazbe devetnaestog stoljeća.

Photo: Francesco Guccini / Archivio Luce

Jedan drugi Francesco, ovog puta De Gregori, je također svojim društveno-političkim nadahnućem uz veliku etičku promišljenost, kroz svoj književno-poetički i glazbeni narativ, postavio visoke reference i standarde za kritički osvrt na povijesne događaje u talijanskom društvu. Ovaj umjetnik (kako sebe on sam naziva, dok ga ostali vole oslovljavati  pjesnikom i tekstopiscem) je jedan od najnagrađivanijih umjetnika kada su u pitanju nagrade Tenco Cluba. I pored toga što je De Gregori kao veliki šarmer među kantautorima volio isticati ženski portret u svom stvaralačkom opusu, nimalo ne nedostaje taj egzistencijalistički karakter (popraćen naravno socijalnom komponentom) u tonovima njegove maestralne glazbe. Nešto što se isto tako može naglasiti za pjesme koje šalju moćnu društvenu kritiku na račun rata. Uzmimo samo kao primjer tri njegove pjesme sa drugog studijskog i prvog solističkog albuma iz 1973. godine, Alice non lo sa (Alice ne zna), 1940 Saigon. Prva i druga o ulasku Italije u Drugi svjetski rat, dok treća o ratu u Vijetnamu.

Ipak De Gregori za razliku od mnogih drugih kantautora svog vremena, nije htio da previše govori o politici i političarima, znajući često puta da kaže:

„Iznad svega mrzim političare koji vas u neopravdanom činu arogancije prolaze pored vas sa svojom pratnjom sa sirenama koje vas tjeraju da stanete. Ali to nije gnjev protiv bacila i činjenica je da je to nešto nepodnošljivo. Zlouporaba ovlasti koja se ne bi mogla dogoditi drugdje. U Engleskoj na primjer, premijer nema pratnju s uključenim sirenama i obično se zaustavlja na semaforima.“

Potpuno građanski stav koji bi ga trebao zauzeti svaki društveno odgovoran građanin bilo koje zemlje, pogotovo onaj koji je javno eksponiran, nešto što je De Gregori itekako bio u svojoj Italiji. I koliko god da se ta odsutnost kritike političke elite može De Gregoriju uzeti za „zlo“, ipak postoji velika rezerva društvenog aktivizma samog kantautora u javni život. Ne toliko agresivni poput onog njegovog velikog prijatelja Lucija Dalle, ali dovoljno da ospori svaku nametnutu normu talijanskog društva ili političkog sistema. Imajući u vidu koliko isti taj sistem može biti poguban po stvaralaštvu pojedinih umjetnika, De Gregori je možda s pravom zauzelo nešto „konformističniji“ stav u izjašnjavanju putem glazbe.

Photo: Francesco De Gregori / Rolingstone.it

Međutim, to nije bilo slučaj s već pomenutim Lucijom Dallom, njegovim odličnim prijateljem. Po mnogima, jedan od najboljih talijanskih kantautora ikada. Ovaj multi-instrumentalist pjevač i skladatelj, te jedan od najinovativnijih i najsvestranijih tekstopisaca talijanske popularne glazbe, itekako zaslužuje svoje visoko mjesto na društvenoj ljestvici angažiranih umjetnika. Umjetnik koji je prije svega bio školovan za jazz i koji je surađivao s brojnim domaćim i stranim međunarodno priznatim umjetnicima akademskog kova. Dalla je na početku svoje karijere skladao samo glazbu, da bi kasnije u sebi otkrio i tekstopisca. Njegova će gotovo pedeset godišnja karijera proći kroz nekoliko faza, od Beat žanra, preko ritmičkog i glazbenog eksperimentiranja, pa sve do pisanja pjesama. Ovaj ekstravagantni Bolonjez s karakterističnom plavom vunenom kapicom na glavi, nije se previše libio da javno iznese svoje književno majstorstvo na glazbenoj sceni, pa čak i onda kada je znao da će javnost burno reagirati na njegovu paklenu metaforu o slobodi misli. Sjetimo se samo pjesme Desperato erotico stomp (Očajnički erotski topot) s albuma Come è profondo il mare (Koliko je more duboko) iz 1977. godine., pjesma s kojom je Dalla izazvao lavinu burnih reakcija u javnosti. Za mnoge ovo „bizarno“ autorsko djelo slavnog kantautora, čiji sadržaj je bezobziran, provokativan, pa čak i pomalo bizaran, (koji oslikava autobiografski karakter samog izvođača), bilo je previše slobodno u svom eksplicitnom izražaju emocija. Sama  priča svodi se na autorove bizarne susrete, nakon što ga je napustila njegova djevojka jedne večeri oko Bologne, uključujući prostitutku i jednog izgubljenog Berlinca koji treba ponovno pronaći put. Pripovjedač, vrativši se kući kasno navečer, dan završava samo u donjem rublju masturbacijom na sofi. Ipak Dalla, kako bi izbjegao niz diskvalifikacija bez prava na odgovor zbog glazbenih preferencija bogatih, odlučio je ne staviti sve što je želio reći u tekstu. Bilo bi previše, kako je rekao. Pojmovi poput „tišina nabujala moju kapelicu, […] ispružio sam se na sofi, malo zatvorio oči i ruka mi je lagano krenula, daju do znanja da toliko dobro poznajem stereotip o prostitutkama, da bi bilo šokantno“. Ipak se ovaj tekst kako sam kantautor kaže, treba se shvatiti kao odgovor na svojevrsni moralizam ljevice. Kasnije će sam Dalla povodom napisanog izjaviti:

„Napisao sam to kao odgovor na neku vrstu ljevičarskog moralizma. Bilo je to doba feministica […]. Imam sveto poštovanje prema ljudskom biću, a ne prema njegovom institucionalnom aspektu. Dakle, Desperato Erotico Stomp je bila pjesma – provokacija, kako u jeziku tako i u smislu same pjesme.“

Photo: Lucio Dalla / Mymovies.it

Jedna od najvećih referenci i simbol slobodnog razmišljanja talijanske moderne glazbe je svakako Lucio Dalla. Glazbenik koji je rušio sve predrasude i stereotipe svojim otvorenim pristupom prema običnim svakodnevnim egzistencijalnim pitanjima popraćenim melankoličnim notama i razočaravajućim sentimentalnim sekvencama života, gdje masturbacija ili seks sa prostitutkom ne predstavljaju nikakav grijeh ili zločin. Time se maestralni Dalla ne vodi komercijalnim postavkama autorske glazbe koje zahtijevaju prefinjenu i u celofan uvijenu formu izražavanja, već svojim suosjećanjima s onima čija je samoća nezaobilazni i sastavni dio života. Pa čak i kada vas duboko preziru zbog intimnog čina samozadovoljavanja u zanosu autoerotizma nakon ljubavnog razočarenja, kada shvatite da nemate s kim podijeliti svoje osjećaje. Na kraju dana, kada samoća postane apsolutna istina, naša seksualnost nam pomaže u tišini, koja predstavlja bitnu paradigmu u svakom i svačijem iskustvu, kada su u pitanju energija, želja, žudnja, kreativnost, ljepota, mašta, odnos s tjelesnošću, otkriće, užitak, čežnja… Sve o svemu pravo remek djelo moderne lirike, ma koliko god ga kritizirali moralisti koji pripadaju lijevom političko-ideološkom spektru.

Photo: Lucio Dalla / Rollingstone.it

Dalla se uvijek izjašnjavao kao ljevičar, sudjelujući u raznim političkim demonstracijama i festivalima u organizaciji Talijanske komunističke partije (PCI), a kasnije i njenim političkim derivatima. Povrh toga što je u nekoliko intervjua očitavao svoje vjersko uvjerenje katoličkoga podrijetla, izjavivši kako je duboko religiozan, javnost je mučila njegova homoseksualnost, koju sam umjetnik nikada nije potvrdio, a koja je bila istaknuta nakon njegove iznenadne smrti, što je dovelo do nekih kritika da se nije javno oglasio o njoj.

Photo: Lucio Dalla / Ansa.it

Ali uvijek kada se spomene talijanska autorska glazba, nerijetko popraćena raznoraznim kontroverzama, ne možemo izostaviti ime Salvatorea Antonija Gaetana, poznatijeg kao Rino Gaetano. Ime oličeno u dubokoj ironiji i osudi talijanskog društva. Nažalost, njegova prerana i tragična smrt (u 31 godini života) mu neće dopustiti da u potpunosti iskaže sav svoj potencijal s kojim je on raspolagalo, mada će nakon smrti biti puno više cijenjen nego li za života, stekavši na taj način status kultnog umjetnika. I pored toga što će njegov glazbeni put biti trnovit od samog početka, svoju će glazbenu afirmaciju polako ali sigurno graditi. Pogotovo nakon objavljivanja singla Ma il cielo è sempre più blu (Ali nebo je uvijek modrije) 1975. godine, pjesma u dva dijela s kojom je Rino Gaetano predložio različite sekvence života, opisujući ih ironijom, klišejima i proturječjima. Lajtmotivi temeljenih na paralelama koje izražavaju velike suprotnosti u talijanskom društvu, društvene, ekonomske, klasne, socijalne, itd…, itd…

Gaetano anticipira u svom tekstu sve te nejednakosti, ali ipak kaže da je nebo za sve isto i plavo. Pjesma će zbog navodnog eksplicitnog autorovog izražaja biti cenzurirana, jer je sadržavala dvije fraze koje se nisu mogle javno širiti, tipa: „Tko vuče bombu/tko skriva ruku“, i „tko pjeva Baglioni/tko mi lomi jaja“. Gaetano je, u jednom svom intervju o lajtmotivima u pjesmi, izjavio: „kako u biti ima tužnih i beskorisnih slika, ali nikada sretnih, te da je htio naglasiti da, u to vrijeme malo sretnih stvari, te zbog toga uzima u obzir one koje umiru na poslu, one koji žele povećanje plaće“. Gaetanova lirika o emigraciji s juga zemlje na sjever je izraziti autorov portret radničke klase, koja je odlazila trbuhom za kruhom u bogatije krajeve zemlje, ili čak i vani. Stihovi poput onih koji govore o mladom sinu kojeg odvode da radi u Njemačku u rudnik uglja, te da će doći za Božić, pokazuju istančanu empatiju prema ljudima koji emigriraju u potrazi za poslom. Očito je da uglavnom umor prevladava u takvim egzistencijalnim slikama talijanske radničke klase. Međutim, Gaetanova filozofija shvaćanja društva seže duboko u sve pore istog, pa je poetika marginalizacije također sastavni dio njegovog stvaralačkog opusa. Ipak Gaetano nije dijelio ideju o glazbi kao instrumentu borbe, kao protestu, te još manje prihvaćao ideju o militantnom autoru. Tako je, za razliku od mnogih svojih suvremenika, on odbio zauzeti političku stranu. Njegova se društvena kritika odnosila na cijelu talijansku političku klasu. Generalni kritički aspekt politike koji se može sagledati u pjesmi Nuntereggae più (Ne podnosim te više) 

Stoga se Gaetano ne može uvrstiti ni u jednu političku ideologiju, on je originalan, a i sam je bio izričito protiv svakog lijepljenja etiketa, nešto o čemu je jednom javno progovorio i njegov prijatelj Bruno Franceschelli:

„Mnogi se pitaju koje su bile Rinove političke ideje, drugi mu pokušavaju dati mjesto: uvjeravam vas da je Rino uvijek odbijao svaku vrstu etikete, njegova je uvijek bila slobodna misao, oslobođena vanjskih pritisaka i kompromisa. Bio je za neko ispravno razmišljanje, neugodan glas, toliko da su neki njegovi tekstovi bili cenzurirani.“

Gaetanova glazbena originalnost je ostala i nakon 40 godina od njegove smrti, s obzirom na to da nije imao svog učitelja i nije pripadao nijednoj struji i školi, što ga čini jedinstvenim slučajem na talijanskoj glazbenoj sceni. Tom prilikom jednom će se za talijansku nacionalnu televiziju Rai, poznati novinar i tv kritičar Aldo Grasso prisjetiti:

„Život usamljenog i izmučenog kantautora kratak je […], ali intenzivan za kreativnost svojih skladbi između paradoksa i sarkazma: bujni i satirični umjetnik, nadaren zanosnom glazbenom venom, Rino Gaetano tumačio je ulogu, duhovitog i nepoštenog, rijedak u panorami talijanske pjesme.“

Photo: Ribo Gaetano / Medium.it

Za razliku od Rina Gaetana, jedan drugi tekstopisac, ali i komičar, kazališni redatelj i dramatičar, već spomenuti Giorgio Gaber, svoj kritički osvrt na društvo će postaviti na osnovu kazališne interpretacije stihova, postavši na taj način preteča žanra Teatro canzone (Kazalište pjesme), time postavši jedan od najomiljenijih i najoriginalnijih tekstopisaca talijanske autorske glazbe. Ovaj umjetnik slovenskog porijekla, inspiriran američkim i evropskim jazz izvođačima, postati će kantautor originalan sam po sebi, koji će ubrzo televiziju zamijeniti kazalištem, mjestom gdje će publici, samo na njemu prepoznatljiv način, izvoditi monologe, priče i pjesme, čiji se tekstovi bave političkim temama, vrlo često interpretirajući ih na jedan duhovit i apsurdan način. Neki naslovi poput Il signor G (Gospodin G), Dialogo tra un impegnato e un non so (Dijalog između predanog i s jednim ne znam), Libertà obbligatoria (Obvezna sloboda), Io se fossi Gaber (Da sam ja Gaber), Qualcuno era comunista (Netko je bio komunist), Destra-Sinistra (Desnica-Ljevica), Il conformista (Konformist)ući će u povijesnu antologiju talijanske moderne glazbe. Njegov duhovit talent u kazališnom pretapanju s publikom, omogućio mu je kultni status na talijanskoj glazbenoj sceni, a njegov utjecaj će biti dovoljno jak da bi animirao umjetnike poput Enza Jannaccija, s kojim će 1958. g. oformiti duo Due corsari (Dva gusara).

Photo: Ombretta Colli e Giorgio Gaber / Riformista

Talijanski glumac, komičar, pjevač, pijanist, skladatelj i tekstopisac, te voditelj talijanskog kabarea, Gino Paoli je svakako jedno od imena koja su obilježila povijest talijanske autorske glazbe. Glazbenik i kantautor koji je činio jezgro Genovške škole, kantautor  u čijem narativu nije bilo nagovještaja za ono što će u svojoj karijeri uraditi, pokušavajući sebi oduzeti život pištoljem. Čin za koji će kasnije Gino Paoli zatražiti rehabilitaciju od strane Suda u Genovi koji ga je teretio za nezakonito posjedovanje vatrenog oružja marke Derringer. Proslavljeni kantautor je lagao da je to bila slučajna nesreća, rekavši: „kako je to u stvarnosti bila precizna i smišljena stvar“. Te dodaje: „Da su mnogi govorili o lošim ljubavima, o ekonomskim problemima, a da je on imao sve i da je bio na vrhuncu uspjeha. Ali da je svaki dan koji je prolazio bio isti kao i prije, te da je osjećao beskrajnu dosadu“. Andrea Laffranchi će jednom za Corriere della sera napisati kako je Paoli izjavio:

„…da nije htio umrijeti da bi završio s tim, već da je htio krenuti u potragu za novim iskustvima, da je htio otići, otići zbog nečeg novog. Da je bio duboko uvjeren da čovjek mora proći kroz mnoge mutacije prije nego što se ponovno spoji s ništavilom. Ili s cjelinom. Da je to učinio onako kako to može učiniti astronaut koji sjedne u raketu i ode u svemir. Samo ista stvar. Te da je bio vrlo lucidan, čak i oduševljen novim iskustvom.“

Između ostalog Gino Paoli je bio dosta društveno i politički aktivan. Godine 1967. je sudjelovalo na izborima gdje je izabran za zastupnika iz redova Talijanske komunističke partije (PCI), mada se u Parlamentu pridružio Nezavisnoj ljevici, obzirom na to da nikada nije bio registriran ni u jednoj političkoj stranci. Ipak, on se pet godina kasnije oprašta od svog profesionalnog političkog djelovanja. Godine 2007. u jednom intervjuu za utjecajni časopis  Espresso izjavljuje:

„Uvijek sam bio anarhist. Naslijedio sam gen za anarhiju od svog nepismenog djeda, koji je znao napamet spise Carla Cafiera, pjesme Pietra Gorija, autora Addio a Lugano, popularne anarhističke pjesme iz 1895. godine.“

Photo: Gino Paoli / Stonemusic.it

Kako god, sva ova imena su iza sebe ostavila poneki znak prepoznavanja svog društveno-političkog djelovanja, netko manje, netko više, ali svi do mjere prepoznatljivosti da je prosto nemoguće danas govoriti o talijanskoj autorskoj glazbi, pogotovo o društveno i političko angažiranoj, a da ne spomenemo sva ta imena. Glazbenici koji su obilježili jednu eru talijanske moderne glazbe i svojom kulturnom ostavštinom zauvijek zadužili talijansko društvo. I kada je u pitanju društveno-politički angažman talijanskih glazbenika, ne možemo a ne spomenuti četvrtog člana velike petorke Genovške glazbene škole, Bruna Lauzija.

Kantautor i skladatelj koji je puno eksperimentirao i s poezijom i s književnošću, autor koji je napisao bezbroj uspješnih pjesama za mnoge poznate talijanske interpretatorice popularne talijanske glazbe kao su što su Mia Martini ili Ornella Vanoni. Bio je posvećeni antifašist, koji je od svog oca naslijedio osjećaj za toleranciju i želju za slobodu. Ivano Fossati, poznati kantautor i multiinstrumentalist njega je svojevremeno definirao kao pravog nekonformista. Njegova politička angažiranost pomalo je kontroverzna, imajući u vidu raznorazne pokušaje potpore različitim političkim opcijama, od onih desnog centra, zalažući se za korištenje nuklearne energije, pa sve do radikalnih liberala, postajući na taj način liberalni militant kao član Talijanske liberalne stranke sve do 1988. godine. I sve to, dok su neki od njegovih najboljih prijatelja poput De Andréa, Tenca i Paolija zastupali militantnu stranu ljevice, mahom anarho-komunističke, onoj provenijenciji kojoj je pripadao veliki broj talijanskih kantautora i glazbenih umjetnika, ali i filmskih umjetnika. Godine 1977., tijekom razdoblja intenzivne politizacije glazbe u duhu političko angažirane umjetnosti, Lauzi će napisati kontroverznu pjesmu s kritičkim osvrtom na ljevičarske političke kantautore pod naslovom Lo canterò politico, aludirajući na njegove lažne kolege koji obožavaju revolucije, dok sjede na čoporima autentičnih milijuna, izuzev Guccinija kojeg je smatrao iskrenim poetom.

Međutim, I pored jasno izraženih ne ljevičarskih političkih pozicija, zadržavajući zdrav razum, da svom liberalnom političkom opredjeljenju ne prepisuje nesretni ishod pjesama na ljestvici, što će mu istodobno i omogućiti veliki komercijalni uspjeh, Lauzi se nije libio da ponekad napadne talijansku buržoaziju u zavijenoj formi. Takoće jednom prilikom reći:

„Stoljeća predrasuda buržoazije prema umjetniku, dovela su umjetnike do predrasuda prema buržoaziji. S druge strane, da li biste svoju kćer dali gitaristu?“

Što će, autora manifesta Genovške škole Il poeta,  postaviti u onaj nešto više pragmatičniji dio društveno angažirane glazbe, da ne kažem oportunističkiji. Nešto što se baš nije svidjelo ljudima u njegovom okruženju, naročito onima koji su na neprekidnu političku borbu kroz društvenu i kulturnu angažiranu umjetnost gledali kao na najveći imperativ života. Ipak će Lauzi i pored toga što će odabrati „liniju manjeg otpora“ društvene kritike, naći svoje mjesto u analima talijanske autorske glazbe koja će obilježiti možda najturbulentniji period moderne talijanske povijesti.

Photo: Bruno Lauzi / Stile italiano / Storia della televisione italiana / Tv locali

S druge strane imamo Pina Masija, u pravom smislu društveno-politički angažiranog umjetnika koji je potpisao neke od najpoznatijih i najznačajnijih borbenih pjesama pokreta ’68. Njegovu djelatnost kao pripovjedača,  umješno je  uklopio slikanjem i pisanjem glazbe, modelirajući na taj način svoj originalni imidž velikog buntovnika. Surađivao je s velikim imenima talijanske kulturne scene, poput Fabrizija De Andréa, Piera Paola Pasolinija, Darija Foa, Giorgija Gasilinija i mnogih drugih, ali i s imenima iz oblasti znanosti, kakav je bio čuveni talijanski psihijatar, neurolog i inovator na području mentalnog zdravlja, te reformator psihijatrijske discipline u Italiji i osnivač demokratske psihijatrije, Franco Basaglia. Politička aktivnost Pina Masija začela  se još u njegovim mladim godinama, kada će se, nakon velikih političkih potresa ’68 i raskola unutar Studentskog pokreta, pridružiti novom pokretu Lotta Continua (Borba se nastavlja), jednom od glavnih formacija izvan parlamentarne ljevice s komunističkom, revolucionarnom i radničkom orijentacijom. Naravno, pored već oformljene političke skupine Potere Operaio ( Moć radnika) koja je proizašla iz uredničkog jezgra časopisa La Classe kao dio kultnog povijesnog časopisa talijanske radničke ljevice Classe Operaia. Pino Masi je u ono vrijeme bio uvijek spreman zapjevati za radničke štrajkaše ili studente, nalazeći se na prvoj crti bojišnice i barikada, kada radnici prekriže ruke i naprave kordon protiv policije. Čak je često puta podržavao i solidarizirao se sa studentima koji su štrajkali glađu. Masijeva meta političko angažiranih pjesama su bili gazde, buržoazija, i uzurpatori i tlačitelji radničke klase za koju se je cijeli svoj život zauzimao.

Nikada se nije libio suprotstaviti se sistemu represije, političarima visokog položaja, pa čak i masoneriji i mafiji, govoreći na konferencijama o organiziranom kriminalu koji je u sprezi s politički moćnim ljudima iz vlasti i talijanskim kriminalnim sindikatima predvođenim mafijom. Bio je veliki prijatelj s De Andréom, koga je iznimno cijenio i kojeg je nazivao iskrenim anarhistom, jer je pjevao samo za prijatelje, tako što nije nastupao pred brojnom publikom. Čak je 1975. godine organizirao i De Andréov prvi koncert u Pisi. Njegovo dijalektičko i povijesno razumijevanje potčinjenosti radničke klase ga je dovelo do toga da ostvari bezbroj suradnji s istaknutim društveno angažiranim umjetnicima kakav je bio veliki talijanski redatelj Pier Paolo Pasolini, za koga je napravio glazbu 1970. godine, kada je ovaj snimio film o borbenim pjesmama posvećenim radničkoj klasi, ali i oružanoj borbi kakva je bila u Irskoj. Međutim, ostat će upamćen po La ballata del Pinelli (Balada o Pinelliju)anarhističkom milanskom željezničaru koji je stradao „pavši“ s prozora policijske postaje u Milanu. Nezadovoljan politikom vodstva Lotta Continua, Pino Masi napušta pokret krajem 1975. godine, kada je dostavio dokument pod naslovom Kad je riba trula smrdi iz glave, osudivši neslavni kraj pokreta od ranije, krajnje rezigniran  i uz veliku dozu ironije. Masijeva dosljednost do samog kraja njegovog života, kada je u pitanju revolucionarna ideja, je samo dokaz njegove istrajnosti na putu društvene kritike i političke odgovornosti kojim je on koračao. U jednom intervjuu za La Repubblica iz 2010. godine na pitanju po čemu Pino Masi želi ostati upamćen rekao je:

„Svako malo pomislim na svoj epitaf. Biti će: ‘Ovdje leži Pino Masi, koji je snimio poznatu pjesmu poput Ballata di Pinelli, ali nikada nije bio pozvan da je otpjeva u Sanremu. Bila je to njegova sreća, jer nije odustajao i nastavio je  kritički gledati na svijet do kraja’.“

Photo: Pino Masi / Altervista.org

Antonello Venditti je još jedan u nizu talijanskih kantautora koji je u svoje stvaralaštvo uveo aspekte i teme života urbanog proletarijata uz koji je bio politički vezan. Među mnogim pjesmama na temu radničke klase, vrijedne za izdvojiti su neke poput Canzone per Seveso (Pjesma za Seveso) koja govori o tvorničkoj nesreći čija je ekološka katastrofa imala veliki utjecaj na stanovništvo i okoliš, onda Tradimento e perdono (Izdaja i oprost) te E li ponti so’ soli (A mostovi su sami) kao tema o emigraciji, Campo de fiori (), Il treno delle sette (Vlak u sedam sati) tema o majci radnici, Piazzale degli eroi (Trg heroja), Lontana è Milano (Daleko je Milano), L’uomo di pane (Čovjek od kruha), L’ottimista (Optimist) i mnoge druge. Umjetnik koji je i danas društveno-politički aktivan i u čijim se nastupima može zabilježiti solidarna komponenta. U jednom od svojih intervjua je nekoć izjavio:

„Živio sam kao i mnogi drugi, s voljom da sa svojom generacijom promijenim svijet. U stvarnosti nas je svijet promijenio i mnogi od onih snova i projekata koje smo imali, nisu se ostvarili. Ali ja i dalje vjerujem u njih i pokušavam razmišljati pozitivno. Sada, umjesto stotinu snova, mislim da je ispravno imati dva, ali izvediva. Uostalom, još uvijek vjerujem da se svijet može promjeniti.“

Photo: Antonello Venditti / Mondadori Portfolio / Getty Images

S druge strane, recimo, Franco Battiato nikada nije želio spojiti glazbenu aktivnost s politikom, navodeći kako umjetnik ne mora nužno biti predan umjetnik, a još manje politiziran. Mada je i on napravio jednu iznimku, kada je 1976. godine bio kandidat na listi Radikalne stranke, međutim nije bio izabran. Battiato je za razliku od prethodno navedenih kantautora bio pravi pragmatičar. Godine 2010., u razgovoru s poznatom novinarkom i televizijskom voditeljicom Lilli Gruber, Battiato će izjaviti „kako nije ni desni ni lijevi, već da je na vrhu“. Ali u tom istom intervjuu kazao je kako je glasao za Piera Luigija Bersanija iz Demokratske stranke (PD). Da bi nakon regionalnih izboria na Siciliji 2012. godine i pobjede kandidata lijevog centra Rosarija Crocette, postao savjetnik za turizam, sport i zabavu. Funkcija koju je obnašao od 19. studenog 2012. do 26. ožujka 2013. godine, kada je u Evropskom parlamentu dao svoju poznatu izjavu:

„Ove kurve u Parlamentu bi sve učinile. To je neprihvatljivo, bilo bi bolje da naprave nered.“

Ovakvo će njegovo izlaganje u EP izazvati brojne kontroverze i ogorčenje predsjednice Zastupničnog doma Laure Boldrini. Na šta će se Battiato kasnije opet osvrnuti na tu izjavu, i to na javnom servisu Rai, tvrdeći „da rečenice koje je izgovorio uopće nisu imale mizoginu matricu“. Rekavši još „da je to simboličan izraz, osmišljen da izrazi raširenu korupciju. Jer postoje parlamentarci koji su prihvatili novac da glasaju za uredbe i zakone koji su štetni za zemlju“.

U sljedećem intervjuu koji je opet uradila Lilli Gruber s njim tijekom 2015. godine, Battiato će izjaviti:

„Na Siciliji smo imali veliku priliku. Odlučio sam otići iz vrlo jednostavnog razloga: sastanci koji su održani s 5 Zvijezda su bila tri i na svakom od njih mi je rečeno da će novac koji pripada 5 Zvijezda ići u moje ruke. Ukratko, shvatili su da uopće nisam budala. Ovo je bilo posljednje moje prisutnosti u politici. Odradio sam zanimljiv projekt koji je uključivao kvantnu glazbu i politički kvantizam, i svi su bili zadovoljni s time. U jednom trenutku, pred kraj projekta, rekao sam nešto što, nakon što se dogodilo to što se dogodilo, nisam trebao reći. Ono što sam rekao samo po sebi nije se odnosilo na samo na žene, ili barem uopće nije bilo reakcija ženomrsca.“

Ipak u kaliedoskopskoj pjesmarici Franca Battiata može se pronaći dosta pjesama koje se tiču društveno-političkih tema, poput: Bandiera bianca (Bijela zastava), Povera patria (Jadna domovina), Radio Warszawa, Patrioti sulle armi (Domoljubi na oružje), Lettera al Governatore della Libia (Pismo guverneru Libije), Ermeneutica (Hermeneutika), 23 paia di cromosomi (23 para kromosoma).

Photo: Franco Battiato / Archivio Luce

Pored već nabrojanih solo umjetnika, svoju zapaženu ulogu putem društveno angažirane glazbe u Italiji imali su, ali i danas imaju bendovi poput I Nomadi, te Modena City Remblers. Posebno vrijedi spomenuti najdugovječniji bend u Italiji i jedan od najdugovječnijih u Europi, I Nomadi. Giuseppe “Beppe” Carletti je jedan od suosnivača skupine I Nomadi, zajedno s Augustom Daoliom. Klavijaturist je danas predvodnik i jedini stabilni član najdugovječnije skupine u talijanskoj glazbi. Rođen 1946. u Novi di Modeni, Beppe Carletti osnovao je skupinu I Nomadi 1963. zajedno s Augustom Daoliom, Francom Midilijem, Leonardom Manfredinijem, Gualbertom Gelminijem i Antoniom Camparijem. Carletti ne svira samo klavijature, već i klavir, harmoniku, Hammond orgulje i sintesajzer. Carlettija je 2005. godine predsjednik Carlo Azeglio Ciampi imenovao vitezom Talijanske Republike. U travnju 2021. godine je bio objavljen album Soloessere Umani, četrdeset drugi studijski album ove skupine. Prilikom promocije albuma Carletti nije propustio da kaže: “Da je album rođen u vrijeme u kojemu su ljudski odnosi gotovo potpuno nestali”.

Beppe Carletti se tom prilikom prisjetio početka svoje strasti prema glazbi u vrlo siromašnoj obitelji: “Moja je obitelj bila radnička, otac je radio samo šest mjeseci godišnje, samo ljeti. Rukama si držao siromaštvo, ali kruha nikad nije nedostajalo. Odrastali smo zdravi, nismo imali ništa, ali smo imali sve. U to vrijeme svi smo bili siromašni, nitko nije zavidio drugome.” Osnivač najdugovječnijeg talijanskog benda je još priznao da ljubav prema glazbi dolazi s radija: “Otac si je dopustio radio i od tog sam ga trenutka postupno počeo slušati čak i tajno.” Prisjetio se i kako je pjesma ‘God is dead’ proglašena skandaloznom pjesmom: “Ta je pjesma u početku bila cenzurirana, a kad smo je ponekad predstavili na pozornici, dobili smo i nekoliko kamenica na nas. Tada se shvatilo značenje, toliko smo vjerovali u ovu pjesmu i ona je i danas naša zastava.” U gotovo 60 godina karijere (obljetnica je bila 2023.) postava I Nomadi mijenjala se nekoliko puta. Danas ovu skupinu čine Beppe Carletti (od 1963.), Cico Falzone i Daniele Campani (od 1990.), Massimo Vecchi i Sergio Reggioli (od 1998.), Yuri Cilloni od 2017. Godine 1992. Nomadi je izgubio dva člana.

Photo: I Nomadi /

No ono što je posebno obilježiti  je svakako angažman pojedinih žena poput Anna Identici, Giovanna Daffini, Giovanna Marini, Maria Carta, Maria Monti, te velike zvijezde Rafaela Carra. Neke su od njih, pored svojih autorskih izvedbi, imale i obrade nekih od pjesama poput Le otto ore (Osam sati) koju su izvodile već spomenute umjetnice Anna Identici, Giovanna Daffini, Giovanna Marini i Maria Carta. Inače protestna pjesma iz 1906. godine koju su pjevali simpatizeri Talijanske komunističke partije (PCI) protiv politike Maria Scelbe, ali i tijekom prosvjeda 1968. i 1977. „Pjesma se rađa nakon što je čuveni zastupnik Conoglio predstavio prijedlog zakona Domu da se radni dan u poljima riže smanji na osam sati. Referenca na Rusiju odnosi se na revoluciju 1905., ali pjesma mora biti da je povezana s velikim borbama 1921/22., za osmosatni radni dan. Glazba podsjeća na Risorgimentovu pjesmu Zastava trobojnica, a stihova je bilo jako mnogo, jer su bili prilagođeni različitim prilikama i često mijenjani.“* Tekst ove protestne pjesme ide ovako:

„Ako vam se osam sati čini malo, pokušajte raditi i osjetit ćete razliku između rada i zapovijedanja.

Oh Mario Scelba, ako ne prestaneš hapsiti radnike, mi ćemo učiniti kao s Ducem na Piazzi Loreto, ubit ćemo te.

I učinit ćemo kao Kina, zvonit ćemo, dizat ćemo srp i čekić i klicat ćemo živio Mao Tse Tung.

I mi ćemo kao Rusija, zvonit ćemo, dizat ćemo srp i čekić i klicati živio drug Staljin.“

Tu je naravno i popularna pjesma La Lega – Sebben che siamo donne (Liga – Iako smo žene), čiji su stihovi rođeni između 1900. i 1914. u dolini rijeke Po te trajno ušli u repertoar žena travarica. Autor teksta i glazbe je anoniman, a poznato je više varijanti, ali dvije temeljne sakupio je Cesare Bermani u Novari 1963. i 1964. godine.“** Pjesma koja asocira na proletersku borbu žena. „La Lega” gotovo uvijek pjevaju žene, a posebno dva njena stiha imaju žene kao protagonistice: ovo je prva pjesma proleterske borbe žena, radnih uvijeta i neadekvatne naknade, ali i žene koje kažu: iako smo žene, ne bojimo se. Od ’80-ih godina prošlog stoljeća, međutim, žene, a posebno seljanke, borile su se protiv svih nepravdi od strane muškaraca (nije uzalud Turatijeva radnička himna iz 1886. godine započela sa Su Fratelli! Su Compagne!) I La Lega je značajno svjedočanstvo političke evolucije radnice.“*** Kako bi se uvjerili u moć žena pogledajmo samo prvu strofu koja kaže:

„Iako smo žene, ne bojimo se, za dobrobit naše djece, iako smo žene, ne bojimo se, za dobrobit naše djece, pridružujemo se ligi.“

Tu je svakako i popularna pjesma L’amarezza delle mondine (Gorčina mondina) koju pjeva Giovanna Daffini, a koja govori o ženama koje rade na poljima riže u Reggio Emiliji u vrijeme obnove i gospodarskog procvata Italije između 1946. i 1966. godine. Naravno, kao i popularna pjesma iz tog doba (Mi ćemo pozdraviti gospodara) koju će 1975. snimiti poznati glazbenik i kantautor Eugenio Finardi kao singl i time je još više popularizirati. Pjesma ide ovako:

„Pozdravit ćemo gospodara

zbog zla koji nam je učinio

i koji nas je uvijek maltretirao

do zadnjeg trenutka.

Učitelja ćemo dočekati

s čistom rezervom,

nekoliko novčića u kutiji

i dugovima koje treba platiti…“

Međutim, društveno angažirane pjesme se ne odnose samo na razdoblje vezano uz gospodarskog procvata zemlje, već i uz razdoblje društvenog prosvjeda i oslobodilačkih pokreta između 1967. i 1979. godine. Jedna od ponajboljih pjesama tog vremena je ona u aranžmanu čuvenog kompozitora Armanda Trovajolija, E io ero Sandokan (A ja sam bio Sandokan), komponirana za soundtrack filma Tako smo se voljeli Ettorea Scole iz 1974. godine. To je bila popularna pjesma otpora talijanskih partizana, koju, međutim, nijedan partizan nikada nije pjevao: napisao ju je mnogo godina kasnije veliki glazbenik i kompozitor Armando Trovajoli, jedan od protagonista zlatne ere talijanske kinematografije. Partizani,  nažalost, nisu imali tu naviku pjevanja u zboru, kako zbog prirode svog ratovanja, tako i zbog teritorijalne podjele, što je bio glavni razlog zašto se nisu naširoko etablirale prave pjesme otpora. Evo kako glasi prva od ukupno tri strofe ove pjesme:

„Marširali smo s dušom na ramenima u tami gore, ali borba za našu slobodu put će naš osvijetliti.

Nisam znao kako se zoveš, nisam ni ja mogao reći da je tvoje bojno ime Philipe a ja Sandokan.“

Još jedna pjesma iz tog razdoblja je L’ora del fucile (Vrijeme je za pušku) iz 1971. godine, pjesma koja govori o oružanoj borbi širom svijeta, od Angole i Palestine, preko Indokine pa sve do Latinske Amerike.“****

Naravno postoje još stotine i stotine pjesama koje pripadaju društveno angažiranoj talijanskoj glazbi, ali bi nam trebalo previše vremena i prostora da sve njih ovdje prikažem. Kako god, ono što su uradili talijanski autori, glazbenici, kantautori, pjesnici i ostali društveno angažirani umjetnici tijekom poslijeratnih godina, pa sve tamo do potkraj prošlog stoljeća, je nezamislivo za bilo koje društvo zapadnog kapitalističkog svijeta, pa čak i američko. Talijansko je društvo prolazilo kroz veliku političku polarizaciju i preobrazbu, što je doprinijelo do rađanja moćnog lijevog spektra kao antipod ekstremnom desnom, koji je u vidu državnog terora sprovodio politiku zastrašivanja talijanskih građana. U toj borbi između tame koju su kreirali ostaci povijesne stranputice ove predivne zemlje i svijetlosti koju su upalili progresivni elementi talijanskog društva, rodio se umjetnički rad koji će postati vanvremenski, te nametnuti kriterije koje i dandanas svrstava talijansku glazbu u sam svjetski vrh. Možda se danas talijansko društvo ne susreće s takvim izazovima kao u prošlom stoljeću, ali se novi naraštaji Talijana rado sjećaju na jedno vrijeme kada je glazbena scena morala biti društveno angažirana, jer je to njoj bila najveća dužnost. Je li ona u mnogome što utjecala na pozitivne tokove talijanskog društva? Posve čini se da jeste!

Autor teksta  Gordan Stošević

Izvor: Il Grido Del Popolo

 

*AA.VV., Avanti Popolo – Dva stoljeća narodnog i građanskog protesta, Rim, Ricordi, 1998.

**Giuseppe Vettori, Talijanske protestne pjesme, Newton Compton Editori, 1974.

***Nani Svampa, Moja draga djevojko,

****Canzoniere del Proletariato, Lotta continua, Čas puške, druže Saltarelli osvetit ćemo te, Lotta Continua, 1971.

Pratite diskusiju na ovu temu
Obavesti me
guest

0 Komentara
Inline Feedbacks
View all comments